JOVANKA ULJAREVIĆ

Rođena je 13. 01. 1979. godine u Kotoru. Studije filozofije završava u u Beogradu. Piše poeziju, prozu, eseje.
Objavila je zbirke poezije: Prije muva (2000.) i Maskenbal proteza (2003.) Radovi su joj prisutni u brojnim časopisima za književnost i prevođeni na engleski, poljski, slovenački i makedonski jezik.
Kourednik je časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja Ars, koordinator i kourednik za Crnu Goru revije za kulture BalCanis, Literarnog konzorcija (www.litkon.org) i stalni saradnik web magazina za poeziju www.meta-fora.org. Bila je idejni pokretač i urednik prve internet prezentacije crnogorske umjetnosti koja je postojala od 2000. do 2002. godine.
Bavi se sportskim i borbenim mačevanjem, izučava floret, špadu i rapir. Ima zvanje mačevaoca.

 

 

PISANJE BEZ PREDUMIŠLJAJA - OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ

Iako znamo da ne postoji određena životna dob kada je pogodno ili prirodno ušetati na književnu scenu i da sama kategorija mlađi autori podliježe fleksibilnosti na način da se čini jednako primjenljiva na sve autore, pa se počesto baš tako i primjenjuje, nažalost, čitalačka očekivanja nijesu ista kad je riječ o mladima koji prvi put nam se predstavljaju i mladima koji su se već dokazali kao mnogo mlađi od tih mladih, tj. kao djeca. Djeca u književnosti nikada nijesu novost više nego što je to autor koji je stvarajući i kao dijete pronašao izlaz iz jednog u drugi svijet, svijet od kojeg ga ne udaljavaju i potencijalno ne pravdaju godine i koji nova pravila nameće. Olja Savičević-Ivančević, autorka koja za svojih tridesetak godina života iza sebe ima skoro dvodecenijski put kroz književnost i u književnosti, taj prelazak ne samo da je ostvarila, već i sva naša očekivanja danas prevazilazi.
U dosadašnjem stvaralaštvu Olje Savičević-Ivančević možemo govoriti o dva perioda. Prvi sačinjavaju njene knjige «Bit će strašno kada ja porastem» (1988.) i «Vječna djeca» (1993.), veoma zapažene na hrvatskoj književnoj sceni, a druga i nagrađena Marulićevom nagradom za mlade pjesnike. Treća knjiga «Žensko pismo» (1999.), iako u sebi ima osobenosti koje ne dijeli sa ostalim knjigama, ponajviše igra ulogu spone između onog što je bilo prije i onog što će tek doći poslije nje, a što jeste već danas.
Nakon višegodišnje tišine u odnosu prema čitaocima Olja Savičević-Ivančević, posljednjih godinu dana, istupajući sa novom poezijom i prozom, koju premijerno čitamo u Balkanskom književnom glasniku, prije svega obesnažuje svaku našu mogućnost prepoznavanja autora. Dok, na drugoj strani, sam rukopis vješto isklizava iz zamišljenih obrazaca tumačenja, ne nudeći ključeve interpretatorima radije nego samim čitaocima pozivajući ih na avanturu koja je više od čitanja.
Svaka priča iz knjige nudi nam se kao samodovoljna cjelina, za koju nikada ne možemo, sve i da želimo, predvidjeti kuda će nas odvesti. Brzina kojom nam biva dočarana određena atmosfera, junaci najednom približeni da imamo utisak da tu su oduvijek bili ali ih mi nijesmo ipak zapazili, sažetost opisa koji uprostorenosti ili uvremljenosti oduzima svaki obris postojanosti koji nas isključuje, neočekivanost promjena i bezuslovno buđenje emocija u nama, počesto i suprotnih, samu spontanost našeg «ulaska» u priču pretače u nemogućnost bijega, jer mi jesmo dio ispričane priče.
Olja Savičević-Ivančević obraća se čovjeku današnjice prvenstveno, na njegovoj iluzornoj razotkrivenosti svijeta postavlja svoje pripovijedanje o njemu samom, uklanjajući mu pri tom tačku misaone koordinacije. Prošlost i budućnost tek ono su što sliva se u sadašnjost kao žižu njenog interesovanja, centar našeg postojanja. Svaka priča tako postaje reprezentativna za cijelu knjigu a da nam ništa o cjelini koju tvore one zajedno ne kazuje otvoreno. Neuporedivost tema kojima se bave priče povezuje jednaka ozbiljnost pristupa autorke, vidna udomljenost i snalažljivost u njima pojedinačno. Razlike za nju nema kada sve je postalo vrijedno pričanja i sve ono što se može i treba ispričati, a da to ne znači ni ponavljanje, niti primarno produkt uobrazilje, niti, pak, da je riječ o realizmu. Uostalom, koliko možemo jasno definisati našu sadašnjost toliko možemo jasno određenje Oljinih priča sebi dati.
Iako je hrvatska književna scena prilično bogata pjesnicima i među njima onima koji su se okrenuli i okreću se prozi, više ili manje uspješno opstajući u njoj, ono što nesumnjivo prelazak sa poezije na prozu Olje Savičević-Ivančević čini drugačijim jeste odsustvo primjese pokušaja, stihijsko okretanje, prihvatanje izazova čiji impuls nije posredovan opštim stanjem u književnosti i privilegovanijim tretmanom prozaista, već je svojevrsno istraživanje i pomjeranje granica sopstvenog stvaralaštva bez predumišljaja. Takav pristup joj vidno omogućava i da u svojoj prozi zaobiđe zaklone sačinjene od klišea koji se prvi nude nevještima, da se poigrava s njima, pa i mijenja ih.
Posebno zanimljivo je i što prozaistkinja ne napušta pjesnikinju u Olji, te ove godine pored njene prozne knjige, koja je pobijedila na konkursu izdavačke kuće AGM iz Zagreba i prije svog stvarnog nastanka, očekuje se i njena nova pjesnička knjiga. Dva velika su to događaja zasigurno za sve one koji su se upoznali već sa njenim pisanjem, ali i za one kojima će to biti prvi susret s njom.

 

Copyright © by Jovanka Uljarević & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad