Dražan Gunjača

Dražan Gunjača, roden 7.10.1958. godine u Sinju, gdje je završio osnovno školovanje. Vojno školovanje završio je u Splitu, nakon kojeg je proveo u uniformi bivše Jugoslavenske ratne mornarice desetak godina. U meduvremenu je diplomirao i na pravnom fakultetu u Rijeci, te nakon toga napustio bivšu JNA. Od početka devedesetih godina naovamo je odvjetnik u Puli.
Objavio je jedanaest knjiga. Dobitnik je brojnih nagrada za poeziju, prozu i drame, u zemlji i svijetu.

Dražan Gunjača

   

BUBREG I NACIONALNO PITANJE

1991. godina bijaše jedna od najgorih godina na ovim prostorima. Nikad objavljeni rat tek je počeo uzimati prve žrtve. Među prvima su bili oni koji nisu mogli vjerovati da je ovdje moguć bratoubilački rat. Naravno da je moguć. I ovdje i svugdje. I prije i sada i ubuduće. Jedan od nadobudnijih naivaca bio je i moj prijatelj Gvozden koji je u vrijeme tada umiruće Jugoslavije bio milicajac u jednom malom istarskom gradiću. Kad je jugoslavensku miliciju zamijenila hrvatska policija, Gvozden je izbačen iz službe i usput optužen da pomaže pobunjenim Srbima u Lici... Zaboravih spomenuti da je Gvozden Ličanin, što u to vrijeme nije bilo beznačajno. Dapače. Porijeklo ga je zamalo stajalo glave. Naime, dok je po istarskoj obali izlovljavao zabranjene prstace, kako bi nekako prehranio obitelj, optužiše ga da morskim putem pribavlja oružje za odmetnute sunarodnjake u Lici. Jedva ga nekako spasih. Prije nego što je nestao iz Istre rasplakao se... Nema novca, ali ako ikad išta drugo zatrebam... Srce ako treba... Nakon toga godinama nisam čuo za njega. Mislio sam kako je otputovao za Kanadu, Australiju, Novi Zeland... Karta u jednom pravu, kao i mnogi drugi. Prije mjesec-dva posve slučajno otkrih da živi u Lici, u rodnom selu...

1995. je na svoj način bila vrlo čudna godina. Kraj rata donio je sa sobom sravnjivanje računa i kapitaliziranje ratnih stečevina. Jedno jutro te mučne godine u moj ured upadne jedan prijatelj, porijeklom Hercegovac, vodeći sa sobom rođaka, mlađahnog gorštaka u srednjim dvadesetim godinama. Da ima pravni problem. Kakav problem? Treba mu penzija. Kakva crna penzija, zblenuo sam se ja. Pa, pogledaj ga... Meni treba penzija, ali me nitko ne je... Takvi kao što si ti, ne dožive penziju, tješio me je prijatelj. Da skratim. Rodijak s nepunih dvadeset i šest godina dobi penziju i to povlaštenu, što je razumljivo, jer za redovnu nije ispunjavao uvjete... Nedostajalo mu je kojih četrdesetak godina radnog staža... U obrazloženju rješenja pisalo je da je prolupao na bojišnici, trajno obolio od PTSP-a... Doduše, rodijak je bio samo dva mjeseca u blizini bojišnice... Neko miroljubljivo stvorenje, atipično za krajeve iz kojih dolazi. Nesklon pucanju, ali zato patološki mrzi Srbe, balije i ine hrvatske neprijatelje... Iako nijedni nisu pucali baš po njemu. Toliko ih mrzi da nije sposoban za ništa osim za poštenu boračku hrvatsku penziju... Srećom po njega vlast je pokazala zavidno razumijevanje za njegovo teško istraumatizirano emotivno stanje... Izljubi me čovjek i obeća mi sve što može... Nema novca (a biti će i njega, akobogda), ali bilo što drugo... Srce će mi dati ako mi zatreba... Nemoj prijatelju, što bih ja s takvim srcem...

Ni 2000. godina nije bila jedna od onih koje će se ovdašnji patnici rado i sa sjetom sjećati. Moj prijatelj Mesud, oficir bivše JRM, skupa završismo vojnopomorsko školovanje, ono prije potopa, oženjen sa Srbijankom... U Bosni više nema nikoga, u Srbiji... I on u penziji. Onoj od stotinjak eura. Odluči da ostatak života provede u Hrvatskoj. Eh, ne ide to tako lako. Da bi mu odobrili trajni boravak u ovoj zemlji čudesa, mora nadležnim organima najprije dostaviti radnu i vojnu knjižicu... On nadležnima objašnjava da bivša JNA nije imala ni radne ni vojne knjižice... Nadležni kaže kako zna da nije imala, ali da je propis takav. Ili radna knjižica ili iz Hrvatske. Neka to riješi s JNA. Nema više JNA... E, to je zapravo njegov problem, zadovoljno mu je objasnio nadležni organ. Da i ovo skratim. Pomogoh mu da se i to nekako riješi. Na jedvite jade, ali ajde. Prijatelj mi zahvaljuje. Suze mu krenule... Meni neugodno. Nije mi problem pomoći čovjeku, ali nikad se nisam znao nositi s izrazima zahvalnosti. Uvijek mi se činilo da je pomaganje prijatelja u nevolji nešto što bi se trebalo podrazumijevati samo po sebi, što bi trebalo biti pravilo a ne iznimka... Ne osjećam se ugodno kao iznimka, iako mi se čini da baš i nema puno pravila u koja se mogu ugurati... A nije da se ne trudim... Kako god bilo, prijatelj mi na kraju reče kako nema novca, ali ako ikad išta drugo zatrebam... Srce ako treba... Nemoj i ti srce, molim te. Kud ću s tolikim srcima...

Stiže i 2010. godina iako su mnogi mislili da je na ovim prostorima vrijeme stalo i da više neće biti novih godina... Možda i ne bi stigla da nije donijela najtežu recesiju u povijesti čovječanstva. Ovako nije imala izbora. Morala nas je posjetiti jer je opće poznato kako nijedno zlo ne može zaobići ove prostore. S recesijom i godinama stigoše i zdravstveni problemi. Doduše, postojali su oni i ranije, ali sada se malo omakoše kontroli... I tako dogurah do operacije lijevog bubrega. Stenoza nekog važnog kanala... Iskreno, nisam baš najbolje ubrao o čemu se radi, ali sam shvatio da je stanje prilično ozbiljno no da ipak nisam hitan slučaj... Utopljeniku pruži slamčicu i on će je zgrabiti objema rukama... Ja sam se ulovio onog da "nisam hitan slučaj" i koristim svaku priliku za odgodu... Naravno da sam svjestan kako će mi se to jednog dana obiti o glavu... Kao i sve druge odgode u mom promašenom životu... A baš volim odgađati neodgodivo... Samo mi pruži kakvu poluprilikicu...

U međuvremenu Gvozden i Mesud saznaše za moje muke s bubregom i obojica se javiše i ponudiše svoj... Onako iskreno, ljudski. Onako da te dirnu, da vidiš kako ipak nisi potpuni promašaj, kako si u svom tom ludilu i besmislu nešto i dobrog napravio... Oba imaju zdrave bubrege i samo da im javim kad i gdje da dođu. Eto, imam dva rezervna bubrega. Doduše, ne trebaju mi jer se kod mene ne radi o zamjeni bubrega nego o... Sve ovo napisah da bih došao do jučerašnjeg razgovora. Lijep, sunčan dan, ja žurim središtem Pule kad se gotovo sudarih s stasitim kratko ošišanim muškarcem, sa velikim sunčanim naočalama, onima koje pokrivaju gotovo pola lica... Ne volim sunčane naočale. Ne vidim oči sugovornika... Iza ovih ne vidiš ništa osim iskešenog zubala... Kako prepoznati čovjeka po zubalu? Pa, nisam ja dentist. Bio je to moj mladi prijatelj, Hercegovac, sada u četrdesetim godinama, odličnog zdravlja, i dalje s boračkom penzijom od tisuću i kusur eura... Sa strane još zaradi neku crkavicu... U nekom poduzeću koje se bavi nekakvim osiguranjem... Podrazumijeva se da mu je ova država dala i stan. Morala je. Zadovoljan sa sobom i svijetom u kojem živi. Neka. Barem netko. Iako me tolika količina zadovoljstva pomalo iritira... Ne previše, ali ipak... Zagrlio me, tapše me ramenima...
- Kako si mi rodijače? – veseli se on meni. A kako i ne bi.
- Dobro – odgovaram. – Nikad bolje.
- Neka, hvala Bogu – zadovoljno će on. – Lijepo je čuti da je našem čovjeku, pravom Hrvatu, dobro. Dosta smo se mi mučili u onoj jugoslavenskoj tamnici naroda...

E, jebi ga. Ne vidiš čovjeka tri-četiri godine, i on u trećoj rečenici o "jugoslavenskoj tamnici naroda". Pa, dobro, jeli to normalno? I još danas, u ovoj 2010. godini?! Kad se rukama i nogama borimo da se uvalimo u "europsku tamnicu naroda". U kojoj ćemo opet biti zajedno. I u kojoj će Hrvati treći dan zavijati kako su Beograd samo zamijenili s Bruxellesom... A Srbi kako su se opet preveslali slijepo slijedeći braću Hrvate, vjerujući kako oni znaju kamo idu... Možeš misliti. Dva slijepca pomažu jedan drugome preći autocestu... Da se vratimo rodijaku.

- Rodijače – sine mi - sam Bog te je danas meni poslao.
- Znaš mene... A zašto?
- Imam jedan veliki problem – povjerljivo ću ja.
- Kaži – brzo će on. – Nema tog problema kojeg mi ne možemo riješiti.
- Lijepo je to čuti, ali... Ovo je malo drugačiji problem od onih koje si ti do sada "rješavao"...
- Samo reci, rodijače. Nema toga što...
- Rodijače, treba mi tvoj bubreg.
- Bub... Molim?! Što ti treba?
- Nacionalno osviješteni bubreg – odvratim ja.
- Nac... kakav bubreg ti treba? – nije skrivao zbunjenost. Skinuo čovjek i sunčane naočale. Oči širom otvorene...
- Vidiš, treba mi novi bubreg, a za sada imam jedan srpski i jedan muslimanski na raspolaganju – odgovorim mu ja.
- Pa, uzmi njih – brzo će on.
- E, to ne dolazi u obzir – kategorično ću ja. – Neću ni srpski, ni muslimanski bubreg. Hoću pravi hrvatski bubreg. Ili takav ili nikakav. A eto, ti si mi dužan, a tvoje hrvatstvo je, hvala Bogu, neupitno...
- Ali... ali... – počeo je mucati on. – To je samo bubreg...
- Kako to misliš "samo bubreg"? – poprijeko ga odmjerim ja. – Bi li ti dozvolio da ti stave srpski bubreg...
- Bih – prekine me brzo on, dok mu je znoj lagano oblijevao lice.
- Ali, rodijače, zašto smo se onda mi borili? – razočarano sam ja širio ruke. – Toliko života, toliko prolivene krvi i ja sada da uzmem njihov bubreg. Ili hrvatski ili ničiji. Sjećaš li se 91... 92... 93... 94... Sjećaš li se...
- Ma, sjećam, ali...
- A ti, rodijače, hvala dragom Bogu i Blaženoj Djevici Mariji, ti imaš dva bubrega, oba zdrava, prava hrvatska i čim sam te vidio rekoh u sebi kako Svevišnji uvijek misli na sve...
- Misli ku... – omakne se njemu. – Oprosti. Hoću reći...
- Nećeš mi dati bubreg? – zdvojno ću ja.
- Ma ne, ali... Ovaj... Kako da ti to kažem. Teško mi je to reći, ali vidiš, ni kod mene ti nešto nije u redu s bubrezima. Ozbiljno. Evo, kunem ti se našom svetom domovinom. A ti dobro znaš da je meni domovina najveća svetinja....
- Kako ne bih znao...
- Svetija i od žene...
- Od nje je sve svetije...
- I od djece...
- E, to poštujem – priznam.
- Eto, baš prije godinu dana utvrdiše kako mi desni bubreg nije...
- Meni treba lijevi – prekinem ga.
- Nisam još došao do lijevog – dopuni se on, polako dolazeći s sebi. – Nakon desnog, prešlo to i na lijevi...
- Obadva?!
- Obadva – jeknu on.
- Ajme, pa tebi je gore nego meni – suosjećajno ću ja.
- Gore... Teško, rodijače, da ne može biti teže...
- A što nije u redu? – zabrinuto ću ja. – Da ne moraš i ti operirati...
- Ne znam još, rodijače – potišteno će on. – Nešto baš gadno, ali tko će doktore razumjeti. Ti dobro znaš da bih ti ja inače dao jednog... Lijevog, desnog, kojeg god hoćeš. Ma što ja pričam. Obadva ako treba. Znaš da bih ja za tebe...
- Znam, naravno – odvratim. – Ako ti ne bi, a tko bi onda...
- Srce, rodijače, srce ako treba – gorljivo će on. – Srce, pa neka kuca u tvojim prsima...
- Za hrvatsku domovinu – dopunim ga ja, ponesen njegovim entuzijazmom.
- Za hrv... Ma, dođe mi da zaplačem...
- Nemoj plakati, molim te – prekinem ga ja. – Nemoj. Naplakali smo se...
- A jesmo, jesmo – složi se on. – Kad se samo sjetim... Nego, rodijače, uzmi ti njihov bubreg. To je samo bubreg. Ne može to toliko štetiti. Koliko su nam zla napravili, mogu sada dati jedan bubreg... To je najmanje što mogu...
- Jest, ali ovo su mi prijatelji...
- Prijatelji? Srbin i Musliman? Prijatelji?!
- To je posebna vrsta prijateljstva – objašnjavao sam mu ja. – Ona koja je iznad nacija...
- Rodijače – prekine me brzo on, - nema toga što je iznad nacije. Samo Bog.
- Pod uvjetom da je s nama – dopunim ga opet.
- Molim?!
- Nema veze.
- Nacija je iznad svega – čvrstim glasom će on.
- Zato ja i hoću hrvatski bubreg – prilagodljivo ću ja. – A gdje da ga nađem? Kad sam tebe sreo kao da me je sunce ogrijalo. Rekoh u sebi, evo meni mog spasitelja... Mog Hrvata. Kad tamo, i tvoji bubrezi...
- Jest, jest – brzo će on. – Obadva. To je muka neviđena. Što sam ja Bogu skrivio da ti sada ne mogu pomoći. Nije meni što me boli, nego što ne mogu tebi pomoći. A vjeruj mi, radije bih pomogao tebi nego sebi. Ma... Uh! Teže mi je nego tebi...
- Vjerujem. A kako ne bi i bilo... Valjda mi Hrvati imamo malo slabije bubrege...
- Dođe mi da plačem do neba pa da i Bog vidi...
- Ma, vidi On to i bez tolikog plača – tješio sam ga ja. – Zna On koliko je tebi sada teško. Vidi On sve, vjeruj mi. Nego, ne znam koji da uzmem...
- Kako koji?
- Koji bubreg da uzmem? Srpski ili muslimanski?
- Muslimanski – odgovori on.
- Zašto?
- Pa, muslimani manje loču od Srba, a ne tamane ni svinjetinu... Zdravije žive. Duže će trajati...
- Ovaj moj i loče i tamani svinjetinu. Stara škola. Jugoslavenska.
- Eto, vidiš, što nam je sve ta nesretna država napravila... Da nije bilo nje sad bi barem imao pošten bubreg. Hvala Bogu da smo je se riješili...
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2010.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR–ID 141175564
BKG 1 / 2010. Sveska 23.

Nazad