Eduard Pranger

Rođen je 1957. godine. Bar tako tvrdi.
Poznat kao hipnotizer malodobnih djevojaka i omanjih domaćih životinja. Zbog toga u apsani bio više puta, od toga u Lepoglavi robijao samo triput, dva puta u Padinskoj Skeli, a samo jednom, iako na duži vremenski rok, na Golom Otoku. Trenutno je na odsluženju kazne u Zagrebu.
Pisanjem se uspješno bavi od 2004. godine, a prozu i poeziju, osim u Balkanskom književnom glasniku objavljuje i u Kažnjeničkom veseljaku.
Ume da vozi bicikl, da pliva i trči, iako ga na to niko ne sili.
Eduard Pranger
 

 

G-mol



Iz birtije na autobusnoj stanici, gdje je običavao popiti svoje posljednje piće, stari Mirko izašao je negdje oko ponoći. Teturajući po mraku, krenuo je kući gurajući bicikl. On je vukao na jednu, a bicikl na drugu stranu i negdje na pola puta, bicikl je prevagnuo. Mirko se strovalio zajedno s biciklom u jarak pored puta.

Često je Mirko dolazio u svoju pustu i praznu kuću izgreben i izubijan od mnogih bitaka sa sesvetskim živicama, plotovima i jarcima i ovo mu nije bilo novo iskustvo. Minutu dvije, možda i pet, ležao je tako odmarajući se, no sve oko njega i dalje se vrtjelo i nešto ga je potjeralo da krene dalje. Ustao je prvo na sve četiri, pa se uz pomoć bicikla osovio na noge. Onda je, gurajući ga ispred sebe naciljao, uzeo kratak zalet i naglo izletio iz jarka na cestu.

- ...tak puno sunca dalaaa, kaj morem ti neg reć, od sveg ti srca falaaa... – orila se pjesma "Noštromom", kafićem u Sesvetama.

Desetak prijatelja, bivših branitelja, slavilo je osnivanje svoje brigade i svog voda, "Švasera". Puno je godina prošlo, no oni su se svake godine, na godišnjicu, sastajali na starom mjestu, odakle su i krenuli u rat. Uz pjesmu i uspomene, popili bi koju više i za one svoje drugove koji rat nisu preživjeli. Taj je datum svima njima bio svetinja.

- Dečki! Ajmo sad onu: "Još Hrvatska ni propala..."
- Ma ne, ne znamo riječi, ajmo još jedanput "Suzu za zagorske brege"!
- Molim vas – prišao im je mladi konobar. – Dajte se malo stišajte, prošlo je dvanaest. Budu susedi pozvali policiju, znate kaj bu onda bilo...
- Mali – zagrli ga Fićko koji mu je bio najbliži. – Niš se ti ne sekiraj. Zna murja da mi slavimo. Onaj njihov Grgić, šef stanice, isto je bil z nama, u istoj brigadi. Daj si ti lepo popij jednu, na naš račun...
- Ma znam, ali...
- E, daj pusti malog, ima pravo – ustane Štruca s druge strane stola. – Sinek, donesi još jednu rundu i napravi račun. Dečki, dost je! Ja idem doma, a vi kak oćete...

Štruca je bio njihov ratni zapovjednik voda, njega se i danas slušalo.

- E, dobro veli Štruca – javio se kaplar Siniša. – Ajmo, ne bumo valda nered delali...

Otpjevali su za kraj "Čavoglave", popili piće i izašli.

Noć je bila oblačna i sipila je sitna kišica, jesenska, ista onakva kakva ih je ispratila i prije osamnaest godina. Još su malo popričali na parkiralištu, podijelili se po automobilima i rastali se uz glasne pozdrave.

Kao iskusan alkoholičar, Fićko je dobro podnosio piće. Uvijek se hvalio time da bolje vozi pijan nego trijezan. Možda je i bilo tako. Možda bi, da je bio trijezan, ipak vidio da se na cesti ispred njega nešto događa. Ovako, ta je njegova teorija u nekoliko trenutaka pala. Kad je izašao iza jednog blagog zavoja i osvijetlio čovjeka s biciklom, koji je stajao posred ceste, mogao je učiniti dvije stvari, ili zakočit ili naglo skrenut. On je učinio oboje. Automobil se zanio, proklizao na vlažnoj masnoj cesti, udario bicikl, zahvatio rubnik na drugoj strani i prevrnuo se u jarak. Sekundu-dvije kasnije, uz eksploziju spremnika za gorivo, planuo je.

Mamuran od pića i bunovan, u kući preko puta, Stipe je iskočio iz kreveta. Nije znao sanja li ili je nešto vani zaista eksplodiralo. Prozor je bio osvijetljen slabom treperavom vatrom i on mu priđe. Razgrne zavjese i u jarku, između svog dvorišta i ceste, ugleda stražnji dio nekog automobila izvrnutog na krov. Bio je u plamenu, a crvena su mu svjetla još bila upaljena. Na cesti, obasjanoj vatrom ležalo je nečije tijelo, malo dalje i bicikl.

Dograbio je mobitel i pokušao se dosjetiti broja. Nije bio siguran koji je od policije; 92, 93 ili 94. Tražeći u panici hlače, nazvao je onaj posljednji. Javio se ženski glas i on je, uz tisuću njenih pitanja, nekako objasnio o čemu se radi. Žena u hitnoj rekla je da će vozilo poslati, ali da svakako nazove i 92, policiju.

Poziv iz baze dva su policajca radio stanicom zaprimili stojeći za šankom ćevabdžinice "Vurica" u Sesvetskom Kraljevcu. Dispečer im je objasnio o čemu se radi i da je hitno. Na brzinu, iskapili su krigle s pivom i pozvali gazdu da plate.
- Dečki, to je na moj račun. Da vam zamotam ćevape?
- Može, al požuri – reče stariji. – Moramo na intervenciju.
- Evo, za pet minuta su gotovi...
- Kakvih pet minuta, nemamo toliko!
- Ajde, ajde, gdje gori? Evo još dvije male, dok čekate – točio im je pivo u čaše.
- Nemoj Meho zajebavat, moramo ić...
- Šta se mora? Šta? Mora se samo umrijeti – smijao se Meho dok je na ploči vrtio ćevape koji su se pušili.

Poziv disponenta prekinuo je trojicu vozača u dežurani Hitne pomoći pri kartanju belota. Dok su mu se ostala dvojca smijuljila, Fredi, najmlađi od njih, slušao je upute liječnika. Zaklopio je slušalicu, ustao i iz limenke piva otpio posljednji gutljaj.
- Saobraćajka – rekao je navlačeći u žurbi bijelu kutu.
- Ajde, baci ovo dolje u smeće. Usput ti je – jedan od kolega skupljao je limenke sa stola u plastičnu vrećicu.
- Je l da ti i otpjevam nešto – poprijeko ga je pogledao mladić i izašao.

U dvorištu, na parkiralištu, već su ga čekali liječnik i tehničar. Objasnili su mu gdje idu, sjeli u vozilo i, uz sirene, krenuli. Fredi je dobro poznavao Sesvete i na mjestu događaja bili su za nepunih desetak minuta. Policija je zatvorila cestu, a malo dalje vatrogasci su već namotavali crijeva. Izgorjelo vozilo u jarku još se pušilo, kada je liječnik prišao policajcu.
- Što imamo?
- A evo, onaj ondje – pokazao je prstom prema jarku – naletio je na biciklista, onog starog, u našem autu.
- A što je njemu?
- Pa izgorio je...
- Tko je izgorio?
- Pa vozač!
- Ne pitam za vozača, nego za biciklista.
- A, ništa! malo se natukao...
- Kako znate?
- Šta, kako znam? Pa vidim!
- Vidite? A je l znate da unesrećenog ne smijete dirati?
- Kakvog unesrećenog? Stari je živ ko vidra, samo je pijan...
- Kako znate da je pijan? Možda je u šoku?
- Ma smrdi ko bačva, čovječe, kakav šok? – Policajac se unio liječniku u lice. I on je bazdio po alkoholu i čudno se ponašao. Ne želeći probleme liječnik se malo odmaknuo.
- Moramo ga ipak pregledati.
- Dobro, samo da kolega uzme izjavu...
- Odmah!
- Ali izjava...
- Ma kakva izjava, čovječe. Mi ga vozimo u bolnicu, a vi ga tamo ispitujte koliko želite. Što je vama? Pa ne radite od jučer!

Policajac ga je prijetećim pogledom promatrao nekoliko sekundi, a onda otišao do automobila. Liječnik i tehničar su ga pratili. Stari je Mirko, još krvave glave, izašao iz vozila. Liječnik ga je preventivno pregledao i kad je vidio da, osim manjih ogrebotina, nije teže ranjen, odveli su ga i smjestili u vozilo hitne. Liječnik se vratio s crnim plastičnim pokrovom da pokrije tijelo u izgorenom vozilu. Uspio je prekriti sve osim pocrnjele ruke unesrećenog koja je bila ukočena u čudnom zgrčenom položaju.

Napomenuo je policajcu da ranjenika voze u najbližu bolnicu i pozdravio. Uz uključene sirene, nestali su u noći.

Nakon što je uzeo podatke i zapisao tijek događaja, policajac je Stipi postavio posljednje pitanje.
- A jeste vi šta pili?
- Ja? Kakve to veze ima? Pa ja sam zvao vas, stanujem tu, preko puta... – snebivao se Stipe.
- Sve ima veze, sve. Samo vi meni odgovorite.
- Pa pio sam, popodne, s društvom. Ja sam lovac.
- Da? Imate kakvo oružje?
- Naravno da imam...
- Imate dozvolu?
- Slušajte... – započne Stipe ljutito, no drugi policajac, onaj mlađi, prišao je vozilu i prekinuo ga.
- Mate, došo je mrtvozornik s istražiteljem. Ajde dođi.
- Budite tu u blizini, reče policajac Stipi koji se gunđajući zaputio prema svom dvorištu. – Još nismo završili.

U društvu mrtvozornika i njegovog pomoćnika, dežurni istražni sudac stajao je pored izgorjele olupine. Policajac mu je ukratko ispričao što se dogodilo. Prišao im je i šef ekipe vatrogasaca, pa se i on kraće zadržao u razgovoru. Nakon što je, uz pomoć ona dva policajca, obavio sve istražne radnje, dozvolio je da tijelo poginulog Fićka smjeste u limeni sanduk i odvezu ga na sudsku medicinu. Nakon vatrogasnih, mjesto nesreće su oko pet sati napustila i kola mrtvozornika, pa sučeva i na kraju policijska. Oko pola šest u jutro, osim potpuno spaljene olupine u jarku i slomljenog bicikla pored nje, na cesti više nije bilo nikoga.

Nekoliko dana kasnije, u podrumu zgrade, sredovječni ovlašteni vještak sudske medicine, pedantno je u izvješće o stanju koje je dovelo do neposrednog uzroka smrti Vladimira Đurkovića zvanog Fićko, naveo vjerojatan gubitak svijesti uslijed udarca prilikom prevrtanja vozila. Osnovni uzrok bilo je gušenje dimom. U krvi preminulog pronađeno je čak 3,25 promila alkohola.

"Jadnik", pomislio je doktor Kolarek: "Ako i jest živ gorio, bolje da je bio pijan."
- Eto, i to je gotovo – rekao je na glas.

Njegove su riječi odjekivale širokom i prostranom prostorijom punom betonskih stolova za obdukcije. Ustao je, protegnuo se i iz ormara, iza nekoliko registratora, izvadio bocu "Chivasa". Otpio je tri dobra gutljaja, huknuo, pa potegao još jedan, vrlo dug. Vratio je polupraznu bocu natrag i zaključao ormar. Život patologa nije bio ni lak ni uzbudljiv.

Nedaleko zgrade Klinike za patologiju i Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku, dva su muškarca sjedila za šankom i ispijala pivo.
- Čuj – obrati se mlađi starijem. – Znaš onog tipa od neki dan?
- Kojeg?
- Onog iz Sesveta, kaj je zgoril. Onog ukočenog, kaj smo mu morali potrgati ruku da ga metnemo u sanduk.
- Aha, kaj z njim?
- Nejde mi nikak iz glave.
- Zakaj?
- Tip je držal G-mol.
- Kaj je držal? – Stariji se sa zanimanjem okrenuo sugovorniku.
- Pa držal je G-mol. G-mol, kužiš? – reče pokazujući na svoju zgrčenu ruku koja kao da je prstima držala vrat gitare. – Evo, ovo ti je G-mol. Vidiš? Ovak! Nekad sam sviral, pa znam.
I dalje ne shvaćajući, stari je buljio u mladićeve ukočene prste.
- Pa kaj onda?
- Ništ, samo velim. Stalno mi je ta slika pred očima.
- Svašta buš se ti još nagledal v našem poslu, dečec – reče stari i iskapi pivo. – Bumo još jednu?

- Prah si bio i u prah ćeš se otvoriti... pretvoriti, oprostite – zamuckivao je svećenik iznad otvorene rake. Ljudi uokolo, a bilo ih je poprilično, samo su se ogledavali. Većina njih znala je patera Antu, nikakva novost nije im bila da si je, u ovakvim tužnim prilikama kad je ispraćao nekog od svojih župljana na onaj svijet, volio malo potegnut.
Nakon što je završio s obredom, objavio je da je sveta misa zadušnica za pokojnog Fićka popodne u sesvetskoj crkvi, a da nakon toga ožalošćena obitelj zove sve prijatelje i znance pokojnika na karmine. Bio mu je to već treći sprovod taj dan i stari je župnik bio prilično umoran.

* * *

- Dečki – ustao je sa stolice Ćelo. Rukom je dao znak i "Noštromom" za trenutak zavlada tišina.
- Ajmo za našega Fićka još jedanput, onu našu, može?
- Može! – ustao je i kaplar Siniša, napunio čašu gemištom i visoko je podigao. – Ti počni, mi te bumo pratili.

Uz buku stolica i ostatak je društva ustao s podignutim čašama. Ćelo je otpio kratak gutljaj, malo pročistio grlo i zapjevao.

- Za svaku dobru reč, kaj reći si mi znalaaa, za svaki pogled tvoooj...

Mlad konobar podigao je zabrinut pogled prema uri na zidu. Prošla je ponoć i on, nećkajući se i s nelagodom, krene prema društvu u uglu kafića, jedinim preostalim gostima. Ne samo da su bili dobro pijani, nego su i bučili. A još su i pušili...
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2009.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 3 / 2009. Sveska 22.

Nazad