Marija Dugandžija

Marija Dugandžija, rođena 01.01.1967. godine u Beogradu. Udala se i došla živjeti u Zagreb 1994. Ima dvoje djece. Završila fakultet astronomije na PMFu, a živi od prodaje autodijelova. Jedna priča objavljena joj je u knjizi "Najbolje hrvatske priče 2006" u izboru Miljenka Jergovića.
 

Marija Dugandžija

   

Pismo

"Zamisli, samo zamisli, kao što ja to neki put činim, kako bi izgledalao da nekim slučajem živimo, u ovim našim 'srednjim godinama', s nekim koga volimo. Da ležemo i ustajemo sa osobom čiji svaki komadić tijela obožavamo. Da svakodnevno komuniciramo s nekim iz čijeg pogleda možemo vidjeti osjećanja, a sa mimike lica pročitati riječi. Zamisli, dragi moj prijatelju, da djeliš par desetaka kvadrata, sa bićem koje poznaje melodije tvoje duše, pred kojim se možeš u potpunosti otvoriti, biti zbilja ono što jesi. Zar ti se ne čini, da bi tada prestalo da sviro ludilo u našim glavama, da bismo ozdravili? Zar nije očigledno da bi nas tada prošao ovaj osjećaj tupog unutrašnjeg bola, koji stoji iza svega što radimo? Zar ne bismo tada prestali da život odrađujemo kao posao, tražimo razlog za sopstveno postojanje u našoj djeci i samo ponekad iz tog života pobjegnemo u sport, seks ili alkohol?

Ne izgleda li ti da bi tada ovaj tričavi komad duše mogao da dobije oblik cjeline koji mu tako dugo nedostaje, i smisao, dragi Sanjine, smisao..."

Sanjin je moj prijatelj iz gimnazije. Sjedili smo zajedno u klupi i igrali šah na satovima fizike. Poslije škole pokušavali smo spojiti kazetofon sa tzv. kućnim kompjuterom Spectrumom i televizorom, da bismo igrali prve video igre, davnih osamdesetih.

Kad je počeo rat otišao je u London. Nismo se vidjeli dvanaest godina. A onda, kada smo se ponovo sreli, sve je bilo već viđeno.

Jedno drugome vrijemeplov. Lutali smo po Beogradu, četdresetogodišnjaci, od kafića do kafića, kao srednjoškolci, čitave dane, ne znajući koliko je sati i zaboravljajući s kim smo se sve dogovorili i tko nas čeka. Na rastanku bismo jedno od drugog 'prepisivali' izgovore koje ćemo reći majkama, djeci ili poslovnim partnerima.

Sanjin govori ponekad konfuzno, ponekad predugo, a meni nikad nije dosadan.
Naše dvije djetinje duše komuniciraju nemuštim jezikom prijateljstva.

Kada sam bila kod njega u Londonu, nije mu bilo dobro. Iz očiju mu je izbijala jasna i preplavljujuća tuga. Loše je jeo i slabo spavao. Prestao je raditi.

- Sigurno imam rak, - rekao je – ali bilo bi dobro da ga što prije nađu. Znaš da se neke vrste raka mogu izlječiti, ako se otkriju dovoljno rano. Možda još ima šanse ...

Onda je krenuo. Analizirali su mu sve enzime iz krvi, provjerili razine hormona. Skenirali, zračili i mjerili. Činilo se da je medicina uz pomoć fizike upregla snage da pronađe šta nije dobro u Sanjinovom organizmu. Obišao je doktore u Londonu, Francuskoj i Beogradu.

Pored svih iglica kojima su ga boli i raznobojnih tekućina koje je ispijao, nije mu nađeno ništa. Bio je fizički spreman, odlične kondicije i sportske građe. Jedan doktor mu je rekao da bi možda u Houstonu prošao i NASA-ine testove za kosmonaute.
- Svi kažu da mi nije ništa, rekao je, ali meni nije dobro. Koče mi se mišići, tresu ruke, ne radim već mjesecima, ne spavam, smršao sam deset kila.

Tražio je po internetu bolesti koje je nemoguće dijagnosticirati. Jedna dan mi je javio da zna šta mu je:
- Ovo je početna faza multple skleroze. Ona ima točno ovakve simptome, a nema nalaza koji je može dokazati. Razvija se prvo diskretno, pa onda drastično i završava potpunom paralizom. Imam još najviše dvije godine života.

Ljudi su ga počeli gledati kao hipohondra. A da ga nisam vidjela onda u Londonu, vjerojatno bih i ja bila među njima. Ali ja sam znala da je bolestan. Bio je bolestan. Samo nismo znali od čega. Ili zbog čega.

Počeo je obilaziti psihijatre. "Psiha je", govorili su doktori, "moćna stvar. Može te učiniti bolesnim". Nailazio je na mediokritete koji su mu postavljali kretenska pitanja. Osjećao se inteligentnijim od njih i nerviralo ga je što mu uzimaju gomilu novaca, a prodaju maglu.

'Sindrom kroničnog umora' konačno je dobio dijagnozu. Tako su na Zapadu zvali odustajanje od života, koje nije smrt. Bolest koja je nešto kao nedostatak inspiracije za život.

Pokušao je sa ljekovima za epilepsiju. Nakratko su djelovali dobro. Uz njih, otupili bi mu osjećaji. Kad nije osjećao, nije imao problem.

Jednog proljetnog dana je i Sanjin shvatio. Postojalo je nešto u njegovoj duši što se ne slaže, nešto što ne voli ovaj život i ne zna kako iz njega da izađe. Nešto podmuklo ga je slomilo iznutra. Ušuljalo se tko zna kad i urušilo kockice duše.

Početkom ljeta je odustao od doktora, otišao na more, upoznao jednu mladu ženu i oženio se poslije sedam dana. Dobio je kćer, devet mjeseci i sedam dana nakon toga.

Sada uživa u činjenici da može poljubiti svoju bebu kad se vrati s posla. Radi, ne trnu mu mišići. Ima normalnu težinu. Jede i igra ponovo tenis, samo se noću budi puno puta u znoju. Ne uzima više ljekove, jedino svaku večer završi sam, uz dvije, tri čaše Cabarneta. Ponekad, kada mu je teško više nego obično, piše mailove. Ja otpisujem.
To je sve.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2009.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR–ID 141175564
BKG 2 / 2009. Sveska 21.

Nazad