Krunoslav Šetka

Krunoslav Šetka rođen je 29.05.1971 u Konjicu, BiH. U Zadru je diplomirao na odsjeku za Kulturu i turizam, a u Njemačkoj magistrirao Interkulturalnu komunikaciju i Europske studije.

Objavljene knjige: “Nemoj, pjesniče” (Zbirka pjesama, HKD Napredak, Sarajevo, 2008.), “Pismo nulte kategorije” (Zbirka priča, Impero, Zagreb, 2009.), “Jazz Roman” (Roman, HKD Napredak, Sarajevo, 2009.)
Radovi su mu objavljeni u mnogim časopisima, a 2007.god. je dobio prvu nagradu za najbolju kratku dramu iz BiH, na natječaju ”Naš čovjek” u Crnoj Gori. Živi na relaciji Mostar – Sarajevo. Radi u Federalnom ministarstvu okoliša i turizma. Član je središnje uprave HKD Napredak u Sarajevu i Matice hrvatske u Mostaru. Roman “Ganga roman” je završen i čeka da bude objavljen. Piše novi roman koji treba biti gotov tijekom 2011.godine.

Krunoslav Šetka

   

Ganga roman

Odlomak


F

Iz Zagreba sam se zaputio ka Konjicu i sam opterećen brojnim traumama. Prolazeći kroz Čelebiće, nisam osjećao kako prolazim kroz svoje selo. Promijenili su se i ljudi i kuće. Za one s izbljedjelim krovovima se sa sigurnošću moglo tvrditi kako su stare čelebićke kuće, vlasnika starosjedilaca, od kojih, uz jezero i cestu, većine sadašnjih prognanika koji žive negdje drugdje. One kuće s novim krovovima su karakterizirale pridošlice, koje su bile pretežito iz istočne Bosne i Sandžaka, ali i ovdašnje skorojeviće novog kapitalističkog sustava s vilama i vikendicama na mjestu prijašnjih radničkih kuća.

Na ulasku u Konjic, prolazeći pored našeg bivšeg nebodera, primijetio sam kako se sada na mjestu nekadašnje trgovine Nenadovih roditelja nalazi Derby kladionica, a kad sam skrenuo od raskrižja prema kolodvoru, primijetio sam kako se na mjestu frizeraja, u kojem je nekoć radila moja mama, sada nalazi Stanlaybet kladionica, s tim da je veliki stakleni izlog ostao kroz sve ove godine nepromijenjen, i sad je uistinu ta djelatnica koja je u mini suknji sjedila za visećom stolicom i obavljala svoje kladioničarske poslove, uvelike podsjećala na one dame po izlozima u javnim kućama Frankfurta ili Amsterdama. Još se par kladionica nastanilo u gradu i sad su one zamijenile prijašnje konjičke obrte: frizere, obućare, krojače... s nadom da im to nikad više neće trebati ako dobiju puno para jer će tada moći stalno mijenjati nove cipele, kupovati nova odijela i imati svog kućnog frizera bez nepotrebnog naprezanja po frizerajima. Turbo folk je derao na sve strane, pa se stjecao dojam da su sada Srbi bez ispaljene granate, konačno, osvojili cijeli Konjic, skupa s ovim kladioničarima.

No, tko mi uopće može pomoći u pronalasku Joze Paravlića, spiljskog čovjeka – kako su ga proglasili ovdašnji mediji, a opet neki drugi – začetnikom „Eho gange“? Željezničar. Naime, spiljski čovjek već neko vrijeme živi u napuštenim vagonima na željeznici u Konjicu, budući mu je tu malo udobnije nego u spilji preko puta.

Stigao sam sa željezničarom, koji je bio malo pripit, do vagona spiljskog čovjeka. On ga je dozvao par puta po imenu, Jozo, no ovaj se nije odazivao. Pitao sam željezničara je li siguran da tu živi Jozo Paravlić, a on mi zadahom alkohola odgovorio kako ne bi bio siguran kad mu je on dozvolio da tu postane njegov novi dom. Problem je u tome što se Jozo ne odaziva nikome koga ne zna. Ne vjeruje ljudima. Budući je usput čuo i moj nepoznati glas, i vidio me kako razgovaram sa željezničarom, uplašio se da mu možda taj novi nepoznati glas ne otme njegov novi dom koji je bio u starom, već odavno nerabljenom, vagonu na zaraslim i napuštenim tračnicama, postrance. A morao sam imati i sreće da uopće razgovara jer je imao svoje faze kad nije ni s kim razgovarao.

- Koji je Vaš razlog dolaska ovamo? – iznenada me upitao željezničar.
- ...Pa... da posjetim Jozu – odgovorio sam.
- Zašto? – Zašto ga posjećujete?
- Iz Zagreba me poslala njegova kćer da...
- Mara!? – odrješiti me prekinuo i upitao željezničar.
- Da – odgovorio sam.
- Onda se ne trebate brinuti da neće izaći - rekao je i zazvao Jozu da izađe jer mu ja nosim vijesti o njegovoj Mari.

Na tren se zastor na prozoru vagona pomjerio i ugledao se neki lik koji je ubrzo zatim, isto tako, zbrisao s prozora i zastor se ponovno vratio na staro mjesto.

- To on provjerava ko je – rekao je željezničar i otišao za svojim poslom. - Ako mu se svidite na prvi pogled, otvorit će, a ako ne, uzalud ćete dolaziti pa radilo se makar i o Mari koja mu je sve u životu – dodao je još, kroz smijeh, udaljavajući se s mjesta gdje me je doveo, a ja sam gubio nadu u susret s Marinim ocem.

Stajao sam tu još neko vrijeme buljeći u zahrđale i mecima izrešetane vagone, a samo jedan od njih je imao neke zamjenske prozore od papira, plastike, lima i stakla. U tom vagonu je, upravo, boravila osoba koju sam ja namjeravao posjetiti. I dok sam promatrao taj vagon, iza njega sam ugledao Prenj, i Ljubinu ispod njega, kako predivno izgledaju u tom proljetnom izdanju.

I taman kad su mi počele navirati uspomene iz djetinjstva, nenadano i polagano su se otvorila vrata vagona u kojem je živio spiljski čovjek, a do kojih su sezale malene drvene ljestve ručne izrade. Ozareno lice s čovječjim smiješkom se tada, natraške, počelo spuštati niz te ljestve, sporo, lagano i oprezno. Stajao sam i ja oprezno i sav uzbuđen što ću se, ipak, imati priliku upoznati s njim. Iako me je on nekad i vidio kao malog kad je dolazio kod nas cijepati drva, ili možda na konjičkoj tržnici, a ja sam njega vidio par puta u Međugorju iako nikad nisam s njim razgovarao, ne bi on sada znao tko sam. Kad je konačno spuzao niz ljestve, lagano se okrenuo k meni i negdje odozdo me upitao kako sam. To me dobrano zbunilo. Konjic je, zapravo, uvijek na mene djelovao nekako zbunjujuće, valjda zato što sam se tu i rodio pa se cijeli život nakon toga pitao: zašto? Sad sam ja sam sebi poprimio diskurs spiljskog čovjeka i ostao sam bez teksta. Kako to da mene jedan starac, poguren do zemlje, odjeven ostacima narodne pomoći, s nogavicama do malo ispod koljena, kaišom od kanape, košuljom koja se nosila nekad u prošlom stoljeću, pita kako sam ja. To me je toliko šokiralo da sam još dugo samo buljio u tu pojavu i mora da sam spiljskom čovjeku takav izgledao veoma neobično.

- Ti si se vjerojatno došo propitivat za moj život ili za moju gangu – upitao me, sasvim odmjereno, blago i kulturno, a smiješak s lica mu nikako nije silazio.
- Zapravo ne. - Šalje me Mara...
- ...Ne igraj se s mojom Marom – odmah me prekinuo, sada ozbiljnog lica. – Ne spominji nju, samo da dobiješ neke novinarske informacije. Reći ću ti što želiš čuti pa onda idi, ali pusti moju Maru na miru.
- Ma, stvarno, kad Vam kažem...

Tad sam zavukao ruku u džep izvaditi fotografije koje mi je Mara poslala za njega, ali sam se onda sjetio kako su mi one, skupa s lijekovima i novcima, ostale u ladici u autu, a da mu dajem svoje novce bez njenih fotografija, neće mi povjerovati. Također, ako odem sada, možda ga više nikad neću vidjeti. Zbog toga sam dao sve od sebe uvjeriti ga kako sam ja Marin zaručnik i privoljeti ga za daljnji razgovor - dok ne budem opet u prilici pokazati mu Marine fotografije. Morao sam prethodno ispričati sve detalje glede moga dolaska, kao i o sebi i mom poznanstvu s Marom, dok spiljski čovjek opet nije poprimio onaj blagi izraz lica s prepoznatljivim smiješkom s početka priče.

- Ne bi' žalio umrijet kad bi još jednom vidio svoju Maru i kad bi bio na vjenčanju svoga djeteta – rekao je, a suza mu se otimala oku.

Tad mi se skroz približio i rukama grabio prema mome vratu u očiglednoj namjeri da me zagrli. Udovoljio sam njegovoj nakani i sagnuo se kako bi to ovaj čovjek mogao i učiniti.

- He he, pa... dobro – nasmijao se tada i izgledalo je puno bolje nego u jednom momentu kad sam pomislio da ću ga izgubiti za daljnji razgovor.
- A da ti nisi možda neki Židov – upitao me bez ustezanja. - Kod nas se samo Židovi tako zovu?
- Ne... nisam – odgovorio sam začuđeno, a on je stao ponavljati: Timjan... tamjan... tamjan... he, he...

Nije taj dobroćudni starac bio antisemit, pa me zbog toga upitao jesam li Židov. On je pitao sve, svakoga i svagda jer nije imao zla u sebi ni tabua i nije znao govoriti u rukavicama. Tad je dodao: - Okađen si, valjda; pa odmah zatim – jesi li vjernik?
- Da – odgovorio sam, opet zbunjen takvom izravnošću.
- A od kojih si ti kuća?

Opet nisam znao što točno trebam odgovoriti. Rekao sam kako sam vjernik i još jednom ponovio da se prezivam Čelebić, a on još jednom odapeo mnoštvo svojih doskočica, između ostalog i tu kako je poznavao moga oca. U tim ponavljanjima misli i rečenica se ipak mogla nazrijeti njegova dugogodišnja izolacija od svijeta, živeći u spiljama. Tad mi je ponudio da sjednem na jednoj dasci koja je bila naslonjena na dva betonska elementa odmah do vagona s gornju stranu uz brdo, a on je sjeo na sličnu takvu napravu preko puta mene. Između nas je bilo ognjište, ograđeno s nekoliko stijena malo većih od onih koje bi bile korištene u svrhu bacanja kamena s ramena, omiljenog sportskog natjecanja po konjičkim seoskim dernecima. Ognjišne stijene Joze Paravlića su bile čađave od mnogih naloženih vatri koje je Jozo tu palio, kuhajući godinama sebi ručak. Taj se dan, međutim, ništa nije krčkalo u Jozinoj kuhinji. Primijetio sam neko posuđe, skriveno pod vagonom. Odmah do vagona stajao je lavor i u njemu pribor za brijanje te nekoliko sapuna.

- Puno sapuna – rekao sam, samo kako bih još više olabavio priču i zbližio se sa svojim budućim puncem.
- Da – opet se nasmijao – svi misle kako su mi sapuni najpotrebniji, kao da se živi od sapuna, pa mi svi daju samo te sapune... he he.

Sad je meni bilo malo neugodno, pa sam htio izgladiti situaciju i rekao mu da on izgleda dobro: Nema veliku bradu i kosu (kako sam očekivao da će imati); a ni smrdio nije: to mu nisam rekao, nego: - Vi, izgleda, imate ovdje sve što vam je potrebno.
- Da – rekao je – … i hvala na komplimentu – dodao je, nakon prethodnog češkanja po glavi, kao da se premišljao što je u tom momentu trebao reći.

To me još više zagolicalo. Kako čovjek koji živi u takvim uvjetima obraća pažnju na sitnice kao što je zahvaliti nekome na komplimentu.

Tad sam se sjetio kako sam ja bio nepristojan i spiljskog čovjeka prekinuo u prethodno započetom izlaganju, te sam konačno zašutio i prepustio njemu vođenje ovoga razgovora. A on to kao da je jedva dočekao, pa mi je, kao po nekom scenariju, počeo prepričavati sve što bi mene zapravo i moglo zanimati. Samo bih ga, tu i tamo, prekinuo s nekim potpitanjima radi pojašnjenja situacije.

Nakon par ispričanih sekvenci njegovog života, ja sam stalno povezivao gdje sam ja bio i što sam radio u to doba. Živio je po brojnim spiljama, samo što sad, u svojoj 72. godini života pribjegava više jednom vagonskom apartmanu. Zapravo, odmah iza mjesta gdje smo sjedili, nalazila se jedna od njegovih spilja, niska, uska, nekih desetak metara duga. Na kraju spilje njegove stvari.

- Znam, ne vidite baš dobro ovdje; ali ja sam se navikao, poznam svaki pedalj ove spilje u dušu, pa mi i ne treba svijeća; ali, za svaki slučaj, imam uvijek dovoljno svijeća u kući.

Svoju je spilju zvao kućom. Njegovo tjelesno držanje se oblikovalo kroz više od dva desetljeća, prilagođeno životu u spilji. Rijetko se gdje mogao baš potpuno ispraviti. Zbog toga su njegova leđa bila savijena pod gotovo devedeset stupnjeva i kad je hodao, gledao je u tlo, tek ponekad bi uspravio pogled k vama, pogled koji se nije vremenom puno promijenio, postao je možda samo čak i sjajniji u tim spiljskim tminama.

Odmah smo izašli vani jer je meni nedostajalo svega, svjetla, zraka, cijelog moga svijeta, a on je sa sobom iz spilje bio izvukao nekakvu vrećicu. Primijetio je moju skučenost i nesnalažljivost pa je rekao kroz svoj prepoznatljivi smiješak, koji se jako malo uklapao u ovozemaljske: - Tamo ne žive nikakve beštije, samo ja…he he…
- Ima li zmija? – upitao sam zaprepašteno.
-Ni zmija nema. Ništa. A meni drago pa nema ni ljudi; ta od njih sam i pobjegao…he he.

Tad sam se opet zagledao u ovog, reći ću sada: gospodina, koji je zračio nevjerojatnom energijom. Pružio mi je tu vrećicu što ju je držao u ruci. Izgledala je prljavo pa sam se susprezao uzeti ju, a nisam ni znao što je on to meni dao.

- Uzmi, trebat će vam, tebi i Mari – rekao je! – Kažu da je star gotovo petsto godina, a u skladu je i s tvojim imenom. Uzmi, meni je pomogao da ostanem na životu, nakon gubitka moje Željke, a i vama može pomoći, život je dug.

Uzeo sam konačno tu vrećicu i zavirio unutra. Miris je bio intenzivan i odmah sam ga prepoznao. Bio je to miris tamjana.
- Nekad je to bila puna vrećica, sad je ostalo još samo par zrna – rekao je.
Zahvalio sam se na tamjanu.

Razlog zbog čega se on bio preselio u vagon je bio taj što mu je u naletu kiša ova spilja prokišnjavala, pa je tu boravio samo za suhih ljetnih ili zimskih mjeseci - jer je temperatura bila uvijek jednaka. Ali je nerado davao odgovore u svezi s tim vagonom. Kad sam ga upitao kako je došao na ideju, nakon spilje živjeti baš u vagonu, još sam jednom osjetio ljutnju u njegovom govoru, iako samo na kratko, dok opet ne bismo prešli na neku drugu temu. „Vagon me i otjerao u spilju, a spilja u vagon“ – izrekao je u ljutnji ove nerazumljive riječi i odmah pokušao skrenuti temu razgovora.

Odveo me je zatim do još dvije spilje u blizini, ponosan kao vlasnik nekoliko stanova kad upoznaje druge sa svojim nekretninama. Kad smo prošli opet pored onog dobroćudnog pripitog željezničara, digao mi je palac u zrak - u znak odobravanja što sam uspio privoljeti Jozu da pođe sa mnom u obilazak. Nije dugo taj pognuli starac mogao hodati jer mu je iskrivljena i bolna kičma pravila pritisak i na noge. Zato je rado ušao u Marin Renault Megane kojeg sam ja vozio i obradovao se kad sam mu rekao da je to Marin auto. Vozio se sa mnom u autu svoje kćeri kroz grad do preostale dvije spilje u okolici koje mi je želio pokazati. No, čim smo bili ušli u auto, prije kretanja, izvadio sam one fotografije iz ladice i pružio mu ih, pa onda zatim i lijekove kao i novce iz novčanika što mu je Mara poslala. Najviše se obradovao fotografijama i odjednom je počeo plakati, milujući prstima Maru na slikama, i ponavljajući stalno: Curetak tatin, curetak tatin... Nakon što smo posjetili i te preostale dvije spilje u okolici u kojima je Jozo također ostavio traga na period post – modernog kamenog doba, odveo sam ga na ručak u restoran na kolodvoru. Nakon ručka sam mu htio nešto kupiti da ima za jesti kad ja odem. Poželio je samo komad slanine, kruha, češnjak bijelog luka i jednu Sarajevsku pivu. Budući u Konjicu nije bilo nigdje kupiti slanine, donio sam mu sendvič od salame i Sarajevsku pivu, a drugi put sam obećao donijeti slaninu. Uskoro sam se oprostio s njim, a on je rekao kako mu je to najljepši dan u životu, od Marinog rođenja pa naovamo jer ga ona poziva na svoje vjenčanje. Sa sobom je ponio fotografije i novce te punu vrećicu lijekova protiv bolova, protiv upale, protiv povišene temperature, bilo je tu još nekih biljnih preparata za jačanje imuniteta organizma, zatim riblje ulje, voltaren kremu, sirupi protiv kašlja i tko će više znati što sve ne.

Na odlasku sam se zahvalio onom željezničaru i kratko priupitao zašto Jozo tako ljutito izbjegava razgovarati o vagonu, a rado razgovara o spilji i može li možda on, budući mu je tu dozvolio stanovati, protumačiti što mu znači „da ga je vagon otjerao u spilju, a spilja u vagon“.

- Da – odgovorio je ozbiljno i pribrano, kao da je odjednom kod njega došlo do naglog otriježnjenja - Ja se zovem Emir Hadžiosmanović i dugogodišnji sam Jozin prijatelj. Naime, prije sam radio kao kondukter upravo u tom vlaku što sada beskorisno i izrešetan stoji tamo na onim zahrđalim tračnicama. Rat je učinio svoje i uništio i vlakove i ljude. Nema se više kuda putovati, moj prijatelju, a ako ljudi i otputuju, ne nađu mir tamo gdje su našli novi dom. Njihov duh vječito negdje luta. Jedino je Jozo sada miran. Živi u istom onom vagonu u kojem sam ja zatekao njegovu ženu i njegovog prvog susjeda prije dvadeset i pet godina kako vode ljubav.
- Zna li on…? - htio sam upitati – za taj vagon da je…
- Ja sam mu rekao to već odavno… a prije par godina mu dozvolio tu živjeti. – Svakako stoji beskorisno. Neka ga tu, dok ne pošalju kompoziciju na otpad. Samo se bojim da će onda i on za njom.

Zahvalio sam se željezničaru i, uzbuđen pričom ovog zanimljivog čovjeka sa zadahom alkohola, pošao autom natrag za Zagreb, napuštajući tvrdi i teški miris čelika, hrđe, mehaničkih ulja i katrana, karakterističnih za željezničke kolodvore.

U Zagrebu sam Maru obradovao dobrim vijestima o njenom ocu. Nije ga vidjela osamnaest godina. Zadnji put ga je vidjela pred rat, slučajno u gradu. Sramila se tada oca propalice, i hladno mu se istrgla iz ruku. A doma ih Jozo više nije uznemiravao jer mu je milicija bila zabranila pristup.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2010.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR–ID 141175564
BKG 1 / 2010. Sveska 23.

Nazad