Jusuf ALI Hećimović

Jusuf Ali Hećimović, rođen je sasvim slučajno 1946. godine u Zagrebu. Odrastao u baranjskom gradiću Belom Manastiru (u vrijeme njegovog odrastanja bijaše, dakako, oveće selo), gdje je završio osnovnu školu; srednju tehničku školu pohađao je u Osijeku a Tehnološki fakultet završio u Zagrebu. Trenutno je nezaposlen i još “do daljenjega” živi u Šibeniku. Zanima ga islamska i židovska mistika. U studentskim danima se bavio odbojkom, smečer, Mladost - Zagreb. Gotovo četrdeset godina nosi bradu, prvo crnu, a sada potpuno bijelu. Pasionirani je čitač hispanoameričke proze (pretežno kratka priča) i “opsjednut” je jednim od najvećih pisaca XX. stoljeća, talijanskim piscem Dinom Buzzatijem; prevodi s talijanskog, francuskog, španjolskog i, povremeno – skromno – s hebrejskog.
Do sada objavljivao: Hrvatsko slovo, Revija (Osijek), Dubrovnik, Hrvatski radio III. program, Forum (književni časopis HAZU), Vjesnik, Marulić (Zagreb), Hrvatska obzorja (Split).
Stalni suradnik Balkanskog književnog glasnika.

 
Jusuf Ali Hećimović
   

Koza

Što se zapravo zbilo? Ništa posebno. Bijaše to krajem pedesetih i B. M. je još bio prašna selendra. Slučaj s kozom zbio se ljeti, svakako je bilo ljeto jer nije bilo škole – toga se dobro sjećam – i za mene je ispao prilično bolan. Bit će da je bilo ljeto iza sedmog razreda (1958.?), ne sjećam se točno.

Od ljudi u kući nas je bilo troje: otac, majka i ja. Životinja, hajvana rekli bi Bosanci, bilo je poprilično: svinja, kokošiju, pataka, gusaka, pitomih kunića u kavezima, crno-bijela mačka Cica, pas mješanac Bobi, dva para divljih grlica, kućni štakor (tamo je svaka kuća imala svoga štakora, bili su to smeđi, veliki poljski štakori i nisu prenosili bolesti, nu bili su vrlo štetni jer su sve kuće bile od prijesne cigle, a oni su rado kopali hodnike u zidovima i temeljima kuća), nešto miševa na tavanu gdje se čuvao kukuruz, rojevi muha i komaraca (mreže su bile na svim prozorima), nešto buha na svinjama, psu i mački, i... i dvije koze, snježno bijele koze. Majka i kći. Popis dostojan Noahove Arke.

Majka je bila velika, rogata i opasna koza duge dlake, vječito ozbiljna i namrštena, uvijek spremna da udari rožinama svoju drúgu, rođenu kćer. Velika dugodlaka rogata "zvijer" zvala se Seka, a njezina kćer bila je upola manja, bezroga i kratkodlaka, zvala se Belka. Belka je bila sasvim suprotna od mame Seke, uvijek vesela, sklona šali i vragolijama. I ona je udarala – o ho ho, s onom svojom lijepom glavicom gdje je imala umjesto rogova dvije kvrge. Znala je bolno udariti što sam ju ja naučio. Mama Seka je udarala samo nju, a Belka koga je stigla i smjela, sve oko sebe, osim mamu. Seke se strašno bojala. To njezino udaranje nije bilo iz zloće, to je bilo iz životne radosti i veselja. Obje su živjele u jednom odjeljku svinjca određenom za njih.

Naravno, svake godine su imale "potrebu" za jarcem, i imali smo muke naći im smrdljivog jednokratno seksulanog druga suprotnog spola (tada se još nije pričalo o istospolnoj ljubavi i koze nisu išle na prajd paradu) jer su Baranjci rijetko držali koze. I tako svake godine, na našu veliku žalost, morali smo "pojesti" njihovu kozju mladunčad; nitko ih nije htio niti na dar. Naprosto ljudi nisu voljeli koze, kozje mlijeko i meso. Tu mladunčad je znao izvrsno ispeći pekar Branko, i mi bismo nekoliko dana jeli jareće pečenje uz krumpir-salatu.

Kako su, tada zabranjene, koze dospjele u našu kuću? Naime, kao dijete bio sam slabunjav i seoski liječnik, neki Ličanin Milorad Gomerčić, je postavio dijagnozu: treba malom, to jest meni, nabaviti kozu i dati mu da pije kozje mlijeko. A roditeljima nije bilo mrsko imati kozu jer su u svojoj Liki odrasli na kozjem mlijeku. I Babo se, tako su zvali od milošte mojeg oca, dade u potragu za kozom. Uskoro dozna da neka baba Nata, na Planini, ima na prodaju kozu. I uputi se u Planinu.

Onaj baranjski niz blagih brežuljaka, zapravo aluvijalnih nanosa Panonskog mora, proteže se dvadesetak kilometara od Drave u smjeru sjevero-istoka, do Dunava. Ime toj "uzvisini" je Banska kosa, ali mi smo ju naprosto zvali Planina. Naravno, na Planini su bile njive, voćnjaci i vinogradi, i seljaci su išli do svojih imanja kroz "surduke", kolske putove ukopane u zemlju do dubine i po šest-sedam metara. Surduci su bili odozgo obrasli grmljem, tako da su na mjestima izgledali poput tunela i bili su puni ptičjih gnijezda; i ljeti su bili ugodno svježi. Govorilo se da su "Surduke" kopali Turci!? No ja sam se uvijek pitao zašto bi to kopali ti Turci kojih, uostalom, nije bilo već preko tristotine godina. Kada sam bio malo veći, zapazio sam da "surdukâ" nema na ravnom dijelu Planine, a da su to dublji što je uspon strmiji. I tada mi sine: "surduke" su izlokale kišne bujice, oni su obične vododerine; ali moje mozganje je slabo prošlo jer nitko nije htio prihvatiti takvo objašnjenje. Aut Turci, aut nihil!

Nu, s Planine se Babo vratio s dvije koze, jer baba Nata nije htjela prodati jednu, htjela se riješiti koza. I što će otac, trebala mu je za sina koza – tako je rekao njihov zemljak, doktor Milorad – i otac kupi obje. Koze su bile vrlo mliječne, posebno mama Seka, tako da smo mlijeka imali u izobilju. I svake godine dva do tri jarčića za, Bože mi prosti, nož mesara Joške, susjeda Mađara, i peć pekara Branka, Srbina iz Zapadne Slavonije, doseljenika kao i mi.

Da se vratim na ono kobno ljeto te pedeset i neke godine. Ukratko, Belka se počela "tjerati" i hitno ju je trebalo voditi "pod jarca", tako se to kaže: pod jarca. Uostalom, koza i jest doslovno "pod jarcem", koji naskoči na nju i oplodi je svojim svrdlastim dugim spolovilom. Otac sazna da jarca ima jedan seljak iz obližnjeg sela Petlovca, kojeg su nastanjivali isključivo kolonisti, doseljenici iz Hrvatskog zagorja i Međimurja – Kajkavci. Selo je prilično veliko, prije Drugog svjetskog rata je bilo nastanjeno isključivo Nijemcima (Švabama, tako smo ih zvali, jer su se doselili u XVII. stoljeću iz Švabske) i zvalo se mađarski Szent István, Sent Ištvan – Sveti Stjepan. Komunističke vlasti su 1945. Baranju gotovo sasvim "očistili" od Švaba i naselili ju srpskim pučanstvom iz "pasivnih krajeva": Južna Lika i Kninska krajina, Banija, Kordun, Istočna Hercegovina, Bukovica, Zapadna Bosna, Zapadna Slavonija i, radi ravnoteže i bratstva i jedinstva, hrvatski živalj iz Zagorja, Međimurja te nešto iz Dalmacije.

Krenemo mi, ja i dvije godine mlađi susjed Radoslav, jednog krasnog ljetnog svježeg jutra u Petlovac, voditi kozu na kozje saturnalije. Nije li i Prijap (ili Pan) imao kozje noge? Kada životinju vodite na parenje, ona dobro zna kamo ide jer se ne nećka i strašno je smjerna i poslušna. Udarimo nas troje veselo preko polja i kroz šumu poslije dva sata stignemo do rečene kuće. U kući zateknemo jednog mulca, ljutitog jer nije mogao ići u šećeransko jezero (akumulaciono jezero za tvornicu šećera) na kupanje, nego je morao čekati "kozje" mušterije na, jelte... da! Svi ukućani su bili na radu u polju, a tada je bilo veliko sirotinjstvo i svaki dinar je dobro došao.

Dakle nas troje, ja, Rade i Belka, stignemo i jarac, jedna ogromna rogata i smrdljiva zvijer, skoči odmah na Belku i udri. Nu, onaj mali je bio prema nama strašno nepovjerljiv, valjda se strašio da ćemo pobjeći i ne platiti. I stao je između kuće i kapije prema ulici, odakle smo mi došli, da mu ne pobjegnemo. To njegovo nepovjerenje me naljutilo i odlučili smo stvarno pobjeći ne plativši jarčeve seksualne usluge. Mulac se preračunao čuvajući kapiju jer smo mi u trenutku njegove nepažnje i nakon, kako bi rekao vječni Boccaccio, što su se koza i jarac "višekratno razveselili", odmaglili niz bašču, voćnjak u polje, prema B. M. On nije smio ostaviti kuću i pojuriti za nama. Ja, inače, nisam ni lopov ni pokvaren, i to sam učnio, kako mi sada izgleda, iz prkosa prema nepovjerenju onog mulca.

Kroz polje smo na silu vukli kozu jer nije htjela ići, htjela je "još", nu! I poslije teškog natezanja s kozom, pod strašnim baranjskim suncem – već je prošlo podne – umorni, pregrijani i žedni stignemo do B.M. Da bi došli kući, morali smo proći preko Korza a, iako su koze bile zabranjene, izložili smo se riziku i sjeli pred slastičarnicu nekog Šiptara Rame. Kozu smo vezali za one rešetke koje služe za ostavljanje bicikla i, dok je koza spolno još nezadovoljena, gladna i žedna blejala, mi smo se sladili s baklavama i hladili bozom od novca zarađenog otimačinom. Sjedimo mi tako i pijuckamo, samo što nismo krenuli dalje, kad niz Korzo naiđe Ciganka Mara pokućarka, zvana Mara Ciganka, i zaustavi se pred slastičarnicom, i gleda u kozu. Meni nešto sumnjivo, ali što ću, Mara voli koze. Zatim Mara uđe u slastičarnicu i pita Ramu čija je koza. Ja još ne shvaćam pogibelj i mirno pijuckam bozu, kad evo ti Rame i Mare iz Slastičarnice, i Ramo upre prstom u nas.
- A to ste vi, bando lopovska nijedna – zaviče Mara Ciganka na nas. - Što ste to učinili onom jadnom dečku u Petlovcu?

Da, skratim: Mara Ciganka, bila je pokućarka i išla po selima prodavati sitnice, igle, konce i tako nešto, i upravo je išla onom ulicom dok je otac temeljito ravnao leđa onom dječaku, kojemu su pobjegli kozari iz Belog Manstira. Naime, ćaća se vratio iz polja, susjedi – susjedi uvijek pokvare sve – su "denucirali" maloga da je bila koza na "tretmanu", a šoldi nema. Sve je to vidjela Ciganka, koja se u međuvremenu vlakom vratila iz Petlovca i na Korzu ugledala kozu. Kaže Mara Ciganka:
- Platit ćeš to Braco - zvali su me Braco, - znam ti ja ćaću i reći ću mu što si ti napravio – reče Mara Ciganka i ode niz Korzo prema općini gdje mi je otac radio.

Kada je stari došao kući, prvo sam dobio dobrih batina, potom se on presvukao i bez ručka i na biciklu po strašnom suncu za Petlovac. Da njegov sin lopov i mangup, e neće ići! Otišao on tamo, platio je za jarčeve obavljene usluge, ispričao se domaćinu, i obojica su se dobro opila. Navečer se vratio kući, dobro raspoložen i s malo žagaravice u želudcu, i od lošeg zagorskog vina (sobom su donijeli i lozu) i od grižnje savjesti što me istukao. Tukao me vrlo rijetko, ali uvijek žestoko, i poslije bi se kajao što me izmlatio, te mi je govorio, "kada vidiš da sam spreman da te mlatim, ti bježi i ne vraćaj se dok se ne ohladim". Da ne zaboravim, iz solidarnosti je dobio batina i Rade, jer me morao odgovoriti od tog kozjeg zločina i nije smio jesti baklave i piti bozu. Takvi su bili ondašnji roditelji.

Eto, tako je to bilo toga žarkog ljeta. A bilo je ovo: koza Belka se "višekrat poveselila s jarcem", to jest dobila je ku..., onaj mulac je dobio batina, Ramo je prodao baklave i bozu, batina sam dobio ja, i Rade, onaj od jarca je dobio svoje novce, otac je dva puta platio i morao je ići u Petlovac, koza je dobila jarčića kojega smo pojeli.

Danas su svi mrtvi, osim, Rade i, vjerojatno, onog čuvara jarca.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2009.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR–ID 141175564
BKG 1 / 2009. Sveska 20.

Nazad