Emsura Hamzić

Emsura Hamzić, rođena 1958. godine u mjestu Sveti Nikole. Diplomirala na odjeku za jugoslovenske književnosti i sh/hs jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, 1981. godine, gdje je završila i osnovnu školu i gimnaziju. Do sada je objavila osam knjiga. Piše poeziju, prozu, drame, eseje, piše i za djecu. Uvrštena je u više antologija poezije i pripovijetke, prevođena je na više jezika, između ostalog na japanski, engleski, rusinski, slovački... Nagrađivana je sa više književnih nagrada i priznanja, između ostalih nagradom Brankovog kola, Pečat varoši sremskokarlovačke za najbolju pjesničku knjigu u 2008. godini, Međunarodnom nagradom za kreativno ukrštanje kultura...
Član je Društva književnika Vojvodine i Društva pisaca BiH. Živi u Novom Sadu i Sarajevu.
Objavljena djela:
Poezija:
Ugljevlje (1988), Tajna vrata (1999), Boja straha (2002), Semiramidin vrt (2008).
Proza:
Pripovijetke: Jerihonska ruža (1989) Večeri na Nilu (2005),
Roman: (dva izdanja) Jabana (2007)
Dječija knjiga: Kuća za dugu (pjesme i priče -1995).
 
Emsura Hamzić
 

 

Skarabej od žada

Ugledala sam svoje naušnice. Sila prepoznavanja, pogled koji je i dalje vidio samo njih, vodio me je, snažno vukući ovo nevidljivo uže. Muzika radosti je brujala u glavi i bubnjali talambasi sreće, srce treperilo, znoj me oblijevao...

Kao omađijana sam, uprkos pometnji koja je odjednom nastala oko mene, i koju sam samo nekim dijelom pažnje uspjela da registrujem, išla prema nakitu koji sam konačno n a š l a !!!

Sunčeva zraka po kojoj sam se penjala, otvorila je tajni prolaz i ja sam se zajedno sa čudesnim poklopcem-vratima, spustila u ogromnu, od kamena izgrađenu prostoriju. Tamo me je već čekao o n ! Osmijeh mu je tako blistao da me u prvom trenutku zaslijepi. Blistavobijeli zubi imali su odsjaj nečega što je držao u ruci, i što ih je činilo još sjajnijim i pravilo izvanredan kontrast sa tamnom kožom lica... Pružio je ruke ka meni, zatvarajući jednu šaku. Čarolija blještavila nestade na tren, a ja posrnuh kao da mi se izmače oslonac, kad njegov osmijeh postade manje sjajan, i dočekah se, i ne htijući, na njegove ruke. Ovdje smo svakoga dana u isto doba provodili neko vrijeme, bježeći od svega i svih. Pobjedonosno, kao dijete koje je priredilo nešto tajno, a značajno i veliko, on otvori svoj mali, nježni, skoro ženski dlan. Isti bljesak i snaga samog elementa – zlata i dragulja, uspraviše moju posrnulu pažnju i vratiše, na tren pomućenu, radost.
- Naušnice!!! – reče on.
- Naušnice!? – ponovih za njim radoznalo zavirujući.
- Ako bi dopustila, suncu podobna, od svih meni draža...

Pružih hitro ruku i skoro zgrabih sa njegovog dlana naušnice u obliku skarabeja, što su snažno isijavale raznobojna svjetla dragulja kojima su bile ukrašene – brilijanata, smaragda, safira, rubina...

Kratko sam ih zaglédala, čas prinoseći, čas odaljavajući ruku u kojoj sam ih držala, a onda pokušah da izvučem stare naušnice kako bih stavila ove, nove, jedinstvene i prelijepe čak i za moje, na mnoge divote naviklo oko. Amenofis priskoči u pomoć i prihvati ove stare naušnice, kako bih ja lakše, tu u polutami koja je vladala, stavila te, nove.

Kad sam konačno uspjela, iako su bile prilično teške, iako se nisam mogla ni u čemu, osim u njegovim očima, ogledati, znala sam da blistam, i da ovo nisu obične naušnice.

Amenofis, koji mi priđe i primi me za ruke, držeći me za nadlaktice i gledajući u moje oči zaljubljeno i ljubopitljivo, osmijehnu se, a toga trena zraka sunca ponovo pade na vrata-poklopac, te nas ponese uvis, na površinu, dok smo se držali za ruke i radoznalo tražili u pogledu onog drugog nešto važno. Skoro ledene ruke i taman sjaj u očima iznijeli smo na svjetlost dana, iz kamene utrobe katakombe.

Samo što koraknusmo sa pokretnog poklopca, idući dalje divnim pješčanim stazama nezamislivo lijepog vrta punog kedrovog drveta, čempresa, smrče, kiparisa, tisovih, šimširovih, i drugih divno uređenih grmova, stabala srebrnastih i plemenitih smokava, te najraznovrsnijeg cvijeća, Amenofis me čvrsto steže za ruku i primora da stanem i okrenem se ka njemu.
- A sad, čuj, visosti moje duše, ljubljena, Suncu podobna, o naušnicama. Sišle su sa oblaka, iz nesamjerljivih visina, niz stube najvrednije i najsjajnije, niz zraku Sunca, koja nam u doba iza podneva otvara naše tajanstvene odaje. Poslalo ti ih je Sunce, brat moj, i otac moj, i sin moj, tebi najljubljenijoj od svih žena. Iz samog njegovog srca su rođene, dušom njegovom plemenitom su napunjene i nevidljivim dlijetom klešu nevidljive i nečujne, a stvarne riječi dobra i sreće za tebe! Od sada, zaštićena si najmoćnijim čuvarom, najsjajnijim vitezom i kavaljerom – Suncem!!! Do sada moja ranjiva i lomljiva malenkost te je štitila, strepjela nad tobom i ljubila te svim srcem, a od sada, prepuštam te u sigurnije i moćnije ruke, al ljubav svoju ne ispuštam iz srca, već nadam se da ljubomoran neću biti nikad na tvog novog zaštitnika – Sunce!!! Pođimo, premila, od očiju draža! – reče pomalo tužnim glasom, poljubivši me u rame.

Činilo mi se, dok smo ćutke koračali kroz vrt, da osjećam suze u njegovom srcu, da je neviđena radost i ponos zbog naušnica prerasla u besmislenu ljubomoru i osjećanje manje vrijednosti.
- Idem do hrama! – reče on iznenada. Stadosmo, a onda se prosto, jedno drugom bacismo u zagrljaj, kao da se opraštamo.

Tamna koščata ruka prođe kroz moje vladarske, zlatom protkane, najskupocjenije haljine, steže moje hrabro i nježno srce, a moj stomak poče da treperi i drhturi... Čudna tuga me prože, ruke klonuše, ali se uzdržah da ne zaplačem.

* * *

Odjednom sam znala da moga dragog više nema. Bila je to praznina, rupa, jama, bunar baz dna u mome srcu, u mojoj duši, u kraljevskom vrtu, u nebesima, u zvijezdi mojoj Sajrusu, u Suncu sjajnome, u srcu svijeta...

Ali, ta praznina, to jezivo n i š t a, bilo je tako teško, da nisam mogla da koraknem, da se pokrenem, da dišem... Srušila sam se pored kamene klupe jedva malo ublaživši udar glavom, jer sam se prvo rukama dočekala o tvrdu podlogu. Stresoh mnoštvo latica sa cvjetova ruža, ljiljana, magnolija, ali i sa beharom okićenih grmova karanfilića, bibera, cimeta, jasmina... Stvori se čudna, nepodnošljivo jaka mješavina mirisa od koje mi još više pripade muka.

Dok sam ležala nemoćna, bez želje da ustanem i uspravim se, čula sam ubrzane korake i uzvike iznenađenja, žaljenja i straha, gospođa dvorkinja, služavki, družbenica mojih, koje su me uvijek imale na oku, a koje su sad hitale ka meni. Međutim, ono što se čulo mimo svih ovih zvukova i glasova, običnih ljudskih, zemaljskih, bila je jeziva i naopisiva huka koja nije poticala ni od čega znanog, huk i jeka iz središta postojanja, iz srca svijeta, iz sveopšteg bola. Pucala je ogromna rana na utrobi života, na mome srcu, cijepala se košuljica u koju sam bila zaklonjena, koja me je štitila od s v e g a .

Kad su mi prišle žene, vidjela sam i ja njih i one mene, kao nikad do tada. Jasnovido, sagledavajući se baz čara zlatnih rešetaka, bez čipki od srme i bisera sitnog, koje su nas razdvajale. Amenofis više nije disao, nije postojao, nije dahom svojim punio naprsline i ružne brazgotine svijeta.

Potres i huka koji su još trajali u Dolini kraljeva, ljuljali su čemprese i kiparise, padali su dijelovi fasada, ukrasi sa građevina, pucali zidovi i kuće, padali robovi sa zidina i utvrda, krunile se piramide, komadi sa lica Sfinge, pritišćući i mrveći ljude...

Držala sam se za kamenu klupu jednom rukom, a prste druge zarivala u meku zemlju vrta koja se ljuljala, izmicala, migoljila kao nešto živo, i njeni talasi prolazili su kroz moju ruku, pa dalje kroz cijelo tijelo. I samo ovaj splet okolnosti, ovo vanjsko zbivanje koje me tjeralo da se instiktivno borim za život, održali su me i zaštitili pred jezivom i ubitačnom činjenicom - moj gospodar, moj zaštitnik i obožavalac, rob moj i vlasnik moj, moja nezamjenljiva svjetlost i smisao, zauvijek je o t i š a o !!! Bez najave, bez pozdrava, bez putničkih ponuda i darova, bez pripreme, bez oklijevanja. U hipu je prenesen  t a m o - gdje svi idemo. Čineći korak, treptaj, uzdah, pogled, t a m o  idemo, cilju tomu hitamo. Katkad zaboravimo, ali to nas ne spašava, ne mijenja ništa od suštine.

Kad sve se smiri, još sam sjedila na zemlji, odbijajući pokretom uplašene dvorjanke da mi pruđu. Ugledah kroz travu pored moje ruke uprljane vlažnom zemljom, skarabeja. Sjetih se naušnica koje mi je dao o n , te panično, brže-bolje, dotakoh uši, provjeravajući da li su tu.

* * *

Sjedila sam na mermernim pločama poda Muzeja egipatske umjetnosti! Čvrsto sam stiskala šake dok su se oko mene tiskali ljudi i policija. Jedna žena, valjda nekakav psiholog, posebno se trudila i nastojala da privuče moju pažnju, i saopšti mi nešto. Konačno sam je i primijetila, i djelomično čula.
- Molim vas, gospođo, urazumite se! Niko vam neće nauditi, ne vičite toliko, zaboga!Nećemo vam silom uzimati naušnice! Pogledajte ih, slobodno, pa ćemo ih onda vratiti!Shvatamo da niste ni htjeli da ih otuđite, samo da ih bolje vidite! Zar ne?! Prekrasne su, zaista, i pripadale su kraljici Nefreteti. Poklonio...
- ... mi ih je Amenofis, Amenhotep,
Vrhovni sveštenik boga Atona, Moćni bik,
Veliki vladar Karnaka, Zlatni soko,
Nosilac dijademe Južnog Heliopolisa,
Naslednik imena Atona,
Kralj Donjeg i Gornjeg Egipta,
Sin Sunca, Božanski vladar Tebe,
Veliki u trajanju, živi zauvijek u milosti Amona Ra – gospodara Nebesa... moj gospodar i rob moj, ljubljeni moj i neprežaljeni muž, nekoliko časaka prije svoje smrti mi ih je poklonio... – provali glas iz mene od kog se i sama uplaših, a ljudi okolo sa još većim podozrenjem gledaše u mene.

Osjećajući se ojađeno, mokra od vode kojom su me polijevali, bez trunke snage u tijelu i udovima, koju su iscrpla snažna osjećanja, pokušah da ustanem četvoronoške. Kako mi to nije pošlo za rukom, sjedoh ponovo i rasplakah se od svega. Od sveopšte tuge, neznanja, nemogućnosti da se išta ikome objasni, da te iko shvati, osim da te odmah svrsta u luđaka! Zar je vrijedilo išta objašnjavati!? Svaki pokušaj da se opravdam i objasnim, vodio bi samo u dublje nerazumijevanje, prezir i njihovo uvjerenje kako sam doista luda.

Nemoćno sam, dok su mi se suze slijevale u bujicama, pružila ruku ka ženi koja mi se maloprije obraćala, i otvorivši šaku, ponudila naušnice. Skočilo je njih desetine ka meni. Progutala sam, za svoje dobro, znala sam to, rečenicu, njima upućenu:
- Samo da znate,  m o j e  s u !!! - dok su me vukli držeći me ispod pazuha.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2009.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 3 / 2009. Sveska 22.

Nazad