Pio Baroja

Pio Baroja, puno ime: Pío Baroja y Nessi (San Sebastian, 28. prosinca 1872. - Madrid, 30. listopada 1959.), španjolski književnik.

Pripada naprednoj generaciji 1898., koja traži temeljitu reviziju tradicionalnih vrijednosti, osuđuje jalovo maštanje o slavnoj prošlosti i nastoji dati španjolskom životu nove poticaje. Nepoštedno je napadao srednjevjekovnu ustajalost svijeta koja ga okružuje, njegovu vjersku zatucanost, iživljavanje u procesijama i u borbi s bikovima. Njegovi su junaci uglavnom nekonfomisti, ničeanci, buntovnici, anarhisti, izopaćenici iz društva, a od svih njih najpopularniji je Aviraneta, čiji je burni život opisan u ciklusu romana od 22 sveska "Uspomene čovjeka od akcije".

Djela: "Fantastični život", "Rasa", "Agonije našeg vremena", "Mračna šuma", "Izgubljena mladost", "Samotni sat", "Od posljednjeg povratka s puta".

 

Pío Baroja y Nessi

   

Skrivena dobrota

Brdo je bilo puno visokih pocrnjelih nakupina otpadaka, posvuda su zjapili zakrčeni rudarski otvori, a na mnogim je mjestima bilo ispresjecano rudarskim rovovima. Rudari su uništavali brdo; vode pune olovnih soli uništile su svu vegetaciju i od toga krajolika, prije toga tako bujnog i obraslog česminom i hrastom, ostalo je samo zapušteno tlo puno kamenja; uokolo je carevala gorka i rušilačka tuga. Nijedan struk paprati niti bijedan štipavac nije rastao na tim otpadcima; umjesto stabala, iz tla su nicali potporni stupovi rudarske žičare, strogi i ozbiljni sa svojim sablasnim rukama.

Na vrhu brda nalazio se širok zaravanak, gladak kao dlan, a na njemu su smjestili Rudarsku kuću, jednu na starinski način građenu od tesana kamena čvrstu zgradu s uskim otvorima i prozorima s rešetkama koji su zgradi davali izgled zatvora.

Ispred Rudarske kuće vidjele su se radničke nastambe napravljene od prijesne cigle; prilikom gradnje tih nastambi, zapravo prizemnica bijednog i prljavog izgleda, kako se činilo, štedjelo se i na zraku; jer su prozorska okna bila neobično mala. U Rudarskoj kući živio je predstavnik Rudarskog društva “Predviđanje”; neki sasvim umješan gospodin čiju prošlost nije nitko znao; uobražen čovjek koji je zašao u godine, bojao je brkove i kosu, nalikovao je na savršena tipa razvratnika. Njegova fatalna uobraženost je bilo uvjerenje da je strašno velik zavodnik, a da bi stekao i održao takvu reputaciju, doveo je sa sobom neku smucku koju je pokupio tko zna u kojem gradu, i koju je sa svojom andaluškom maštom pretvorio u djevojku iz bolje kuće. Ona je toliko smrtno bila zaljubljenu u nj, da je i svoju obitelj napustila.

Taj umišljeni čovjek bijaše, unatoč svojoj budalaštini, čvrst poput stijene; znao je odlučno prisiliti na rad stado radnika koji su bili pod njegovom palicom; znao je izvući iz njihovih mišićnih vlakana, još neatrofiranih olovnim isparavanjima, energiju kojom su izvlačili i mljeli rudu.

Bio je nazočan prilikom izmijena obiju smjena, u šest ujutro i u isti sat navečer, radi nadzora nedostaje li tko na poslu. Davao se znak puhanjem u trubu, a iz rovova su izlazili pepeljasto sivi i mršavi ljudi; neki drhtureći; svi pognutih leđa i spuštene glave. Izlazili su u skupinama po utabananoj stazi prema zaravanku na brdu i ulazili u svoje kuće na jelo i odmor; malo zatim izlazila je druga skupina radnika da bi se izgubila u utrobi rudarskih okana.

Dječaci su radili noseći rudu u košarama na glavi; žene su provodile dan vukući naramke granja s jednog dalekog brda; dječica prljava, odrpana i polugola bučno su se igrala ispred kućnih vrata. I usred te siromašne okoline ona, gospođica Julija, gradska smucka pretvorena u gospođu hirom jednog čovjeka, šetala se do iznemoglosti ispred Rudarske kuće u pratnji sluškinje, hvastajući se svojom prekrasnom odjećom, i kao kraljica podanike ona je prezrivo pozdravljala rudare.

Nije ih gledala niti ih je htjela upoznati. U životu su ju dovoljno gazili, pa je sada bio njezin red da to čini drugima.

Juliju je pratio loš glas među ljudima. Ima propalicâ – govorila je njezina sluškinja – koje imaju dobru dušu; ali, ova... ovo je najveća kuja koja postoji na svijetu. A i ostali su govorili isto: bila je loša žena, žena bez srca...

Jednog proljeća u susjednom selu pojavilo se nekoliko slučajeva malih boginja: jedan je rudar donio bolest u svoju kuću i bolest se ubrzo proširila, naročito među djecom koja su se gotovo sva razboljela. Više se nije vidjelo ono mnoštvo odrpane i prljave djece kako se igraju ispred bijednih kuća.

Julija je saznala što se događa, jer ju je posjetila jedna skupina radničkih predstavnika moleći ju da piše predstavniku rudnika, kojega trenutno nije bilo u rudniku, da izvidi je li moguće dobiti predujam za pola mjeseca, da s tim novcem plate nenadane troškove nastale zbog bolesti. Odlučno je odbila. S takvim prijedlozima nisu mogli prevariti kćer svoje majke. Kakve protuhe! Uvijek traže novce za lokanje. Do njihove djece manje joj je stalo nego do vlastitih pasa.

Jednog dana umrlo je dvoje djece; slijedećeg se jutra pojavio seoski liječnik, a da ga prethodno nije nitko obavijestio. Julija ga je vidjela s prozora kako dolazi; jahao je crnobijelog konja; bijaše malen tamnoput čovjek, guste crne brade i brzih pokreta1. Vezao je konja za jednu od prozorskih rešetaka Rudarske kuće i odjurio u posjet malenim bolesnicima. Julija, iz puke znatiželje, spustila se na donji kat, otvorila prozor i postavila se iza rešetaka tako da ju nisu mogli vidjeti. Poslije pola sata čula je liječnikov energičan i čvrst glas, te onaj predradnikov koji mu je odgovarao nakon dugih stanki.

Ovdje je sve strašno zapušteno – govorio je liječnik – djeca će poumirati poput stjenica. Nalaze se u vrlo lošim uvjetima, valjaju se u prljavštini, dvoje ili troje u istom krevetu...

Predradnik je skrušeno odgovarao da je predstavnik odsutan; da su mu pisali, da ga se taj slučaj nije ticao...
- Ali, zar nema ovdje nikoga kome bih se moglo obratiti – odvrati liječnik: - Ne živi li u ovoj kući žena ili ljubavnica toga čovjeka?
- Živi – odgovori predradnik, - ali, to je zla ženska, jedna od onih od kojih se ne može ništa očekivati.

Julija nije više htjela slušati, ljutita i bijesna pojurila je u svoju sobu; smišljala je tisuće razloga da se riješi predradnika; svoj bijes je iskaljivala po pokućstvu, i na kraju je neutješno zaplakala; i tako gorko plačući provela je čitav dan, zabrinuta za mišljenje koje će o njoj steći onaj nepoznati liječnik.

Iduće jutro, obučena u manje napadnu odjeću, Julija je počela obilaziti radničke nastambe. Žene zaprepaštene što ju vide, pustile su ju u skučene sobe bez svjetla, bez mogućnosti prozračivanja; pune toplog zraka zasićenog odvratnim smradom bijede, u kojem se posebno isticao oštar miris preprženog kruha, kojeg su ispuštala tijela malih bolesnika. Na prljavim slamaricama ležala su bolesna djeca, zajedno sa zdravom i tek zaraženom; očevi su u odjeći spavali na podu i otvorenih usta i hrkali poput životinja.

U jednoj kući jedna plava djevojčica, vrlo nježna lica punog krasta vidjevši Juliju pružila joj je svoje mršave ručice; uzela ju je u ruke i njihala na krilu, a na čelo puno gnojnih prištića položi joj poljubac, bez straha da će se zaraziti; mističan poljubac koji je odjeknuo u njezinom srcu kao kada se griješnici pretvaraju u svetce.

Na završetku posjeta njezin duh je neprimjetno postao pun milostivosti za sve i svakoga. Namjeravala je skupiti i liječiti bolesnu djecu u Rudarskoj kući; i tako je i učinila, te se tjednima brinula o njima i prala ih; provela je zbog njih mnoge besane noći grozničavo se žrtvujući, jer je u beskrajnoj čežnji za materinstvom činila dobro svima koji su patili i drhtali od boli.

Kada joj se vratio gospodar, među njima se zapodjenula strašna svađa; muškarac je na vrhuncu bijesa naredio da se sva ta djeca odmah izbace iz Kuće; ona se usprotivila s energičnom krotkošću; on je podigao ruku da ju udari, no u njezinim crnim očima ugledao je nešto, nešto čudno i neobično što ga je zaustavilo u toj namjeri. Nije rekao ništa; više se nije vraćao na tu temu i djeca su ostala u Kući do potpunog izliječenja.

Julija je nastavila posjećivati radnike; svu bijedu koju je vidjela nastojala je ublažiti; prisilila je svog čovjeka da im povisi nadnice, da snizi cijene prehrambenih proizvoda koji su bili loši i koje su skupo prodavali u rudničkoj trgovini.
- Ali kćeri – rekao je – Društvu se neće svidjeti ako to učinim.
- Nije li to pravedno? – odgovorila je ona; i on je popustio; popustio je pred gorljivim djevojčinim riječima, unatoč što je jasno vidio pogibelj kojoj se u ovoj prilici izlaže.

Tako su prolazili mjeseci i ponešen željom da poboljša radnicima život, nije mu više bilo stalo da se vidi njegova starost; prestao je bojati brkove i kosu, i bijela kosa je davala njegovom licu stanovit izraz smirenosti i blagosti.

Uskoro su ga radnici počeli zloupotrebljavati; predstavnik tvrtke nije imao snage da suspregne njihove zahtijeve; šaptalo se da je Društvo nezadovoljno njegovim upravljanjem, a on, koji je izgubio svoj instinkt praktičnog čovjeka u tom naletu milosrđa koje ga je razaralo, nastavio je svoje djelo vidjevši da mu se sve više približava propast.

Jedno popodne, upravo pred smrkavanje, bez prethodne najave, a zbog njegove apsurdne i nesebične velikodušnosti koju je provodio kao predstavnik Društva, ravnatelj istog ga je obavijestio da je našao drugu osobu za taj posao, te da odmah prekine posao i napusti Kuću.

Nije ga to začudilo, također ni Juliju. Oboje su u mraku napustili Rudarsku kuću; držeći se za ruke spuštali su se s brda prema cesti, možda se pouzdavajući u Providnost. I smucka i stari pustolov, oboje obnovljeni milosrđem, usred mračne, tihe i tužne poljane, pod crnim nebom osutim zvijezdama, nastavili su hodati u potrazi za nepoznatim.

________________
1 To je pisac osobno, Pio Baroja, koji je u tim gorovitim baskijskim krajevima radio kao okružni liječnik (pr.prev.).

Prijevod sa španskog Jusuf A. Hećimović
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2009.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR–ID 141175564
BKG 1 / 2009. Sveska 20.

Nazad