Svetlana Kalezić-Radonjić

Svetlana Kalezić-Radonjić je rođena 1980. godine u Podgorici. Po obrazovanju je doktor književnih nauka, po pozivu poetesa koja aktivno objavljuje od svoje petnaeste godine. Član je organizacionog odbora Svjetskog festivala poezije koji se svake godine održava na Kubi. Ne pripada ni jednom udruženju književnika. Radi na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, živi u Podgorici.
Kao posebna izdanja objavila je sedam knjiga poezije: Iz ugla ruže (1995), Cveće nedeljne samilosti (1997), Pozni dažd (1998), Zauzdati bezdan (2002), El manuscrito del silencio (Havana, 2006 – na španskom jeziku), Algebra naricanja (2008), Uporedna gramatika stradanja i strasti (2009).
Dobitnica je velikog broja nagrada i priznanja: Nagrada Festivala poezije mladih u Kikindi, nagrada Limskih večeri poezije, nagrada „Blažo Šćepanović“, Internacionalna nagrada „Les dix mots de la francophonie“, Brankova nagrada Matice srpske, Internacionalna nagrada „Nosside“ (apsolutna pobjednica), nagrada „Vuk Karadžić”, nagrada „Risto Ratković“, nagrada „Spasoje Pajo Blagojević”, Internacionalna nagrada „Le médaille de vermeil de l’Academie Européene des Arts“.
Pored pisanja proze, eseja i književne kritike bavi se i rok muzikom.

 

Svetlana Kalezić-Radonjić

   

Kreću u pohod riječi

(Između doživljaja i izraza)

Ustaljeno je mišljenje da je jedno od glavnih obilježja umjetnika koje ga razdvaja od „ljudi od ovog svijeta“ moć percepcije veća nego kod ostalih i pojačana senzitivnost koja datu percepciju uslovljava. Pitanje koje mi se nameće u vezi sa tim je sledeće: da li se onaj koji jače osjeća, bolje i izražava? Da li stepen osjećanja uslovljava snagu saopštavanja? Da li kada osjećanje naraste riječi nužno kreću van?

Može li umjetnik biti i neko ko po osjećanju svijeta pokazuje izvjesnu osjetljivost, ali je i ne izražava? Neko ko, na primjer, osjeća ljepotu cijelim svojim bićem, ko uzdrhti pri samoj pomisli na pjesmu, sliku, simfoniju, katedralu, ali ne može svoje divljenje sabiti u riječi, dati im njihov oblik, već se rečeno naslućuje iz njegovog opijenog, ali snažnog pogleda, brzog kucanja srca koje ne čuje samo on, već i neko pored njega, i zvučnog gutanja pljuvačke kojim kao da želi da pročisti grlo prije nego iznjedri (ili bolje reći „izgrli“, jer dolazi iz grla) riječ koja izražava grč ljepotom izazvan. I može li se ostati nijem kada osjećanje prevlada? Da li umjetnika od neumjetnika razlikuje to što kod njega osjećanja nikada neće nadvladati riječi, što će biti u mogućnosti da organizuje meč Osjećanja protiv Riječi, kad god poželi, stavljajući uvijek sve što ima na drugog borca, i pritom nikad ne gubeći? Kjerkegor je u tom smislu nudio pomirljivo rješenje – po njegovoj koncepciji umjetnik je svako ko poetski doživljava stvarnost. Ni riječi o izražavanju doživljaja.

Razmišljajući o datom fenomenu dugo mi se nametala slika koju sam stvarala u glavi kada je u prilično prostom, kvaziepskom maniru pripovjedača pored vatre, jedan od profesora objašnjavao kako je nastala narodna pjesma: „Ljudi su odlazili u crkvu, slušali propovijedi, svi bogobojažljivi, pognutih glava. Jedino bi neki radoznali seljak podigao pogled i razgledao freske, upijao slike koje je na njima vidio. Kada bi došao kući ispjevao bi pjesmu o tome što je vidio na zidovima crkve.“ A šta ako se to ne bi desilo, pitala sam se, šta ako bi neko u toj masi podjednako bio opčinjen viđenim, ali po povratku kući (zašto je to moralo biti u toplom okrilju doma, zašto nije mogao stvarati i stvoriti na putu do kuće, kao da se kinetizam i stvaralaštvo potiru, da li se uvijek mora sjedjeti da bi se stvaralo, može li se stvarati u hodu?) ne bi stvorio djelo posredstvom drugog djela?

Moram priznati da mi nimalo ne imponuje teza o praliku umjetnika kao radoznalog seljaka koji odlazi kući i pjeva o onome što je vidio u crkvi... Ako se izbaci dio o seljaku i crkvi, i ako ostavimo preostale odrednice ove neobične teze – da li i dalje stoji da je umjetnik, zapravo, Radoznalac Koji Upija Slike? Čini mi se da umjetnika suštinski ne karakteriše radoznalost, koja nužno podrazumijeva da on želi da sazna nešto, već utisci koji mu se sami od sebe nameću, nezavisno od njegove volje, želje ili puke potrebe za saznanjem, utisci koji pošto-poto moraju biti izraženi. Na jednom mjestu svog kultnog defabulizovanog romana Proljeća Ivana Galeba Vladan Desnica ističe: „Blažena naivnosti neupućenih koji misle da pisac piše ono što hoće! Taman! Iz njega nešto laje, brekće, mahnita, bulazni, drmusa njime kao drvenim lutkom. A on, ako je dovoljno bedast, samo se trudi da to bulažnjenje složi u tesane gramatički besprijekorne rečenice, da prikrije čitaočevu oku ono unutrašnje truskanje i drmusanje...“

Umjetnik mora da saopšti viđeno. U protivnom riječ se okreće protiv njega intenzivirajući osjećanje preko granica podnošljivog. Neizražavanje od umjetnika pravi ludaka. A šta čini od „običnjaka“? Tek zanesenjaka koji će se u sasvim nevažnim prilikama sjetiti više same slike nego parčića svog osjećanja u vezi sa njom.

Šta se dešava kada riječi nadjačaju pisca? Da li zadobija pravo lice umjetnika ako ih kroti ili ako im se potčini, ako je njihov gospodar ili rob? Kao i sve ostalo u vezi sa čarobnim fenomenom pomoću kojeg se „liječimo od života“, dualizam je njegova kruna koja, ogrezla u svojoj anđeoskoj bjelini, ima oblik đavolovog trozupca. Izgleda da se Riječima treba lukavo potčiniti priznajući njihovu snagu i veličinu, ističući pritom svoju nesposobnost i malešnost, poput vuka u jagnjećoj koži, i onda u presudnom trenutku izvršiti puč, preuzeti vlast i zagospodariti. Ili obratno, krotiti ih, ali poput mudrog kralja uvijek spremno poslušati svog savjetnika kada je ovaj u pravu. Balansiranje između moći i nemoći, između vlasti i bezvlašća nad njima, jedini je put, jedina staza na trusnom području umjetnosti. Opstaje tek onaj koji je u posjedu umjetnosti poput lastiša u rukama razigrane djevojčice koja svakodnevno ispituje njegovu elastičnost – dovoljno pametan i sujetom mali da „stane u džep“, dovoljno izrazom snažan da se rastegne do nečijeg drugog univerzuma.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2010.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR–ID 141175564
BKG 1 / 2010. Sveska 23.

Nazad