Nadija Rebronja

Nadija Rebronja (Novi Pazar, 1982) je magistar književnih nauka (Filozofski fakultet u Novom Sadu sa radom na temu Religijski podtekst romana ‚‚Derviš i smrt” Meše Selimovića) i doktorant nauke o književnosti na istom fakultetu. Poeziju, prozu, eseje, književnu kritiku, aforizme i prevode poezije sa turskog, osmanlijskog i ruskog jezika, objavljivala je u časopisima u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Zastupljena je u nekoliko zbornika mladih autora. Učestovala je na više festivala književnosti na kojima je nagrađivana za poeziju, eseje i književnu kritiku.
Objavila je zbirku poezije Ples morima (Novi Pazar, 2008), za koju je dobila nagradu Aladin Lukač za najbolju knjigu poezije autora do 27 godina sa prostora bivše Jugoslavije. Radi kao asistent na Departmanu za filozofsko-filološke nauke Državnog univerziteta u Novom Pazaru.
 

Nadija Rebronja

   

Krugovi


* * *

Da li ću ikada
Sresti čovjeka
Koji nikad nije
Jeo jabuke
Ni mirisao
Vlažno lišće;
Koji nikad nije
Obrisao rosu
Sa hrapave kore drveta,
Nikad nije spavao
Ni sanjao,
Nije živio ni na jednoj
Od četiri strane svijeta,
Koji ne postoji,
Samo voli?
Da li ću ikada
Ja biti on?


* * *

Ako ja tebe poznah
U Prapočelu,
Početak i kraj
Nam nisu dovoljni
Ni potrebni.


KRUG

„Ako je središte mene u meni”,
reče on,
„Onda je središte tebe u tebi.
Zašto ga onda tražimo negdje?”,
završi.

„Ja uopšte nisam kap”,
rekoh,
„I zato nema ni radijusa
oko mene”,
prećutah.


NEMUŠTI GOVOR

Ptica nebo ošine a ne ostavi trag.

Kamen u vodu utone
I prozbori sam o sebi.

Krivi put u prašini
Možda je crtalo dijete štapom
Ili je tuda pobjegla zmija.


ISPRED KUĆE, ISPOD BREZE,
DOK PILI SMO KAHVU


Ona tačka što raste iz daljine
Možda nam drumom nosi
Ožutjela neka pisma.
Možda po našu djevojku
Dolaze prosci.
Možda od kuće kreće
Nekome dženaza.

Ona tačka što blijedi u daljini
Možda je bio vjetar
Što ne donese oluju.


TAJNI ZAVJET

Iz stijene se napih vode
I progutah bijelo i slatko.

Osvrnih se da pogledam kamen
Možda mi je sada
Pobratim.


ZADNJI KORAK DO UTOKE

Voda je obgrlila noć
I sa njom začela
Sliku Mjeseca
U svojoj utrobi.

Jednom smo, samo jednom
Imali ovaj dan.

U vodi će,
Kroz vodu će
Desna ruka rasteretiti lijevu.


BREZA ME JE ŽALILA JER SAM KRHKA

Na moju brezu su
S našeg jasena slijetale lastavice.

Neki mladić je jednom na koru breze
Čežnjivo urezao otisak očeve ruke.

Uz dvije grane sam se pela
I u krošnji čitala Derviš i smrt.

Na vjetru treperila mi je kosa
A breza me je žalila jer sam krhka.

Na koru breze sam urezala A,
Razbrajajući: Alfa, Alef, Elif.

Moja breza je bila palma
I pod njom sam dala prisegu.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2009.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR–ID 141175564
BKG 1 / 2009. Sveska 20.

Nazad