Adnan Repeša

Adnan Repeša, rođen 1978 u Mostaru gdje je završio pedagošku akdemiju.
Piše kratke priče, priprema zbirku.


 

Adnan Repeša

   

Makaze

Otac je za sebe volio reći kako je on ustvari frizer. Ali ne profesionalac kojemu dođeš u salon i kažeš: Hoću frizuru kao kod Ljubiše Samardžića, recimo. On je bio samouk i frizirao je samo poznanike, a oni ga zvali brico ili koljač. Ovo drugo zbog toga što je jedanput čika Ivi porezao uho a ovaj glasno opsovao: 'Bem te smotana.

Majka je bila samo domaćica. Po cijeli dan bi trčkarala oko štednjaka. Spremala ručak, ispraćala mene i brata u školu, čistila dlačice iza očevih mušterija i uživala u pletenju. Njene ladice u spavaćoj sobi koje ja i brat nismo smjeli otvarati, bile su pune časopisa o kukičanju. Pokazala nam ih je jednom, nakon što smo stali pred nju i rekli kako se svi u školi dive našim poluverima.

Otac je uživao u sitnim poklonima. Usluge šišanja nije naplaćivao u novcu. Radovao se malim znacima pažnje. Rado bi primao kutiju cigareta ili malu plosku konjaka umotanu u sjajni alu-papir. Jednom mu je neko donio sliku Madone. Na sebi je imala čipkaste čarape, kožni torzo i veliki šešir, kaže li se cilindar? Sliku je dao uramiti. Objesio ju je u hodnik, odmah iznad vrata. Ja i brat smo se smijali a majka je rekla: Uspaljenik.

Majka je rijetko izlazila. Tek ponekad do tržnice. Vraćala bi se s cekerima punim povrća i faširanog mesa kupljenog usput kod Mehe. Zatim bi na kuhinjskom stolu punila paprike mesom i rižom. Nerijetko bi se pobunila: Do kad onaj mesar misli narodu podvaljivat' bjelinu, a ja i brat umotani u tople šalove mahali bi joj s vrata pri polasku u školu.

Otac bi kad popije pričao svašta. Jednom je rekao da se još može oženiti. U pedeset petoj, nasmijala se majka. Dakako, rekao je zavaljen u fotelju. I sad sam u stanju zavesti srednjoškolku. Ona ga je pogledala preko pletaćih igala, zatim pjevljivim glasom dodala: Dragi, lijepo je kad čovjek čak i budan sanja. On se digao iz fotelje, pripalio cigaretu i izašao napolje. Ja i brat smo se nasmijali, a majka je nastavila plesti u tišini.

Majka je ponekad plela po narudžbi. Žene bi sa sobom donosile vunicu i slike prsatih pjevačica: Ako može ovako, rekle bi po odlasku. Potom bi majka prionula na posao. Lako i spretno je dirigirala iglama. Ja i brat bi često znali biti zaustavljeni u dovratku. Na mom vratu bi mjerila kragnu, a na bratovoj ruci dužinu rukava. Kasnije, na putu do škole, razgovarali bismo o njenoj vještini. Kladim se da se majci tad štucalo.

Otac bi se rano budio. Pošto bi mamurluk izlapio iz njega, sjedao bi za sto dok bi mu se niz lice kotrljalo kajanje. Majka bi sipala kafu, uz jednu kašičicu mlijeka, i bez šećera. Kafa bez mlijeka ubija srce, znao je reći otac. A gospodin bi da se ženi, još sa srednjoškolkom, smijala bi se majka. On bi odmahnuo rukom i poljubio njeno čelo, a ja i brat smo uživali u porodičnoj idili dok bi na podu slagali herbarij.

Majka je za svoj rad primala simbolične naknade. Nije sve u parama, govorila je. Za nju je nagrada bila kad bi mušterija odlazila sretna. Uh, kako vam lijepo pristaje, govorila bi ona ushićeno dok bi se žene u piruetama okretale po sobi čekajući konačnu ocjenu. Potom bi, prije nego krenu, iza kuhinjskih vrata spuštale kese s kafom i šećerom u kocki. Do nekakvog reda uvijek se držalo. Zašto to ne reći.

Otac bi često izbivao iz kuće, a mušterije su odavno prestale tražiti njegove usluge. Vraćao bi se umoran, skoro na izmaku snaga. Lijegao bi na kauč i tv upravljačem kormilario po jugoslovenskim prostranstvima. Zaustavljao bi se kad bi na našem Gorenje televizoru našao vijesti i čopore životinja koji plave ekranom. Nešto bi se izgleda, tad budilo u njemu, i umor bi naglo splasnuo. A dvonožne životinje u koloru, sve jače su negodovale.

Majka je naglo gubila na vidu. Sve češće bi umjesto u iglu, konac udjenula u prazno. Mučila bi se i s najmanjim krpicama. Čak i sa onima koje su završavale kao podmetači za kristal u našem regalu. Protiv prirode se ne može govorila bi, pedesetu ja gazim. Potom bi nekako uspjela uvući konac u ušice. Ali godine nisu bitne ako čovjek ima volju, uzdahnula bi potom, a ja i brat smo krišom tragali za starim djedovim naočalama.

Otac bi po povratku dugo šutio. Za stolom bi sjedio kao osuđenik, kuckao kašikom po tanjiru, ali ručak bi nerijetko odbijao. Nešto se napolju dešava, rekao bi. Onda bi uzeo tv upravljač i pripalio cigaretu. Pramičci dima iznad njegove glave uvijali bi se prema stropu. Na televizoru su dvonožna krda bivala sve bliže. Ja i brat smo uzalud kroz razmaknutu zavjesu gledali šta se to napolju dešava.

Majka je napokon odustala od pletenja, iako je još uvijek skupljala brošure o kukičanju i vezenju i jednako ih od naših pogleda, skrivala u spavaćoj sobi. Ja i brat smo odavno prestali biti njeni modeli. Naočale s okvirom od slonove kosti lijepo su joj pristajale kad bi nam iz daljine širila ruke. Teško smo se mirili s činjenicom da naša majka bez njih više nije kadra ni za što.

Otac je od kuće izbivao čak i po nekoliko dana. Jednako šutljiv, gladio bi svoje već bijelim pramenovima prošarane brkove. Ležao bi na kauču i bezvoljno zurio u ekran. Kafu je konačno prestao da pije, čak i kad bi majka od susjeda dobila kozje mlijeko. Više se nije mogao sjetiti kome je posljednji put otkinuo pramičak kose. Nije niti želio.

Majka je morala pojačati dioptriju. Okvire od slonove kosti zamijenila je za skromne, plastične.

Iz daljine, kad bi se vraćali kući, mi bismo smo sve češće poljupce slali običnoj, potrošenoj ženi.

Otac je jedne noći naglo skočio s kauča: Idem upaliti auto rekao je, a ti Seno pakuj djecu, ode sve u pičku materinu.

Na radiju je zamišljen i razočaran pjevao Šerbedžija,
I brane zemlju od zemlje
I, narod od naroda svog
I brane more od kopna
I kopno od mora svog


Dvonožna krda na ekranu prilazila su sve bliže. Majka je ugasila televizor. Prije negoli nas sustignu, rekla je. Nije se nasmijala.

Otac je ubacio u brzinu i auto je konačno moglo da krene.

A ja neću, neću i neću,
neću protiv druga svog,...
pjevao je Rade.

Ja i brat smo sa stražnjeg sjedišta gledali kako obrisi našeg grada postaju sve manji, skoro kao makazama isječeni.

A ja neću, neću i neću,
ne mogu protiv naroda svog,...
zaklinjao se pjevač u očevom automobilu.

Majka je sjedila sprijeda i svako malo čistila naočale. Vjerujem kako su bile suzama orošene.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2009.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR–ID 141175564
BKG 2 / 2009. Sveska 21.

Nazad