AJLA TERZIĆ

Ajla Terzić (Travnik, 1979.) diplomirala je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavila je zbirku pjesama Kako teško p&šem (Omnibus, Sarajevo, 2004.). Autorica je nagrađivanih kratkih priča i radio-drama. Prozne tekstove, prevode sa engleskog jezika i polemičke eseje objavljivala je u nizu časopisa u BiH, Hrvatskoj i Srbiji (Sarajevske sveske, Tvrđa, Odjek, Zeničke sveske, Start, City magazin, Alexandria Press, Balkanski književni glasnik...). Trenutno pohađa postdiplomski studij iz književnosti i istorije.

Ajla Terzić

   

Lament o Neobičnosti

U današnjoj Bosni i Hercegovini, gdje ima masa napuštene i unesrećene djece, usvajanje je nesumnjivo hvalevrijedan čin. Ne samo zbog predrasuda već i zbog složene i otežavajuće papirologije. Imajući u vidu sve ovo, svaki čin usvajanja bi trebao biti pozdravljen, bilo da se radi o heteroseksualnom ili homoseksualnom paru, paru etnički homogenom ili ne, nije bitno.

Prpošni tekstualni sastav gospođe Lamije Begagić, književnice i urednice, objavljen s kraja oktobra prošle godine na portalu E-novine za čiji se opstanak nedavno nesebično zalagala po sarajevskim mahalama, bavi se upravo ovom problematikom. Nije, međutim, riječ o primjeru istraživačkog novinarstva ili analitičkom tekstu, nego nekoj vrsti ispovijesti u prvom licu o vlastitom iskustvu usvajanja djeteta. Lamija B. tako u svom tekstu veli (kurziv&bold je moj):

„Usvojiti dijete u Bosni i Hercegovini, epskoj brdovitoj zemlji u kojoj je zakon krvi iznad bilo kojeg pisanog ili nepisanog zakona, gigantski je izazov. Usvojiti dijete unatoč činjenici da su oba roditelja reproduktivno zdrava i sposobna imati biološko potomstvo, čin je, u najmanju ruku, neobičan, rijedak i, kao takav, rado opričavan i prepričavan po frizerskim salonima i piljarama malih gradova iz kojih su ponikli ti dozlaboga neobični roditelji. Usvojiti dijete, tuđe krvce, umjesto raditi na svom, usvojiti dijete i tako uskratiti potencijalnog sina ili kćerku nekome ko je deset godina po raznim mariborima bezuspješno podvrgavan umjetnoj oplodnji, usvojiti dijete u i etnički, i nacionalno miješanom braku, u epskoj brdovitoj zemlji u kojoj se jedino na rodnoj miješanosti insistira, dok se od svih drugih zazire – sve je to razlog za biti stigmatiziran, drugačiji, neobičan i neshvaćen.“

Nikakvog razloga ne bih imala da zanovijetam i prigovaram da se eventualno radi o tekstu u kojem nas Lamija Begagić vodi kroz složenu birokratiju, tekstu koji bi mnogim ženema, i udanim i neudanim, bio mnogo korisniji od ovog busanja u prsa. Jer cilj ovog teksta nije ozbiljno tretiranje tema usvajanja djeteta, pa makar i u prvom licu, nego, kao što ste, nadam se, i sami primijetili, podmetanje vlastite neobičnosti, o čemu će više riječi biti kasnije.

Kod nas se u javnosti općenito jako malo zna o procesu usvajanja djece te bi mnogi zainteresirani potencijalni udomitelji, vjerujem, bili zahvalni gospođi Begagić ako bi malo rasvijetlila taj „zamršeni“ proces „gigantskih“ razmjera. Mnoge bi sigurno zanimalo naprosto od čega početi, kome se obratiti, šta se zahtijeva od potencijalnih roditelja, koliko sve to traje i slično. U tom bi smislu od neprocjenivog značaja bilo i naprosto predstaviti sami proces usvajanja, recimo, u varijanti dnevnika, bez uljepšavanja i estetiziranja.

Ovako smo, nažalost, dobili, estradiziranje.

Da vidimo šta ustvari saznajemo iz ovog njenog teksta.

Da li se gospođa Begagić, kao Jodie Foster u filmu Plan leta, sama protiv svih upustila u borbu za svoje dijete?

Ne. Ima ona supruga i to, kako smo obaviješteni, „iz donedavno neprijateljske zemlje.“ Citirajmo opsežnije: („U takvoj zemlji biti majka usvojenog djeteta, pritom u braku sa čovjekom iz donedavno neprijateljske zemlje, pa uz to i ateistkinja, pa uz to još i reproduktivno zdrava, nije obično, ali umije biti živopisno, da ne napišem – zabavno.“)

Insistiranje na vlastitoj neobičnosti, dolazi do vrhunca u svojevrsnoj kontrastivnoj analizi. Za razliku od hrabre Lamije koja se neustrašivo upustila u tzv. miješani brak, pa je još i ateistkinja (slutim, militantna), neke njene drugarice su se udale i porodile, a pojedine su se čak usudile da s njom podijele neka vlastita iskustva:
„Moja poznanica rodila je kćerkicu. Malena je sa nekoliko mjeseci upoznala djeda, te mu odmah, povjerljivo i mirno pružila rukice da je uzme. Predala mu se u naramak bez plakanja i ustezanja. Krv ipak nije voda, komentira moja prijateljica, preda mnom. Nedugo potom zašuti i miriše neprijaznost u zraku. Potom se razgovor nastavlja. Krv nije voda, kažu u mom kraju. Ponekad, koriste sličnu rečenicu pa tvrde kako krv nije rasol. Za neupućene, rasol je slana voda u kojoj se kiselio kupus za zimnicu.“

Vjerovali ili ne, poznajem još neke osobe koje bave pisanjem i koje su usvojile dijete ali, gle čuda, od toge ne prave nikavu pompu niti za to očekuju neko ordenje (niti to, također, kriju). To je normalna stvar ako je neka osoba lično prihvati kao normalnu. Ako se međutim, toliko diviš sam(a) sebi, i odlazak u wc predstavlja neobičnu senzaciju. „Na privatnom planu.“

Problem, dakle, nisu ni ambicije Lamije Begagić, ni recepcija njenih ostvarenja koja ju je učinila omiljenom djevojčicom bosanske (bošnjačke?) proze, već falsificiranje zbilje (ili radije intimne istorije) u kojoj ona, Neobična ne može nikako „da uspije“, bilo metaforički ili stvarno.

Sve ovo dosad bi se, međutim, moglo smatrati i jednim simpatičnim izletom gospođe Begagić u žanr istinite priče da nema nekih ambicioznijih zaključaka koji se tiču nacionalnog identiteta i kozmopolitizma. Ovako piše gospođa Begagić:
„Šta je, pak, problem u neobičnosti? Apsolutno ništa, u Berlinu, gdje se identiteti križaju kao trake na prometnim raskrsnicama, a preci i potomci rijetko kad potiču iz istih zemalja ili tradicija. Neobičan u Berlinu nije hodajuće čudo čijoj se hrabrosti što je drugačiji divimo ili mu odajemo priznanje, ali se ograđujemo od njegovih poteza, uz napomenu da mi sami nikad ne bismo mogli takvo što. Takav pak Neobičan ne uspijeva na zemlji koja misli da su stvarne različitosti u postojanju tri sakralna objekta na nekoliko kvadratnih metara, u zemlji koja misli da je stvarna tolerancija ako čestitaš Bajram, a tebi čestitaju Božić.“

Zaključak: nakon što je vrlo slikovito dočarala svoju viziju kozmopolitizma, L.B. nam daje do znanja da bi ona u Berlinu bila nešto sasvim prirodno, obično, dok ovdje svi bulje i upiru prstom u nju (istina, dive joj se, ali s rezervom!). Njena oda Neobičnosti nije zapravo ništa drugo do naličje ideologije koje se ona, kao, grozi.

Recimo, Pascal Bruckner piše da „pohvala miješanja radi miješanja i isključivanje onog što nije miješanje, nije ništa drugo nego izvrnut oblik mistike čistoće“ Tako se ova neobična priča o Vasi Ladačkom zapravo pretvara u panegirik samoj sebi kroz pseudokritiku društva u kojem živi, a koja kulminira andrićevsko-meteorološkom dijagnozom:
„Tlo je tu nepogodno, snjegovi padnu u oktobru, vjetrovi su jaki, Sunce grije rijetko, a jako.“

Idemo dalje.

„Kolimo, Kolimo, ti divna planeto/ Dvanaest mjeseci zima, a ostatak – ljeto“, pjevali su po svjedočenju Varlama Šalamova sibirski Staljinovi logoraši, a Lamija Begagić na sličan način svoju tobožnju neobičnost racionalizira, a sve u formi preteksta za pledoaje o prednostima urbanog Zapada nad seljačkim Balkanom. Ovdje se radi o tipskom karakteru nekoga čiji je integritet utemeljen (isključivo) na opoziciji urbano/ruralno, a za neupućene to je ona (ljevičarska, građanska....) kvaziopozicija kojoj je turbo-folk kriv za sve, od malih penzija pa do neposjećenosti koncerta Hladnog piva u Zenici.

Nigdje se to ne vidi bolje nego u etimologijsko-antropološkom digresijama o sevapu i mamurluku. Namijenivši svoj tekst slobodarskim E-novinama, Lamija Begagić ima potrebu neupućenoj ćafirskoj pojasniti publici šta znači riječ sevap te veli da se radi o riječi potekloj iz nekog orijentalnog jezika a čije je značenje „dobročinstvo ili bogougodno djelo“. Kao prilježna studentica odsjeka bosanske, hrvatske i srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gđa Begagić nam otkriva da je ovo tumačenje pronašla u riječniku Bratoljuba Klaića. U narednom pasusu, L.B. u tekst uvodi svoju poznanicu, onu - da ne kažemo rospiju - koja je izjavom da krv ipak nije voda povrijedila osjetljivu spisateljičinu dušu, i onu koja ju je ponukala da se sjeti varijacije na navedenu poslovicu o krvi koja nije rasol. Pošto je rasol poznata i kao narodsko sredstvo za liječenje mamurluka, gospođa Begagić ne propušta priliku da nas poduči:
„Mamurluk, riječ neorijentalnog porijekla, označava stanje nakon pijanstva, obično manifestirano kroz glavobolju, umor, mučninu ili slične mahom fizičke, a katkad i psihološke smetnje. Trebaju sati da se organizam očisti od toksina iz alkoholnih pića, kao što trebaju stoljeća da se neko podneblje očisti od zadaha epske tradicije.“

Begagićkin dunđeraj pada, naravno, na detalju. Orijentalci ne piju, dumala je darovita Lamija – koja, spomenimo i to, u glosaru svoje senzacionalne nove knjige pod odrednicom Italija nadahnuto piše da je to „Domovina divnih vina.“ – pa je skontala da mamurluk ne može biti riječ orijentalnog porijekla. Ajde. Ne znam šta o tome kaže Klaić, ali Petar Skok u svom etimologijskom rječniku veli da je mamurluk, gle čuda, „balkanski turcizam arapskog podrijetla (ar. > tur. mahmur, part. pret. I pas. od hamr 'vino'“). Može li biti jasnije od ovoga? (Zapravo, ovo uopšte ne čudi od osobe koja je u svom prvijencu u autorskoj bilješci ponosno napisala da voli „Flanneryja O'Connora“. Ko će ga znati, možda je bila „u nekom stanju nakon pijanstva“ pa je evidentno dragu joj američku spisateljicu preobrazila u muškarca.)

Usput, još jedna informacija za gđu Begagić, ne samo riječ mamurluk, već i riječ alkohol je orijentalnog porijekla; jezik, dakle, nije crno-bijela igrica nalik svijetu iz vizure Lamije Begagić. A upravo je to vidljivo iz nastavka prethodnog citata, na čije je oblikovanje, moguće, utjecalo sistematsko gledanje serije Uvod u anatomiju:
„Trebaju sati da se organizam očisti od toksina iz alkoholnih pića, kao što trebaju stoljeća da se neko podneblje očisti od zadaha epske tradicije.“

Drugim riječima, po Lamiji Begagić, epska tradicija – smrdi. Zašto od svih tradicija smrdi baš epska? Pa zato što je svjetonazor Lamije Begagić mnogo bliži onima koje ona, kao, kritikuje, i to daleko više nego je toga i sama svjesna. Njen „zadah epske tradicije“ je zapravo opšte mjesto bošnjačkog mainstream nacionalnog diskursa, a svođenje južnoslovenske epske tradicije isključivo na etnonacionalističko gorivo rezultat je estradnog i površnog pristupa toj baštini. To je velika i zasebna tema, ali to treba naglasiti barem i u digresiji.

Ivo Žanić na kraju svoje knjige Prevarena povijest koja predstavlja jednu od najoštrijih kritika (zlo)upotrebe epike u balkanskim ratovima s kraja dvadesetog vijeka, ističe da južnoslovenske epske pjesme ne zaudaraju (što bi rekla Lamija B.) nužno na nacionalni ekskluzivizam, već mogu i mirisati na zajedništvo. On, naime, zamišlja epsku pjesmu u kojoj bi se zajedno našli Starina Novak, Mali Marijan, Alija Đerzelez, Dijete Grujica, Mijat Tomić, Mujo Hrnjica i drugi likovi iz južnoslovenskog epskog imaginarija. Žanić zatim kaže kako je sasvim moguća epska pjesma u kojoj bi se svi zajedno našli i doživjeli niz uzbudljivih pustolovina, te nastavlja da „ona možda odavna i postoji, možda upravo nastaje, možda će tek nastati“. Kakvo križanje, skoro kao berlinsko!

Da završim i ponovim: lično poznajem žene koje bi željele svoju egzistenciju upotpuniti i roditeljstvom, ali ono sto ih sprečava u tome jeste strah od birokratije, od predrasuda i tako dalje. Zaista bih gospođi Begagić skinula kapu da je pažljivo opisala cijelu priču o usvojenju i time napravila nešto konkretno. Na taj način bi svo njeno šepurenje palo u drugi plan. Ovako to ispada kao kad se neko hvali da je dao/dala novac u humanitarne svrhe ili da je malog Roma počastio/la kiflom. (Jer je sevap.)

Ali pošto gospođi Lamiji Begagić nije bio cilj da druge žene ili parove ohrabri u namjeri da eventualno usvoje dijete već da javno zauzme pozu hegelovske lijepe duše, u smislu pogledajte-kako-sam-divna, pogledajte-koliko-se-razlikujem-od-svoje-zaostale-sredine, ovaj tekst je odvratan.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2010.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR–ID 141175564
BKG 1 / 2010. Sveska 23.

Nazad