Gordana Kokanović-Krušelj

Gordana Kokanović-Krušelj, rođena 2.4.1966. u Zagrebu, gdje je završila Filozofski fakultet - filozofiju i povijest. Nakon toga radila je u srednjim školama, te niz godina kao novinar u Varaždinu (HTV, Radio Varaždin, lokalne novine). Danas radi kao profesor na jednoj srednjoj školi u Varaždinu, novinarstvom se više ne bavi. Prozu je počela pisati 2007. godine.

Objavila roman: povijesni triler „Čuvar“, 2008.

Priče objavljene (putem natječaja) u zbirkama i časopisima: „Susret riječi“ 2007. i 2009, „Karlovački tjednik“ 2007, „Dobar ulov“ 2008, „Zmajev zlatni svitak“ 2008, „Strune nemira“ 2009, časopis Ubiq – brojevi 3,4,5 (2008-2009)

 

Gordana Kokanović- Krušelj

   

Lokšice

Dan obećaje. Jedan je od onih koji počinju predosjećajem.

(Čuda su moguća, zaista moguća, zar ne?)

Gazimo stazu kroz kanjon Paklenice, Marjana i ja, u rano ljetno jutro, subota - gore plavo nebo i sunce, dolje kamen i prašina.

Paklenica vrvi penjačima, niz stijene jedan do drugog vise konopci, sa svih strana povici. Zgodan instruktor u ruci drži malecku bjeloušku i pokazuje ju klincima - oprezno ju pipkaju. Instruktor ju spušta na puteljak.

(Ako zmija krene desno, umjesto lijevo, bit će to znak.)

Bjelouška uspaničeno bježi pod ruksak - ravno. Klinci vrište.

Nastavljamo uzbrdo, šutke, osjećam da me Marjana procjenjuje ispod stakala sunčanih naočala.

(Ako do onog kamena napravim pet koraka, u ponedjeljak će biti sve u redu)

- Kaj veliš na ovu? - Marjana pokazuje slobodnu stijenu s koje ne visi užad.

(Peti korak bio mi je malo kraći.)

- Moglo bi ići - odgovaram.
- A nije ti to… preteško? - gleda me srnećim očima. Tako se gleda pokislo, cvileće štene.
- Možemo probati, ništa ne košta - odrješito joj uzvraćam. Shvatila je prijekor u mojem glasu.

Torbu s užadi tresnem o tlo i počinjemo se opremati. Obuvam penjačice, stavljam pojas i kacigu.
Nikad bez kacige.
Može ti spasiti život.
Dok provlačim uže, pogledavam na stazu. Iza velike kamene gromade koja puteljak svodi na uski prolaz pored stijena, pomalja se čovjek - polako, oprezno. Oklijeva. Stao je nasred prolaza i promatra dubinu kanjona. Nisam sigurna da li se ponovno pomaknuo ili se uzbibao samo vrući zrak, varljivo lomeći slike. Čovjek je visok, mršav, košćatog lica, dugačke sijede kose. Zakoračio je nesigurno, kao da opipava tlo.

U kanjon se zaletio vjetar, podigao minijaturnu pijavicu i svrdlao njome puteljkom dok nije prsnula, zasuvši zrak prašinom.

(Trebam čudo.)

- Koja ide prva? - Marjana me prekida u razmišljanju, napravila je molećivu grimasu.
Svaki put isto.

(Zapravo, ona samo nastoji da sve izgleda kao i uvijek.)

- No, dobro, ja ću - prihvaćam. Vezujem „osmicu“ za pojas i „lijepim“ se na stijenu.

Čovjek na stazi mirno korača prema nama. U tamnim je hlačama, neprimjerenim za ovo doba godine i u bijeloj košulji dugih rukava. Odudara od penjača u laganoj sportskoj odjeći - primjećujem da se okreću za njim, smješkaju se, šapuću. On im uzvraća osmijehom i laganim pokretom glave.

(Trebam čudo, čudo…)

„Mjerim“ penjački pravac odozdo. Suhi vjetar zapljuskuje me vrelinom. Neodlučna sam, okrećem se ponovno prema stazi - sjedokosi se zaustavio pored glatke, tamne stijene i pažljivo je opipava. Prolazi vrhovima prstiju po njenoj površini i pogledom prati njene glatke pregibe do vrha, kao da odaje počast obelisku koji nešto obilježava.
Namještam ruke i odbacim se do prvoga spita, ukopčam.

- I? - pita odozdo Marjana.
- Za sada se čini OK.

Proučavam stijenu, ima nešto hvatišta.
Najbolja stvar u penjanju je što ne možeš misliti ni na što drugo.
Hvala bogu.

Ne mogu odoljeti - ponovno pogledavam sjedokosog. Tek sada primjećujem da u ruci nosi ružičastu ukrasnu kutiju. Polako je prišao potoku, stao i zagledao se u njegove brzake.

(Sad valjda slijedi hodanje po vodi.)

Napredujem sporo, hvatište po hvatište, do drugog spita. Previs! Mrzim to.

- Zategni! - vičem Marjani, iako još nisam visoko.

Proučavam previs, mozgam, te mogla bih lijevom rukom ovdje, noga tu, pa onda druga ruka tamo.

(Ako do onog hvatišta stignem u dva „giba“, u ponedjeljak će biti sve u redu.)

- Zategni više, moram sjesti da ovo malo bolje proučim - odlučujem.

Marjana zateže uže.
Odmaknem se u „sjed“ i pogledom tražim čovjeka. Ne vidim ga uz potok.

- Dobar dan! - začujem ispod.

Čovjek je stao pored Marjane. Ona mu se smješka i odzdravlja.
Podigao je glavu prema meni.
Kažem mu „dobardan“.

Još sam prilično nisko i dobro mu vidim lice - ozbiljno, staloženo, kao isklesano kiparskim dlijetom. Promatra me.
U nosnicama osjećam more, na koži suhoću prašine.

Vjetar se iznenada smirio - kanjon je utihnuo, tek na trenutak, ali dovoljno da postanem svjesna potpune tišine. Gotovo nemoguća vjerojatnost desila se u isječku vremena - ni jedan glas, zveckanje metalnih kopči, povik…

Trenutak su raznijeli zvukovi, udarivši ga svi odjednom, zajedno s dubokim čovjekovim glasom:
- A vi baš volite tako visit', ha? - gađa me riječima teškim poput kamenja. - Ne kužim ja to. Verete se gore, je li?
- Aha - odgovaram.
- I onda se spuštate?
- Aha.
- I to je to?
-To je to - sliježem ramenima.
- A kaj ćete vi? - pita ga Marjana pokazujući glavom na kutiju.
- Imam ja pametnijeg posla. Ajde curo… - hvata kutiju samo jednom rukom i otvara poklopac - zaviri malo!
Gledam odozgo, ali ne vidim ništa.
- Ajd', turi ruku - kaže joj čovjek.

Marjana me jednom rukom „zihra“, a drugu uvlači u kutiju. Vadi nešto van. Komad kolača. Smije se kao luda.

- To su ti slavonske lokšice, trebat će ti snage, samo se posluži - nudi je čovjek.
- A vi ste na izletu?- pita ga ona, žvače.
- Nego šta, čitav autobus nas je, iz Osijeka. Evo dolaze i ostali - pokazuje glavom niz stazu.- Malo ćemo tu sjest, imamo kolača, pohovanog, salate, kruha, što ćeš ljepše… Dođite nam se pridružit!
- Ma ne, tek smo počele, hvala na pozivu - odgovara Marjana.

Čovjek zatvara kutiju i okreće se prema meni:

- Za što se vi uopće hvatate, gospođo? Gled'o sam ja… Sve neke sitne rupice, bože sačuvaj! Sasušit ćete se gore na suncu! Dobit ćete sunčanicu.

Marjana se smije.

- A vi ženske zbilja nemate pametnijeg posla…- promrmljao je, krenuo dalje i dodao dovoljno glasno da ga čujem:
- Ne valja tu nešto. Ženi koja se ide tako verat po nekoj stjenurdi sigurno nešto fali.

Udaljio se.
Marjana odmahuje rukom - ma pusti ga.
Visim na konopcu i trljam bolne prste. Namještam kacigu, promatram hrapavu stijenu i pipkam po njoj.

(Ako do onog hvatišta uspijem u dva giba, bit će to znak…)

Gore visoko kruži ptica-grabljivica.
U kanjon se spustila omara.
Čovjek je u pravu - ubit će me ovo sunce, već me peče na zatiljku.
- Si progutala?- pitam Marjanu.
Ona guta posljednji zalogaj:
- Može!- kaže mi.

Namještam se. Zrak mi se lijepi za kožu, vrućina razlijeva tijelom. Obuzima me poput recidiva.
Poput recidiva.

(Recidiv… ili…remisija?… Recidiv… remisija… recidivremisija.
RECIDIVREMISIJARECIDIVREMISIJA…)


Bacam se na previs.
Ne mogu misliti ni na što drugo.

Hvala bogu.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2010.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR–ID 141175564
BKG 1 / 2010. Sveska 23.

Nazad