VINKO MÖDERNDORFER

Rođen 1958. godine u Celju, živi i radi u Ljubljani – svestrani je stvaralac: redatelj, dramatičar, pjesnik i pisac. Do sada je napisao deset pjesničkih zbirki, petnaest kazališnih i pet televizijskih djela (što drama, što komedija), zatim brojne radio igre za djecu i odrasle, i bio redatelj u više desetaka kazališnih predstava i samostalnih televizijskih projekata – što nedvojbeno svjedoči da je jedan od najproduktivnijih slovenskih autora. Pored brojnih nagrada na anonimnim natječajima za komedije i radio igre dobio je i Župančičevu nagradu grada Ljubljane i Nagradu Prešernovog sklada (što je i najveća nagrada za jedno literarno djelo u Sloveniji – veća je samo Prešernova nagrada, koja se dodjeljuje za životno djelo).

Foto: Ranko Novak
 

ŽENA NA BALKONU

Postoje balkoni koje nikad nitko ne upotrebljava.
U njihovom naručju nitko ne proteže noge i ne pije prvu jutarnju kavu. Nitko se s vanjske strane ne uspinje do njih da bi došao do svoje mlade i žudno željene ljubavi naslonjene na ogradu. Pa kako, dakle, u njihovom okrilju nijedan Romeo nijednoj Juliji ne dariva poljupce, takvi balkoni nikada ne dospiju u literaturu. Jednostavno, zaboravljeni su. Samo su dio pročelja, arhitekture i bilo bi sasvim svejedno kad bi na licu zgrade namjesto balkona bio samo prozor.
Pjesnici kažu da su prozori oči kuće… Pa ako je tako, onda je balkon njen jezik isplažen u svijet. Nekakva kazališna pozornica, izložbeni prostor na kojem se vanjskom svijetu raskriva reprezentativna unutrašnjost kuće. Na balkonima mogu nastupati govornici i obznanjivati pobjede, prevrate i druge promjene, s balkona pjesnici u maju zanosno recitiraju deklaracije ili pak hvalospjeve (za koje im je obično kroz neko vrijeme strašno žao), tu također mogu i ljepotice raskazivati svoju najnoviju i najljepšu odjeću, a opet na drugim i drugačijim balkonima tek umorne žene vješaju rublje…
Balkon, pozornica na gredama što štrče iz pročelja, namijenjen je ulici, javnosti. Na balkonima se pokazujemo na takav način, na kakav bi htjeli da nas vidi svijet. Pa i kada pijemo jutarnju kavu i utapamo poglede u jezerskom pejzažu znamo da nas netko, možda s udaljenog čuna na površini jezera, promatra u našoj jutarnjoj idili. Zapravo je balkon javni prostor. Pa ipak i balkoni ponekad izgube svoju namjenu i postanu tek dio arhitekture. Takvi su balkoni obično na kućama koje stoje uz cestovna raskrižja, na poslovnim zgradama, gdje službenici ni ne pomisle da bi kad izišli na balkon svog ureda, bilo da su tako jako predani svom pustom i duhom siromašnom poslu, bilo da je vidik s balkona potpuno nezanimljiv i beznačajan.
Balkoni koji gledaju na križanje cesta, na užurbano mnoštvo ljudi koje ni slučajno ne podigne pogled po fasadama, sivi su, prašnjavi i neupotrebljavani. Kao kakvo slijepo crijevo zgrade. Jednostavno ne znamo zašto su ih uopće jednom davno i napravili. To su balkoni s pogledom na semafore, automobile, na monotone zgrade preko puta. Balkoni koje razjedaju olovne isparine i vlaga raskrsnica, zauvijek okovanih betonom i asfaltom. Balkoni koji nikad nisu imali pogled prema širokom i dalekom. Slijepi balkoni…
I na jednom takvom balkonu, usred visoko ograđenog raskršća i njegove nervozne atmosfere, vidio sam – nju.
Sasvim slučajno, dok sam čekao da se na semaforu upali zeleno svjetlo za pješake, pogledao sam prema gore. Stajala je ondje naslonjena na zidanu ogradu balkona, pa sam je tako mogao vidjeti samo do pasa, i gledala nekamo u daljinu. Bila je sasvim nepokretna, pa me je valjda upravo ta nepokretnost usred neprestane vreve u tom slivu, gdje se nitko ne zaustavlja, gdje sve drhti u nekakvom stalnom kaotičnom toku, prisilila da pogledam gore… Prema četvrtom katu sivog secesijskog zdanja, sa stiliziranim biljnim ornamentima. U prvi mi se mah učinila kao dio same kuće. Njena statičnost, njen pogled pružen u daljinu, njena glatka bluza i ruke položene na ogradu, sve je stvaralo dojam da je njena figura samo dio kiparskog ukrasa zgrade. A dolje ispod nje – uzavrela raskrsnica, gdje su se zvuci i kretnje stapali jedno s drugim i prestizali se. Svjetla su se sad palila sad gasila, nestrpljivi vozači trubili, šareni kamioni za dostavu peciva i druge robe u obližnje trgovine polako su kao velike nemani klizili i vijugali među pješacima i biciklistima… Glasovi i riječi, ponekad razumljivi, a većinom samo kratki odlomci rečenica izrečenih u mnoštvu: Gdje? Kako si? Otvoreno do jedanaest…Kod pošte… Sutra… Danas… Lijepa guza… Paz… Ne zajebavaj… Čekaj… Kad? Kako? Otkud? plivali su u prolazu kao divlji kovitlaci na sve strane raspršene struje nekog gradskog raskrižja, usred podnevne žege, kada zrak, prezasićen plavkastim motornim isparenjma, leluja u kratkim valovima i čini ti se da bi ga mogao u ruci držati… A ona je stajala visoko iznad svega toga, i ta njena nepokretna nazočnost, njen mir, bio je takav da sam jednostavno morao pogledati gore.
Zatim se upalilo zeleno svjetlo i matica svjetine povukla me na drugu stranu.
Ipak, nisam je odmah zaboravio. Njena tek do pasa vidljiva prilika u drap bluzi, s rukama položenim na sivu balkonsku ogradu, ravna svijetla frizura i pogled usmjeren nekamo u daljinu, među zgrade dosadnih pročelja, što su se po najprometnijoj ulici grada, nadolje i nagore, nizale na obje strane, nije mi išla iz glave. Ali čovjek, usprkos svemu, zaboravlja; slike se gube i daju prostor drugima da se uopće možemo provlačiti kroz taj život… Njezin me je lik pratio još nekoliko koraka, a zatim sam opet pogledao dolje, u vrhove svojih cipela koje su naizmjence premjeravale gradski asfalt. Možda sam malo kasnije tek ovlaš dignuo pogled do kakvog izloga… do nekog lica u masi…
Zaboravio sam je.
A kad sam se kasno popodne vraćao kroz istu raskrsnicu, na kojoj je još uvijek sve vrvjelo i brbotalo raznim limenim zvukovima, ljudskim glasovima, bukom automobilskih motora, sada ipak možda malo manje nervozno, opet sam se sjetio žene na balkonu. Dignuh pogled i… Bila je ondje.
Nemoguće! dahnuh i lice mi se razvuče u osmijeh… Nije moguće da već od podne tako stoji… Cijelih šest sati! Ne, za to je vrijeme bila unutra i sad se vratila na balkon… To je bila moja prva i najlogičnija misao, a ujedno je lik žene koja kao skamenjena cijeli dan stoji na balkonu ipak nešto tako neobično, skoro kao fantastična slika, pa sam duboko u sebi poželio da za nju postoji i iracionalnije, više pjesničko objašnjenje… To je duh žene koja je jednom davno, najvjerojatnije zbog nesretne ljubavi ili možda tek nepravedne sudbine, upravo s tog balkona skočila u dubinu pod sobom, pa se sad njen duh vraća po zadovoljštinu… Ha! Mnogo bi mi se više sviđala interpretacija koja golica maštu i uzbuđuje duh, nego da je neka žena slučajno baš u podne izišla na balkon i sad kasno popodne još jednom, a ja sam onaj koji je tu slučajno prolazio u pravom trenutku… Mnogo bi mi draža bila pjesnička, iako izmišljena priča… Jer, život uvijek teče po svom unutarnjem, nepredvidljivom poticaju, a oni koji ga promatramo stvaramo priče, pune značenja i slika…
Stajao sam na pločniku i gledao gore.
Čekat ću da se pomakne, da se počeše po nosu, da digne ruku i popravi kosu, da pogleda dolje, da mi se osmjehne, da se vrati nazad u stan… Čekat ću i točka.
Sjeo sam na rub okruglog betonskog korita za kilavo gradsko cvijeće, koje se samo pretvara da šareno cvjeta, a zapravo levitirajući crkava, prebacio nogu preko noge i opet dignuo pogled.
Tko će koga, pomislih, tko će duže izdržati, ja ili ti, nepoznata ljepotice na balkonu… I bila je doista lijepa. Razumljivo, s te udaljenosti nisam mogao baš potpuno jasno razabrati crte njenog lica, ali sam imao dojam da je mlada… Manje od trideset? Dvadeset osam? Ne, sigurno ima trideset… Doima se zrelo. Smireno. Nasmijah se vlastitoj misli. Pa naravno da je mirna kad tamo gore stoji kao kakav stup… Malo sam prižmirio, kao da ću je tako bolje vidjeti, podrobnije. Djelovala je elegantno. Bluza joj je bila drap boje. Bez dodataka. Tako mi je izgledalo s te udaljenosti. Kosa ravna, svijetla. Pomalo me već počelo ljutiti da ne vidim donji dio tijela. Ruke je još uvijek imala položene na kamenu ogradu napravljenu iz nekakvih trbušastih stupića, koji su bili tako nagusto ugrađeni da se kroz elipsoidne proreze ništa nije vidjelo. Odjednom mi se učini da već cijelu vječnost sjedim na koritu za cvijeće. Postajao sam sve nestrpljiviji… I ta me je njena nepokretnost počela doista nervirati. Kako netko može biti tako blesav i traćiti vrijeme na balkonu koji visi nad najbesmislenijom raskrsnicom u gradu, kroz koju neprestano voze smrdljivi autobusi i ljudi u mnoštvu trčkaraju tamo amo kao muhe bez glava… I pri tome još buljiti nekamo u daljinu, kao da je ondje skriven neki posebno interesantan vidik… Pitao sam se zašto me uopće toliko zanima ta žena na balkonu… Za oko mi je zapela upravo njena ukipljenost usred toga općeg prometnog meteža i užurbanosti. Da. A njen je usredotočeni pogled samo još potpaljivao moju znatiželju. Njen pogled, usmjeren nekamo daleko… Da, to je ono! Zanima me zapravo kamo gleda. Što je to, što ju je toliko opčinilo da tako dugo i nepokretno stoji na balkonu… Možda ondje stoji već cijeli dan. Ustao sam i pogledao uz ulicu, u smjeru njenog pogleda. Ništa. Samo zgrade, jedna veća od druge… Sve do sljedećeg raskršća… A ondje opet zgrade, neboderi i staklene poslovne kocke, upravo glupo posijane među zdanjima bečke secesije… Nikakvog vidika koji bi bio vrijedan tolike pažnje. Krenuh nekoliko koraka naprijed po pločniku. Možda mi je promaklo… Možda gleda u planine na horizontu, negdje tamo iza nebodera naftne kompanije… Nemoguće. Ulica, kao i sve glavne ulice koje prolaze kroz srce grada i obično nose imena najvažnijih otaca naroda, nema kraja. A i zgrade, nanizane u smjeru njenog pogleda, više su od četvrtoga kata na kojem se nalazi njen balkon. Ta žena, dakle, zuri u potpuno nezanimljivu perspektivu. Nikakvih izbrušenih planinskih vrhova u daljini neba, nikakvog purpurnog zalaska sunca, ništa…Okrenuo sam se i opet pogledao prema balkonu. Ali nje više nije bilo. Kao da ondje uopće nikad nije ni stajala.
Te sam je noći sanjao. Snovi su bili poznati. Erotski. Nasred ulice ležao sam na trbuhu, sav u strahu da će me pregaziti kamion na kojem je u drečavim bojama kakve upotrebljavaju slastičari i sladoledari pisalo: Treba izdržati do svog pogreba… Dok je ona za to vrijeme bila negdje gore iznad mene i gledala u daljinu… A ujedno je bila i tako kožnata, tako blizu. U snovima sam je mogao skoro dotaknuti… Tako sam ondje ležao s trbuhom na cesti, i s osjećajem straha i požude trljao se o asfalt… Ne sjećam se kako su snovi završili, probudio sam se… I kad sam slijepljenih očiju usmjerio curenje u zahodsku školjku obnavljao sam snove, jer sam ih mogao zaboraviti, a činili su mi se važnim, jako važnim…
Sljedeći sam dan trebao obaviti neke poslove na sasvim drugom kraju grada.
»Vozite me kroz centar.«
»Zar niste rekli da vam se žuri?«
»Pa baš i ne tako strašno.«
I taksist me je po duljem putu vozio kroz poznato raskrižje. Skoro sam iščašio vrat, dok sam pogledom tražio balkon na četvrtom katu…
Bila je ondje. Nemoguće! Da, stvarno je bila ondje. Stajala je na balkonu… ruke na ogradi… pogled odsutan, usmjeren nekamo u daljinu… Bila je upravo onakva kao prošli put, isti položaj, sve isto samo da je na sebi imala bijelu bluzu kratkih rukava…
»Stoj! Stani!«
»Pa ne mogu tu, nasred raskršća…«
I nije zaustavio. Dok smo se udaljavali kroz zadnje sam staklo gledao kako ondje gore stoji kao drvena statua koju su tesari istesali u kljunu broda, pa sad dignutom ljevicom i čvrstim dojkama reže valove pred sobom…
Vratio sam se popodne. Balkon je bio prazan.
Ta žena na balkonu doista je pobudila moju pozornost. Bilo je tu nešto, što me je vuklo i izazivalo čudan nemir. Njena tako neobična smirenost. Da. Pa ipak ne samo to. Upravo sam osjećao da nije izlazila na balkon samo da se protegne i opusti, promatarajući usijani lim… U njenim rukama položenim na ogradu, u pogledu što se gubi negdje tamo, bar mi se tako činilo, bilo je toliko nečega… Počeo sam tražiti riječi kojima bih objasnio… to…nju…
U njenom liku nema radosti. S radošću je uvijek povezan neki ritam, kretanje. Kad bi bila vesela sigurno bi gledala oko sebe, pogledala bi i dolje, lijevo, desno. Na balkon bi došla zapaliti cigaretu. Da. A ovako… Njen svakodnevni dolazak na balkon nije ležeran, nije znak zadovoljstva. To njeno gledanje prema horizontu, u daleke predjele kojih nema, još je najsličnije gledanju čovjeka okrenutom nekamo u sebe, u svoju nutrinu. Da. Zapravo se uopće ne radi o vidiku, razgledanju… Najvjerojatnije u sebi nosi nekakvu veliku brigu, premda njena smirenost ne ostavlja dojam izjedajuće zabrinutosti, ali isto tako ni radosti… Morao bih prići bliže… Sigurno nije sretna… Tijelo govori svojim jezikom i odaje nas i onda kada to ne želimo. Žena na balkonu još najviše podsjeća na žalost. Čovjek koji više puta tijekom dana izlazi na balkon i ondje sasvim nepomično gleda u krajolik kojeg nema doista ostavlja dojam da je žalostan. Da se prepustio svojoj žalosti, da se više ne bori, da je sav jedna sama žaloba. Englezi imaju riječ sorrow koja znači brigu, bol, žalost, kajanje, muku, gorčinu, bolest. Ta se riječ zapravo ne može baš točno prevesti, a označava stanje duše, osjećaj nekakve tugaljive zanesenosti.
Sve me više vuklo da priđem bliže i pogledam izbliza. Još iste večeri vratio sam se na raskrsnicu. Balkonski prozor nije bio rasvijetljen. Ulazi u blok zgrada koje su se nizale uz glavnu ulicu bili su u manjoj susjednoj ulici. Tražeći odgovarajući ulaz zavirivao sam u visoko nadsvođene, mračne hodnike i na kraju ipak nekako uspio naći. Na prva dva kata bili su samo uredi raznih poduzeća, tako je bar pisalo na tablama odmah kod ulaza, dok su na ostalim katovima bili stanovi. Mnogo imena, mnogo obitelji, mnogo žena… Čitao sam prezimena i pokušao zamisliti koje bi najbolje odgovaralo njenom izgledu… Novak, Rohrman, Pašović, Pavlin, Mavrič, Kranjc, Zupančič, Bogataj…I nijedno joj nije pristajalo. Zatim sam opet otišao na ulicu i buljio u četvrti kat… Tražio sam nešto, ni sam ne znajući šta. Kružio sam oko raskrsnice kao mačak oko vrele kaše. A zatim sam ipak našao rješenje.
Točno nasuprot kuće s balkonom stoji velika poslovna zgrada. Zastao sam pred glavnim ulazom. Opet sve same uprave poduzeća, kao da u ovoj državi ne postaji baš ništa drugo… Onda sam stao na cestu i pogledao gore. Prozori na četvrtom katu poslovne zgrade bili su upravo u istoj visini kao i balkon nepoznate ljepotice. Sutra ću ući u zgradu i pokušati pogledati na njen balkon. Možda će se i ona pojaviti. Sigurno hoće. Svaki je dan ondje. Sada ću je bolje vidjeti, bit će bliže.
Te noći dugo nisam mogao zaspati. Zamišljao sam lice koje izbliza nikad nisam vidio. Pred očima sam imao sliku njenog vitkog stasa, ali samo do bokova, njena ravna svijetla kosa, podrezana točno ispod uha… To je zapravo sve što sam s ulice mogao vidjeti, ali se upravo urezalo u mene. Činilo mi se, ne samo činilo, nego sam sve više bio uvjeren da do najmanje podrobnosti znam kakvo joj je lice, boja očiju, oblik nosa… Njezin lik nad bezbrižnim raskršćem, gdje svatko hita nekim svojim tragom, utisnuo mi se u dušu. Njena mi žalost nije dala mira. I to njeno svakodnevno stajanje na balkonu, koje odozdo nitko nije opažao, sve mi je više izgledalo kao nekakav znak, poruka. Intimna poruka nama koji dolje zakukuljeni i zamumuljeni svaki za sebe žurimo svojim putovima… Moram je vidjeti izbliza, moram!
Sutradan dopodne stajao sam pred poslovnom zgradom nasuprot njenog balkona. Balkon je bio prazan. Nije bila ondje. Iz staklenog kaveza kod ulaza javi se vratar i zaustavi me.
»Koga trebate?«
Na jednoj tabli iza njegovih leđa pisalo je: Golding, izvoz-uvoz, četvrti kat…
»Golding, izvoz-uvoz.«
Vratar se prijazno osmjehnu: »Četvrti kat, izvolite!«
Imao sam sreću. Prozori na hodnicima bili su oni što su gledali na raskrsnicu. Pred prozorom u četvrtom katu stajala je pepeljara, što je značilo da službenici iz svih ureda dolaze tu pušiti. Nikome neću biti sumnjiv ako stojim kod prozora i gledam u kuću s druge strane ulice. Izgledat će kao da tu čekam nekoga ili kao da sam upravo ugasio cigaretu. Dakle, stavio sam ruke u džepove i stajao ondje, kao da sasvim nezainteresirano promatram ulicu…
Prolazile su minute. Iza mojih leđa otvarala su se i zatvarala vrata kancelarija. Ljudi su dolazili i odlazili. Čulo se žensko kikotanje i užurbano kuckanje potpetica, dok su sitnile prema toaletnim prostorima negdje na kraju hodnika, dolje na raskrsnici mijenjala su se svjetla na semaforima i ljudi u nekakvom redu slučajnoga kaosa hitali na sve strane… Ali ona nije izlazila na balkon.
Priđoše trojica i zapališe cigarete… »Smijemo li…« »Da, da,« rekoh, »naravno, naravno,« prepuštajući im prostor uz pepeljaru. Zatim sam stavio ruke na leđa i umaknuo se dublje u hodnik. Ležerno sam šetkao ispred ureda, prividno bezbrižno zagledao natpise na vratima i trudio se da izgledam kao da mi se nikamo ne žuri, da mirno čekam nekoga… Oko one trojice pušilo se kao iz pokvarene peći i bili su prilično glasni. »Jebote, super biznis, kužiš… Ako kotira, onda je zaista O.K.… I takva tréba, ej… Tko bi pomislio da se kuži… Pa takav auto… Al' nema smisla ulagat'… Mala zarada…Ma sigurno, jebeš trébu…« Njihova su mi tijela zakrivala pogled na suprotnu stranu ulice, sasvim su se raskomotili tu pred prozorom… Najradije bih ih zubima podavio, ali ostalo je na tome da sam samo grizao svoje usne… Kroz neko vrijeme, kada sam pročitao već sve natpise na vratima, kao slučajno vratio sam se do prozora. I zagledao je između njihovih razmahanih ruku. Stajala je na balkonu. Valjda mi se oteo kratak krik ili bar uzdah, ne znam, ali onima što su stajali ispred prozora i zaklanjali mi vidik cigarete su za tren zastale na ustima i osjetio sam da je nastao tajac. Osmjehnuo sam se i odlučno krenuo prema prozoru. Uzmakoše, kao što uzmakneš pred očito malo udarenim nametljivcem… Šta me briga! Približio sam se prozoru koliko sam pak mogao, trudeći se što bolje vidjeti ulicu, dok je pritom u meni sve gorjelo od ushićenosti, prouzrokovane njenom pojavom… Opet je na sebi imala drap bluzu dugih rukava… Bila je još uvijek daleko, na drugoj strani, ali sad sam je vidio drugačije. Jasno sam vidio njen profil, kosu, frizuru, oblik nosa… Bila je upravo takva kakvom sam je i zamišljao, kakvu sam želio vidjeti… Ruke naslonjene na ogradu, pogled usmjeren prema slici u daljini… Osjećao sam da je njena nazočnost – koju žutokljunci okupljeni oko pepeljare uopće nisu ni zamijetili – sve tako promijenila… Slučajnost života koja na hodnicima poslovnih zgrada pripaljuje cigarete, potpeticama sitni do najbližeg toaleta i hihoće se u visokim i rzavim tonovima, koja među ljudima pretače riječi kao neobavezne, beznačajne mjehuriće… njenom je neopaznom prisutnošću, negdje daleko, na drugoj strani ceste, sve to zadobilo nekakvu dodatnu dimenziju tuge, koja životu pridodaje nijansu dubokog promišljanja. I bio sam stvarno uvjeren da ženu na balkonu ispunjava neopisiva i duboka žalost.
Odjurio sam do prijatelja u predgrađu i pritisnuo zvono…
»Pa što ti je?«
»Posudi mi dvogled.«
»Što? Što hoćeš?«
»Dovraga, posudi mi dvogled!!«
»Ideš u lov?«
»Da!«
Sljedeći sam dan opet otišao u zgradu nasuprot balkona. Vratar mi je ovaj put samo prijazno kimao glavom. Ispod sakoa imao sam skriven dvogled. Veliki, crni lovački dvogled. Žurio sam po stubištu kao da idem na ljubavni sastanak. Kod ugla na četvrtom katu odmah sam šmugnuo prema prozoru. I ugledao je na drugoj strani ulice. Čekala je. Mene. Mirno i pribrano, kao da je oduvijek ondje… Zavonja po opušcima… Nogom odgurnuh pepeljaru i naslonih se na zid, tik uz prozor. Potom pažljivo izvadih dvogled. Što ako me uhvate da zavirujem u tuđi život? Ako netko naiđe sakrit ću ga pod sako… Podignuh dvogled do očiju. Zamagljena slika zaplesa… Polako sam okretao kotačić pod prstima… Naizmjence su se pojavljivale tamne sjene i lelujave pruge, dok se rubovi nisu sasvim izoštrili… Zid. Fasada. Stupići u ogradi balkona… Moram malo više… Pogled klizne preko zagasite bjeline… Nabori njene bluze… I odjednom iz takve blizine ugledah njen profil da sam se u prvi mah uplašio. Trznem i odmaknem dvogled. Njena prilika opet skoči u daljinu, na drugu stranu ulice. Iza mene netko otvori vrata. Dvogled gurnem pod sako. Ženski kikot i sitni koraci koji se udaljavaju… Okrenem se, kao slučajno, i pogledam niz hodnik… Dvije damice žure prema toaletu… Njihove se riječi gube u frivolnom smijehu… Nisu me ni zamijetile, moje čekanje pred prozorom ne izgleda im neobično… Dobro. Idemo dalje! Opet polako dignem dvogled do očiju. Pažljivo, kao da je dodirujem samo jagodicama prstiju, putovao sam pogledom po njenom tijelu… Približio sam si njene ruke koliko god sam mogao… Linija ruke koja je bila naslonjena na balkonsku ogradu, od zapešća – koje je tako ljupko i krhko kao staklo gledalo iz rukava – pa sve do malog prsta, bila je meka i pravilna, blago položena na hrapavu površinu betona, kao mala bijela ptica koja je za vrijeme leta za tren dotaknula ogradu… Zatim sam polako pošao po struku… Bluza joj je slobodno i blago padala preko bokova. Kroz glatku sam tkaninu mogao sasvim jasno naslutiti izbočenja njenih kukova… Potom više… Kliznuh preko grudi… Bradavice joj tamno bljesnuše kao da su doista sasvim blizu mojih usana… Tada, iznenada, iza mojih leđa… Glasan cikot i prodorno kucanje visokih potpetica… Trznem se i sakrijem dvogled… Damice se vraćaju iz toaleta… Okrenem se prema unutrašnjosti hodnika i napravim nekoliko nezainteresiranih koraka… Damice me uopće ne primjećuju. Hihoćući se, nestanu iza vrata Uvoza izvoza… Uspaničim se. Trenutak histerije… Što ako više nije na balkonu, ako je otišla… Skoro skočim nazad do prozora… Hvala bogu, još je tu! Ni njena smirenost ništa nije drukčija, kao da za nju uopće ne postoji vanjski svijet, vrijeme, nego samo ona, zaustavljena tu, na balkonu… Grudi su joj se polako dizale i spuštale. Ili sam ja bio tako zadihan… Ne znam… Još jače pritisnuh dvogled na oči… Vrat. Koža. Glatka, bijela… Na suncu, što je između zgrada u blago treperavom pramenu koso padalo na nju, njena je put bila još svjetlija… Polako iznad dojki, gdje su bila otkopčana dva dugmeta, krenuh prema gore… Po vratu… Morao sam progutati pljuvačku… Približeni pogled postao je jezik… Lizao sam joj vrat… Milimetar po milimetar… Više… Više… Opet progutah… Slika se strese… Skliznu do balkonske ograde i opet do njenog lica… Njeno lice… Primaknuh se bliže. Bilo je nepokretno, mirno, spokojno, premda… Usne nekako stisnute… Dok joj je kosa, što je u blagom zavijutku završavala ispod uha, lagano lepršala, kao da ju je vrući zrak, dižući se sa sve razgrijanijeg asfalta, polako pridizao i opet vraćao na isto mjesto… Usne govore, pomislih, njene stisnute usne govore… Ne, njeno lice uopće nije tako spokojno kao što izgleda na prvi pogled… I oči… Priđoh pogledom još bliže… Laktove sam stiskao uz tijelo da bih bio što mirniji, jer je zbog velikog povećanja i najmanji drhtaj tresao njen lik i rasipao ga po fasadi zgrade. Zadržah dah i pogled mi zastade na njenim očima… Nakratko bljeskutnuše kao da su zrcala… A već odmah potom opet bjehu samo dvije male svjetlucave točke… Njene oči… Svjetlucaju… Svjetlucaju, jer su pune suza… Steže me u prsima. Žena stoji na balkonu, nitko je ni ne zamjećuje, svijet ispod nje vrvi u svojoj već sablažnjivoj površnosti, u svom divljem ritmu užurbanog života, a ona stoji iznad svega toga i ima oči pune suza. U tom svom promišljaju pustih pogledu da odluta po pročelju i ponovno se umiri na njenim rukama i drap bluzi opuštenoj preko bokova. Nikako joj nisam mogao vidjeti donji dio tijela, u visini pojasa zakrivala ga je polica ograde, a još niže, nagusto ugrađeni stupići balustrade, koji su, osim u uskim procjepima, sasvim zastirali pogled… Bio sam uvjeren da nosi suknju… To je nekako odgovaralo njenom gornjem dijelu. Drap bluza, dugi rukavi, uredna, ravna frizura, svijetla put… Da, takva žena nosi suknju… Nekako je nisam mogao zamisliti u hlačama. Bio sam siguran da njeno mirno, aristokratsko, erotsko držanje koje u sebi skriva vulkan, ne može nositi hlače. Sve mi je više postajalo jasno da je žena na balkonu osoba koja nikad nije osvojena, jer ona osvaja. Imao sam utisak da ću se, budem li je upoznao (u što više uopće nisam ni malo sumnjao), morati veoma potruditi da joj priđem blizu, dok će na kraju ona biti ta koja će zajahati mene… Da, takva žena na riti nosi suknju, a u srcu sedlo da te osedla onda kad to najmanje očekuješ. Zatim između stupića ipak nekako približih pogled do njenih nogu i još malo gore, i skoro kriknuh kad u sjeni balustrade ugledah crnu, lijepo obraslu pičku. Dolje nije imala ništa na sebi.
»Zar to nije onaj od jučer?!«
Iza mojih su leđa stajala trojica pušača. Uopće nisam čuo kad su iz svojih rupa izmiljeli na hodnik. Okrenuh se i glupo osmjehnuh. U rukama sam još uvijek držao dvogled.
»Što ste to gledali kroz dvogled?«
Jedan me mladac ovlaš odgurnu i priđe prozoru da vidi što se na ulici uopće isplati gledati – i to dvogledom. Druga su dvojica samo stajala ondje i buljila u mene.
»Ja, znate… Ja, ovaj… Čekam… Ali nema smisla… Bolje da idem…« mucao sam.
Onaj što je stajao pred prozorom okrenu se prema hodniku i reče: »Pa nema ništa…« i pritom rukom pokaza prema dvogledu, kojeg sam ja još uvijek nespretno okretao u rukama kao predmet kojeg mi je netko bez mog pristanka tutnuo u ruke. »Vani nema ništa posebno… Ništa za vidjeti…« ponovi i još jednom pogleda kroz prozor. Pogledah za njegovim pogledom. Balkon je bio prazan. »Hvala bogu,« dahnuh podsvjesno, »pa doviđenja.« Progurah se uljudno između one dvojice na hodniku koji su još uvijek imali otvorena usta i nezapaljene cigarete. »Idem, danas očito neću doći na red,« rekoh u prolazu. Ne znam zašto sam uopće toliko brbljao, valjda sam grčevito htio ostaviti dojam da sam nešto čekao… Bio sam već skoro na stubištu kad onaj kod prozora viknu: »Zovite osiguranje! S one je strane banka! Gledao je banku!« na što ja dadoh petama vjetra. »Drž'te ga!« fanatik se i dalje uspaničeno derao. Tada me netko zgrabi za rame, trgnuh se, preskočih pet-šest stuba odjednom i pritom dvogledom udarih o zid. Osjetljiva optika nije izdržala. Nešto puče i rasu se po mramornom stubištu… Ni sam ne znam kako, ali utom sam već bio vani.
»Što se dogodilo?«
»Ne pitaj! Kupit ću ti novog – boljeg!«
»Je li s tobom sve u redu? Treseš se kao da imaš groznicu. Što ne kažeš…«
»Pa šta si mi ti, možda mama?«
»Pa samo pitam…«
»Reći ću ti. Ali ne sad…« prekinuh ga i s dvogledom u naručju izvalih se u njegov udobni naslonjač.
»Zaljubljen?«
Pitanje udari iznenada i zateče me nespremnog. Odjednom osjetih vatru u vratu i zatim i u licu, a odmah nakon toga činilo mi se da mi gori mozak i svaka dlaka na tjemenu… Nijekao sam glavom kao dijete kad ga uhvate u laži… Poslije kraće šutnje, milujući osjećajno ostatke njegovoga dragog dvogleda, slegnuo sam ramenima… »Zaljubljen…?« ponovio sam više za sebe. »Ne znam… Valjda je to – to… Jer… Tako boli.«
Odlučio sam da je potražim. Da joj kažem. Njen mi je glas šaptao u glavi, iako ga, naravno, nikad nisam čuo, i neprestano sam ponavljao naše buduće razgovore, u kojima sam sve dublje zalazio u njen bol i samoću… Švrljao sam oko raskrsnice, prelazio preko ulice, čekao na zeleno svjetlo i opet prelazio u suprotnom smjeru… Stajao sam pred ulaznim vratima i poluglasno izgovarao prezimena ne bi li mi se uz koje u glavi pojavio njezin lik… Jednom sam se osmjelio i po zavojitim stubama, kakve su karakteristične za zgrade bečke secesije, popeo se do četvrtoga kata. Ondje je bilo pet stanova – i pet prezimena… Odlučio sam da sačekam, pa šta bude… Jednom mora otvoriti vrata i pojaviti se preda mnom! Nisam dugo izdržao… Ubrzo sam pobjegao, bojeći se da će me netko drugi vidjeti i upitati: Koga tražite? A ja bih onda vjerojatno samo glupo mucao, kao kakav provaljeni potencijalni provalnik. Tako sam u različito doba dana, kakav tjedan ili više, tumarao oko njenog bloka i kao mjesečar buljio u balkon, ali se više nije pojavljivala. Balkon se opet srastao s fasadom i bio samo slijepo crijevo zgrade na raskrižju glavnoga grada, gdje sve samo juri na sve strane i gleda preda se, kao da gore nema baš ništa drugo osim sivih, benzinskim isparenjima nagrizenih pročelja.
Jednog se jutra na kući pojavila crna zastava.
Stao sam. Sve je stalo. Za tren je i zvuk nestao. A onda je bilo samo nekakvo nerazumljivo kretanje, kao u košmarnim snovima… Bojao sam se glasno izreći ono što sam mislio… Ništa, sačekat ću još koji dan… I čekao sam, vraćajući se stalno i opet iznova na raskrsnicu, gdje sam duge sate i sate buljio u balkon. A nje nema pa nema. Samo je crna zastava visjela iz okruglog otvora na vrhu zgrade.
»Pa što je to s tobom?«
»Ništa.«
»S obzirom na to da si mi uništio dvogled, možda bi mi ipak mogao reći tko je ta, što te tako opčinila… Jel' udata?«
»Ne znam.«
»Starija, mlađa?«
»Ne znam.«
»Sviđaš li se ti njoj? Mislim, jel' ona za…?«
»Ne znam.«
»Čovječe, govoriš kao da si vidio nekakvu žensku utvaru! Čuj, doista, jel' ta tvoja…hm, draga… uopće postoji?«
»Ne znam.«
»A tako… I šta sad?«
»Pa to je ono, ne znam šta sad! Zakasnio sam. Nisam razumio… A sad je više nema…«
»Kako nema… Jel' otputovala? Jel' uopće živa?«
»Ne znam.«
Ponekad je dobro da nismo sami, da svoja strahovanja možemo povjeriti nekom bliskom, pa ipak postoje tajne koje ne razumiju ni najbliži i najbolji prijatelji.
Tajne nas uvijek same potraže. Postoje trenuci kad prolazimo tik pored njih, kad ih ne vidimo. A drugi nas put opet obuzmu i ne dozvoljavaju nam tek tako samo proći. Tajanstvena slika uroni u nas – i promijeni nas… Svaka je žena zapravo ključ vrata koja vode u unutrašnjost muškarca. Nijedan susret nije slučajan, a samo su neki sudbonosni. Žena na balkonu me je promijenila. U to sam postajao sve uvjereniji. Njena nam je žalost htjela nešto poručiti. Stajala je ondje gore i kričala. Da, kričala i dozivala pomoć. Svaki je dan bila ondje i gledala svoj bol. I plakala. Vidio sam ljeskutanje suza u zrcalu njenih zjenica… Uvijek je obukla bluzu, počešljala kosu… pokušavala je biti elegantna, ali je njena nutrina iziskivala tamne akorde, zato je na balkon izlazila bez suknje, gola od pasa naniže, obnaženog srama, najranjivija… Njen je bol zahtijevao disharmoniju koja je kričala i dozivala u pomoć...
Jedna je žena na balkonu, u samom srcu grada, htjela svijetu pokazati svoju žalost, i ja sam je opazio. Vidio sam je – ali joj nisam pomogao.
Sve me je više obuzimala zla slutnja da je više nema. Da je umrla
Više nije izlazila na balkon. Na kući je visjela crna zastava. Ali tek kad sam upitao jednu djevojčicu, koja je noseći na leđima školsku torbu izlazila iz zgrade, tko je umro, bio sam doista siguran.
»Jedna gospođa.«
»A kad se to dogodilo?«
»Ne znam, prije nekoliko dana.«
»A znaš li možda zašto je umrla?«
»Ne znam.«
Bilo mi je kao da sam ja umro. Više me uopće nije interesiralo tko je ta žena, kako joj je ime, zašto je umrla… U sebi sam stvorio njenu sliku… Sliku Ljubavi, čiji smo dijelovi nekada bili svi mi, čineći tako nedjeljivu cjelinu, koju smo negdje na putu izgubili, pa sad lutamo po raskršćima svijeta i panično je tražimo… I to neprestano traženje nazivamo životom.
Postalo mi je sasvim jasno da je žena koja se pojavila na balkonu bila moj anđeo.
»Pa ti si lud!«
»Siguran sam da je bila anđeo.«
»Ma daj, molim te! Neka otkačena tréba koja si je priuštila da u samom centru grada na balkonu hladi pizdu, jer je bila sigurna da je nitko neće vidjeti, eto…! Kakav ađeo! Kakva ljubav za kojom trčimo i tražimo je! To ti je jedna obična perverzija nekoga tko si je zamislio da od tamo gore svima pokaže pičku i tako nam kaže šta misli o nama!«
»Zašta tako govoriš… Ja znam…«
»Ništa ti ne znaš! Razmisli malo… Možda sam ipak ja u pravu. Možda je moguća i ovakva interpretacija.«
»A njena smrt? Može li smrt sve objasniti?«
»Eh! Nema smisla… Radije popijmo još koju! I kupi mi već jednom onaj kurčevi dvogled!«
Postoje ljudi koji ništa ne razumiju. A postoje također i ljudi koji su, premda ništa ne razumiju, ponekad u pravu.
Prošlo je poprilično vremena, valjda nekoliko mjeseci, prije nego sam je opet vidio.
Stajao sam u redu pred blagajnom velikog trgovačkog centra… Imala je obučenu onu istu drap bluzu i vunenu suknju slične boje. Stajala je preda mnom. Bila je prekrasna. I glas joj je bio takav kakvog sam čuo u svojoj glavi… Gledao sam je kao začaran, bilo mi je drago da je s njom sve u redu… Ispostavilo se da je u onoj kući umrla neka starica, stara preko osamdeset… Odnekud je dotrčalo i dvoje djece… Dječak i djevojčica…
»Mama, mogu li ovo…«
»Vrati to! Znaš da te boli grlo!«
»Pa više me ne boli.«
»Andrej! Daj reci i ti nešto! Da ne budem samo ja stroga do djece!«
Iz odjela s alkoholnim pićima priđe nam visok, crnokos muškarac s diskretnim pivskim trbušćićem i postavi se uz ono troje. Bili su lijepa, idealna obitelj. Anđeoska. Kad je kod blagajne vadila novac da plati gledao sam joj ruku… Njeno zapešće, tanko i krhko kao staklo, otkrivalo se ispod rukava, dok su joj prsti i dlan bili kao mala bijela ptica koja se za vrijeme leta za tren dotakla blagajničkog pulta… Priđoh joj bliže. Osjetih njen miris. Bio je tako mekan, sav nekako iz zraka i lakih, finih dezodoransa… Kad brojeći sitniš sagnu glavu nad novčanikom pogledom liznuh njen vrat, zaokružih oko izbočene kralješnice, a onda gore, više, gdje se tamnina kosa mijenjala u svijetlu, umjetno nanesenu boju… Zatim kliznuh do ušnih resica… i prije nego se sakrih u školjku uha… da ondje ostanem… zauvijek… složi stvari u vrećice, pokupi muža i djecu i … ode…
Nikad je više nisam vidio, iako na onoj raskrsnici još uvijek pogledam u balkon.
Taj isplaženi jezik kuće, kazališna pozornica arhitekture pročelja…
Prijatelju sam kupio novi dvogled i sad ga opet upotrebljava u lovu, gdje iz kućice na drvetu, sakrivene u granju i lišću, promatra fazane i srne… Ponekad potom koju i ustrijeli. I pri tome mu – baš nimalo – ne zadrhti srce.

 

Copyright © by Vinko Möderndorfer & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Prevod sa slovenskog Željko Perovič.

Nazad