DUBRAVKO KRSTIĆ

Dubravko Krstić, rođen 1963.g. u Gospiću, živi u Velikoj Gorici. Radi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Do sada objavljivao priče u Kolu, Dubrovniku, Književnoj Riječi, Rivalu i Večernjem Listu.

Dubravko Krstić

 

 

S NOVCEM TREBA ZNATI

Prošla su već tri mjeseca od dana kada mu je prvi susjed obećao vratiti novac. Nije ga dovoljno poznavao kada mu je nekako na brzinu gospodin, kojemu je teško ući u trag, pred samim ulaskom u stan izmamio tristo eura. Izmamio možda nije prava riječ, pomislio je Hinko Gornik, profesor novije hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu, već je to više bilo njegovo nesnalaženje u situacijama gdje se čovjeka mora odbiti hladnokrvno i bez okolišanja što u njegovom načinu ophođenja s ljudima nije bio slučaj.

Znao je da se gospodin Markota tek doselio u stan pokraj njegovoga, ali još s njim nije stupio u bliske i konkretne odnose, naročito ne prijateljske, one koji bi mu potvrđivali skoro normalan stav da nekome može posuditi novac.

Bilo mu je teško ruku zavući u džep, ali ponekad, kao što je bio slučaj u toj čudnoj brzopoteznoj situaciji, znao je nekako izgubiti glavu i kontrolu nad svojim glavnim osloncem u životu. Tko zna zašto su mu tako naglo i nenadano trebali novci, pomislio je Hinko, a opet, nije to baš neka cifra od koje bi čovjeku zastao dah, iako je njemu zastajao dah i od puno manjih svota od dotične.

Možda me je njegova markantna pojava, napola muževna, a napola mafijaška, na neki način natjerala ili bolje rečeno usmjerila tim nenadanim pravcem, pomislio je ležeći i listajući novine u dnevnom boravku, koje mu u ovome času nisu mnogo značile. Čak ni kulturni dio gdje mu je pohvaljena najnovija knjiga «Suvremena hrvatska novela» nije ga mogao dodatno odobrovoljiti. Žena ga je prva obavijestila o pozitivnoj recenziji knjige i jedino zadovoljavajuće od svega u ovoj situaciji bilo je to da je unaprijed znao da će naići na dobre kritike svoje desete po redu, jubilarne, knjige. Dobra kritika je ključ pisanja, pomislio je.

Dogovorili su se da će to proslaviti vani, u nekom ugodnom otmjenom restoranu, jer njegova pozicija u društvu samo takva mjesta i očekuje. Njemu se danas i nije išlo nigdje van kuće, već je želio odmarati uz glupe emisije na televiziji koje mu neće opterećivati mozak, ali se lagano pribojavao ženine vjerojatne želje da baš danas proslave tu značajnu stvar, i za njega i za nju. Jer uz svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena, pomislio je i nasmijao se, kiselo doduše.

Ona je nešto radila u kuhinji, a na radiju su puštali pjesme iz sedamdesetih, baš one iz doba njihove mladosti. Pjevušila je poznate melodije i neobavezno se njihala. Upravo je na taj način dolepršala u dnevni boravak i mužu donijela kavu, mirisnu i zaslađenu točno onako kako je on najviše volio. Kao da je godinama tražila omjer da kava bude najbolja, pomislio je, odnosno da meni bude najfinija, a vjerojatno u samoj ruci ima taj poznati omjer, koliko vode, koliko kave i koliko šećera.

Nosnice su mu se proširile da na taj način pokupe sav miris senzacionalne tekućine, a on je složio novine i dohvatio cigarete. Kava bez cigarete u njemu ipak nije izazivala čuvenu ugodu iako je i to bila samo navika. Zavodnički je pogladio brkove, prosijede, ali i požutjele od dima cigareta, tako da je ženi na taj način dao do znanja koliko joj je zahvalan.

Ona je ipak znala kakve ga nevolje muče cijelo vrijeme i sa stopostotnom sigurnošću još jednom zaključila da ležernom glumom želi izvesti predstavu u kojoj je naizgled sve u redu.

- Dobre kritike – rekla je sa svojim čuvenim osmijehom koji je rušio sve nevolje pred sobom.
- Aha – rekao je uljudno, ali se ipak osjetio prizvuk neke zabrinutosti.
- Jesi li što saznao o susjedu? Novac ti očito nije vratio kad si tako zamišljen. Možda bi mu idući put kad ga vidiš, ako ga vidiš, trebao pokazati zube i malo zaprijetiti – rekla je dijelom šaleći se, a dijelom ozbiljno – jer došlo je vrijeme da ljudima ne popuštaš, već da se boriš ako je to potrebno. Na ispitima možeš biti mekši, ali u ovakvim stvarima bi morao pokazati malo tvrđu stranu.

Nije volio da mu žena drži predavanje, ali u ovom slučaju bila je sasvim u pravu. Što da joj kaže, pomislio je. Što god rekao, novac još nije dobio natrag, pa tako nema ni smisla raspredati o nečemu što je vjerojatno izgubljeno za sva vremena.

- Nisam ništa saznao, nisam dobio novac natrag i neka sve zlo ode s time – rekao je pomalo ljuto, ali ipak s malom dozom opravdavanja.
- U redu je to, nisu veliki novci u igri, ali svejedno, zašto bi te netko pravio budalom. Nisi li baš ti često znao reći da s novcem treba znati – bila je uporna žena jer je njihov skladan odnos ponekad žudio za peckanjem.
- U pravu si i nemam se namjeru svakodnevno opravdavati i osjećati nekim velikim krivcem zbog te vrste pronevjere obiteljskog novca. Život ide dalje i ne moraš mi dodatno stavljati sol na ranu. Vjeruj mi da ne prođe ni pet minuta, a da o tome ne razmišljam. Onda vrtim cijeli film i pokušavam cijelu situaciju sagledati iz veselijeg kuta. Živi smo i zdravi, to je ipak najvažnije, a pitanje je veliko da li bi bili da ja opasnije i upornije čačkam po cijelom događaju. Meni se ipak čini da se taj gospodin bavi mutnim poslovima, jer do njega se očito teško dolazi. Nisam ti rekao, sve do sada, da sam prošli mjesec zvonio nekoliko puta na njegova vrata i činilo mi se da je netko bio u njegovom stanu. Možda mu je došla ljubavnica, možda neki mrki partner, a možda i suparnik koji djeluje na istom teritoriju. Tko zna? Zato te molim da se ne petljaš u to. To ću ja već nekako riješiti.

Hinko je u svom monologu bio odrješit i odlučan nešto učiniti. To su muške stvari, pomislio je, i prvi put počeo razmišljati o nekim zapetljanijim odnosima kojima je velikim dijelom sam bio kriv. Morao je već u prvom kontaktu nastupiti čvrsto, ali pristojno, odbiti čovjeka na jedan fin i kulturan način. To mu nije trebao biti problem kada radi i susreće se s raznim ljudima koji također imaju svakovrsne navike i načine ophođenja.

Ponovno se malo uznemirio i to ga je mučilo najviše od svega. Kada bi mogao zaboraviti novce i više ne misliti na to. Riješio bi se problema, ali bi cijelu stvar nosio u sebi kao poraz, a to nije volio. Nije bio pristalica ni nekih velikih pobjeda kakve je ponekad uočavao kod drugih ljudi, ali nije želio doživljavati ni poraze jer su oni bili vid nečega izgubljenog, a to ga je onda lagano obeshrabrivalo i uništavalo stvaralačku moć. Trebao bi se riješiti tih razmišljanja, pomislio je, jer ipak je on umjetnik i profesor i kritičar.

- Ja bih da neku drugu večer odemo proslaviti dobro primanje tvoje knjige – oglasila se žena iz spavaće sobe gdje je mijenjala posteljinu. Činila je to uvijek u isto vrijeme, svake druge srijede.
- Možemo otići u subotu, tako da se u nedjelju možemo razvlačiti po krevetu ako popijemo malo više, a popit ćemo jer ćemo se lijepo opustiti i ugodno zabaviti. Može? – sretno je izrekao svoj prijedlog i sa sigurnošću i oduševljenjem očekivao njen pristanak kad je već sama željela promijeniti termin.
- Može – rekla je sjedajući pokraj njega na trosjed, koji je gledao ravno u isključeni nijemi televizor. Voljeli su te sate mirnoće jer ih je televizor umarao, iscrpljivao i s vremenom činio nervoznima. Slike lete i malo koja ostaje zalijepljena u svijesti jer bezglavo jurcaju i zatupljuju čineći ovisnicima one koji se ne uspiju oduprijeti toj moćnoj kutiji, pomislili su u isti mah, a pogled im je potvrdio njihovo razmišljanje.

Za promjenu, navlačila mu je brčiće, čemu su se oboje smijali. On je svoju ruku šeretski zavukao među njena bedra, što je u veselih supružnika izazvalo crvenilo i naglo približavanje uz pojačano dahtanje. Bili su zreli za ljubav.

Ipak, Hinko se brzo iskobeljao iz ženinog zagrljaja i neobjašnjivim porivom odlučio baciti smeće, a usput malo prošetati.

Žena ga je ispratila pogledom, požudnim i sjetnim, prikovanim za njegovu stražnjicu, a on je samo rekao da se neće dugo zadržati.

- Malo sam nervozan pa ću protegnuti noge nekih pola sata – rekao je ustreptalo – ipak me taj novac muči više nego što sam ikada i pomislio da bi se tako nešto moglo dogoditi. A da s novcem treba znati, to je činjenica i molim te da mi to više ne spominješ.

Mirno je zatvorio za sobom vrata.

- Oprosti – rekla je žena, ali ga njezina riječ nije stigla umiriti.

Šetnja će učiniti ono što sam trebala ja, pomislila je i prilegla, a daljinski je već ubrizgao život u televizor, kutiju koju je voljela jedino kada bi ostajala sama u kući.

Hinko se malo zaustavio pred susjedovim vratima i čak pozvonio nekoliko puta, ali mu nitko nije otvorio. To ga je još više uznemirilo. Da li se samo meni događaju tako glupe stvari, pomislio je, bacio smeće u smrdljivi kontejner i izjurio van iz zgrade.

Napravio je veliki krug oko cijelog kvarta, a da nikoga poznatog nije sreo. Zbog toga je bio sretan i u tijelo mu se vratila sva pozitivna životna energija. Novac mu više nije bio važan i odlučio je do daljnjega ne razmišljati o njemu. Važna je odluka, pomislio je, a moja je sada čvrsta i odrješita. Činilo mu se da ga je nešto prosvijetlilo, jer mu je ugodna toplina prolazila u valovima cijelim tijelom. Pogledao je prema nebu i naglas rekao: «Hvala».

To je dovoljno, pomislio je, jer Svevišnji može prosuditi kada mu netko nešto iskreno kaže.

Korak mu je bio lepršav i hitar. Pogledao je na sat kada se uspinjao stepenicama i zaključio da je prošlo četrdeset minuta od trenutka napuštanja stana. Prolazeći kraj vrata gospodina Markote više nije na njih obraćao pozornost. Ipak ga je trgnuo zvuk brzog otključavanja brave. Na vratima je stajao glavom i bradom gospodin Markota, čovjek kojega je teško vidjeti ako on to ne želi.

Pogledao je niz hodnik i uljudno pozdravio Hinka.
- Gospodine Hinko, vraćam vam novac uz male kamate, znate, kako se već radi u poslovnim odnosima – rekao je pružajući Hinku petsto eura.
- Puno je to – rekao je Hinko brojeći novac.
- Nije puno već malo. Ja cijenim pomoć i želim vam reći da sam i dalje vaš dužnik. Ako vam zatreba bilo što, ali zaista, bilo što, ako vam netko smeta ili vas uznemiruje ili…
- Nemojte dalje nabrajati. Najbolje bi bilo da sve ostane na ovome – rekao je mirno Hinko, a u glavi je već vrtio film tko mu smeta i kome bi bilo dobro poslati gospodina Markotu, bez sumnje, po priči, krvnika, reketara, utjerivača dugova i čovjeka koji ne preže od ničega.
- Hvala vam još jednom, pa do idućeg puta – rekao je zadovoljno i zaključao za sobom vrata.
Hinko je časak ostao stajati na mjestu.
- Hvala vama što ste mi umirili savjest – oglasio se Hinko jer je u zadnje vrijeme već gubio vjeru u nju.

Činilo mu se da njegova posljednja rečenica nije doprla do gospodina Markote.
Čudan svat, pomislio je.
Kada je pozvonio na svoja vrata bio je veselo usplahiren i sretan zbog završetka situacije koja mu nije mirisala na dobro. Žena je otvorila tek na drugo zvonjenje i on je već postao nestrpljiv pa je usput i kucao na vrata.
U ruci je držao petsto eura koje je pružio pospanoj ženi.
- S novcem treba znati – rekao je zadovoljno i otrčao u kuhinju po bocu vina.
- Pristavi i vodu za kavu – rekla je žena koja je još malo prilegla na trosjed i ubrzo se prepustila snovima.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2009.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 3 / 2009. Sveska 22.

Nazad