Luigi Pirandello

Luigi Pirandello (Agrigento, Sicilija, 28. lipnja 1867. - Rim, 10. prosinca 1936.), talijanski književnik, pripovjedač i dramski pisac. Godine 1934. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Djela su mu prožeta tragičnim humorom, a u njima iznosi ideje o iluzornosti realnog života i realnosti subjektivnih iluzija. Sve drame je sakupio u zbirci "Gole maske". Najpoznatija drama mu je "Šest lica traži autora".
Bibliografija: Veselo zlo (1889.), Izopaćena (1893.), Ljubavi bez ljubavi (1894.), Epilog, Pokojni Mattia Pascal (1904.), Humorizam (1908.), Umjetnost i znanost (1908.), Stari i mladi (1909.), Njezin muž (1911.), Snima se (1915.), Igra uloga (1918.), Ali to nije ozbiljno (1918.), Henrik IV (1922.), Odjenuti gole (1922.), Jedan, nijedan i sto tisuća (1925.), Gorski divovi (1935., nedovršena), Tako je (ako vam se čini), Kao prije, bolje nego prije, Gospođa Morli, jedna i dvije, Čovjek s cvijetom u ustima, Život koji sam ti dala, Večeras se improvizira, Naći se, Sunce i sjene, Trideset novela, Dvije bračne postelje i druge priče, Patarenska hereza.


 

Luigi Pirandello

   

Tabernakul

I

Kada je legao pored žene, koja je već spavala okrenuta prema krevetcu na kojem su ležala njihova dva sinčića, Spatolino je prvo izrekao svoje uobičajne molitve, zatim je prekrižio ruke na potiljku, žmirnuo očima i – ne obraćajući pozornost onomu što čini – počeo zviždukati, što je obično činio svaki put kada je bio u kakvoj dvojbi, ili mu je kakva misao rovala po mozgu.
- Fijuu... fijuu... fijuu.
Nije to bilo zviždanje u pravom smislu riječi, tek prije da je bilo neko muklo pištanje; na rubu usana, uvijek u istom taktu.
Najednom se žena probudi:
- Ah! Tu smo? Što ti se dogodilo?
- Ništa. Spavaj. Laku noć.
Povukao se, okrenuo leđa ženi, skupio se i on na rubu kreveta, da bi spavao. Ma kakvo spavanje!
- Fijuu... fijuu... fijuu...
Tada žena protegne ruku i šakom ga podboči pod rebra.
- Pobogu, hoćeš li već jednom prestati? Pazi se da mi ne probudiš mališane!
- Imaš pravo. Budi mirna, odmah ću zaspati.
Doista se silio da iz glave istjera tu mučnu misao, koja mu je u glavi, kako se uvijek događalo, rovala poput crva. Ali, kada je već povjerovao da ga je istjerao:
- Fijuu... fijuu... fijuu.
Ovaj put nije čekao da ga žena podboči šakom jače nego prije; očajnički je skočio iz postelje.
- Što radiš? Kamo ćeš? – upita ga ona.
A on će:
- Oblačim se, kvragu! Ne mogu spavati. Sjest ću na ulicu, tamo ispred vrata! Treba mi zraka, zraka!
- Može li se, napokon, saznati što te spopalo? – opet će žena.
- Što? Onaj ološ - provali tada iz Spatolina, trudeći se da govori tiho - ona hulja, onaj bogohulnik...
- Tko? Tko?
- Ciancarella.
- Bilježnik?
- On. Poručio mi je da me sutra ujutro hoće vidjeti u svojoj vili.
- I onda?
- Ma što može trebati od mene jedan čovjek poput njega, reci mi? Prasac, Bože sačuvaj! prasac, i malo kažem! Zraka! Zraka!

Tako govoreći, pograbi jedan stolčić, otvori vrata, zatvori ih za sobom i sjedne u uspavanoj uličici, naslonivši se uza zid svoje kućice.

U blizini je iznemoglo drijemala ulična petrolejka čije se žućkasto svjetlo odbijalo od žućkaste vode jedne lokve, ako je to uopće bila voda, i širilo se niz uličicu popločanu krupnim oblutcima, ponegdje izbočena, drugdje udubljena, sve tako bijedno i otrcano.

Iz unutrašnjosti kućeraka u sjeni dopirao je težak zadah staje i s vremenom na vrijeme u noćnoj tišini čuo se toptaj neke životinje koju gnjave muhe.

Jedan mačak, šuljajući se uzduž zida, na tren se zaustavi i sumnjičavo i oprezno ga pogleda.

Spatolino podiže pogled na rub neba gdje su žmirkale brojne zvijezde; i tako gledajući, poče si gristi rijetku crvenkastu bradicu.

Malen stasom, premda je od dječačkog doba već kopao zemlju i mijesio malter, imao je u sebi nešto gospodskoga.

Dok je tako svojim svijetlim očima gledao nebo, odjednom osjeti da mu se oči pune suzama. Uzvrpolji se na se na stolcu i, nakon što je nadlanicom obrisao suze, prošapta u noćnoj tišini:
- Pomozite mi, moj Kriste.


II
 

Nakon što je u gradiću klerikalna strana doživjle poraz, na vlast je došla nova stranka, stranka izopćenih koji su zauzeli sva mjesta u gradskom poglavarstvu, a Spatolino se osjećao kao da se nalazi usred neprijeteljskog područja.

Svi njegovi drugovi u poslu, kao ovce, odmah su se svrstali uz novu vlast; i sada zajedno okupljeni u udruženju, razmetali su se uokolo.

Zajedno sa šačicom vjernih Svetoj materi crkvi Spatolino je osnovao Katoličko društvo nedostojnih sinova žalosne Gospe za uzajamnu pomoć.

No borba je bila neravnopravna; ruganje neprijatelja (i prijatelja) i nemoćni bijes učinili su da mu padne mrak na oči.

Postavio se na čelo toga Katoličkog udruženja i promicao je organiziranje procesija i sličnih manifestacija povodom crkvenih godova, za što se prije brinulo bivše Gradsko poglavarstvo. Između posprdnog smijeha i zvižduka, na svoj trošak je organizirao procesije za Svetog Mihovila, Svetog Franju, Veliki petak, Tijelovo i za ostale veće crkvene godove.

Tako mu se ono malo kapitala, koje mu je do sada omogućavalo da preuzme poneki posao, tako stanjilo da je predviđao kako nije dalek dan kada će se svesti od uglednog zidarskog poduzetnika na običnog zidara nadničara.

Ni vlastita žena već neko vrijeme nije imala prema njemu ni poštovanja ni obzira: perući, šivajući i radeći svakovrsne poslove za druge, sama se skrbila o sebi i djeci.

Kao da je on bio besposlen iz zadovoljstva! Udruženje tih psećih sinova preuzimalo je sve poslove. Pa što misli njegova žena? da se odrekne vjere, da porekne Boga, da se upiše u njihovu stranku? Ma radije bi si dao odsjeći ruke!

Nerad ga je iz dana u dan strašno žderao, povećavao mu razdražljivost i tvrdoglavost, činio ga da se zarati sa svima.

Ciancarella, javni bilježnik, nije se nikada vezao ni uz jednu stranu, nu bijaše očevidan bezbožnik; takvo ponašanje je i javno očitovao odkada više nije radio kao javni bilježnik. Jednom se čak odvažio nahuškati pse na jednog doista svetog čovjeka, svećenika Lagàipu, koji pošao k njemu moliti pomoć za neke siromašne rođake koji su doslovno umirali od gladi, dok je on, u sjajnoj vili koju si je dao izgraditi na ulazu u gradić, poput kakva princa razmetljivo živio u svojemu bogatstvu bogzna kako zgrnutom i povećanom dugogodišnjim lihvarenjem.

Čitavu je noć Spatolino (srećom da je bilo ljeto) malo sjedio, malo lutao pustom uličicom i duboko razmišljao (fijuu... fijuu... fijuu...) o tome Ciancaerellinom tajanstve- nom pozivu.

Poslije, znajući da se ovaj diže rano, a i čuo je da mu se žena digla rano i da već radi po kući, odlučio je krenuti ostavljajući stolac na ulici, za kojega nije bilo opasnosti da će ga tko ukrasti jer je bio star.

III


Ciancarellina vila bila je okružena zidom i nalikovala je na tvrđavu, a imala je ulaz iz pokrajnje uličice.

Starac, nalik na kakvu odjevenu žabetinu, patio je od ogromne ciste na potiljku koja ga je prisiljavala da mu obrijana glavurda uvijek bude pognuta, tu je živio sâm uz samo jednog slugu; nu, imao je on mnoge oružane momke koji su ga čuvali, te dva strašna psa koji su ljudima zadavali strah u kosti kada bi ih samo pogledali.

Spatolino pozvoni na zvono. Odmah se na ogradu bijesno baciše one dvije zvijeri, i nisu se smirili niti kada je došao sluga i počeo ohrabrivati Spatolina, koji nije htio ući. Trebalo je da ih gazda, koji je na drugom kraju vile sjedio u sjenici obrasloj bršljanom i ispijao kavu, pozove zviždukom.
- Ah, Spatolino! Dobro da si došao - reče Ciancarella. – Sjedni tamo.
I pokaže mu na jednu od željeznih stolaca poredani ukrug u sjenici.
Nu, Spatolino ostade na nogama s kapom uprljanom gipsom i kamenom prašinom u ruci.
- Ti si jedan od nedostojnih sinova, zar ne?
- Da gospodine, i ponosim se s time: i to od Žalosne Gospe. Kakvu narudžbu ćete mi
dati?
- Evo - reče Ciancarella; nu, umjesto da nastavi govoriti, prinese šalicu k ustima i otpi tri kratka gutljaja. – Želim tabernakul – (opet gutljaj).
- Što kažete?
- Hoću da mi izgradiš tabernakul – (još jedan gutljaj).
- Tabernakul? Vi?
- Da, na cesti, nasuprot ulaznim vratima – (još jedan gutljaj, posljednji; potom vrati šalicu na poslužavnik i – nije niti obrisao usne - podiže se na noge. Jedna kavena kap mu je skliznula iz kuta usana i šmugnula niz oštre čekinje brade koju nije obrijao nekoliko dana. – Dakle, tabernakul, nu ne baš mali jer u nj treba stati kip Krista u prirodnoj veličini. Sa svake strane treba biti mjesta za dvije velike slike: s jedne strane Kalvarija, s druge Skidanje s križa. Uokolo cokulu visoku metar, ograda od kovana željeza i naravno gore križ. Jesi li razumio?

Spatolino je zatvorenih očiju nekoliko puta kimnuo glavom; potom, otvorivši oči i uzdahnuvši, reče: - Hm, gospodine, vi se šalite, zar ne?
- Ja se šalim? Zašto?
- Vjerujem da se Vi, gospodine, šalite. Oprostite. Tabernakul, gospodine, kao Ecce Homo? Ciancarella si je pokušao podići obrijanu glavurdu, malo ju je podupro rukom i nasmijao se na svoj poseban način, vrlo neobičan, kao da cvili, sve zbog te ciste koja mu je tlačila potiljak.
- Što! – reče. – Da nisam, prema tvojemu mišljenju, nedostojan za tako nešto?
- Ma ne, ne gospodine, oprostite! – brže-bolje se požurio poricati Spatolino, sav crven u licu i ljutit. – Ali, zašto želite vi, gospodine, na taj način, bez razloga, učiniti svetogrđe? Nemojte mi zamjeriti, i oprostite mi što govorim iskreno. Komu se, gospodine, želite narugati? Bogu, ne; Bogu se ne ruga; Bog vidi sve i ne dopušta da mu se rugate, gospodine? Ljudima? I oni vide i znaju da vi, gospodine...
- Ma što oni znaju, kretenu jedan? – poviče starac prekidajući ga. – Što ti znaš o Bogu, crve jedan zemaljski? Samo ono što su ti svećenici rekli! Ali Bog... ma s kim ja to raspravljam... Jesi li doručkovao?
- Ne gospodine.
- Loša navika, dragi moj! i sada bih ti ja trebao ponuditi doručak?
- Ne, gospodine. Neću ništa.
- Ah - uzviknu Ciancarella zijevajući. – Ah! Svećenici, sinko moj, svećenici su ti smutili pamet. Pričaju okolo, je li? da ja ne vjerujem u Boga. A znaš li zašto? Zato što ih ne hranim. A sada muči: vrazi će ih izjesti kada budu morali posvetiti naš tabernakul. Spatolino, hoću da bude veliko slavlje. Zašto me tako gledaš? Ne vjeruješ? Ili hoćeš znati kako mi je to palo na pamet? U snu, sinko! Prošle noći sam sanjao. Sada će, zacijelo, svećenici reći da me je Bog u srce dirnuo. Neka samo govore: fućakam se ja na sve! Onda, jesmo li se sporazumjeli? Reci nešto... makni se... Jesi li pobudalio?
- Jesam, gospodine - iskreno prizna Spatolino šireći ruke.
Ciancarella si je ovaj put s obje ruke pridržao glavu dok se dugo smijao.
- Dobro - reče zatim. – Ti znaš kako ja postupam. Ne želim nikakve zavrzlame. Znam da si pravi majstor i da radiš kako treba i pošteno. Ti se pobrini za troškove, i za sve ostalo. Nemoj me uznemiravati. Kada završiš, napravit ćemo račun. Tabernakul... jesi li shvatio kakav želim?
- Da, gospodine.
- Kada ćeš početi s poslom?
- Što se mene tiče, odmah sutra.
- A kada ćeš ga završiti.
Spatolino se malo zamislio.
- Eh, reče, ako će biti tako velik, trebat će barem... što ja znam, barem mjesec dana.
- Dobro. Pođimo sada pogledati mjesto.

I s druge strane ceste zemlja je pripadala Ciancarelli, bila je neobrađena, u parlogu: kupio ju je da mu se nitko ne mota ispred vile, no dopuštao je pastirima da na njoj napasaju ovce, baš kao da je bez gospodara. Stoga se za gradnju tabernakula nije moralo tražiti ničije dopuštenje. Kada su odredili mjesto za gradnju, nasuprot ulaznim vratima, starac se vratio u vilu, a Spatolino će, kada je ostao sâm, fijuu... fijuu... fijuu – bez kraja. Potom je krenuo. I tako hoda i hoda, i na kraju se nađe, a da nije ni primjetio, pred vratima svećenika Lagàipe koji je bio njegov ispovjednik. Kada je pokucao, sjeti se da je svećenik već neko vrijeme ležao bolestan: ne bi bilo dobro da mu smeta tako rano ujutro, nu slučaj je bio hitan: ušao je.
 

IV
 

Don Lagàipa je bio na nogama, kućne ženske - služavka i nećakinja - bile su užurbane ne znajući što prije da počnu od posla koji im je on zadao, dok je sâm stajao nasred sobe, obučen u hlače i košulju i čistio pušku.

Širok i mesnat, sav poput spužve izbušen od boginja, činilo se da je nakon bolesti postao još veći. Kao da su prestrašena od toga nosa, dva crna i sjajna oka gotovo da su tu i tamo željela pobjeći od toga iscrpljena i žućkasta lica.

- Uništavaju me, moj Spatolino, uništavaju! Malo prije mi je sluga došao reći, glupan jedan, kako je moje polje postalo zajedničko! hm, svačije. Socijalisti, shvaćaš li? kradu mi još kiselo grožđe; i indijske smokve, sve! Tvoje je moje, shvaćaš li? Tvoje je moje! Pokazat ću im ja ovom puškom. U noge! rekao sam im; pucaj im u noge: olovni župnik, to hoće! (Rosina, gusko, gusko, gusko, još malo octa, rekao sam ti i čist rubac.) Što mi želiš reći, sinko?

Spatolino više nije znao odakle početi. Čim mu se na usnama pojavilo Ciancarellino ime, uslijedila je bujica pogrda; a na izjavu da gradi tabernacul župnik se zabezeknuo.
- Tabernakul?
- Da gospodine: kao Ecce homo. Htio bih vaše mišljenje o tomu.
- To pitaš mene? Magarče, a što si mu odgovorio?
Spatolino ponovi sve ono što je rekao Ciancarelli, i još k tomu dodade i ono što nije rekao, potaknut pohvalama ratobornog svećenika.
- Odlično! A on? Pasja gubica!
- Sanjao je, kaže.
- Varalica! Nemoj mu vjerovati! Varalica. Da mu je Bog doista govorio u snu, rekao bi mu da radije malo pomogne onima siromasima iz obitelji Lattuga, koje ne želi priznati za rodbinu samo zato što su vjernici i štu su nama vjerni, dok pomaže obitelji Montoro, znaš li? onima socijalističkim ateistima kojim će ostaviti sve svoje dobro. Dosta. Što želiš od mene? Izgradi mu tabernakul. Ako ga ne izgradiš ti, naći će se netko drugi. Tako da smo uvijek na dobiti, jer jedan takav griješnik pokazuje znakove da se na stanovit način hoće pomiriti s Bogom. Spletkar! pasja njuška!

Kada se vratio kući, Spatolino je čitav ostatak dana crtao tabernakule. Pred večer se uputio po matrerijal, potom je unajmio dva prosta radnika i jednog dječaka vapnara. I slijedećeg dana u ranu zoru započe s poslom.


V
 

Ljudi koji su tom prašnom cesto prolazili pješice, na konju ili u kolima, zaustavljali su se i raspitivali što gradi.
- Tabernakul.
- Tko ga je naručio?
A on, mučaljiv, dižući prst u nebo:
- Ecce Homo.
Čitavo vrijeme dok je trajala gradnja samo je tako odgovarao. Ljudi su se smijali ili slijegali ramenima.
- I baš ovdje? – ponetko ga je ipak pitao, gledajući prema ogradi vile.

Nikomu nije padalo na pamet da bi javni bilježnik mogao biti naručitelj tabernakula; nu, svi oni, ne znajući da je taj komad zemlje pripadao Ciancarelli, a poznavajući Spatolinov vjerski fanatizam, mislili su da je ovaj prema biskupovoj narudžbi, ili možda Katoličkog društva, upravo ovdje gradio tabernakul da bi napakostili starom lihvaru. I zbog toga su se smijali.

Međutim, kao da se Bog doista rasrdio na tu gradnju te se Spatolinu sve u vrijeme gradnje događao čitav niz nesreća. Tek poslije četiri dana kopanja našao je daske za temelje; zatim, svađa tamo gore u kamenolomu; svađa zbog vapna, svađa s vapnarom; i napokon, dok je gradio drveni potporanj za luk, pade potporanj i zamalo ubi vapnarevog radnika.

Na koncu, bomba. Ciancarella, baš onoga dana kada mu je Spatolino trebao pokazati tabernakul, doživio je udar moždane kapi, i to onaj pravi tako da je za tri sata bio mrtav.

Nakon toga nitko više nije mogao Spatolinu izbiti iz glave kako ta bilježnikova nenadana smrt nije bila kazna srditog Boga. Ali nije od početka vjerovao da srdžba Božja mora uništiti i njega, njega koji se – sasvim preko volje – poduzeo podignuti to prokleto djelo.

Nu, povjerovao je u to kada se uputio k Montorima, nasljednicima bilježnikovim, da naplati izvršeni rad. Čuo je odgovor da oni o tomu ništa ne znaju i da stoga ne žele priznati taj dug o kojem nema traga ni u kakvim dokumentima.

- Kako! – kriknu Spatolino. – A tabernakul, za koga sam onda napravio tabernakul?
- Za Ecce Homo.
- Zar samo tako, svojevoljno?
- Oh, napokon - rekoše mu oni, samo da ga skinu s vrata. – Vjerujemo da je pomanjkanje svakog poštovanja na uspomenu prema našem pokojnom stricu samo i jedan trenutak pomisliti da ti je on mogao dati jednu takvu naredbu, koja je toliko u protimbi s njegovim načinom mišljenja i osjećanja. O tomu nam ništa nije poznato. Što onda hoćeš od nas? Uzmi si tabernakula; a ako ti ne odgovara, eno ti sud.

Odmah, kako ne? i ode Spatolino na sud. Je li možda mogao izgubiti? Bi li mogli sudci vjerovati da je samo tako, iz hira, izgradio tabernakul? Osim toga, tu je kao svjedok Ciancarellin sluga, baš onaj koji je došao po njega i odveo ga svojemu gospodaru; i don Lagàipa je tu, pa njemu je onoga istoga dana išao po savjet; tu je žena kojoj je sve rekao, pa radnici koji su čitavo to vrijeme radili za njega. Kako bi mogao izgubiti?

Da gospodo, izgubio je, izgubio. Izgubio je jer je Ciancarellin sluga, sada u službi kod Montora, prisegao da jest doveo toga dana Spatolina kod svojega gospodara, pokoj mu duši; ali, dakako, da njegovom gospodaru nije bilo ni na kraj pameti da naruči jedno takvo djelo, taj tabernakul, zvao ga je jer je od svoga vrtlara čuo, i on je mrtav (gle, kakva slučajnost), da Spatolino ima namjeru napraviti tabernakul, baš tamo nasuprot ulazu u vilu, i htio ga je upozoriti da taj komad zemlje pripada njemu i da se stoga dobro pripazi da tamo ne gradi jednu takvu budalaštinu. Pače, dodao sluga, on je jednoga dana rekao gospodaru, pokoj mu duši, kako Spatolino unatoč zabrani s tri radnika kopa zemlju, a gospodar je, pokoj mu duši, odgovorio: ”Pusti ga da kopa, zar ne znaš da je lud? Možda traži blago s kojim će dovršiti crkvu Svete Kate!”

Ničem mu nije poslužilo ni svjedočenje don Lagàipe, koji je očito bio nadahnuće za mnoge njegove ludosti. Što još? Sami radnici su posvjedočili da nisu nikada vidjeli Ciancarellu na gradilištu i da su novce uvijek dobivali od zidara.

Spatolino je poput luđaka pobjegao iz sudnice; ne toliko zbog gubitka svojega kapitala kojega ja bacio u vjetar gradeći taj tatbernakul; ne toliko zbog troškova sudskog postupka, na kojemu je k tomu bio i osuđen, nego zbog gubitka svoje vjere u božansku pravdu.
- Dakle - stalno je ponavljao - zar doista nema više ni Boga?

Po nagovoru don Lagàipe, žalio se prizivnom sudu. To je bila propast. Od dana kada je primio vijest da je izgubio na Prizivnom sudu, više nije ni pisnuo: s posljednjim novcem u džepu kupio je metar i pol crvenog pamučnog platna, tri stare vreći i vratio se kući.

- Načini mi tuniku - reče ženi i baci joj tri vreće u krilo.
Žena ga pogleda, kao da u prvi mah ga nije rezumjela.
- Što si rekao?
- Rekao sam ti: napravi mi tuniku... Razumiješ? Ne, sam ću ju učinit.

U tren oka raši dvije vreće i saši ih uzduž; potom na gornjem djelu načini otvor; od treće vreće skroji rukave koje saši na dva otvora. Gornji otvor suzi tako da mu može ući samo glava. Sve zamota u jedan omot, uze crveni pamuk i uputi se iz kuće bez pozdrava.

Po prilici sat kasnije proširi se po selu vijest da se Spatolino, poludjevši, uvukao u novi tabernakul, na cesti nasuprot Ciancarelline vile, i zauzeo pozu nalik Kristovu kipu.
- Kako zauzeo pozu? Što to znači?
- Pa da, kao Krist, tamo u tabernakulu!
- Nemojte se šaliti?
- Ma doista!

Svi se sjatiše da ga vide. I doista, unutar tabernakula, iza željezne ograde, stajao je obučen u tuniku od vreće na kojima je još bila oznaka proizvođača, ogrnut crvenim pamučnim platnom umjesto ogrtača, na glavi trnovita kruna, u ruci trska umjesto štapa. Glavu je pognuo, malo nagnuo na jednu stranu, oči su mu bile uprte u zemlju. Nije se ni trunke pomakao na smijeh ni na zvižduke ili đavliju viku podivljale svjetine koja se malo-pomalo jatila oko tabernakula. Derani su po njem bacali voćne kore; poneki su mu upućivali strašne psovke: a on, on muči, nijem, nepokretan, poput istinskog kipa; samo što je s vremenom na vrijeme treptao očnim kapcima.

Nisu ničemu koristile niti su ga pomakle molitve njegove žene i susjedstva, niti plač vlastite djece. Dakako, ni kletve nisu pomogle. Na koncu su, da bi spriječili te nerede i ruglo, morala uredovati dva stražara koji su preskočili ogradicu i ušli u tabernakul, i odveli ga u zatvor.

- Pustite me na miru! Tko je veći Krist od mene? - poče kričati Spatolino otimajući se. - Zar ne vidite kako mi se rugaju i kako me vrijeđaju? Tko je veći Krist od mene? Pustite me! Ovo je moja kuća! Ja sam ju napravio, sa svojim novcem i svojim rukama! Krv sam pljuvao! Pustite me, Jude!
No ti Jude ga nisu htjeli pustiti do večeri.
- A sada kući! - naredi mu stražar. - Kući i pamet u glavu!
- Da, gospodine Pilatu - odgovori mu Spatolino klanjajući se.

I tiho, sve šuljkajući se, vrati se u tabernakul. I ponovno se tamo postavio u Kristovu pozu; i tako je proveo noć, nakon koje se više nije dao odatle maknuti.

Izazivali su ga glađu; izazivali su ga strahom, ruganjem; uzaludno. Napokon su ga pustili na miru, poput bezopasnog luđaka koji nikomu nije mogao nauditi.


VI
 

Ponetko mu donese ulje za svjetiljku; ponetko mu nosi nešto za jesti i piti; pokoja ženica mu dolazi i počinje ga zvati svetim te mu se preporuča da se moli za nju i njezine; neka druga mu donese novu tuniku, manje grubu, i za uzvrat ga pita brojeve za loto.

Kočijaši koji noćom prolaze tom pustom cestom već su se navikli na tu svjetiljku koja stalno gori u tabernakulu, i drago im je da ga vide. Zaustavljaju se na trenutak ispred tabernakula i razmjene poneku riječ sa sirotim Kristom koji im se dobroćudno smješka na pokoju njihovu šalu. Potom pođu dalje dok se štropot kolskih kotača polako gubi u noćnoj tišini. A Krist se razbudi i siđe s postolja i zađe za tabernakul za učiniti potrebu, i bez primisli u tome trenutku da je odjeven kao Krist, s tunikom od vreće i ogrtačem od crvenog pamučnog platna.

Ponekad mu sleti kakav šturak privučen svjetlom te ga naglo probudi iz drijemeža. Tada se dade na molitvu; nu, nije rijetko da se razbudi jedan drugi šturak, onaj stari i uporni, onaj koji je u njemu. Spatolino si odgurne sa čela trnovu krunu, na koju se već navikao i, češući se po glavi gdje su mu trnovi već ostavili trag, izgubljena pogleda počinje zviždukati:
- Fijuu... fijuu... fijuu.

Prijevod sa talijanskog Jusuf A. Hećimović
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2009.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR–ID 141175564
BKG 2 / 2009. Sveska 21.

Nazad