Jusuf ALI Hećimović

Jusuf Ali Hećimović, rođen je sasvim slučajno 1946. godine u Zagrebu. Odrastao u baranjskom gradiću Belom Manastiru (u vrijeme njegovog odrastanja bijaše, dakako, oveće selo), gdje je završio osnovnu školu; srednju tehničku školu pohađao je u Osijeku a Tehnološki fakultet završio u Zagrebu. Trenutno je nezaposlen i još “do daljenjega” živi u Šibeniku. Zanima ga islamska i židovska mistika. U studentskim danima se bavio odbojkom, smečer, Mladost - Zagreb. Gotovo četrdeset godina nosi bradu, prvo crnu, a sada potpuno bijelu. Pasionirani je čitač hispanoameričke proze (pretežno kratka priča) i “opsjednut” je jednim od najvećih pisaca XX. stoljeća, talijanskim piscem Dinom Buzzatijem; prevodi s talijanskog, francuskog, španjolskog i, povremeno – skromno – s hebrejskog.
Do sada objavljivao: Hrvatsko slovo, Revija (Osijek), Dubrovnik, Hrvatski radio III. program, Forum (književni časopis HAZU), Vjesnik, Marulić (Zagreb), Hrvatska obzorja (Split).
Stalni suradnik Balkanskog književnog glasnika.

 
Jusuf Ali Hećimović
   

Suze liju plave oči


U to vrijeme sedam kuća našeg susjedstva, šest s jedne strane "ulice" i sedma na drugoj strani, bile su odvojene od ostatka sela. Tu smo živjeli kao u jednom mikrokozmu. To "selo" je sada ugodan i ne prevelik grad u baranjskoj ravnici, a navodnici na riječi ulica znače da je to bio običan široki kolski put na rubu polja, pun prašine ljeti, i blata s jeseni i zimi, bez ikakvog pločnika. Od gornje ceste, zapravo magistralnog puta Osijek – Pecs, dijelili su ju vrtovi. Danas su te kuće okružene morem drugih kuća, "ulica" je asfaltirana, prošao je i vodovod i kanalizacija, uveden je plin i telefon. Iz središta gradića polazila je ulica Vladimira Nazora, koju su nekim davnašnjim običajem zvali "ciganska", iako nije bilo u njoj Cigana. I na kraju Ciganske, na desno, skretala je Končareva, koja više nije bila ciganska. I u tom slijepom crijevu se nalazilo tih naših sedam kuća, a ispred svake od njih se nalazilo stablo oraha i drvena klupa zabijena u zemlju, za trač partiju za ljetnih večeri ili dječju partiju crnog Petra ili rauba.

Naša kuća je bila posljednja u redu, a ona sedma kuća je bila nasuprot našoj. Tu nasuprot stanovala je obitelj P. Bavili su se poljoprivredom. Glava kuće, Milan, bio je porijeklom iz Zapadne Slavonije, i tu je dospio poslije rata kao kolonist. To je ono kao u Bulajićevom "Vlaku bez voznog reda". Bio je pasionirani šahist, konstruktor radio prijemnika i inkubatora za leženje pilića, dok mu je poljoprivreda išla slabije. Volio je nadugo čavrljati o politici, politizirati kako su onda govorili, sa svakim tko ga je htio slušati. Prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata živio je u Beogradu, kojega je obožavao, a tamo je radio kao konobar i "crnoberzijanac" za vrijeme rata.

Buduću suprugu je kao konobaricu također upoznao u Beogradu, bila je porijeklom iz Vršca i zvala se Ana. Tijekom rata je išla na rad u Njemačku, gdje je isto tako radila kao konobarica. On je bio beznadno zaljubljen u nju, ali ga ona nije nikako htjela. Kada su u Njemačkoj počela ozbiljnija saveznička bombardiranja, vratila se u Beograd. Kada je nastupio preokret, pobojala se da će oslobodioci pitati što je radila u Njemačkoj za vrijeme rata i na brzu ruku je prihvatila Milanovu bračnu ponudu, prešla je na pravoslavlje (posrbila se, bila je izvorno Slovakinja), uzela ime Milena i sa suprugom se pojavila u Baranji. Zanimljivo da se uvijek ljutila na moju majku koja joj je, onako lički zafrkantski, uvijek čestitala imendan na dan Svete Ane. Poslije muževljeve smrti, i sama već ostarjela, počela je sa ostalim seoskim babama slaviti imendan Ana. Jedinog sina, Radoslava, rodila je 1948. i družili smo se dok nisam otišao iz Baranje; bili smo parnjaci.

U prvoj kući pored nas stanovao je jedan švabsko-mađarski bračni par s dva sina. Glava kuće, Hinko, bio je kombajner na Belju, visok i izrazito švabskog fenotipa; plava kosa, modre oči, bijela put. Supruga Anka, Mađarica, bila je niska i izrazito crne puti i, naravno, zvali smo ju (iza leđa) Anka Ciganka. Vjerojatno je i bila Ciganka, jer u Baranji ima (bilo je!) mnogo Cigana. Sinovi su se podijelili strogo genetski, mlađi, Lacika, je bio fenotipski na oca "Švabo" - bjeloput; stariji, Josip, koji će kasnije tragično završiti, bio je fenotipski na majku, "Ciganin", i zvali smo ga Joška Cigo ili samo Cigo.

Za bitan podatak ove pripovijesti, odlučujući movens same radnje ove storije, bila je Milenina neutaživa sklonost za tuđim muževima. S neoženjenim nije se bavila, samo s oženjenima, i imala je čitav niz afera i skandala dok je spolno bila aktivna, a bila je vrlo aktivna.

Inače, prema sesokim običajima, žene-susjede često bi bile u svađi, no nisu to bile neke strašne zavade i mržnje jer su muževi i djeca normalno nastavili komunikaciju. Toga ljeta 1964. godine, posljednjeg ljeta koje sam proveo kao stanovnik BM-a, moja majka nije govorila s Ankom Cigankom, ali je govorila s Milenom. U listopadu sam otišao na studij u Zagreb, a da se više nikada nisam vratio živjeti tamo.

U ona vremena su studenti išli kući za Dan republike (29. studenoga), Novu godinu i Praznik rada. Na našem fakultetu nismo imali zimske praznike, zapravo su formalno postojali, ali smo i u to vrijeme imali obveze na fakultetu i nikada nismo išli kući zimi.

Te godine je jesen bila strašno kišna, tako da je probio nasip pred nabujalom Savom i pola Zagreba se našlo pod vodom. I na kraju studenoga, kada sam za Dan republike došao kući, već je gotovo bila zima. Tako sam jedne večeri, oko deset sati stigao kući, ali nisam nikoga zatekao. Znajući gdje je skriven ključ, ušao sam u kuću i raspremio se. Otac je bio negdje na kartanju a majka je, valjda, bila u "komšiluku" na trač-partiji. Večera je bila na peći i dok sam večerao, došao je Lacika, sin Anke Ciganke, tada desetogodišnjak, i rekao mi da je moja majka kod njih i ako želim neka i ja dođem.

"Što radi kod vas, zar nisu posvađene?" - upitah začuđeno.
"Nisu više, pomirile su se nema dugo" - reče Laci i ode.

Nije mi se dalo ići kod susjeda jer sam gotovo čitav dan putovao vlakom i bio sam umoran i promrznut, nego sam sjeo i uzeo neku knjigu čitati. Ubrzo je stigla i majka.

"Oho, što to vidim, govoriš sa susjedom Ankom? Odkada to?"
"Nema dugo. Dogodila joj se strašna stvar i gotovo je šenula pameću, morala sam joj pomoći." - reče majka ložeći vatru.
"Pa što se to tako strašno dogodilo?" - pitam usput, iako me nikada nisu previše zanimale seoske bapske stvari. Naravno, one uopće nisu bile "babe", no s mojih osamnaest godina, svi preko četrdeset izgledahu stari.
"Anka je uhvatila Milenu da se švaleriše s Hinkom. Uhvatila ih je na djelu i umalo nije pala krv. Tko zna koliko su se dugo 'vukli'? Kada me je Milena vidjela da idem kod Anke, prestala je govoriti sa mnom i dolazit amo." - uzbuđeno će majka.
"Tja, ništa novo za Milenu, no tko bi rekao za hladnog Hinka, valjda nije mogao odoljeti iskusnoj ljubavnici?" - odvratio sam i otišao leći.

Poslije praznika, vratio sam se u Zagreb i nisam dolazio do iza polovice srpnja, nakon završetka ispitnih rokova.

Prema običaju, jedne srpanjske večeri sam se vratio na ljetne praznike. Na brzinu sam večerao i, onako umoran od puta, sam išao leći u svoju sobu. Sve kuće su tada bile građene soba iza sobe, u nizu, i stajale su okomito na ulicu; sve ove kuća su bile "švabske", to jest pripadale su prognanim Švabama. Moja soba je bila do ulice.

Kad u cik zore, još za polumraka, probudi me strašna buka. Skočim iz postelje ne znajući što se događa. Samo sam čuo gromki glas Ivice Šerfezija u njegovoj pjesmi Suze liju plave oči. Još se ne snalazeći, pogledah kroz prozor prema ulici. Kad tamo, u dvorištu Milenine kuće, na velikom orahu pored ljetne kujnje, visjela su dva ogromna zvučnika okrenuta prema kući Anke Ciganke. U ljetnoj kujnji je bio gramofon, na kojem se vrtjela Šerfezijeva ploča s Plavim očima i suzama. Nisam više mogao zaspati, obukoh se i odoh u ljetnu kuhinju. Već se i majka digla, i polako kuhala jutarnju kavu.
 
"Što je to?" – upitah majku.
"Pusti me, tako svako jutro, na sav glas pušta Šerfezijevu pjesmu, ljeti počinje svirka u četiri, a zimi u pet sati i tako svaki dan Milena se diže još za mraka, sjedne pored gramofona i do šest sati stalno navija i navija ploču. To se osvećuje Anki Ciganki za prekinutu ljubav s plavookim Švabom Hinkom."

I tako cijelo ljeto. Iduće godine, kada sam došao na ljetne praznike, ista slika, to jest zvuk. Tadašnje ploče su se brzo trošile i njoj je Šerfezi mogao svirati najviše dva tjedna, kada je stavljala novu ploču. I tako i ljeti i zimi, Milena se dizala svako jutro, išla u ljetnu kujnju i navijala Šerfezija. I tako je to trajalo nekoliko godina, dok Anka nije izgradila novu kuću i odselila se iz Ciganske ulice.

Naravno, muž Milan je znao zašto se to svira i protiv koga se svira, i čije su plave oči. Ali, nije smio ni pisnuti.

Prošlo je već preko četrdeset godina od tih događaja, prošao je i rat, i mene više nama tamo, jedino ponekad prođem onom ulicom u sjećanju ili snu. Svi akteri tih događaja su mrtvi i leže u zemlji. Čak je i Šerfezi mrtav, a toga događaja se uvijek sjetim – jasno ga čujem – kada na radiju začujem neku od Šerfezijevih pjesama.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2009.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR–ID 141175564
BKG 2 / 2009. Sveska 21.

Nazad