NIKOLA STJELJA

Rođen je 12.01.1981 u Kopru. Završio je Opću gimnaziju u srednjoj školi Vladimira Gortana u Bujama. Studira i radi u obiteljskom poduzeću.
Živi u Umagu, gdje radi kao procjenitelj za privatnu agenciju. Studira ekonomiju, piše poeziju i kratku prozu. Dijela su mu objavljena u zbirkama Matice hrvatske, te u ezinima NOSF ,Via Galaktika., zbirci pjesama «Erato 2004», Beogradskom «Trećem trgu.», i časopisu «Libra Libera».

Kontakt: nstjelja@gmail.com



 

 

ŽRTVA

Soba je bila vlažna, ispunjena znojem. Sjećam se majčinog vriska i sestrinog zapomaganja. Tata je kretao na mene s peglom u ruci. Pobjegao sam kroz vrata, van u hodnik.
Zatvorio sam ih i na naslonio se na kvaku, odlučan da nikoga ne puštam Van. Disao sam duboko, hvatajući zrak u gutljajima. Ali, zanimljivo nisam osjećao nikakav napor. Odjeća mi je bila sva natopljena znojem.
Čekao sam.
Nisam se nikada osjećao tako živim.
Iza vrata se nisu čuli nikakvi zvuci, nisam znao što se događalo. Jesu li ga smirile, ili se njima nešto dogodilo. Trebam li pobjeći, u čarapama i trenerki, kroz prozor poput lopova?
Bijes je protutnjao kroz mene, poput plamena. Neću bježati. Dosadilo mi je biti žrtvom.

Martin je krenuo za teturajućom prilikom. Pratio je gada već tjednima, snimajući sve njegove gnusobe. Gad je zlostavljao svoju obitelj. Pio je i tukao ženu, vrijeđao kćer. A, ponekad je ulazio noću u njezinu sobu i zavlačio se u njezin krevet. Gadio se Martinu, kao što mu se i gadila njegova žena koja nije činila ništa da ga spriječi.
Martin je znao da je još nedostajalo samo malo da u toj kući stvari totalno izmaknu kontroli. Vido je cijelu povijest bolesti- zlostavljanje, kajanje i faza u kojoj je gad obećavao da je biti bolje i da će se sve promijeniti. Kad je bio on veseo, žena i kćer su mu bile vesele. Kad je on bio tužan, one su bile tužene. Zrak koji su disali u toj kući bio je ispunjen bolešću. Nikad se neće popraviti. Uvijek bi se našao nekakav razlog za povratak na staro. Gad bi se napio, došao doma i vrijeđao ženu. Kad ne bi uspio ispucati svoj gnjev na žene i krenuo bi na kćer.
Gad, sada će platiti.
Martin ga je pratio svuda gdje je išao, nevidljiv u sjenkama grada u kojima se tako udomaćio. Kretao se tiho ne zamjećujući vlagu i hladnoću na koži, niti nelagodu koju su izazvale bolne noge. Ništa ga nije odvlačilo od njegova plijena. Večeras će krenuti u akciju. Skupio je dovoljno dokaza da osudi gada.
Ono što ga je pokrenulo na akciju bio je pogled njegove kćeri. Već je neko vrijeme promatrao kako se bijes budio u njoj. Dozlogrdilo joj je da ju upotrebljava kao lutku za ispucavanje svoje neprirodne požude. Znao je jer ju jednog dana vidio kao uzima nož iz kuhinje, i kriomice ga sprema ispod kreveta.
Ne smije upotrijebit taj nož. Ne smije.

Otvorio sam vrata i pojurio unutra. Dočekao me je prazan hodnik, skrenuo sam desno i ušao u kuhinju. Zgrabio sam prvi nož koji mi je pao pod ruke. Osjećao sam se laganim poput pera dok sam krenu u dnevnu sobu. Majka i sestra me nisu primijetile kad sam ušao, bio je sam toliko brz. Nekoliko koraka, i našao sam među njima, nož skriven ispod podlaktice. Neću više biti žrtvom, neću više biti žrtvom. Njegova vrijeđanja, njegova povraćanja i njegovo uništavanje mog života.
Tata se izgleda smirio dok sam bio u međuvremenu vani. Nije imao više peglu u rukama, i na licu mu se nadziralo iznenađenje, sram i krivica. Mama me je pokušala zaustaviti, ali sam bi previše brz. Previše odlučan.
Prekasno za sve nas.

Zašao je u uličicu. Osim njega i Martina, nije bilo nikoga u blizini. Krenuo je za njim.
Uličica je bila neosvijetljena, a jedini tračak svijetlosti u njoj dolazio je sa ulične lampe i osvjetljavao je samo njezin ulaz otkrivajući gomilu smeća. Začuo je sam mlaz urina, i ugledao ga kako se klati pišajući po zidu. Prišao mu je tiho. Bio je toliko pijan da nije primijetio Martina sve dok mu nije prošaptao u uho:
"Pozdrav, gade. Došao je trenutak da platiš račune."
Trgnuo se, i šlampavo se okrenuo. Doteturao je u zid i pogledao ga. Nije završio sa pišanjem. Mlaz urina poprskao je Martina po hlačama i cipelama.
"Tko... si ti ? Daj odjebi, što želiš od mene."
Nasmijao mu se u lice. Ostao je bez riječi, pišajući po sebi i Martinu. Martinu nije smetalo, uskoro će završiti. I tako je u životu doživio i gore.
Ošamario je gada.
Šamar je doletio iznenada i gad je doteturao u stranu. Pokušao je uhvatiti ravnotežu, ali je bio previše pijan za to . Zapeo je za smeće na podu i pao među razbijene boce i komadiće ambalaže. Opsovao je nešto i pokušao se dići. Martin mu nije dao. Skočio je na njega, i rukama ga prikovao na zemlju zarivši mu lice u smeće. Pokušao se oduprijeti, ali je Martin bio jači.
Pokušao je moliti, ali mu je glas bio zagušen smećem.
"Prekasno je gade za bilo kakvu molitvu. Vidiš, znam sve o tebi i što radiš. Pratio sam svaki tvoj jebeni pokret već tjednima. Neće nitko doći da ti pomogne, nikakva policija ili tvoji pijani kompanjoni . Vidiš sve sam pažljivo pripremio." Pritisnuo ga je jače u smeće. "Pitaš se možda zašto?"
Martin je zastao na trenutak dozvolivši da mu se pitanje utisne u pijani mozak.
"Vido sam sve što si napravio svojoj obitelji. Svaku jebenu sitnicu. Svijetlili ste kao božičino drvce na mom radaru. Još jedna savršena obitelj. Mislio si da si siguran. A, nisi jer ja sam znao, jer sam te ja vidio i pratio. A, sada je došao trenutak da platiš za svoja zlodjela."
Maknuo je desnu ruku s gadova ramena i zavukao ju u jaknu. Gad se počeo opirati, i skoro ga je zbacio sa sebe, ali je Martin na vrijeme reagirao i spriječio ga. Zanimljivo je koliko su jaki kad znaju da su im posljednji trenuci. Prekasno za njega.
Martin je izvukao veliki kuhinjski nož iz jakne i pritisnuo vrh oštrice na njegov vrata. Gurnuo ga je, gad je kriknuo ali mu krv koja je počela liptati iz vrata ugušila vrisak. To, i što sam mu je Marin počeo rezati glasnice.

Nema pravde za žrtve. Zlostavljači su zaštićeni, bilo to da su policajci ili najobičnije pijanice koje upotrebljavaju svoju obitelj kao boksačke vreće. Svi su oni isti. A, kad žrtva udari natrag. Kad se počne boriti za svoj život i dostojanstvo. Kad godine gnjeva i ponižavanja isplivaju na površinu - zakon ih uzima u svoje ruke. Žrtve bivaju uhićene, osuđene i bačene u zatvor. Bez prava, bez odvjetnika i bez priziva. Život im je zauvijek uništen zato što su samo slijedili osnovno ljudsko pravo da se obrane , da se brinu o sebi. Nema pravde za žrtve. Barem ne na ovom svijetu.

Nikada nema kraja. Gadovo je tijelo ležalo u smeću, mrtvo. Martin je bio prekriven krvlju i urinom, smrad smeća se nalijepio na njega. Nije mu smetalo, i skoro ga i nije primjećivao. Bol još jedne obitelji mu se urezivala u glavu. Morao ih je pronaći i spasiti.
Teturajući, izašao je uličice.



ROVOVSKI RATOVI

"Sjena je spoj svih mogućih svjetova. Posredstvom određenih preparata možemo zaći u nju i oblikovati ovaj naš, stvarni, svijet. Mogućnost korištenja Sjene donosi veliku moć za korisnika, ali ta moć za čovjeka ne dolazi bez cijene. Ovisnost koja uzrokuje gubitak seksualne želje, slabljene zdravlja, sušicu, vrtoglavicu, okoštavanje krvnih žila i naposljetku preranu smrt. Zbog tog razloga, Sjenom se mogu koristit samo oni slojevi koji su svojim porijeklom dokazali da zaslužuju tu privilegiju. Jednom riječju, plemstvo."

Fridrich Von Bran, Grof od Sassela .

"Moć narodu."

Katjanska partijska parola.

Talin je iskočio iz rova i potrčao koliko su ga noge nosile. Meci su zujali oko njega, zabijali se u zemlju i podizali prašinu. Srce mu je lupalo, i sa svakim korakom koji je napravio psovao je poručnika koji ga je poslao na ovaj zadatak.
Udaljenost između rovova je bila samo deset metara, ali se njemu činila velika kao vječnost. Vilenjaci su jedva dočekali priliku da pripucaju iz svojih teški strojnica . Negdje, u zabiti svoga uma , Talin je bio siguran da jedan od vilenjačkih magova sprema izvući nekakvu gadariju iz Sjene.
Njegovi su suborci počeli pucati prema vilenjacima. Pokrivala ga je slaba i mjestimična paljba Ubrzo je Katjanske partizane ugušila veća vilenjačka vatrena moć.
Talina nije bilo briga. Jedno do čega mu je bilo važno bilo je stići do drugog bunkera.
Još samo nekoliko koraka, i na sigurnom je.
Talin je vidio lica svoj suborca. Pozivali su ga k sebi.. Još samo malo.
"Požuri se, kvragu!", dobacio mu je netko iz bunkera.
Talin je opsovao, i nekoliko koraka pred bunkerom skočio u njega s glavom naprijed.
Doletio je brzo i jako. Pao je na nekog i začuo jauke i psovanje. Osjetio je oštru bol u rebrima koja ga je ostavila bez zraka.
Sljedećih nekoliko trenutaka proveo je u boreći se za kisik.
Netko ga ja udario. Začuo je nekoliko psovki na njegov račun. Talina nije bilo briga - bio je živ i zdrav, i na trenutak siguran.
Otvorio je oči i ugledao bjesne poglede svojih suborca. Slabo se nasmiješio.
Visok muškarac, kosih očiju i brkova nagnuo se nad njime i čvrsto ga uhvatio za okovratnik uniforme. Podigao ga je k sebi i nagnuo mu se u lice. Talin je osjetio draškanje njegova daha . "Koji si ti kurac mislio s time napraviti? Ha, ti govno jedno?", prosiktao je na njega.
Talin je pogledao muškarca u oči, prešao je preko njegova neobrijana lica i pronašao epolete ne rubu kragne. Narednik Oreni, dobro. Talin je pokušao složiti još jedna osmjeh, ali pogledavši narednikovo lice zamrznuo ga je na mjestu. Stomak mu se pretvorio u kiselinu i osjećao je veliku tupost u sebi. Naredniku se neće svidjeti što mu ovaj ima reći. Ali, k vragu naređenja su naređenja i Talin ih mora poštovati.
Skoro mu je bilo draže trčanje preko ničije zemlje.
"Hm, ovaj naredniče, prenosim poručnikova naređenja. Samo to.", rekao mu je Talin i zastao. Tražio je odgovarajuće riječi da mu prenese naredbe.
Narednik je suzio oči, nagnuo se još bliže Talinu. Njegovo je lice bilo samo koji milimetar udaljeno od Talina.
Talinu se naježila koža na vratu. Nikada nije želio biti tako blizu drugom muškarcu. Opsovao je u sebi vilenjake koji su baš za njegova života morali napasti Katjan , i pokret otpora koji ga je unovačio. A, tako mu je dobro išlo. Završio je školu za učitelja i zaposlio se u maloj seoskoj školi na obalama Velike Žute Rijeke. Čak je i pronašao odgovarajući mladu djevojku da mu bude supruga. Tina, dobro odgojena i ponizna cura, lijepih obraza i blage naravi, a nadasve poslušna. Talin je bio siguran da bi mu učinila usamljene noći lakšima. A, sada ovo. Sjedi u blatnjavom rovu, okružen neprijateljski nastrojenim suborcima koji mu nisu baš oprostili što je uskočio među njih. Mora prenijeti naređenje ludom naredniku, koji će ga sigurno poslati u preranu smrti. Mogao se oprostiti sa bilo kojom pomisli da će provesti svoj život s Tinom okružen gomilom djece
"I? Zucni već jednom, ti obično smeće. Koje je to naređenje koje je naš voljeni poručnik zamislio. Ha, da čujem ?", proderao se narednik Oreni na njega.
Talin je zatvorio oči na trenutak, izmolio brzu molitvu svim bogovima koju su ju htjeli čuti i rekao:
"Poručnik vam naređuje da pošaljete talentiranog u njegov rov.", rekao je Talin.
Narednikovo se lice istegnulo u režaj. Njegove su ruke stisnule Talinovu kragnu.
Talin je očekivao najgore. Narednik ga je držao nekoliko trenutaka u tom položaju, a onda ga odgurnuo u unazad.
"Auu!", izustio je Talin kad je udario u zemljani zid. Komadići blata su pali na njega , i uvukli se u njegovu uniformu doprinijevši generalnom stanju prljavštine i neurednosti. Ramena su ga boljela od udarca. Narednik se nagnuo prema njemu, ovaj put držeći ruke k sebi.
"I zašto bi njegova svetost željela talentiranog kod sebe?", upitao ga je narednik Oreni.
Talin je pokušao odagnati bol s uma. Bio je veoma svjestan neprijateljskih pogleda koje su mu vojnici u rovu upućivali. Vod je imao samo jednog talentiranog, a taj je bio ovdje s njima. Blizina osobe s Talentom za vojnika je često činila razliku između života i smrti na bojnom polju. Svi su to znali. Zato se Talinu nije sviđao zadatak. Jednaka je vjerojatnost da će ga njegovi suborci ubiti koliko i vilenjaci.
"Imamo teškog ranjenika u našem rovu. ", rekao je Talin. "Poručnikov brat.", dodao je.
Narednik se nasmiješio i rekao:"Ma nemoj, zar poručnik misli da ću poslati svog vlastitog brata, preko ničije zemlje samo da pomogne njegovom? Taj gad mora da je izgubio pamet kad traži tako nešto od mene."
I tu je ležala srž problema. Talentirani njihova voda bio je narednikov mlađi brat. Ovaj ga sigurno ne bi pustio da trčkara preko ničije zemlje gdje bi ga očekivala gotovo sigurna smrt. Ista smrt koju je Talin uspio prevariti dolaskom ovdje.
"Naredniče, to su poručnikova naređenja. Ja nemam ništa s time."
Narednik se proderao na njega: "Baš me briga, moj brat ne ide nigdje. Otiđi tamo i reci to svom poručniku. Nigdje!"
Talin je progutao knedlu , i molećljivo pogledao narednika. "Molim ..."
"Ne zanima me!", prekinuo ga je narednik Oreni."Idi i prenesi mu poruku!"
Talin je klimnuo.
Pogledao je okupljene vojnike i shvatio da tu nema što tražiti. Njihova su lica poprimila staklasti izraz ljudi koji su spremaju na umorstvo. Postao im je neprijatelj. Nekako , prospekt trčanja preko ničije zemlje više mu se nije činio tako opasnim.
"Oh, bogovi!", opsovao je Talin.
Okrenuo je leđa naredniku i popeo se preko ruba rova. Brzo se digao na noge, i otresavši potezom ruke zemlju sa sebe, počeo je trčati natrag.
Nitko još nije pucao na njega. Čuo je svoje srce kako lupa dok su mu noge zapinjale u blato. Molio se bogovima sa svakim napravljenim korakom. Iz njegova se rova začula pucnjava. Iz rova iz kojega je izletio začula se samo tišina.
Talin , nije mario, već je samo trčao.
Sa vilenjačkog položaja je doprela paljba. Meci su ljutito letjeli oko njega. Mišići su mu se naprezali do krajnjih granica, znoj mu se slijevao niz lice prelijevajući se u uniformu miješajući se sa blatom.
Talin nije mario za ništa . Samo mu je jedna misao ispunjavala glavu - ostati živ.
Trčao je sve dok nije vidio lica svojih suborca. Opet je skočio u rov i u uletio među gomilu tijela. Osjetio krckanje u sebi i urliknuo je od boli.
Ležao je na nečijem tijelu. Netko ga je uhvatio i odbacio sa mjesta gdje je ležao.
Jako je doletio na pod, pao je na stražnjicu i zabio se u blato.
"Prokleti gade, gledaj što si učinio", povikao je netko na njega. Talin je zbunjeno pogledao vojnika koji ga je vrijeđao. Bio je to poručnik.
"Talin, kučkin sine, ubio si čovjeka.", proderao se netko sa strane.
Talin je okrenuo glavu i pokušao utvrditi tko se to na njega sada dere. Ništa mu nije bilo jasno, ostao je smušen od pada. Ubio je čovjeka? Koješta.
Poručnik je dotutnjio do njega, uhvatio ga za kragnu i podigao ga k sebi. Talin je osjetio deja vu. "Poručniče...", započeo je ali ga je ovaj prekinuo.
"Ne zanima me, idiote. Slomio si Mihovilu vrat sa svojim akrobacijama!", proderao se poručnik na njega. Talin je nagnuo glavu u stranu, i pogledao preko njegova ramena. I uistinu, Mihovil je ležao na podu, glave okrenute pod čudnim kutom, iskolačena jezika i beživotnih očiju. Talin je opsovao. Krckanje i urlik nisu bili njegovi. Pogledao je suborce, i uvidio da ga gledaju sa izrazitim neprijateljstvom. Talin je odbacio svaku pomisao na grižnju savjest i počeo se moliti bogovima da ga poštede u sljedećim trenucima.
Molim Vas bogovi Vjetra i Zemlje, zaštitite svog nevrijednog slugu od opasnosti koje ga očekuju. Obećanjem Vam veliku žrtvu jednom kad se izvučem ovog sra...
Poručnik ga je jako protresao. Glava mu se klatila naprijed - natrag. Talin je izgubio tijek misli.
"Gade jedan gdje je Oreni? Gdje je moj talentirani!", upitao ga je poručnik.
Talin je ostao zbunjen od svog tog maltretiranja. Počeo je teško disati. Osjetio je hladnoću kako ga zahvaća i postao je bolno svjestan praznine u stomaku. Prsti su mu mlitavo ležali zabijeni u blatu.
"Gdje je!", proderao se poručnik na njega. Talin se probudio iz svoje katatonije i fokusirao se na poručnika. Krenuo mu je odgovoriti kad ga je presjekao poručnikov šamar.
Glava mu je odletjela u stranu. Obraz mu se zažario, i suze su mu došle na oči. Prigušio je jecaj.
"Poručniče.", promucao.
Poručnik mu je naglo vratio lice na mjesto."Što je ?", upitao ga je.
Talin je progutao knedlu. Ne smije , plakati. Ne smije plakati. Što bi Tina mislila o njemu?
"Narednik Oreni je odbio poslati talentiranog k nama.", rekao je Talin.
Skupio se očekujući još jedan izljev gnjeva od poručnika. Sada je već bio pripremljen na sve.
Poručnik ga je iznenadio odgovorivši mu s mirnim glasom. Maknuo je ruke se njegove kragne i rekao:
"Odbio je znači? Da li se rekao da je moj brat teško ranjen. ",upitao ga je poručnik.
Talin je klimnuo i bacio pogled na mjesto gdje je poručnikov brat umirao već pola dana. Ranjenik je ležao na leđima, rane prekrivene s onim što su uspjeli skupiti. Bio je pogođen u stomak. Trenutačno je spavao, ali u trenucima u kojima je bio budan urlikao je i psovao sve njih. Talin je shvaćao poručnikovu želju da dovede talentiranog. Druga je alternativa bila ubiti jadnika, jer nije bilo teorije da ga odvedu do poljske bolnice. Talin je mrzio rat i ono što je činio ljudima, mrzio je vilenjake koji su ih držali prikovane na ovom komadu zemlje. Mrzio je zapovjedništvo koje im je naredilo da ga drže pod svaku cijenu ,a onda ih poslalo u pakao neopremljene i malobrojne.
"Dobro. Još ćemo vidjeti ." rekao je poručnik. "Ok, Taline, slušaj me pažljivo."
Talin je otrgnuo pogled s ranjenika i potvrdno klimnuo poručniku.
"Dobro. Otići ćeš tamo i pod svaku cijenu dovesti talentiranog ovdje. Upotrijebi silu ako moraš. Mi ćemo te pokrivati ."
Talinovo je lice izgubilo svaku boju. Poručnik je uzeo svoj automati i gurnuo mu ga u ruke. Talin je htio odbaciti nepoznato oružje, ali mu poručnik nije dao.
"Pod svaku cijenu, razumiješ?", rekao mu je.
Talin mu je htio reči da nije naučen rukovati s tim oružjem. Do sada je pucao samo iz puške. Ali, pri pogledu na poručnikovo kameno lice i njegove oči nestao je sav protest iz Talina. Rezignirano je klimnuo glavom i krenuo prema izlasku iz rova. Bio je siguran da neće doživjeti još jedan dan.
Objesio je automat na rame, tako da mu neće smetati dok se bude izvlačio vani. Talin je imao samo rudimentarno poznavanje tog oružja. Automati su bili rijetki u katjanskoj vojsci, samo su ih časnici smjeli nositi. Iz iskustva je znao da je takvo oružje smrtonosno iz blizine, ali da nema nekakvo djelovanje na daljinu.
Znoj mu je tekao niz lice. Obrisao se sa rukavom i nanio novi sloj blata na sebe. Bio je to još jedan udarac na njegovu psihu. Udahnuo je i krenuo preko ruba.
Brzo se uspentrao vani. Mišići su mu pucali. Osjetio je kako ga umor polagano zahvaća.
Počeo je trčati. Iz vilenjačkih položaja je doprela paljba. Uskoro su im odgovorili s vatrom iz njegova rova.
Neprijateljska je pažnja bila podijeljena između njega i njegovih suborca . Talina nije bilo briga za njih. Želio je samo preživjeti sljedećih nekoliko trenutak.
Trčao je koliko je mogao. Mišići su mu bili napeti do krajnjih granica. Mora stići do talentiranog.
Talin je riskirao jedan pogled prema neprijateljskoj liniji. Zastao je u trku i s razrogačenim očima gledao prema magli koja se digla iz vilenjačkih rovova . Prepoznao je stvorenje iz sjene. Zvjerske su prilike nadzirale unutra; panđe , očnjaci, vatreni repovi. Novi ga je strah uhvatio, potrčao je još brže. Vilenjaci su još uvijek pucali prema njemu.
Tik prije nego li je stigao do rova, usudio se baciti još jedan pogled prema magli. Stigla je do poručnikova rova. Talin je vidio njegove suborce kako pucaju prema njoj . Trenutak prije negoli je skočio , vidio je maglu kako ih obuzima.
Dočekao se na nogama. Mišići su ga boljeli, ali nije smio čekati ni trenutak. Morao je izvršiti naređenje. Iz njegova se rova još uvijek čula paljba. Skinuo je automat i uperio ga u skupinu vojnika.
Svi su bili predstavljeni i osluškivali su događaje u drugom rovu. Nisu primijetili njegovo oružje, pa ih je Talin odlučio podsjetiti:

"Talentiranog, odmah! Imam naređenje da ga odvedem pod svaku cijenu, makar upotrijebio silu.". unio je svu svoju preostalu snagu u prijetnju.
Narednik je odlijepio oči s prizora i zapanjeno ga pogledao. Oči su mu se skupile u gnjevu.
"Ti, malo govno...", prosiktao je.
Talin je podigao oružje i rekao : "Ja što? Ha, gade! Pošalji mi talentiranog, to je naređenje!"
Iz drugo se rova začula paljba oružja i vriskove. Talin si je dozvolio samo jednu miso na njih, jedino do čega mu je još bilo stalo je bilo preživjeti trenutak. Oni će se već snaći. Preživjeli su i gore vilenjačke čarolije. Zvijeri iz magle nemaju šanse protiv njih.
"Budalo jedna, nemaš ga kome odvesti. Svi su tvoji mrtvi. Zar ne vidiš, igra se promijenila, vilenjaci su doveli opasnog maga. Ako brzo ne reagiramo mi smo sljedeći."
Talina je uhvatio gnjev. Dosta su ga zajebavali. Više neće bit ničija marioneta. Ovaj kukavički narednik će vidjeti što on može.
"Začepi, izdajico. Talentirani ovdje, odmah! Idemo do rova pomoči našim drugovima. A, vi bagro jedna , ako ste pravi partizani ići čete sa mnom!"
Vojnici su makli pogleda sa drugog rova i borbe koja se još odvijala , i svi su ga gledali sa otvorenim neprijateljstvom. Tu neće dobiti pomoć, to je sada znao. Narednik je stiskao šake u gnjevu.
"Ti , malo govno. Daj mi ovo ovdje prije nego te sastavim u zemlju!", naredio mu.
"Ne." odgovorio mu je Talin, sa notom straha koja se pojavila u njegovom glasu. Znao je narednikov temperament, i nije na trenutak sumnjao da će učiniti ono što mu je rekao. Nije mu smio dati priliku."Ostani tamo. Ne prilazi."
"Ti smeće jedno. " rekao je narednik i napravio korak naprijed.
Talin je krenuo unazad ali nije mogao jer ga je spriječio kraj rova.
Narednik se namještio i krenuo prema njemu ispruživši ruku. Talin je osjetio strah. Instinktivno je pritisnuo obarač. Vatra je izletjela iz oružja. Udarac ga je gurnuo u stranu i Talin se sa svim silama borio da zadrži kontrolu nad oružjem.
Vidio je narednikovo lice kad ga pokosila kiša metaka. Nije mogao prestati pucati. Želio je , ali oružje nije htjelo prestati raditi.
Nakon nekoliko užasnih trenutaka kada je bespomoćno gledao kako njegovi suborci pogibaju pod njegovom paljbom, oružje je napokon zaškljocalo.
Stajao je okružen umirućima i ranjenima, spustio je oružje i pustio ga da padne u blato.
"Ne, ne, ne". počeo je govoriti. Svi su bili mrtvi. Pogledom je potražio talentiranog, možda on može pomoči. Ali, Orenijev mlađi brat je sjedio na zemlji pokušavajući rukama ugurati svoja crijeva u usta. Podigao je optužujući pogled prema Talinu, i pokušao je nešto reći. Iz njegova je usta doprelo samo nerazumljivo mumljanje. Talin je bio užasnut kada je vidio da čovjek nije imao više vilice!
Sjeo je u lokvu krvi i blata i počeo plakati.
Iza njega su, u drugome rovu, prestali svi zvuci..

 

Copyright © by Nikola Stjelja & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad