VEDRANA TRLEK

Rođena je u Slavonskom Brodu 1966. Diplomirala na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu 1990. Priče izmišlja cijeli život, a objavljuje u Balkanskom književnom glasniku i Knjigomatu.
   

JASTUČNICA


Svjetlonosni šmrklji vise sa stropa i žmirkaju. Josipa cijeli dan gazi viroza. Glava mu pulsira i strašno je vruće. Dok Ines uporno klopara, on se trudi uhvatiti ritam kimanjem. U ždrijelu osjeća mjehur što raste i puni se. Kad se poveća do granice prskanja, morat će hraknuti.
"Bankafebankafebankafe", ponavlja u sebi, "bank afe, banka Fe, banaann fek!"
Zatečen tišinom upitno pogleda Ines.
- Hoćeš još nešto?
- Može sok, brusnicu.

Josip se ogleda za konobaricom, a jednim uhom sluša nastavak.

- Kažu da je dobra za urinarni trakt. Ove su nam godine platili sistematski. Znaš što imam? Povišen kolesterol. Zamisli! Možeš li ti mene zamisliti? Jel možeš?

On tek sada primjećuje gdje su. Za susjednim stolovima sjede mumificirani pokojnici, većinom žene. Kako koja uđe i spusti se u stolicu, tako joj se glava prevali na stranu, a donja vilica ovjesi i otkrije krnjave zube. Vlasi rastu poslije smrti i vise ispod oboda šešira, rijetke i žućkaste. Jedra, visoka konobarica svako ih malo obilazi, pa im, zaklonivši ih svojim tijelom, kriomice popravi ovratnik ili porub suknje. Važno je da gosti dolično izgledaju, bili oni mrtvi ili ne.

- Onda su došli iz Zagreba. Da vidiš što je letjelo perje, – nastavlja Ines – mislili su kod nas u provinciji da su daleko. E, jesu!

Već se toliko puta izgubio u njenoj priči i ponovo vratio, da mu se čini da zna o kome je riječ, ali se ne želi odati. Zato i dalje poslušno kima.

Boji se da će mu pozliti pa se svom snagom koncentrira na rub stola.
- Hej, ajmo nešto ljepše – blago je prekine, dodirujući joj lakat - Jesi gledala kakav film u zadnje vrijeme?
Ona ga začuđeno pogleda, ali se brzo snađe.
- Onaj jedan, po onoj knjizi. Znaš ministricu? Takva ti je bila i ova. Ista. Kod nje se u kabinet išlo po imenovanja.
Josip trzne glavom pa je odmjeri iskosa. Ona se uvrijedi.
- Tako svi kažu – dometne.
- Odmah se vraćam – izgovara on smiješnim, poluslužbenim naglaskom i malo se nakloni prije nego se udalji u pravcu toaleta. Cipele mu čudno škripe pa se čini da poskakuje dok se trudi da što brže nestane iz vidokruga.

Između šanka i mjesta gdje sjedi Ines zgodno je postavljen zid. Josip se ipak osvrne prije nego se nagne konobarici.
- Travaricu – naruči, a u stražnjem džepu već je spreman novac.

Njena ga bluza podsjeća na jastučnicu na kojoj je spavao kao dječak. Kad bi imao vrućicu štedljivo se okretao, tako da je uvijek dio površine bio ugodno hladan pod zažarenim obrazima. Kad bi samo naslonio glavu na konobaričina prsa, odlanulo bi mu.

Crne pločice u toaletu mjestimično su skinute pa gibljive plastične cijevi neprilično štrče. Po mokrom podu vuku se papiri.

"Pa da", misli Josip, "mrtvaci ne pišaju, a konobarice idu u ženski. Nemaju za koga ovo čistiti. Pametno, pametno."

Na povratku se samo nasloni na šank i svrne pogled na bocu iznad glave. Saspe rakiju i poravna se prema nekoj zamišljenoj osi pa krene do Ines. Ona se u međuvremenu zagledala van, u pusti Trg po kojem pada snijeg u krpama.
- Lijepo je – kaže mu odsutno.

Bilo mu je drago kad se jučer javila. Sutkinja u provinciji, u gradu u kojem su odrasli. Kad se samo sjeti da su zajedno počeli studirati, bude mu smiješno. Bio je malo zaljubljen u nju i tješio ju je kad bi pala na ispitu. Sad se pokušava sjetiti tih vremena, neke riječi, pokreta. Volio bi da ga opet onako gleda, kao zaštitnika. Ostali su u kontaktu svih ovih godina. Ona se nije udavala, nema djece. On bi je nazvao ponekad, pa bi neko vrijeme mislio da se sve može vratiti.

Čekala ga je pod satom. Na kišobran joj se već nahvatalo snijega. Nije se puno promijenila, mislio je dok se klizao prema njoj.
- Hej, mala!

Zagrlio ju je, a ona se malo lecnula. Dvije oštre, simetrične brazde spuštale su se od ruba usana. Najradije bi je poljubio baš u taj trapez brade, tako mu je bila slatka.

- Vodim te, vodim te, naaa – otezao je – na najbolje kuhano vino u gradu.

Namrštila se već na ulazu.

- Ostat ću bez glasa ovdje – rekla je kad su već naručili.
- Takva buka – frknula je još jednom.

Pričali su o životu, jedva se razumijevajući kroz žamor glasova i njeno durenje.
Došla je srediti neko nasljedstvo, ostaje desetak dana, umorna je od posla, sve je to strašan stres, a čovjek ne zna zašto.

Nisu ni popili do kraja kad je ustala, i već su kroz krpe snijega klizili natrag prema Trgu.
- Hoćeš na neko fino mjesto? Tu je dobro, iznad knjižare.
- Tamo ćemo – odlučila je, pa sad sjede među mrtvacima.
- Ona ti je nekad bila Vojislava, a sad najednom - Vjekoslava. Kad me srela poslije Božića, bacila mi se u naručje. A prije, ni vidjeti. Ma zamisli ti tog bezobrazluka – nastavlja Ines i Josip zna da više nema vremena.

Uskoro će mrak i razići će se, a da joj još ništa nije rekao.
- A kod mene – počinje oprezno – velike novosti.

Kao po dogovoru, u tom trenutku svi se gosti počinju micati, razglobljeno se trzajući u ritmu sekundne kazaljke velikog zidnog sata. Konobarica ostavlja poslužavnik pa juri od jednog do drugog i namješta ih natrag u naslonjače.

Josipa osokoli ta pomutnja. Sad može lakše nastaviti.
- Dosta mi je rintanja za plaću. Ulažem u taj projekt što sam ti spominjao. Stvar je sigurna. Odlučio sam, idem ispočetka. Svoj gazda. Računica je jednostavna.

Tu malo zastane. Ona ga gleda staklasto, šuti trenutak, usnica jedva rastavljenih.

- Mislio sam, ako te zanima – namjerava Josip nastaviti, ali nikako da uzme zraka. Onaj balon u ždrijelu se napuhao i ne popušta.
- A što da ti kažem – sabere se ona odjednom – kod nas prozori nisu oprani tri godine. Kako da ja nekoj snaši objasnim tko sam, kad ona pogleda i vidi prljave prozore? A vježbenici žderu ćevape. Smrdi užasno.

Oko njih se opet sve umirilo i Josip shvaća da je propustio svoju šansu. Ništa od toga, vidi i sam. Pušta je da priča sve dalje i dalje.

- Zloba je nekad bolja od seksa – zaključuje Ines nenadano. Ponovno se zagleda van. Josip plaća račun pa kreću svatko na svoju stranu.

Kad se vrati u stan, među napola spakirane stvari, zavući će se u krevet ne uključivši grijanje. U vrućici će sanjati anđele u bijelim jastučnicama.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2009.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR–ID 141175564
BKG 3 / 2009. Sveska 22.

Nazad