George Orwell

George Orwell (pravo ime Eric Arthur Blair), rođen u Motihari, Bengal, 25. lipnja 1903. umro u Londonu, 21. siječnja 1950. Britanski pisac i novinar. Iako je u svojoj profesionalnoj karijeri više bio poznat kao novinar, Orwell je danas najpoznatiji po svojim romanima Animal Farm (Životinjska farma) i 1984. Prvi je alegorija korupcije socijalističkih ideala Ruske revolucije od strane staljinističkog sistema, a potonji je Orwellova vizija rezultata totalitarizma. Još jedno poznato Orwellovo djelo je njegov esej "Politics and the English Language" (Politika i engleski jezik), u kojem se negativno postavlja prema rezultatima političke propagande, službenom jeziku, površnim razmišljanjima o književnim stilovima, vokabularu i na kraju o mišljenju samome. Orwellova briga o prestanku uporabe jezika za izricanje stvarnosti iskreno se odrazila u njegovom izumu "Newspeaka" ("Novogovora"), jezika izmišljene zemlje Oceanije u romanu 1984. Newspeak je varijanta engleskog jezika čiji je vokabular strogo ograničen vladinim zakonima. Njegov je cilj postepeno otežati izražavanje misli koje se kose sa službenim idejama – i, s vremenom, spriječiti pojavu takvih misli. (usp. Sapir-Whorfova hipoteza). Orwellova književna i politička karijera bila je u raskolu između njegove želje za većom jednakosti i društvenom pravdom i njegovog nesigurnog stava prema klasi u koju je i sam pripadao – srednjoj klasi. "Ne možete izgubiti ništa osim svojih h-ova" jednom je rekao, rugajući se tabuima o izgovoru riječi srednje klase.

Objavio je: Down and Out in Paris and London (Nitko i ništa u Parizu i Londonu, 1933.), Burmese Days (Burmanski dani, 1934.), A Clergyman's Daughter (1935.), Keep the Aspidistra Flying (1936.), The Road to Wigan Pier (1937.), Homage to Catalonia (Kataloniji u čast, 1938.), Coming Up For Air (1939.), Animal Farm (Životinjska farma, 1945.), Nineteen Eighty-Four (1984., 1949.), kao i pedesetak eseja.
 
George Orwell
   

Tolstoj i Shakespeare

Prošlog tjedna istakao sam da umjetnost i propaganda nisu nikada potpuno odijeljene i da je to ono što smatramo čistim estetičkim sudovima uvijek do određene mjere iskrivljeno moralnim, političkim ili religioznim sklonostima. Dodao sam da su u mukotrpnim vremenima, kao što je posljednih deset godina, u kojima nijedna razumna osoba ne može zanemariti što se događa oko nje ili izbjeći opredjeljivanje, te potisnute skonosti došle bliže do naše svijesti. Kritika sve više i više postaje otvoreno borbena, i čak prikazivati se ravnodušnim postaje vrlo teško. Ali se na osnovi toga ne može zaključiti da ne postoji estetsko prosuđivanje, te da je svako umjetničko djelo jednostavno i isključivo politički pamflet koji se može vrednovati jedino kao takav. Ako tako razmišljamo onda se dovodimo u slijepu ulicu u kojoj se izvjesne brojne i očite činjenice više ne mogu objasniti. Da bih to pokazao primjerom, ispitat ću jednu od najvećih moralnih, neestetičkih kritika –– antiestetičkih kritika, moglo bi se reći –– koja je ikada napisana: Tolstojv esej o Shakespeareu.

Pri kraju svog života Tolstoj je napisao snažan napad na Shakespearea, nastojeći dokazati ne samo da Shakespeare nije bio veliki čovjek, kako se o njemu govori, već da je bio pisac bez ikakve vrijednosti, jedan od najgorih i najpodlijih pisaca koje je svjet ugledao. Taj je esej u svoje vrijeme izazvao veliko ogorčenje, ali sumnjam da je na njega ikad odgovoreno na zadovoljavajući način. Štoviše, pokazat ću da se na njega uglavnom nije ni moglo odgovoriti. Dio onoga što Tolstoj tvrdi potpuno je točno, a ostali dijelovi su odviše stvar osobnog mišljenja da bi o njima vrijedilo raspravljati. Ne smatram naravno da u tom eseju nema pojedinosti na koje se ne bi moglo odgovoriti. Tolstoj proturječi sam sebi u nekoliko navrata; budući da se bavi stranim jezikom, mnogo toga krivo shvaća, a zbog mržnje i ljubomore na Shakespearea nalazi pribježište u krivim tumačenjima, ili barem u svjesnom sljepilu. Ali to nije predmet našeg razmatranja. U većini onoga što kaže, Tolstoj je na svoj način u pravu, i u svoje vrijeme to je vjerojatno poslužilo kao korisna ispravka pretjeranom divljenju Shakespeareu, koje je tada bilo u modi. Odgovor se ne nalazi u bilo čemu što bih ja mogao reći, već u stanovitim stvarima koje je Tolstoj sam sebe prisilio da iznese.

Tolstojeva glavna tvrdnja da je Shakespeare beznačajan, površan pisac, bez dosljedne filozofije, bez misli i ideja kojima bi se bilo vrijedno baviti, bez zanimanja za religiozne i društvene probleme, bez razumijevanja za likove ili uvjerljivost, a ukoliko se može reći da uopće ima neko gledište koje se može odrediti, to je ciničan, nemoralan i svjetovan nazor na svijetu. Optužuje ga da na brzinu piše svoje komade ne brinući ni najmanje za vjerojatnost, da se bavi fantastičnim pričama i nemogućim situacijama, da mu svi likovi govore umjetnim, kićenim jezikom koji se u potpunosti razlikuje od stvarnog života. Također ga optužuje da u svoje komade trpa sve i sva –– solilokvije, odlomke balada, rasprave, prostačke viceve i tako dalje –– ne zaustavljajući se da razmisli da li to ima ikakve veze sa sadržajem, te da kao gotovu stvar uzima nemoralnu politiku sile i nepravedne društvene razlike vremena u kojem je živio. Ukratko, tvrdi da se Shakespeare sam optužuje, jer je nepromišljen i nemaran pisac, čovjek sumnjivog morala, i, iznad svega, nije mislilac.

Dobrom djelu toga moglo bi se suprotstaviti. Nije istina, u smislu u kojem to implicira Tolstoj, da je Shakespeare nemoralan pisac. Njegov moralni sustav može biti različit od Tolstojevog, ali on zasigurno ima moralni sustav koji je vidljiv u čitavom njegovom djelu. On je mnogo veći moralist nego, na primjer, Chauser ili Boccaccio. On također nije ni takva budala kakvom ga Tolstoj pokušava prikazati. Na trenutke, uzgredno, moglo bi se reći, pokazuje pronicljivost koja znatno nadilazi njegovo vrijeme. U vezi s tim želio bih upozoriti na kritiku koju je Karl Marx –– on se, za razliku od Tolstoja, divio Shakespeareu –– napisao povodom Timona Atenjanina. Ali da još jednom ponovim, ono što kaže Tolstoj, u potpunosti je istinito. Shakespeare nije mislilac, i kritičari koji tvrde da je on bio jedan od najvećih filozofa koje je svijet vidio, govore gluposti. Njegove misli naprosto su bile zbrkane, poput vreće za krpe. On je, kao i većina Engleza, bio sustavan u postupcima, ali nije imao nazor na svijet, odnosno filozofijske sposobnosti. Potpuno je tačno da je Shakespeare vrlo malo brinuo za vjerojatnost i da je svoje likove rijetko pokušavao načiniti dosljednim. Kao što znamo, obično bi ukrao siže od drugih i na brzinu ga pretvorio u dramu, često uvodeći apsurdnosti i nedosljednosti kojih nije bilo u originalu. Tu i tako, kada bi došao do jednog sižea –– Macbetha, na primjer –– njegovi likovi su razložno dosljedni, ali u mnogim situacijama prisiljeni su na postupke koji su potpuno nevjerojatni po svim uobičajenim kriterijumima.

Mnogi njegovi komadi nemaju čak ni onu vrstu uvjerljivosti koja spada u područje bajki. U svakom slučaju nemamo podataka da ih je on samo uzimao ozbiljno, osim kao sredstvo za život. U sonetima se nikada ne poziva na svoje komade kao dio svog književnog opusa, i samo jednom, na prilično sramežljiv način, spominje da je bio glumac. Što se toga tiče, Tolstoj je u pravu. Tvrdnja da je Shakespeare bio dubok mislilac koji je iznosio dosljednu filozofiju u komadima koji su tehnički bili savršeni i prepuni profinjenih psiholoških zapažanja, glupa je.

Što je Tolstoj postigao? Tako žestokim napadom trebao je potpuno uništiti Shakespearea, i on je očito vjerovao da je u tome uspio. Od vremena kada je Tolstojev esej bio napisan, ili barem otkad je počeo biti čitan, Shakespeareov ugled je imao nestati. Shakespeareovi ljubitelji morali su uvidjeti da im je idol skinut s pijedestala, da je u stvari bezvrijedan i morali su odmah prestati u njemu uživati. Ali to se nije dogodilo. Shakespeare je razoren, pa ipak je nekako ostao. Ne samo da zbog napada nije bio zaboravljen, već je sam napad bio gotovo zaboravljen. Iako je Tolstoj u Engleskoj popularan pisac, oba prijevoda ovog eseja su izvan štampe, a ja sam morao pretražiti čitav London prije nego što sam jedan pronašao u muzeju.

Ispada, dakle, da iako je Tolstoj mogao objasniti gotovo sve o Shakespeareu, ostaje jedna stvar koju nije mogao objasniti, a to je njegova popularnost. Bio je sam toga svjestan, i tome se jako začudio. Ranije sam spomenuo da se odgovor Tolstoju krije u nečemu što je sam sebe primorao da kaže. On se pita kako to da se jednom tako lošem, glupom i nemoralnom piscu, kao što je Shakespeare, posvuda dive, i na kraju, on to može jedino objasniti općesvjetskom zavjerom za izopačenje istine. Ili je to neka vrsta kolektivne tlapnje –– on to zove hipnozom –– u koju su uvučeni svi osim Tolstoja. Budući da ta zavjera ili zabluda postoji, on se osjeća obaveznim da je pripiše makinacijama nekih njemačkih kritičara s početka devetnaestog stoljeća. Oni su počeli s pokvarenim lažima da je Shakespeare dobar pisac, a nitko od onda nije imao hrabrosti da im se suprotstavi. Na teoriju takve vrste ne treba trošiti mnogo vremena. Ona je besmislena. Jer Shakespeareova popularnost je dovoljno stvarna, to je popularnost koja seže do običnih, a ne samo knjiških ljudi. Od svog života pa nadalje Shakespeare je bio najpopularniji kazališni pisac. On nije popularan samo u zemljama engleskog govornog područja već i u velikom djelu Evrope i djelovima Azije. Tako reći dok ovo govorim, Sovjetska vlast slavi tri stotine dvadeset i petu godišnjicu njegove smrti, a ne Ceylonu sam jednom vidio predstavu njegovog djela na jeziku od kojeg ne razumijem nijednu riječ. Mora se zaključiti da kod Shakespearea postoji nešto dobro, nešto trajno, što milijuni običnih ljudi mogu cijeniti, iako Tolstoj to nije bio u stanju. Shakespeare može preživjeti činjenicu da je bio smušen mislilac čija su djela puna nevjerojatnosti. Takvim načinom ne možete mu naškoditi, kao što ne možete uništiti cvijet držeći mu moralne prodike.

I to, čini mi se, još jednom govori nešto više o onome o čemu sam govorio prošli tjedan: o granicama umjetnosti i propagande. To pokazuje granice svake kritike koja je isključivo kritika sadržaja i tendencije djela. Tolstoj kritizira Shakespearea ne kao pjesnika već kao mislioca i učitelja, i na tom planu on nema poteškoća da ga satre. Pa ipak, sve to što kaže je nebitno: Shakespeare ostaje potpuno netaknut. Ne samo njegov ugled već i uživanje koje nalazimo u njegovu djelu ostaju isti kao i prije. Očito, pjesnik je više nego učitelj i mislilac, iako treba biti i to. Svako napisano djelo nosi svoj propagandni smisao, pa ipak u svakoj knjizi, ili drami, ili pjesmi, ili bilo čemu ne ovisi o moralu ili tendenciji –– mjesta za nešto što jedino možemo nazvati umjetnošću. Unutar stanovitih granica, loša misao i loš moral mogu biti dobra književnost. Ako tako velik čovjek kao Tolstoj nije mogao pokazati suprotno, sumnjam da će to uspjeti nekom drugom.

Govor na BBC-ju, 7. maja 1941.
Objavljeno u „Listeneru” 5. juna 1941.

Preveo sa engleskog Vladimir Roksandić
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2010.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR–ID 141175564
BKG 1 / 2010. Sveska 23.

Nazad