Katarina Mažuran Jurešić

Katarina Mažuran Jurešić, profesorka komparativne književnosti i filozofije. Objavila dve zbirke pesama Trska se giba (1992) i Biti gol dok čitaš (1995) i crtanih priča Danica (2004-2009).

Vlasnica knjižare Pontes u Krku, koja izdaje časopis Žvacet (urednik Valerij Jurešić), organizatorka Letnje škole knjige Pontes. Član Odbora za društvene delatnosti Krka.
 
Katarina Mažuran Jurešić
   

Kad Katarina Mažuran Jurešić sneva


Na ostrvu čije planine svako jutro ljube oblaci, u gradu koji je dovoljno star da mami svojom lepotom i ljupkošću poput kakve stare dame, ali i dovoljno mlad da sneva poput kakvog dečarca, živi spisateljica bogata duhom, ljupkošću i, nadasve, maštom. U šarmantnom gradu Krku na zlatnom ostrvu Krku rodila se ljubav između Katarine Mažuran Jurešić i bića iz (njene) mašte.

* * *

BKG: Profesor ste komparativne književnosti i filozofije, vlasnica knjižare Pontes u Krku, koja izdaje časopis Žvacet (čiji je urednik Vaš suprug Valerij Jurešić), organizatorka Letnje škole knjige Pontes, autorka dve zbirke pesama Trska se giba (1992) i Biti gol dok čitaš (1995) i crtanih priča Danica (2004-2009), a od nedavno i član Odbora za društvene delatnosti (po odluci Gradskog veća grada Krka). Kako sve to postižete?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Hm, pa ja ne gledam to sve skupa kao postizanje, da budem do kraja iskrena. Naprotiv, mislim da sam mogla i trebala puno više. Nadam se da me neke stvari tek čekaju u životu... Živim otprilike tako da mi je cijeli dan pretrpan, a onda kad zbrojiš čime je pretpran – i nije neki rezultat.

BKG: Kako je izgledao rad na prvencu? Koliko je dugo zbirka Trska se giba sazrevala u Vama? Koliko Vam je trebalo da je napišete?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Pa, znaš kako je s prvom zbirkom pjesama – nemaš pojma kad je počela – oduvijek je započinjala valjda. A završila je u trenutku kad sam je predala na natječaj Goranovo proljeće.

BKG: Vaša druga zbirka pesama nosi naziv Biti gol dok čitaš. Da li je to zbog toga što se čini „da je povratak običnim, jednostavnim stvarima, također najjednostavnijim simbolima, spas od nepostojanja i ništavila”1? Ili…

MAŽURAN JUREŠIĆ: Sve to, ako ti to tako čitaš. Ne volim kad autor trčkara za svojom knjigom i pojašnjava čitatelju: vidiš, tu sam mislio ovako i onako… Kad je napisano – napisano je, autora tu više nema, samo tekst i čitatelj – nek se snalaze kako znaju.

BKG: Kako, na koji način i u kojoj meri Krk kao ostrvo i Krk kao grad utiču na Vaše stvaralaštvo?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Još uvijek to odvagujem. Preselila sam na otok prije osam godina i upravo sam dovoljno dugo tu da se međusobno prihvaćamo, a opet dovoljno kratko da se povremeno gledamo izvana, odmjeravamo snage... Odlazak na otok vrlo je logičan slijed mojih razmišljanja i osjećaja, iako i dalje mislim da mladi čovjek mora živjeti u velikom gradu, putovati, seliti... Opet mi je nekako ljudski u nekoj srednjoj dobi pobjeći u neki zakutak, brati otočko bilje i uzgajati svoj paradajz. Ne volim one klišejizirane slike velikog, otuđenog grada i malog, smirujućeg, kontemplativnog mjesta. Ništa nije tako crno-bijelo i svatko ispunjava svoj prostor najbolje što može. Meni je drago da sam tu gdje jesam.

BKG
: Prešli ste dug put od prve zbirke pesama do vlasnice knjižare i organizatorke Letnje škole. Da li se pomerio trenutak stvaranja u Vašem životu? Kada ste i kako pisali onda, a kako i kad stvarate danas?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Naravno. Ništa nije isto kad imaš 18 ili 38 : ). Tad sam pisala po papirićima u džepovima. Sad pišem kad uspavam djecu, ugasim TV i sjednem za komp. Nije više onaj osjećaj zabranjenog voća, ali jednako krv šikne u obraze kad rečenica dobro krene. To je gušt.

BKG: Kada pogledate unazad, na Vaše pesničko stvaralaštvo, i danas prozno – ima li pomaka i kakvog? Kako se desio prelaz sa poezije na prozu? Da li ste Danicu uvek nosili u sebi ili Vam je došla iznenada?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Ma Danica je u stvari moja kći, naravno. To je ta prednost kad dobiješ djecu – bezočno prepisuješ njihove fore, bisere, razmišljanja, karakter... A oni su još mali i ne mogu te tužiti, he-he.

BKG: Na HTV-u je u okviru jutarnjeg programa Žutokljunac prikazano pedesetak epizoda avantura male Danice i njenih prijatelja životinja. TV stanica Al Džazira kupila je trogodišnje pravo emitovanja 27 epizoda, koje će se prikazivati u Alžiru, Kuvajtu, Jordanu, Siriji, Saudijskoj Arabiji... Kako ste se osećali kad ste saznali za vest? Osećate li strah pred činjenicom da će Vaše čedo gledati preko 50 miliona gledalaca?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Još se u međuvremenu dogodila jedna zgodna stvar s tim crtićem – brazilska televizija je otkupila seriju i napravila DVD kojeg dijeli po svim osnovnim školama u Rio de Janeiru. Naravno da mi je drago zbog toga, ali nekako mi je žao što se isto to ne napravi i kod nas... Nije me strah, ne znam, „Danica“ nema osobine da bude ultimantivni hit i da je svi vole, to nije klasična animacija, nego crteži koji se izmjenjuju, nije brza, žestoka, bučna. Tako da – kad se odmah u početku makneš iz te kategorije super popularnih crtića, onda ti je OK da te neka djeca uopće ne doživljavaju, a opet nekima ostane neka scena, ili neka rečenica negdje u pamćenju... To mi je OK kategorija, u njoj se snalazim...

BKG: Kako je tekla saradnja sa urednicom Gordanom Mrđen, ilustratorkom, zaduženom za animaciju, Ivanom Guljašević i režiserkom serijala Ledom Festini Jensen? Koliko ste dugo radile na serijalu i koliko je bilo potrebno da Danica „ugleda svetlost dana”?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Joj, to je odlična priča. Naime, mi se uopće ne poznajemo!!! Hehe... Evo, ja poznajem samo Gogu Mrđen i njoj sam ponudila priče. Onda je ona uvezala i Ivanu i Ledu, sad smo svi u vezi mejlom, ali nismo skupa kavu popile. Hvala bogu na Internetu i na tome što smo mi sve super-žene koje sve odrađuju bez problema.

BKG: Kako izgleda prelazak u drugi medij? Sa kakvim ste se sve problemima susretali tokom rada na Danici?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Ma nema tu velikih problema. Moraš malo paziti da se neke tekstualne eskapade ne mogu prenjeti na crtić, malo paziš na ritam i tako... To se sve u hodu radi... Obično mi Leda pošalje mail: „Čuj, malo mi ne paše onakav početak...“ Onda ja malo izmijenim i to je to.

BKG: Da li vas je mala devojčica koja razgovara sa životinjama inspirisala da stvorite nove likove i koje?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Osim Danice već su se iskristalizirali neki drugi likovi, Miš Kuhar (malo pili po zdravoj hrani), Mačka Spisateljica (malo je umišljena)... I bezbroj drugih koji su bili samo epizodisti... Uglavnom, sve sam svoje prijatelje i rođake već karikirala u razne likove u crtiću. Nekima sam to priznala, a nekima ne.

BKG: Koliko Vam rad u knjižari i za knjižaru odmaže, odnosno, pomaže u pisanju?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Ne znam što mi odmaže, a što pomaže... U svakom slučaju sve gdje ima života, „mesa“, akcije – sve je dobro za pisanje. Sve to vraća pisanje na one životne detalje, na žive ljude, a poništava neko apstraktno blebetanje. Mada, ja sam malo netipična knjižarka, mnogi koji dođu probrbljati s nekim, ubiti vrijeme do ručka, odu razočarani, ne ide meni taj „small talk“. Uostalom, teško je procijeniti kupca – ima onih koji očekuju da skočiš i skupa s njima obilaziš police i prepričavaš što si čitao, a ima i onih koji ne žele da ih ometaš dok njuškaju po knjigama, na tvoj „dobardan“ samo dignu obrve. I to je isto super. Osobenjaci su uvijek najzanimljiviji.

BKG: Pontes nazivaju jedinom pravom knjižarom na hrvatskim ostrvima. Opstajete već dugi niz godina. Možete li nam reći, kao neko ko vodi knjižaru na ostrvu, sa kojim se sve problemima susrećete prilikom nabavke knjiga? Kako se dovijate zimi, kad je prodaja knjiga manja?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Joj, ne pitaj. Ima dana kad nitko ne uđe u knjižaru. Dovijamo se raznim načinima da ne umremo od dosade te dane. Na rešoiću iza polica grijem juhu i srčem je. I tako.

BKG: Imaju li kupci nekih posebnih želja i ako kod Vas ne mogu da nađu traženu knjigu kako do nje onda dolaze?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Moja se knjižara specijalizirala upravo za te: neobične, opskurne, rijetke i čudne knjige. Na žalost, u Hrvatskoj su neovisne knjižare u izumiranju, tržište preuzimaju velike, nakladničke knjižare. A to nije dobro, jer oni guraju samo svoje knjige, zapošljavaju prodavače koji ne znaju puno o knjigama, funkcioniraju kao supermarket. A to nije blisko prirodi knjige.

BKG: Umetnost je prodati knjigu ali je još veća umetnost napisati je. Da li ste zato što poznajete obe strane „medalje” došli na ideju da pokrenete Letnju školu i da li ste već tada zacrtali njen međunarodni karakter?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Sigurno. Puno ljudi iz svijeta knjige poznajemo, puno smo puta razgovarali, zdvajali, brinuli, veselili se nečemu... Putovali, vidjeli kako drugi to rade. Svjedočili tretiranju knjige kao svake druge robe. Poplave radionica kreativnog pisanja koje u svojoj reklami „garantiraju objavljivanje romana“. Zašto bi to bilo dobro? Zašto bi bilo dobro da svatko tko to poželi objavi knjigu? Živimo u šumi knjiga, pretrpani smo njima, ne znamo od kud da krenemo, ne znamo više što je dobro, a što loše. Knjiga postaje masovni proizvod: jeftina, žuta, potrošna. Ni to nije blisko prirodi knjige. Čitatelji su zbunjeni. Oni se još uvijek sjećaju da je knjiga nekad prije jamčila određenu vrijednost. Ne znaju više jesu li to samo sanjali ili je to stvarno nekad bilo tako...

BKG: Radionica kreativnog pisanja je zamišljena kao spoj rada pisaca polaznika na tekstu i predavanja iskusnih pisaca, izdavača, urednika... Kroz međusobnu interakciju ali i razgovor sa iskusnijima od sebe pisci stiču uvid u savremenu književnost ali dobijaju i priliku da „izađu iz senke”. Da li je bilo slučajeva objavljivanja polaznika zahvaljujući Pontesu?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Pontes je jedno vrijeme objavljivao zbornike radova, ali odustali smo od toga. Mnoge su se knjige rodile ili izbrusile na Pontesu i jako mi je drago zbog toga. Nakon Pontesa kruže mejlovi u kojima se sjećamo anegdota, javljamo o promocijama, nadamo se budućim susretima…
Ono što Pontes želi donjeti jest što potpunija slika, dakle da polaznici čuju „vijesti s terena” – da razgovaraju s urednicima, nakladnicima, piscima. Događa se da netko dođe na Pontes s idejom “napisao sam knjigu i ovdje ću doznati kako da je što prije objavim”, a ode s mišlju “možda to i nije tako dobra ideja”. I pri tom nije razočaran. Naprotiv, rasprsnuo se jedan nerealni balončić, a dobili smo potencijalno dobrog, ozbiljnog pisca. A to je odličan učinak!

BKG
: Polaznici Letnje škole šaroliki su kako po afinitetima, tako i po godinama, zanimanju, nacionalnosti. Kako izgleda raditi sa tako šarolikom grupom ljudi? Naučite li Vi nešto od njih?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Mi smo vrlo lukavo smjestili Ljetnu školu na otok, na sam kraj ljeta. Tako da svi polaznici jedne generacije Škole budu osuđeni tih tjedan dana jedni na druge, na pisanje, čitanje i more. Nema uzmaka. I uvijek se dogodi nešto čudesno – ljudi se međusobno jako povežu, uživaju u odmaku od svog svakodnevnog života, okuse kako je to kad književnost upravlja životom, a ne obrnuto. Ta energija bude tako jaka da mi samo stojimo i guštamo u tome. I živimo od toga cijelu jesen i dobru polovicu zime, kad ostanemo sami.

BKG
: Kada osmišljate vežbe za Radionicu (koja se održava u jutarnjim časovima u Osnovnoj školi u Krku) na šta posebno obraćate pažnju? Koji je zapravo cilj Radionice?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Sam praktični dio, koji vodim ja, ima jedan cilj: raskrinkati svaku glumu u pisanju. Napustiti patetične klišeje. Razotkriti zašto je nešto dobro, a nešto loše napisano. Vratiti se detalju, uhvatiti miris, okus, opip u pisanju. A to je tako uzbudljivo.

BKG: Večernja dešavanja u kafiću Volsonis vrhunac su dana. Ali to nije jedino mesto gde se predstavljaju iskusni pisci, urednici, izdavači.

MAŽURAN JUREŠIĆ: Urednici, izdavači i pisci imaju zatvorena predavanja, tj. razgovore s polaznicima Ljetne škole. Bez publike, samo polaznici i oni. Tad se događaju mnoga otvaranja očiju, nevjerica, čak i prepirke. Jer, mnoge stvari izgledaju iznutra posve drugačije nego kad ih se gleda na TV-u ili pročita tu i tamo nešto u novinama o tome. No, mi doista ne zagovaramo neki jedan stav, jednu struju. Naprotiv, trudimo se tijekom jedne Škole imati nekoliko predavača koji zastupaju različite stavove, pa nek sudionici sami odluče što je tu za njih, a što nije.

BKG: Večernji termini su rezervisani za rasprave o glavnoj temi Pontesa. Kako izgledaju ta predstavljanja, promocije, druženja?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Navečer smo, nakon cijelog dana razgovora o književnosti, kupanja dok pričamo o književnosti, razgovora o književnosti dok čekamo juhu ili pijemo kavu, te pisanja domaćih zadaća iz književnosti, potpuno svježi i spremni za još – razgovora o književnosti. Okupimo se u cocktail-baru s debelim kamenim zidovima, naručimo vino i – pričamo o književnosti.

BKG: Da li će novosti iz sveta književnosti i rasprave o slobodi govora, pisanja, izražavanja, iskustva privatnih izdavačkih kuća izneti na tim večerima biti objavljeni u vidu godišnjih sveski?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Mi više ne tiskamo zbornike, ali mnogi sudionici nakon Ljetne škole objavljuju tekstove s motivima s Pontesa u različitim medijima, međusobno nastavljaju surađivati i zajedno kreću u sljedeće projekte. Jer, književnost nije ni malo odvojena od života, naravno. Dapače – književnost koja ne sudjeluje u životu i ne trudi se oko tog života i nije nešto bitna.

BKG: Polaznici i gosti Pontesa dolaze iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Iskustva i senzibiliteti svakog od njih su drugačiji. Kako se to uklapa u Letnju školu? Kako izgleda razmena iskustva iz prve ruke?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Šteta je što tržište knjiga još uvijek ne funkcionira kao jedinstveno i što još uvijek mi u Hrvatskoj ne možemo doći do knjiga suvremenih autora u Srbiji i Bosni, i obrnuto. Još uvijek nosimo knjige u koferima kad idemo u posjet prijateljima. Koja šteta, kad već govorimo sličnim jezicima, da i ne čitamo jedni druge. Nadam se da će se to promijeniti, naravno razlog neće biti taj što bi kulture imale koristi jedne od drugih i otvorile se, nego zbog čistog interesa kapitala – proširiti tržište.

BKG: Gosti Letnje škole su između ostalog bili Ildiko Lovaš (mađarska spisateljica, rođena u Subotici), Lamija Begagić (spisateljica iz Bosne i Hercegovine), Dejan Ilić (izdavač iz Beograda), Roman Simić (pisac i urednik iz Hrvatske), a njihov domaćin Vaš suprug Valerij Jurešić. Koliko vam je potrebno vremena da se pripremite za jednog gosta?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Ah, pa to ovisi o prilici. Na primjer, s Romanom smo Valerij i ja studirali – dakle priprema za njega je uključivala narezati sir i čekati ga na vratima. Ildiko je prekrasno iznenađenje – koliko god smo čitali o njoj i pripremali se za razgovor s njom, ona je sve to nadmašila i donjela čitav novi svijet sa sobom... Puno je takvih iznenađenja.

BKG: Učestvujete li oboje u odabiru gostiju i večernjih pitanja?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Dejan Ilić i Nenad Veličković dio su našeg organizacijskog tima i uvijek s njima razgovaramo što bismo i kako bismo sljedeće godine. Uvijek netko od nas ima neku ideju, pa je onda nadograđujemo. A nekad, naravno, i improviziramo, kad gost otkaže u zadnji čas. Mada nam se to nikad nije dogodilo : )

BKG: Uživate podršku Ministarstva kulture Hrvatske. U čemu se ona konkretno sastoji i koliko Vam znači?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Ministarstvo kulture nam za Pontes 2010. nije odobrilo sredstva, nakon što nas je podupiralo 14 godina. Kad sam ih pitala za razlog, rekli su da razloga nema. Samo je recesija. Tako da, eto, ako će nam državu i svijet od recesije spasiti to što ove godine novac nije potrošen na Pontes – bit će mi drago.

BKG: Naredne godine obeležićete petnaest godina postojanja. Imate li nešto posebno u planu?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Imamo u planu preživjeti. Otprilike toliko ambiciozno se osjećamo. Tema će nam biti Književnost za djecu. To je isto jedna niša u kojoj se zna skupiti dosta klišeja i površnih procjena, pa treba s vremena na vrijeme malo napraviti propuh. Nadam se da će biti zanimljivo i burno, kao i svake godine.

BKG: Kako zainteresovani polaznici mogu da Vas kontaktiraju i učestvuju u Letnjoj školi?

MAŽURAN JUREŠIĆ: Svatko tko piše za djecu i mlade, ili bi se volio okušati u tome, može poslati svoj tekst na adresu pontes@pontes.hr. Najboljih šestero će dobiti kao nagradu besplatno sudjelovanje na Ljetnoj školi knjige i smještaj u Krku tijekom Pontesa. Rok je polovica kolovoza.

Razgovor vodila: Tamara Lujak
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2010.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR–ID 141175564
BKG 1 / 2010. Sveska 23.

Nazad