Loris Gutić

Loris Gutić rođen je 22.05.1986. u Zenici. Od najranije dobi autor se bavio spisateljstvom, kao i pisanjem članaka za pojedine časopise, da bi u junu 2007. g. objavio u privatnom izdanju prozno književno djelo hibridne koncepcije romana/zbirke priča pod nazivom Mozaik, koje je ušlo u uži izbor za književnu nagradu "ZORO" u Sarajevu 2007. g. Sljedeće godine osvaja drugu nagradu na književnom natječaju "Marko Martinović Car" u Vitezu za priču "Svaki pas ima svoj dan", koja je objavljena u časopisu "Panorama". Pojedine priče i odlomci su mu objavljene u zbornicima Udruženja za kulturu Novo Sarajevo "Kad progovori tišina" i "Gravitacija riječi". Studira pravne nauke. Trenutno živi i stvara u Zenici.
 

Loris Gutić

 

 

Luđaci

- Možda bih vam nepotrebno oduzimao vrijeme?
- Ne, ne, nikako! - Bez imalo oklijevanja reče lady Clarence. – Naprotiv, tako su rijetke prilike u kojima se slušajući nauči nešto, naročito na prvom dineu Sezone kada toliki poslije duge šutnje progovaraju u isti mah, a prethodno ne smisle šta reći.

Oko lorda Ambera začas se načinio krug slušalaca čija je radoznalost bila i više no podraškana; taj čovjek, koji je do tog trenutka saobraćao sa rijetkima, spremao se govoriti o nečemu što nisu bile tek glasine. Njegove su se usne micale ispod crne brade na način kojim su se istine, jednako blijede i drhtave, migoljile iza tamne, nagomilane prošlosti.

- Priča se može smjestiti u ma koje doba; može to biti razdoblje vladavine Francoisa Prvog, ili, što je možda primjerenije, Charlesa ili čak Cromwella; ti su nam vladari, pa i običaji njihova doba, ionako nevažni. Govorilo se, dakle, da je u nekom vremenu i mjestu koje nam nisu ostali upamćeni, stanoviti plemić – zvat ćemo ga, da bismo ostali vjerni ljubavnim idealima, Romeo – izazvan onim dubokim instinktom kakav je svojstven prorocima i pesimistima, odlučio pridobiti za se ruku lijepe Julije, barunice od Maidensforda. Zašto je Romeo, ili bolje reći, njegovo srce, izabralo barunicu Juliju? Nagađanja su nam slobodna; njena ljepota nije bila vilinska, ali su njene oči bile modre, njene kose tamne, crte lica pravilne i čvrste, a tijelo obrubljeno krinolinom bezvrijednom, kao što bi bez značaja bilo zlato okvira unutar kojeg bi počivala slika meštra Grossa, Goye ili Hobemme. Njen glas do trenutka u kojem su joj ga predstavili bio mu je nepoznat; njene misli, čežnje, snovi i nadanja bili su mu tajni. Sve što se taložilo u njegovu biću bili su rijetki susreti na svečanostima kojima su, zahvaljujući podjednako usmjerenoj ljubeznosti domaćina, oboje prisustvovali. Je li nešto što uporno izmiče nemarnim i površnim ljudskim pogledima ležalo u nagibu međusobnih naklona, ili u iskrama koje titraju iza zjenica što bi im se na gotovo nezamjetljiv tren susrele? Ni Romeo glavom to ne bi znao reći. Samo ga je nametljivi nagon silio da jednoć prekine šutnju koja je, zamrla u iščekivanju, lebdjela nad glava gostiju čija ih je množina dijelila. Prišao joj je, ne obazirući se na poglede koji su ga pratili, ne shvatajući i ne prozirući odlučnost kojom se pred jednom mladom ženom isprsio držanjem, što je sličilo izazovu. Ona je pak mirno stajala, začuđeno, ali i radoznalo motreći plemića.

I teturavi sjaj svijeća koje su se u tisućama rasprostirale golemom dvoranom umirio se. Oči su prisutnih bile ukočene, prikovane za tamnu bradu iz koje su sa gorkim i oštrim naglaskom sipale riječi.

- Te se večeri Romeo predstavio Juliji, i tako joj se divno predstavio, da su već nakon pola časa blagi i tihi glasovi lutali kraj jedne od nebrojenih draperija, vezući u duetu laki, tanani zastor pripovijedanja koji ih je odvajao od ostatka prostorije. Mogle su, namjesto živućih tijela, na toj svečanosti biti i poredane voštane lutke; oni nisu marili. Govor ih je njihov opijao, zanosio, i razotkrivao. Koliko su samo dijelili taj Romeo, koji nije bio ni nalik onom tugaljivom i nemoćnom romantiku Shakespeareovom, i ta Julija, koja nije strepila pred svojim Capuletom! Kao da je svaki cvijetak za njih imao poseban miris, kojeg su pak oboje istodobno i istovrsno razaznavali, kao da je svijet šarolika igra boja, u kojem su i jedno i drugo prispodabljali iste boje istim pojavama, značajkama i ličnostima, kao da su dvije kockice mozaika, koje su do tada uzaludno kvarile sklad ostatku kamenitog tkanja, u tom trenutku neočekivano pronašle ulegnuća i izbočine koje su ih upotpunjavale tako, da je harmonična masa poput one što ih je okruživala postajala suvišna. Rastali su se te noći, ali ne prije no su dogovorili novi susret već za sutrašnji dan.

Sutradan je Romeo posjetio Juliju. Raspru započetu tako divno, u opojnom, noćnom zanosu umova, duhova i srdaca, dovršila je ledena uvertira koju su glatko, nemilosrdno izgovorile usne barunice od Maidensforda. Dama nije željela supruga; udovica je strepila od novog razočarenja. "Gospođo", rekao joj je Romeo, oholo kako to može samo mlad čovjek, "ja vam se mogu obavezati da neću umrijeti." Julija se nasmijala. "Vi nećete umrijeti? Vi ste onda Bog?" "Ja sam Bog, gospođo, u onoj mjeri u kojoj se moja vječnost mjeri zemaljskom dugovječnošću.", odgovorio je on. "Vi ste, gospodine, muškarac", bila je uporna Julija, "U vašoj upornosti da se nadredite sudbini ja vidim nepromišljenost i ishitrenost. Razmislite, gospodine, razmislite! Vi ste me jučer upoznali, a već danas se trudite ubijediti me kako ćete pobjeći od Gospoda i sakriti se pred anđelima drukčijim od onih što nas čuvaju i štite, sve zarad moje naklonosti. Već za nekoliko dana vas će uvrijediti neki pijanac, i naći ćete se ponukanim da branite svoju čast. Uvrede se razmeću u vinu, ali se kupaju u krvi, a jedan je neoprezan pokret ili udarac potreban da ta krv bude vaša." Na Romeova uvjeravanja, Julija je ostajala hladna, na molbe neosjetna. Pun gnušanja spram te Niobe čije su suze padale ravno na srce, plemić podiže glas. "Neka vam bude, gospođo!", viknuo je, "Ja sam uzajmljivao od zelenaša, i znam šta košta pokoriti se riječi. Bog, ili đavo, ili obojica, svjedoci su mi da sam katkad prečesto govorio ono što ne mislim niti osjećam. Kad su slične tvrdnje primane u svjetlu njihova značenja, a ne njihova značaja, ne vidim zašto sada ne bi sve bilo naglavce. Vama govorim što osjećam, u vašem prisustvu iznosim ne ono što mislim, dakle što je blijedo, nesigurno i podložno mijeni, nego ono što znam, a što je uklesano u neslomljivoj stijeni. Odbijate mi vjerovati. Nikome pravo nevjerice ne bih dopustio u stvarima o kojima sam u ovoj dobi nepromjenjiva mnijenja. Vama ću dokazati i ono što je pogledu apsolutno: nisam Bog, muškarac sam, ali je moja nepokolebljivost vječna, jer sam tek pri pogledu na vas dobio odgovor na pitanje koje mi je Kupid uzalud postavljao kroz minule godine." Julija se sa divljenjem zagledala u mladića čiji su grimizom podljeveni obrazi i snažan pogled govorili o stamenosti. No to nije otkrila. Šutjela je, da bi dugu tišinu prekinula dvjema riječima.
"Vidjet ćemo."

U mjesecima koji su uslijedili, Romeo se nije micao od Julije. Njihovi su dvorci bili udaljeni nekoliko milja, ali u tim dvorcima tek ih je usnule tetošila tmina, dok ih dnevno svjetlo drukčije i nije viđalo do zajedno. Zajedno su izjutra šetali promenadama, a uvečer galerijama koje bi ih osamile od svečanosti; zajedno su jahali šumama i šipražjima; zajedno su lovili, objedovali, išli na podvorenja i plesali menuet. Njihovo druženje postajalo je predmet tihog ogovaranja. Slijepi i gluhi za svijet, udaljeni od prijateljstava koja su se u to vrijeme lako i hitro pretvarali u zavist, pali su i u zajedničku postelju. Nije to bio pad kojim su se niz božansko milosrđe survavali anđeli. To je bio nježni, lagani let na krilima nebeskih podanika kojeg su Sotonine doskočice pretvorile u iskušenje, i na čijem je koncu počivala sjedinjenost pred ljudima koja je prije uznositog blaženstva postala jedinstvom pred Bogom. Uporni Romeo i sumnjičava Julija, obuzeti srećom, gubili su ponešto od svoje upornosti i sumnjičavosti. Prvi je uživao tihim, sretnim mirom kakav se nalazi samo kad dosegnemo ideal sreće, taj veritas veritatum nenarušiv u jedinstvu; drugoj su mir kvarile i sreću narušavale strepnje. Romeo je sanjao o budućnosti. Julija nije vjerovala prošlosti.

"Ne govorite mi o onome što će biti sutra. To nije i ne može biti sigurno", lažnom bi staloženošću Julija zadirala u Romeove sanje i činila ga zlovoljnim.
"Bog je htio da volimo jedno drugo; volimo, dakle, jedno drugo, jer Bog je nepogrešiv", govorio bi pak Romeo.
"I Sotona je citirao Riječ Gospodnju", uzvraćala bi Julija.
I tako nasta nesklad u Edenu.

Bilo da joj je to šapnula zmija što se, ne mogavši u svom prepoznatljivom obličju lutati njihovim Rajem, potvorila Julijinom mišlju, jednog je dana do barunice svoj put pronašla požutjela koverta. U koverti je, tri puta presavijen, njenu radoznalost čekao papir. Ne libeći se, pročitala ga je.

O, sretnim li se učinio taj zlokobni paketić kada su na njega pale suze čitaočeve! Kakvim su se samo slatkim smijehom nasmijali đavoli, kako je tužno jauknuo Eros i teškog li se posla prihvatila Junona morajući istodobno sijati i žnjeti kada je Julija, barunica od Maidensforda, pročitala pismo u kojem su se riječi nizale, postajući mrtve, hladne i beznačajne poput ogrlice od kamenih perli; to ne bi bila njihova strahota, da jednako poredana slova, koja je barunica čitala u pismu očito upućenom ženi, nisu bila i slova i sentence koje su razgaljivale njeno po prvi put istinski ustreptalo srce. "Avaj, Romeo, jadni Romeo!", promrljala je nesretna žena čiji su kapci drhtali od tolike srdžbe da ni suzama tu nije bilo mjesta. "Tvoje su riječi prljave, tvoje namjere niske, tvoja istina laž! Zašto nisi tu da ti to kažem? Zašto nisi tu da mi platiš svaki trenutak kojeg su činili sretnim tvoji uzdasi, isti besmisleni uzdasi koje su slušale uši drugih!"

Nesreća je htjela da Romeo izabere baš taj čas i stupi u odaju. Jedan pogled na Julijino lice i pismo koje su njene ruke grčevito gužvale rekao mu je sve.

"To ste pismo skrivali?", viknula je Julija. "To je pismo", mirno će Romeo, "stajalo u istoj fioci ispunjenoj zaboravljenom i suvišnom prošlošću iz koje se ja nikada ne bih sjetio da ga izvadim niti poželio da ga potražim." "Sramotna izlika!", Julija je i dalje bijesno vikala, "Čuvali ste ga da u njemu potajno uživate! Samo jedna pobjeda, samo jedna tvrđava u nizu! A potom? Potom ja? I ja tvrđava koju je valjalo pokoriti?" "Vi ste moja ljubav!", odvratio je Romeo.
"To je bila i ona! Pogledajte, čitajte, već u prvom retku!".
"Vi ste moja sudbina!", i Romeo je sada očajno vikao.
"Ah, u trećem retku! Mene ipak više cijenite! Njoj ste to isto saopćili u petom!"
"Julija, ne gubite razbor, molim vas, ne zaboravite da ste mi svijet, da ste moj život!", preklinjao je Romeo.
"Gle čuda, pa vi iz tog ugla u kom se nalazite čitate ovo pismo? Divim vam se, divim! I svijet i život, ništa manje!"
"Gospođo, ja sam u životu samo s vama i jedino u smrti bez vas!" Barunica od Maidensforda nije se obazirala na Romeove riječi, i to je dolikovalo njenom dostojanstvu. Julija nije pogledala njegove zjenice koje su se mutile od straha pred kojim je klečao, straha da je izgubi, nije zavirila u tijelo čijom je dušom bila; krutost što je dolikovala dostojanstvenoj barunici sramotila je i ružila osjećaj žene.

Okrenula se i izašla. Romeov se pogled dočepao skutova njenih haljina. Ruke, slomljene od potresa čija je snaga udarala odjekujući, nisu se uspjele povratiti na vrijeme da zgrabe njene i svojom joj toplinom udahnu pouzdanje. U tom času u kojem su ga izdavale sudbina, sadašnjost, ljubav i Bog, koljena mu također otkazaše poslušnost. Ispružen preko kamenog poda poput saga kojim su njena mala, tiha stopala otrčala prema vratima dvorca, samo je uzdisao. Taj je uzdah imao oblik njenog imena. Slomljeni jecaj, tihi vapaj, žalost u oku, sve je odisalo Julijom.

Godine su nemilice letjele. Svaka je jesen urezala jednu boru na tmurnom čelu Julijinom, sa svakim je mrazom po jedan tračak inja zablistao i u njenoj kosi, nekoć glatkoj i tamnoj. Njenim su stepenicama prošli brojni posjetioci; moliočevi koraci pri povratku bi odjekivali radošću, koraci prosaca su odjekivali muklo i vukli se sporo. "Ne vjerujem nikome", govorila je oporo, umorna od ponavljanja. O Romeu više nije čula. Prvih nekoliko godina prezirala ga je; u svojim ga je fantazijama vidjela kako čio i veseo pleše menuet sa nekom ženom. Nikad nije razaznavala njen lik, niti je poželjela dati joj neko poznato lice. Prikazujući je u maštarijama bezličnom, udarala je pečat na njenu važnost. Prebolivši prijezir, žalila ga je, vjerujući da mu život prolazi u kratkotrajnoj sreći, u mahnitom zanosu kakav se rađa sa sutonom, a odlazi sa zorom donoseći beznađe. Istrošivši se u žaljenju, Julija, usidjelica Maidensforda, ostala je sa prazninom, vjerujući da drugo ni ne preostaje. Voljeti se moglo dok se ludovalo, prezirati se moglo dok je bilo volje za ma kakvim osjećajem, a žalost, dugotrajna, tiha žalost zamirala je poput samrtnika koji čeka samo jedan uzdah da prestane biti. Taj je uzdah čekala i ona, jer ju je on trebao osloboditi staračke mudrosti, one vrste duhovne snage koja je utoliko beskorisnija što je fizička nemoć suzdržava od primjene. Duh je pobijedio materiju. Materija je, međutim, pobijedila dušu, i to je, u spoznaji dosegnutoj pomenutom mudrošću, pritiskalo duh poput neodbacivog tereta. Svo je postojanje, dakle, bilo krug.

Iz mrtvila trgnuli su je koraci. Bili su to teški udarci po kamenu, i ti su je udarci sjetili duha koji se vuče pod neodbacivim teretom. Znala je što to znači. Neki se vremešnik primicao salonu. Vrata su se otvorila. U dovratku je stajao – starac. Pognut, obijeljenih vlasi, ruku koje su podrhtavale, koljena koja su klecala, tijela koje je samo snažna volja mogla držati na životu, starac se približavao prozoru kraj kojeg je Julija sjedila svakog budnog sata posljednjih pola stoljeća. Teške su mu vjeđe prekrivale bjeloočnice; no ispod napola skrivene zjenice nešto blistalo, neka je uspomena tu drhtala i gotovo bjesomučna radost natapala je podrtinu razbijanu u olujama vremena koje je divno služilo Bogu, ali očito nije znalo štedjeti ljude.
Julija je ustala.

"Gospođo", poče starac, "vi ćete me smatrati smiješnim, i možda previše staromodnim. Običaj je, međutim, bio da dama čiju ruku neko traži sjedne i sasluša prosca, ili njegovog poslanika. Ja jako dugo nisam napuštao svoj dom; nadam se da ćete, ipak, poštovati taj običaj." Govorio je sporo, promišljeno. "Poštovani gospodine, da vas vaša dob ne čuva od nepristojnosti, ja bih se nasmijala. Ovako moram ostati ozbiljna; ne znam u čije ime dolazite, ali ja mogu samo dati onaj odgovor kojeg sam davala glasno dvadeset godina, a prećutno posljednjih trideset: ne vjerujem nikome. Učinit ću i to, pa vam reći da sam već u godinama u kojima drugome mogu biti samo teret, a nikako drug u dobru i zlu. Oprostite zato meni, što ste uzalud dolazili." Starac nije progovarao, već ju je ćutke posmatrao. U tom je njegovom zurenju bilo duboke nježnosti.

"Draga gospođo Julija, taj odgovor ja ne mogu prihvatiti." Njegov se sugovornik nasmiješi.
"Žao mi je, gospodine, upornost vam neće koristiti."
"Nekoć je koristila..."

Starac i starica zgledali su se, ona sumnjajući u ono što je čula, on zanesen tom kratkom rečenicom. Njena sumnja i njegov sanjarski zanos tog su se trena stopili; njihove su se oči sporazumjele, njihove duše približile, i kao da je svaki cvijetak za njih imao poseban miris, kojeg su pak oboje istodobno i istovrsno razaznavali, kao da je svijet šarolika igra boja, u kojem su i jedno i drugo prispodabljali iste boje istim pojavama, značajkama i ličnostima, kao da su dvije kockice mozaika, koje su do tada uzaludno kvarile sklad ostatku kamenitog tkanja, u tom trenutku neočekivano pronašle ulegnuća i izbočine koje su ih upotpunjavale tako, da je harmonična masa poput one što ih je okruživala postajala suvišna.

"Rekli ste, gospodine", Julijin se glas trzao, "da dugo niste napuštali svoj dom?"
"Veoma dugo, gospođo, toliko dugo, da sam mislio kako vas neću naći kod kuće."

Skupivši snagu koja joj godinama nije bila potrebna, povukla je stolicu nehajno gurnutu pod stol i pokazala starcu da sjedne. Ovaj posluša; i ona se smjesti natrag u svoj naslonjač.

"U toj stolici niko nikad nije sjedio." Sada i starčeve oči zablistaše osmijehom.
"Čuvali ste je za mene?"
"Mislila sam da ste mrtvi", odgovorila je tiho.
"To nije bilo moguće", i njegov se glas spusti u tonu, kako bi tiše zatitrala struna na lutnji koju se samo miluje umjesto da ju se trza, "obećao sam vam da neću."

Julija se glasno nasmijala. Zvuk se sudarao sa hladnim, memljivim zidovima; slaba vatra u kaminu naglo se rasplamsala, toliko je ispunjen živošću bio taj smijeh.

"Kada smo se rastali, bila sam sumnjičava, a vi sanjar. Danas sam ja starica, a vi luđak."
"Varate se, gospođo", reče on, "ja sam i dalje sanjar; godine koje sam proveo u samoći, proveo sam ih sanjajući ovo vrijeme koje je moralo doći."
"Sada je prekasno."
"Nikad nije prekasno za hrabrost."

Gotovo je poskočila iz naslonjača. Svoj je gnjev, ipak, odlučila iskaliti na vatri. Žarač je raspirivao užareno ugljevlje vraćajući joj mir i staloženost.

"U pravu ste", naglo reče, "ja sam vas optužila, i pogriješila sam. Ja sam se plašila, i pogriješila sam. Sumnjala sam, vi ste vjerovali. Ali ste sanjali kad je trebalo djelovati."
"O, gospođo!", viknu starac, "ja više nisam Romeo, kao što vi više niste Julija. Mi smo žive lešine koje je Bog ostavio na životu s razlogom. Ne mene, nego vas je ostavio na životu zato što ste vjerovali. Zašto ste sada sami? Zašto ste se ustezali prihvatiti tuđu ruku? Zato jer ste se duboko u sebi predali vjeri, a ustuknuli ste kad se na tu vjeru trebalo osloniti. Ja sam, međutim, sumnjao. Ne, ne, ne odmahujte glavom! Sumnjao sam! Sumnjao sam, ne u sebe, u svoju ljubav prema vama, nego u to hoćete li vi podnijeti da posumnjate u samu sebe, hoćete li uopće željeti da pomislite kako, možda, vaše čvrsto uvjerenje o mojoj nevjeri stoji na krhkom stubu sadržanom u jednoj nepobitnoj rečenici – ja vas zaista volim."

Stajalo je to dvoje starih ljudi, slijepih i gluhih za svijet, udaljenih od mnogih prijatelja koje je bespoštedno vrijeme davno pokopalo, gledajući se nekim davnim, davnim pogledom. Julija priđe i dotaknu mu ruku; na taj se dodir Romeo strese.

"Luđak i starica", ponovi ona zamišljeno.
"Oboje smo starci, i oboje luđaci", reče on, "poput ljubavi koja postoji vijekovima, a i dalje je luda jer se topi katkad u sumnji, katkad u snovima, često zaboravljajući jedino u čemu se treba topiti - sreću..."
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2009.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR-ID 141175564
BKG 3 / 2009. Sveska 22.

Nazad