Mihaela Gašpar

Mihaela Gašpar, rođena 1972. u Zagrebu. Po zanimanju kiparica. Živi i radi u Samoboru.
Objavljivana u Večernjem listu, Zarezu, Vijencu, 3. Programu HR-a, Re-u, sudjelovala na festivalu kratke priče i sl. Roman „Bez iznenadnih radosti molim“ izlazi u srpnju 2010. u okviru izdavačke kuće Aora.
 

Mihaela Gašpar

   

U pola tuceta muškaraca ide ih šest


Od svih majčinih muškaraca najradije se sjećam Mila. On je putovao. Ne znam gdje je putovao, ali mirisao je drugačije no što je mirisala naša ulica, naša kuća, naša kuhinja i kuća naših susjeda. Mirisao je posve nepoznato i drugačije od svih muškaraca koji su nam dolazili u posjete. Stizao je kasno noću kad sam već spavala i tek ujutro bi znala da je s majkom u spavaćoj sobi ispred koje je ostavljao svoj kofer i izute cipele. Bio je to tvrd kofer, tamno smeđe boje s pozlaćenom ručkom i bravicom na šifru koja se otvarala kad bi se namjestile četiri nule. Njegove su cipele bile crne i razgažene, kao dva nasukana čamca u našem hodniku gdje su muške stvari bile tek česte gošće za razliku od naših ženskih cipela koje su tu živjele; razbacane i isprepletenih vezica, rasparene i razlokane, sa sjajnim lakom ili oguljenih vrhova – svejedno, tu im je bio dom i vidjeti ih bačene na hrpu ili uredno posložene, bila je najprirodnija stvar na svijetu. Milove stvari u koferu nisu bile lijepe, ali svilena podstava je bila sjajna i mirisna s malenim džepićima u kojima je držao brijaći pribor, čarape, sapun s nazivom hotela i paket igraćih karata. Milo je sav mirisao na tu podstavu, kao da je živio u koferu. Kad bi Milo otišao i majčin je krevet mirisao na podstavu. Moja baka nije voljela Milu i često je, zajedno sa mnom, u rana jutra pregledavala njegov sadržaj dok su majka i Milo još spavali . To je bila naša tajna. Potiho bi ga odvukla u kuhinju, postavila na stol i s naočalama na pola nosa, pokušavala ispravno namjestiti nule. Reuma, koja je buktjela u bakinim rukama i zbog koje je plakala pred kišu, kočila je njezine zglobove u tajnom pregledavanju, pa je baka bez glasa i šutke pogledom tražila moje prstiće. Samo bi ih pogledala, više strogo i naređivački nego što je u njezinom pogledu bilo molbe. Rijetko je molila za išta, naročito nikada Boga. Bogu se prijetila da ga nikada neće pitati za pomoć. Pogledala bi u strop, u jednu točku, i uz mahanje prsta prosiktala kroz zube upozorenje, kao da je Bog nalijepljen na stropu našega stana: “Ja te ni za što neću moliti, radije ću si presuditi nego da Tebe pitam!“

Ponekad smo uzele kakvu sitnicu iz Milovog kofera; sapun ili ručnik s monogramom hotela, paket zavoja ili žilete, plastičnu kapu za tuširanje, a jednom smo prisvojile mali kišobran na sklapanje. Iako smo u toj tajnoj raboti bile suučesnice, baka je sve otuđene stvari trpala u ladicu svog noćnog ormarića i zaključavala. Njezin je sur pogled pečatio moja usta koja se nisu usudila primijetiti nepravdu koju mi je činila svaki petak kad je Milo odlazio uzimajući kofer, brzo nazuvajući svoje cipele i pružajući baki ruku, a mene štipajući za obraz tik pred sam odlazak. Nakon što bi otišao, baka i majka nijemo su prolazile jedna pored druge sudarajući se tek ramenima na ulazu u uzani hodnik ili kuhinju. Baka je solila ručak za taj dan nebrojeno puta, sve dok nije postao nejestiv.

Petkom nikada nisam ručala.

Petkom je u našem stanu bubnjala tišina.

Petkom se prodavači posuđa s puta vraćaju svojim kućama.

Tvoj je otac Francuz, govorila mi je baka. Nije znala boju njegove kose, ni boju očiju, nije znala broj cipela ni njegovo zanimanje, nije znala gdje živi i koliko mu je godina - samo da je Francuz. I ja sam zamišljala svojeg oca Francuza u stanu u Francuskoj, u francuskom zelenom autobusu na kat, na francuskoj tržnici gdje kupuje mandarine, s glavoboljom u francuskoj liječničkoj čekaonici, na bazenu u francuskim toplicama, kako pjeva francuske pjesme uz radio i spava na francuskom krevetu, jednakom onom kakav je imala naša susjeda, na koji nismo smjeli sjedati ni odlagati stvari, što ga je prekrivala bijelom plahtom iako je i prekriven provocirao tihu zavist moje bake. Riječ Francuz opisivala je mog oca posve dobro i ja sam ga jasno vidjela u svojim snovima.

Tvoj je otac Francuz, govorila mi je svaki puta kad bi majka još topla od sna ispraćala Milu iz dvorišnog ulaza, u prozirnoj spavaćici i zakriljena pljesnivim drvenim vratima od pogleda prolaznika. Iz majčine se kože pušilo kao i iz zrelih cvjetnih gredica u dvorištu.
Moja majka nikada nije spominjala Francuza. Dok sam bila sasvim mala, govorila mi je da sam se izlegla iz jajeta. Ipak, vjerovala sam baki, ali za svaki slučaj nikada nisam jela jaja, u jajima su mala nerođena djeca bez očeva.

Milovo se dijete nije izleglo iz jaja. Saznala sam to sasvim slučajno jedne nedjelje kad smo sve tri otišle na sajam cvijeća. Između izloženog zelenog gustiša kroz koji smo se probijale zajedno s ostalim posjetiteljima, izronio je Milo sa svojom suprugom, a umjesto svog kofera, u ruci je držao malenu šačicu dječaka od četiri godine. Bio je jednak kao i u našem stanu, s istim cipelama, istom raskuštranom kosom, u istom sivom odijelu s četiri džepa u njegovoj podstavi, a čiji smo sadržaj baka i ja poznavale bolje i od samoga vlasnika. Okrenuo je glavu od majke i povukao mališana u plemenito žbunje kako bi se mimoišao s nama. Majka je plakala nad lukovicama ljiljana i tulipana, a baka je milovala moju kosu strpljivo čekajući da majka izrida Mila iz svoje kože, našeg stana, iz svoje postelje, ponoći s četvrtka na petak, iz skupog aluminijskog suđa koje joj je poklonio. Ubrzo sam zaboravila miris svilene podstave u Milovom koferu, a baka je otključala sadržaj svojeg noćnog ormarića i poklonila mi svu silu malenih sapuna, zavoja, plastičnih kapa za kupanje, promotivnih časopisa aluminijskog suđa i kupone za besplatnu autobusnu kartu. Zadržala je samo srebrni medaljon nekog sveca. Gurajući ga u drvenu kutiju zajedno s ostalom zlatninom, zaklatila je prstom prema stropu i zlobno se nasmijala. Što je pritom mislila, ostalo je između nje i Boga - onoga na stropu našeg dnevnog boravka.

Majka je nakon Mile promijenila boju kose iz plave u vatreno crvenu, smršavjela 10 kila i odlučila da to ljeto odemo na more. Baka nije voljela odlaziti na more. Smetala su joj gola tjelesa, gole ženske grudi i maljava prsa muškaraca. Iz svoje crne oprave nije izlazila ni za najvećih vrućina. Sjedila je pod borom oplahujući gležnjeve mineralnom vodom i gledala u crvenokosu majku gdje izvija kuk poput lutke sa zglobovima i na lošem njemačkom pokušava dokučiti gdje se nalazi rodni grad Nijemca koji nas je častio sladoledima i voćnim kupovima. I baka je rado jela sladoled. Gutala bi gotovo cijele kuglice sladoleda od limuna i prigovarala da joj je kiseo i previše sladak. Nijemac se zvao Otto i imao je neobično velika stopala. U pješčani otisak njegova stopala mogli su stati svi majčini snovi koje mu nikad nije izrekla. Nije izrekla ni išta drugo, samo se smijala, praznički i neodoljivo. Između ljepljivih šećernih vuna i vrtuljaka na kojima sam provodila čitave sate, vijugao je majčin smijeh koji se s krajem večeri pretvarao u tihi i gipki hihot pred vratima hotelske sobe ispresijecan dubokim uzdasima koji su baki, s onu stranu vrata, mamili debele graške znoja na lice. Ipak, moja se majka nikada nije smijala kao tada. Zasmijala bi se ona, i na samom početku izgledalo je kao da će se osmjeh razviti u iskren odušak duše u kom će smijeh iskliznuti kao posljedica dragosti, no napola, kad je malo nedostajalo da se njezina dva kuta usana izviju u čvrst potporanj za žive jagodice na majčinom licu, neka je nevidljiva sila zaskočila tek slabašno razvijen smijeh i objesila utege o krajeve usana. Njezin smijeh ostao bi zarobljen u grlu. Majka je progutala smijeh, on je živio u njezinoj trbušnoj šupljini koja se nadimala dok je bezglasno razvlačila svoje lijepe i nijeme usne.

Moja je majka žderačica osmjeha.

Otto nije razmazivao maslac na kruh, lijepio ga je u malim listićima, majka nije razmazivala maslac na kruh, lijepila ga je u malim listićima. Otto je pio bijelu kavu bez šećera, majka je pila bijelu kavu bez šećera, Otto je tijelo mazao maslinovim uljem, majka je tijelo mazala maslinovim uljem, Otto je volio klasičnu glazbu, majka je voljela klasičnu glazbu, Otto je pratio trke magaraca, majka je pratila trke magaraca. Otto je otputovao jednog oblačnog jutra, majka je kupila pismo i marku za Njemačku još istog podneva. Kad smo se vratile kući poštar je donosio samo račune i bakinu penziju.

Moj otac je Francuz.

Moja je majka žderačica osmijeha.

Francuska graniči s Njemačkom.

Majka oduvijek željela pripadati. Bila je to jasna i posve uobličena želja iako je nikada nije izrekla i što se više ta mogućnost od nje udaljavala, to je njezina želja bila snažnija. Sva njezina pripadanja bila su tajna i zahtijevala su popriličan napor. Jedno je vrijeme pripadala susjedu u prizemlju - predsjedniku kućnog savjeta. Počela mu je pripadati nedugo nakon što je sahranio suprugu, dotad je on bio jednak svojim ulaznim vratima – bezbojan i uobičajen predmet iza kojeg se sam po sebi naslućuje život.

Zapravo mislim da mu je utučenost nakon smrti žene dala neki neodoljiv šarm kojem se moja majka nije mogla otrgnuti. Večerima bi sjedio u našoj maloj čajnoj kuhinji i, vrteći po velikim dlanovima čašu vina, pričao o pokojnoj. Pričao je sporo i često bi kroz zube usisivao zrak kao da mu je upravo naprsnuo mjehur neke velike opekline. Ponekad bi se smijuljio zbog nekog dalekog sjećanja koje mu je upravo tada jasno iskrsnulo i koje će podijeliti s mojom majkom koja je tu živu opeklinu u našoj kuhinji hranila dječjim grizom što je ostao od moje večere, dodirujući mu užarenim jagodicama u žalosti povijena pleća i od suza rosni mesnati obraz iz kojeg je klijao debeli korijen oštre brade. Kad bi mu se velika ramena suzila u jecaju, majka bi dohvatila njegovu glavu i prislonila je na svoja prsa. Kasnije, kad bi otišao, vikala je na baku da joj je iznova košulju ostavila na kiši i da to čini namjerno kako bi joj odjeća smrdjela.

Prije no što je ona pripala, njoj su pripale sve pokojničine stvari. Susjed - predsjednik kućnog savjeta, bio je praktičan i štedljiv čovjek i majka je naslijedila mnoštvo sintetičkih kućnih ogrtača, šarenih bluza, vunenih suknji, ručnih torbica i kaput od devine dlake. Sve dobivene stvari majku su pretvarale u jednu od majki djece u mom razredu i oblačila je samo kućne ogrtače kad bi se u neko doba večeri spuštala u prizemlje k predsjedniku kućnog savjeta. Izgovarala je kojekakve laži zašto ne nosi onu bluzu sa sedefastim gumbićima koja je oči njegove žene činila još zelenijima, a samo smo baka i ja znale da je bluza završila kao punjenje naših ukrasnih jastučnica. Ma koliko se god moja majka trudila pripasti, uvijek bi negdje upola rečenice izronila susjedova pokojna žena. Neprestano je ustajala iz groba i uplitala svoje mrtve usne između njihovih usana, svoje mrtve grudi među jedre grudi moje majke uvijek okićene koraljima, svoje je mrtve ruke uplitala u njihove zagrljaje i mrsila mrtvim prstima muževu kosu.

Baka je rekla da je njezina duša s nama i da jako pati.

Majka je rekla da krepana žena ne može patiti koliko može živa.

Susjed nije posustajao. Njegovo se žalovanje s vremenom produbilo i umnožilo i uglavnom je sjedio u našoj kuhinji napola živ i s imenom žene u ustima koje bi kliznulo između dva zalogaja dječjeg griza. Sve smo priče znale napamet, u njima nije bilo ništa novo, pa čak ni način na koji ih je pričao. Majka je počela ponovo izlaziti i kad bi ona izišla, slušale smo ga baka i ja. Znale smo da je pokojnica imala tvrdi izgovor slova R, poderanu ušnu resicu, majka joj je bila Mađarica od koje je naslijedila kulinarski talent, a otac probisvijet, zimi je dobivala do tri kile koje bi s dolaskom proljeća gubila.
 
Majka je već odavno željela pripadati Nikoli.

Predsjednik kućnog savjeta pripadao je baki i meni.

Nikola sjajno oponaša pjev slavuja.

Nikola mi je poklonio životinjsku enciklopediju, a baki lijepu drvenu kutiju od ružina drveta u kojoj je bilo klupko žute vune i pletaće igle. Moja baka nije znala plesti, stoga su pletaće igle služile kao potporanj penjačici na našem balkonu, a u drvenu je kutiju odlagala krumpire. Poklonio nam je još štošta, no većina njegovih poklona bila je posve beskorisna. Isprva je majka redala poklonjene staklene slonove i malene vaze na klupčicu prozora, a ruže, s kojima je uvijek osvanuo na našim vratima, sušila je u ormarima, na vješalicama i kvakama. Nikola je za razliku od Mila imao nove cipele sa sjajnim lakiranim vrhom i kožnim vezicama i nikada ih nije izuvao. Lijepo su odzvanjale na našem parketu i kuhinjskim pločicama, poput plesnih koraka Freda Astairea. Njegov bat koraka čuo se još od ulaza popraćen veselim zviždukanjem slavujeva poja. Ponekad bi čak i poskočio kao plesač, primjerice ako je baka spremila za ručak varivo od graška kojeg je volio ili ako bi majka otpravila baku i mene u šetnju. Naše se šetnje nisu mogle nikako izbjeći osim za kišna dana kad bi Nikola dolazio promočen, smežuran i sam plačan poput dana. Predao bi majci ružu i odsklizao u kuhinju neraspoložen za razgovor. „Kišit će tri dana kažu na prognozi“, mljacnula bi zadovoljno baka, razmaknula zavjese i pustila olovo s oblaka u našu malenu kuhinju. Nikola bi tek koji puta zazviždao poput slavuja pogledavši me ispod oka.

Latinski je naziv za slavuja Luscinia luscinia.

Prosječni mu je životni vijek pet godina.

„Nikola je bio kod nas 67 puta“, rekla je baka brojeći šezdeset sedam osušenih glava ruža. Do tog je broja majka već prestala redati slonove po veličini i nemarno ih odlagala gdjekuda. Slonova su bile pune ladice, zametnuli bi se između jedaćeg pribora, donjeg veša, bakinih ljekovitih pomada a surla jednog od njih poslužila je i kao žlica za obuvanje. Uskoro baka i ja nismo morale odlaziti u šetnje iako smo se dotad već priviknule na doček večeri u gradskom parku gdje smo nastavile odlaziti za lijepa vremena. S dolaskom večeri dan gubi na težini, djeca prestaju plakati, ulice se mekšaju pod žurnim koracima, ptice razmještaju na limenim krovovima, majka krpi crnu čipku svog kombinea, u Francuskoj je okončan štrajk sindikata.

Žene ne mogu živjeti same sa svojim cipelama.

U pola tuceta muškaraca ide ih šest.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2010.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR–ID 141175564
BKG 2 / 2010. Sveska 24.

Nazad