SEAD VRANA

Prvorođeni sin roditelja proletera, na svijet je stigao 3. novembra 1975. godine tokom ranih jutarnjih sati u starom porodilištu u Sarajevu. Kako nije pratio biološki red vožnje i ginekološke dijagnoze poranio je cijela dva mjeseca.
Po zanimanju je vječiti student književnosti, bivši deminer i piskaralo opšte prakse, a po opredjeljenju hedonista, anarhista i brdski biciklista.
Njegov rad polučio je određene rezultate među kojima se ističu knjiga poezije 'Garnirane utopije' (Naklada ZORO Zagreb-Sarajevo2004), nekoliko eseja i priča objavljenih u periodici za kulturu sa područja ex Jugoslavije, rubrika 'Perspective' koju već godinu i po piše u magazinu za alternativnu kulturu 'Urban Bug', izvjesna kompjuterska grafika koja je završila na naslovnici jednog od brojeva časopisa za književnost 'Album' i nekoliko video klipova inspirisanih prirodnim ljepotama napravljenih za vlastito zadovoljstvo.
Mada i sam odlično kuha najviše voli maminu zeljanicu.
Planira doživjeti stotu.
vranax@gmail.com

 
POTAKNUTO SEVDALINKOM

Nije sevdalinka oduvijek bila pjesma uz koju se čaše lome - ruke krvare. Nije udarala iz ‘dolby suround’ muzičkih uređaja na kojma su basovi pojačani do granice podnošljivosti, niti je bila pjesma što se vrišti iz promuklih grla kad od alkohola zjenice se prošire i beonjače zakrvare. Nije oduvijek poticala nogu u elegantnoj italijanskoj cipeli sa visokom štiklom da ugazi u oval sa mezetom na stolu. Nije se uvijek pjevala u kafanskoj javnosti i na pijanim dernecima i nije bila inficirana melosom i emotivnim raspoloženjima koja ne samo da joj nisu svojstvena, nego su joj i izravno protivna. Pogotovo nije bila prisvojena od vladajuće ideologije koja se njom okitila pokazujući je kao nacionalni etno mainstream, nešto protiv čega se sevdalinka svojom samom prirodom i suštinom buni.
Već ime sevdalinka govori da se iz te pjesme ne čuje glas radosti. Arapska riječ ‘sawda’ što je u korijenu imena ove lirske vrste označava ‘crnu žuč’, tvar koja je prema vjerovanju drevnih arapskih ljekara odgovorna za tužno i melanholično raspoloženje kod ljudi.
Sevdalinka je ljubavna pjesma ali ljubav u njoj ili nije do kraja doživljena ili je iznevjerena, pa pjesma svojim sjetnim i čeznutljivim tonom počesto govori o mirenju sa smrću. Zapravo u sevdalinkama ne postoji ništa sem ljubavi i smrti-jedinih mogućih razrješenja drame koja je u trenutku kulminacije satkala pjesmu. O Čelebića Bibi koju 'boli i srce i glava', jer joj dragi, u jednoj ispjevanoj verziji ‘u lageru spava', a u drugoj ‘s drugom progovara’. O Lijepoj Mejri sa Bišća koja Ali-paši sa Hercegovine poručuje: ‘da me prosiš ne bi’ pošla za te, da umreš bi se otrovala, da s’ oženiš bi se objesila o javoru prema tvome dvoru’. O pašinici koja u Stambolu na Bosforu na vijest o muževoj smrti ‘na minder mrtva panu’. O Muji koji je volio Hasnu, pa kad ja je majka ‘mlada oženila, na silu mu djevojku dovela’ on se, vjeran svojoj izabranici, ‘u grudi nožem udario’.
No, nisu u sevdalinkama opjevane samo smrtonosne tuge razočaranih ljubavnika. Mnogo je tu i smrti supruga i majki koje su ubili muževljeva osionost i teror. Ali-begovice, sjajnije od sjajne mjesečine, lijepe Džafer-begovice i nadaleko čuvene Hasanaginice, o kojoj je pjesma zapravo balada ali senzibilitetom istovjetna sevdalinki. Prvu, majku devet kćeri, muž osuđuje postavljajući joj uslov ‘ak’ ne rodiš desetoga sina, pod kućom ti Drina voda teče, viš’ kuće ti badem drvo raste, il’ se vješaj il’ u Drinu skoči!’. Drugu Džafer-beg posiječe sabljom nakon što je svekrva opanjka. Treću muž najprije progoni iz kuće ‘Ne čekaj me ni u rodu, ni u rodu, ni u dvoru mome!’, a potom ubija teškom rječju pred djecom joj oduzevši dostojanstvo majke.
U tekstovima ovih pjesama sevdalinka se ispod površine ljubavne pjesme otvara kao ispovijed žene u muškoj kulturi, a svijet u kojem je nastala opisuje kao mjesto u kojem su ini Ali-begovi, Džafer-begovi i Hasanage sabljom sticale, a dinom i šerijatom branile, ne odričući se epskih, ratničkih manira ni u porodici, prostoru na kojem su žene, umjesto da ostvare ljubav i sreću, pretvarane u posjed. Odjednom se, u ovom svjetlu, sevdalinka pokazuje kao šifrirana, intimna pobuna protiv braka u kojem ljubav zamijenjena golom društvenom funkcijom supružnika-muža koji vlada i žene koja rađa. Protiv društvenog autoriteta otjelotvorenog u roditeljima koji mimo volje udaju kćerke i žene sinove. Protiv muškog principa gole sile koji je oblikujući društvo po svojoj mjeri, protjerao ženski princip osjećajnosti izvan svoga, normativnog, sistema vrijednosti proglasivši ga emotivnom rastrojenošću i stoga manje vrijednim. Pobuna protiv krutog, patrijarhalnog, javnog morala, u sevdalinki poistovjećenog sa sudbinom, koji nema razumijevanja za iskazivanje najljudskijih osjećanja, pa svojom bezočnošću guši ljubav i ubija ljubavnike. Sevdalinke su bile slobodna teritorija sa koje je lirikom ospoljena osjećajnost protjerala epsko junaštvo deseteračkog odsijecanja glava. Otud sevdalinke eksplodiraju u hiperbolama. Jer, što je stega jača to je u pjesmi snažniji intenzitet emocije kao izravne pobune: ‘Zaljulja se mostarska munara, potrese se mostarska ćuprija, mujezini učit’ prestadoše, zašutješe softe u medresi, kad zapjeva Lakišića Zlata’.
No, nije pobuna u sevdalinkama iskazivana samo kao ispovijest, već i kao ljubavna poruka koja je pjesmom govorila ono što se nije smjelo biti javno rečeno. Teško da bi Ajka zbilja majci pokazivala ‘lijepa junaka’ i pred njom maštala o sevdisanju na njegovim grudima. A i Mujo, kad mu 'na um pa'ne draga' ne bi u pjesmi 'kovao konja po mjesecu'. U sevdalinki nije bilo moralnih propisa i društvenih ograničenja prema kojima je funkcionisao javni život. Postojale su jedino šifre u kojima su nepoznate pjesnikinje i pjesnici ispjevali ono što je inače imalo biti skriveno iza kapija i mušebaka. Ipak, sevdalinka nije bila pjesma žena koliko pjesma ženskog principa osjećajnosti i neskrivene ljubavi. U njoj bi i muškarca povela osjećanja jer mu je jedino tu bilo dozvoljeno da ih pokazuje. Sevdalinka je bila svijet za sebe izvan dometa moći raznih Hasanaga i svojevrstan underground u gruboj, muškoj, ratničkoj zbilji i strogim pravilima ponašanja u njoj. Ipak žena koja je dominirala sevdalinkom nikad je nije pokušavala prisvojiti. Niti je pokušavala istaknuti isključivo pravo na nju i monopolizirati je kako to danas čini kultura vladajuće nacionalne ideologije. Kultura koja sevdalinku ističe kao glavni pa skoro i jedini usmeni poetski izraz svog nacionalnog identiteta iako su u njoj još uvijek dominantni patrijarhalni obrasci ponašanja. Dok, naravno, istovremeno šuti o cijelom spletu okolnosti koje su dovele do nastanka ove pjesme iz koje je pjevala sama sudbina. I u kojoj je sudbina opjevana.

 

Copyright © by Sead Vrana & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad