Veselin Gatalo

Veselin Gatalo, rođen 16.12.1967.

Djela i nagrade:
1998 – Vrijeme mesinganih perli (pjesme, IPC Sarajevo)
2000 – Amore al primo Binocolo (pjesme, Italija, sa još tri autora)
2003 – Pobjednik SF konvencije ISTRAKON za najbolju SF priču
2003 – dobitnik nagrade ZORO za najbolju zbirku priča sa zbirkom Rambo, Drumski i Onaj treći
2004 – Roman Siesta, Fiesta, Orgasmo, Riposo (ZORO – Zagreb – Sarajevo) – nominiran za nagradu Meša Selimović
2005 – Zbirka Rambo, Drumski i Onaj treći (Zoro)
2005 – Ja sam pas… I zovem se Salvatore, roman za djecu i odrasle (Šahinpašić, Sarajevo)
2006 – Roman "GETO", AGM Zagreb,
2007 – Nagrada za najbolji hrvatski SF u 2006 za roman "Geto"
2006 – Zbirka poezije Kmezavi narednici, naklada Šahinpašić, Sarajevo
2007 – SF roman "Cefe Oxygen" (edicija WARP-Zagreb)
2007 – Nagrada Aleksa Šantić za zbirku poezije "Vrijeme mesinganih perli".
2008 – Zbirka priča "Priče za nemirnu noć", izdanje "Planjax" I "IPC Sarajevo".
2008 – Zbirka priča "Polja čemerike", izdavač Samizdat B92, Beograd

Pisao za Status, Motrišta, Zarez, Album, Kolaps, NIN, Fantom slobode i druga izdanja, za francuski Hopala, češki časopis Kartki i druge. Prema romanu "Ja sam pas… I zovem se Salvatore" urađena pozorišna predstava, u Zagrebu se radi dugometražni crtani film prema scenariju autora.
Govori francuski, španjolski i engleski jezik. Italijanski kad mora.
 

Veselin Gatalo

   

GRANIČNI SLUČAJ


Bože Manistra, bivši hrvatski vojak, sadašnji hrvatski graničar, Metkovčanin, kupao se tog nedjeljnog popodneva na plus četrdeset i pet stupnjeva celzija, kupao se u znoju lica svog, u znoju koji mu je kvasio gaće i kapao mu s nosa na linoleum kontejnera sa dvije WC kabine. Mokra škemba mu je dosezala do trećine bedara, hlače graničarske odore su mu trale prljavi pod klozeta-kontejnera u kome je bilo vrelije nego u uredu sa prozorčetom na kome ga je kolegica mijenjala dok nastoji obaviti iskonsku fiziološku potrebu. Gledao je svoju sjajnu dlakavu škembu čekajući da se zlotvor iz debelog crijeva pokrene i uđe gdje mu je mjesto, u šolju pa u metkovčansku kanalizaciju. To u Božetovom debelom crijevu su jučer bili janjetina, pršut, sir i gemišt sa svadbe Jure Mikulića, Vlaha što je počeo ove godine raditi u carinskoj službi pa pozvao Božeta na svadbeni pir.

Čudio se vrelini toga proljeća. Još turistička sezona nije bila počela, već je bilo preko četeres'. U kontejneru se nije moglo disati. Napolju je zrak stajao poput toplog ulja u tavi. Sreća, nije jošte bilo sezone; dakle ni gužve. Jadranka mogaše sama kontrolirati putovnice i prometala…

Bože pokuša zaboraviti vrućinu i znoj. Poče misliti na prohladno more u Maloj Dubi. Na terasu pored plaže na kojoj su on i…

Zlotvor iz debelog crijeva pođe, valjda potjeran ugodnim mislima na morsku svježinu. Bože skupi mokre kapke ispod znojnog čela i nasmiješi se krajem usana, sretan što će se najzad riješiti gada što ga gnjavi cijelo to jutro. I baš pred sam sretan čin, zvuk snažne sirene ga trgnu iz blaženosti. A zlotvor iz guzice se predomisli i stisnu u sigurnosti debelog stomaka Bože Manistre.

Bože krupno opsova. Nije čuo vlastitu psovku, nije je čuo od sirene što nije prestajala trubiti. Vidjevši da od sranja nema ništa, Bože podiže graničarske hlaće, podiže ih tako jako da se par gajki na pojasu odšilo. Izašao je iz WC kontejnera zakopčavajući rasporak i gledajući kola čija sirena se nije stišavala.

Bacivši oko na prozorčić ureda, vidje da Jadranka nije u kontejneru. "Pas joj mater, otići će na stegovnu odgovornost, pred komisiju… da joj pas mater" - govorio je kroz zube Bože. Pari da je kurva otišla kući, vršnjakinju šporku oprati, mislio je. A on mora sve sam. Ni posrat' se ne more k'o čovjek.

Škrgutao je zubima dok je prilazio starom Fordu što je čekao pred spuštenom crveno-bijelom rampom, otučenom Fordu Granadi čiji vozač ga je blesavo gledao ne skidajući dlan sa sirene koja je imala snagu na kojoj bi joj mnoge kamionske trube pozavidjele. Ipak, trebalo se kontrolirati, službu sačuvati…

- Dobar dan. Putovnice, molim! - rekao je prišavši prozoru auta.

Putovnice mu dodade čudna, reklo bi se muška pojava, sa alkom na uhu, nosu i na obrvi, ljubičasto ofarbane kose… Najčudnije stvorenje koje je Bože Manistra u svojih trideset pet godina vidio. Sagnuvši se, vidje i suvozača, dugog tipa šiljate glave i kuštrave kose kome su koljena dodirivala bradu, tako je dugačak bio… Lica su se podudarala sa slikama u putovnicama. Osim što je onaj čudniji, na slici imao kosu ofarbanu u zeleno, dakle ne ljubičasto kao sad.
- Vozačku i prometnu molim… I zeleni karton.

Čudna kreatura mu pruži papire, bez riječi. Onaj dugi na suvozačevom sjedištu, još se malo skupi. Zapravo, skoro se potpuno preklopi, kao perorez.
- Kuda idete? - pitao je dok je pružao pregledane dokumente.
- U Zanzibar…! - odgovori mu, kesereći se, kreatura ljubičaste kose.

Čudni lik se kesio Božetu ravno u lice, pokazujući pri tomu požutjele zube. Onaj drugi je, vidno prestrašen, gledao nekud u stranu, malo i u vlastita koljena među koja mu je sitna i šiljata glava odjednom spuznula.

Božeta Manistru spopade još jedna vrućina i sjede na onu koja ga je cijeli dan pritiskala poput vrelog nakovnja. Osvrnu se oko sebe, stavi dokumente u džep hlača, pogleda okolo po praznom graničnom prijelazu i reče:
- Hoćete li poći sa mnom…

Dva lika u autu se pogledaše. Ofarbani izađe. Njegova visoka i mršava prilika nadvisi Božeta za čitavu glavu. Bože vidje da ofarbani nije izbušio samo uho, nos i obrvu… I debela donja usna mu je bila probijena alkom.

Bože poslovnim korakom pođe prema uredu. Ofarbani za njim. Oba nestadoše u kontejneru.

Onaj što je ostao u autu začu iz kontejnera nekakvu buku i glasove. Pa udarce i bolne jauke. Poče se okretati oko sebe, valjda da zovne u pomoć… Ali, nije imao koga. Prijelaz je bio pust. Obgrli šiljata koljena i zabi glavu među listove dugačkih i mršavih nogu što su se počele jako tresti.

Za pet-šest minuta, iz kontejnera izađe dugačka prilika čemernog vozača držeći se za glavu i posrćući. Iz nosa mu je curila tamna krv i kvasila žutu majicu. I na ljubičastoj kosi mu je bilo nešto glatko i tamnocrveno. Očigledno opet svježa krv. Drugom rukom se držao za križa i bolno ječao. Posrnuvši, okrenuo se i rekao Božetu Manistri koji je, izašavši iz kontejnera, pružao te stiskao i opuštao ogromnu šaku desne ruke:
- Zovite hitnu pomoć…!
- 'Aj ća! Ća doma pa telefoniraj…! Oli ti ni' dosta carinskega pregleda...? Oli bi stija još!? Pas ti mater pedersku…!

Ofarbani je, očevidno ozbiljno shvativši prijetnju, brzo došepao do Forda, sjeo, upalio motor i ubacio u rikverc. Krvavu glavu je proturio kroz prozor i povikao:
- Vidićemo se mi još, majku ti jebem!!! Jebaću ti m…

Nije stigao dovršiti jer je Bože koraknuo u pravcu njegovog Forda Granade. U tom trenu, ofarbani dugonja spusti dugačko stopalo na gas i kola pojuriše unatrag, u velikom luku. Napravivši polukrug, Ford pojuri prema sigurnosti bosansko-hercegovačke carine.
- Šta se desilo!? Bože, šta se desilo…!? - upita ženski glas.

Božetova radna kolegica, Jadranka, držala je dvije male boce u ruci i, sva začuđena, gledala Božeta koji je lijevim dlanom milovao desnu šaku.
- A… a di si ti, Gospe ti blažene? - odgovorio je pitanjem Bože Manistra.
- Ma, otišla u kavanu, dva soka donesti… A što je bilo?
- A ča ti ja znam… Neki Bosanci…
- Pa, što odjuriše…? - upita kolegica.
- A ča ja znam!? Morebit' se predumislili, pa nećeju u 'Rvacku…

Jadranka slegnu ramenima, odmahnu glavom i odnese sokove bijele od mraza kavanskog hladionika u vreli kontejner.

Bože Manistra osjeti ugodan napon u dnu utrobe. Na licu mu zatitra radostan osmijeh. Veselim korakom pođe prema kontejneru sa WC kabinama…


Iz Zbirke „Polja Čemerike"
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2009.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR–ID 141175564
BKG 3 / 2009. Sveska 22.

Nazad