MUZAFER ČAUŠI

Muzafer Čauši, rođen u Baru 1959. godine. Priče je objavljivao u književnim časopisima: Balkanski književni glasnik, Plima, Dija… Diplomirao je žurnalistiku na FNP u Sarajevu. Oženjen, otac dvije kćerke. Živi i radi u Ulcinju.
Knjiga priča “Predstava subotom uveče” i "Svako mora imat nekog"..

Muzafer Čauši
   

Dark waltz

Otkad je moja kćerka progovorila - a nije dangubila ni trena - zasut sam svemogućim pitanjima. Sve do njene šeste godine dobro sam se snalazio i uspijevao da izmaknem zamkama što mi ih je neumorno, na svakom ćošku, postavljala. Odgovarao sam i pojašnjavao joj i stvari o kojima sam i sam malo znao. Ali, prolazilo mi je jer sam svakodnevno usavršavao vještinu da nedostatak znanja kamufliram gomilom lijepo složenih riječi. Bar sam tako mislio dok nisam počeo da hvatam jasne signale koji su govorili da mi ne vjeruje sasvim, da vidi da vrdam, ali je htjela da sa njom razgovaram, pa mi je dopuštala da izmišljam ili pretjerujem. Pričaj bilo što, pričaj o bilo čemu, samo pričaj sa mnom – govorio je Lunin pogled.  I ja sam pričao, ponekad lagao, zanesen maštao i bio skoro ponosan na sopstvenu domišljatost. Učio sam, usput, o mnogo čemu, zanimao se za teme koje su mi do tada bile potpuno strane i daleke. Djeca vas svojim pitanjima natjeraju da razmišljate o ljudima i životinjama, o pojavama i odnosima, na sasvim drugačiji način. Potaknu vas da mislite i o stvarima koje vam inače nikada ne bi pale na um. Tada shvatite da ona žele da o svijetu saznaju mnogo više od onoga što vi znate, zapravo: postane vam jasno koliko vi malo znate. A živjeli ste u uvjerenju da je to sasvim dovoljno i da je sve preko toga nepotrebno i samo opterećujuće.

Ušla je zadihana u kuću, umorna od cjelodnevne igre u dvorištu, i, ovlaš, kao da je nije mnogo briga, izustila pitanje od koga sam se stresao. Prošla je kraj mene ne pogledavši me i ne sačekavši odgovor otišla u kupatilo, a ja sam uznemiren naglo ustao i stao kružiti po sobi. Kako joj odgovoriti na pitanje koje će otvoriti još stotinu drugih, a ja ni na to jedno jedino nisam spreman? Iako sam ga očekivao godinama i znao da je neizbježno, zatečen sam i zbunjen. Kako da šestogodišnjoj djevojčici objasnim ko je njena majka, kada ni sam ne znam pravi odgovor. Pitala me zašto je njena mama stara, a sva druga djeca imaju mlade majke i meni je, već po njenom glasu, bilo posve jasno da je došlo vrijeme da se neželjena tema otvori. Da zatim krene krajnje neugodan razgovor za koji ni pretpostaviti nisam mogao kako će se odvijati i okončati.

Kada se Luna vratila iz kupatila, nije me zatekla u sobi. Iskrao sam se iz kuće nesvezanih cipela i s jaknom u rukama i odložio naš razgovor bar na kratko. Otišao sam u borovu šumu, besciljno lutao i pokušavao da sredim misli. Nije mi uspijevalo iako je bila jesen i obala pusta i tiha, iako na poznatim stijenama nije bilo žena koje se sunčaju. Da su one tu, da ih kiša i vjetar nisu raspršili na sve strane, stao bih kraj puta, gledao ih i divio se ljepoti njihovih preplanulih tijela. Znam da bih tek tada bio daleko od bilo kakve smislene priče, ali bijeg je moj vazdašnji odgovor na sve s čime nisam u stanju da se suočim. Ovoga puta nemam gdje pobjeći, bio sam svjestan, nemam se iza čega skloniti. Mogu se tek na kratko skriti kao noj, ništa više. Izložen sam i go kao pred cijevima na streljanju, prolazilo mi je glavom dok sam u grču smišljao kako da mojoj curici kažem da je njena majka, odnosno žena koju tako zove – moja majka. Da o njenoj pravoj mami niko ništa ne zna, a ja tek malo više. Da se sjećam samo muzike i crnog, prozračnog vela koji je obavijao. Sjećam se, nikada nisam zaboravio, i topline njenog tijela, ali o tome tek ne bih želio da razgovaram s djetetom. Kako se usuditi da joj kazujem ono što nikada nikome nisam...

* * *

Nigdje noć nije crna kao u Valdanosu. Nigdje mrak tako čvrsto ne obavije stijene, pripije se uz more i zakrili masline. U jednom trenu nestanu sve boje i oblici, sve utihne i zamre, kao da neka džinovska ruka iznenada spusti roletne.

Bio sam u barci sam i pokušavao razgoniti nelagodu provjeravajući da li se za ovakav mrak može bez pretjerivanja reći da se u njemu ne vidi ni prst pred okom. Kad god bih se našao u zgodnoj prilici volio sam da na sopstvenom primjeru vidim koliko su istinite sve te fraze koje se bez razmišljanja i mjere svakodnevno koriste. Neke, poput onih da neko laže kao pas ili pije kao smuk, niti sam mogao, a nisam ni htio provjeravati. Kao što se nešto može bez provjere uzimati za istinito, tako sam i ove besmislice odbacivao i ne pokušavajući da im dosegnem neki, kao, skriveni, dublji smisao.

Na sred zaliva plutala je moja barka, a ja sam pogledivao u crno nebo nestrpljivo čekujući prve znake da stiže tek dva dana načeti puni mjesec. Nikada nije prestala da me uzbuđuje neminovnost rađanja novog dana, izlazak sunca, dolazak noći i uvijek, u minutu, tačno pojavljivanje mjeseca. Čekao sam ga da pod njegovim fenjerom nastavim loviti lignje. Svake sam večeri izlazio na more sam i ovoga puta sam pomalo žalio zbog toga. Bio sam mali u svoj toj tmini, moja je barka bila slamka, a more pod nama beskrajni bezdan, crn i hladan. Trebao mi je neko da se bojimo zajedno, ali ja sam sve dotadašnje ortake otjerao. Jedan je mnogo pričao, drugi je samo ćutao, treći je uvijek kasnio i bio nespretan, a četvrti je volio da zapovjeda, a u mojoj barci to je bilo dozvoljeno samo meni. Niko mi nije valjao, niko potaman; žalio sam se na ljudsku nesavršenost svima koji su to htjeli da slušaju, a zapravo sam htio reći samo jednu i jedinu prostu istinu: htio sam da budem sam! No, nisam se usuđivao da to jasno i glasno kažem jer sam se bojao što će ljudi na to reći. Volio sam često biti podalje od njih, ali mi, ipak, nije sasvim svejedno što će misliti o meni, jer znam da o usamljenicima svi misle isto: to su oni koje niko neće ili oni što nikoga neće. Što je jednako nenormalno i neprihvatljivo. Ali ne i sasvim tačno, jer već na mom primjeru ta je teorija pokazala svu svoju krhkost: ja nisam sasvim izbjegavao društvo ljudi, a ni oni me nisu odbacivali do kraja. Voljeli smo se i družili, ali s mjerom – pomalo. A u barci okruženoj morem dvoje ljudi su, htjeli to ili ne, jedan zasebni, izdvojeni svijet, mikrokosmos, u kome se priča, voli, mrzi, jede, pije, prdi i piša, a to je već prevelika bliskost koju ja nisam želio ni sa kim, niti mogao da podnesem. Zato su moji odnosi s okolinom svedeni na podnošljivu mjeru. Po potrebi. Upravo tako: koliko je ko kome trebao. Jer, ako ćemo pošteno, potreba je jedini istinski motiv za zbližavanje i zajedništvo. Ljubav i tobožnje nesebično davanje cijelog sebe najčešće su samo ulog za ostvarenje zamišljene koristi. Žrtva koju Bog prije ili kasnije – vjerujemo u to – nagrađuje. Uvijek me zasmije i iznova oduševi duhovito kazana istina da su muškarci izmislili ljubav kako bi lakše došli do ... ženskog tijela.

Mjesec je opet bio tačan. Razmicao se teški, neprozirni zastor kao pokrenut zvonjavom budilnika i siva svjetlost narušila je beskrajno ništa. Ukazali su se obrisi crnih brda i po ko zna koji put iscrtavana je vječita granica između neba i zemlje. Istovremeno sa pomaljanjem velike blijede narandže, kao otrgnut od nje, niz maslinovu šumu, krenuo je hladan vjetar i namreškao površinu mora. Ali to nije bio samo vjetar, samo obični vazduh u pokretu. On nije doticao moje lice, nije mi mrsio kosu, niti mrznuo mokre ruke, ne. Bio je to glas, vanzemaljski, očaravajući glas. Muzika koja me obavila i za tren uvukla u svoj kovitlac. Bio sam zadivljen, prestrašen, uzbuđen, zbunjen... Slušao sam opčinjen, nevoljan da se branim i potpuno predan božanskim zvucima, nemoćan i slab usred vrtloga. Čekao sam da budem usisan u neki ogromni slivnik kojim ću, poslije nekoliko vratolomnih spirala, zauvijek oteći. Umjesto toga, snažno sam grabio veslima ka obali, ka izvoru čarobnog valcera što su ga maslinove orgulje otegle i razlile kao voda tuš na papiru.

Gledana s mora i obasjana mjesečinom poznata obala djelovala je čudno i strano, iako sam znao svaki njen kamen, stijenu i oblutak. Svaku uvalu, svaki usjek. Od rane mladosti to je moja obala, moje stijenje, moje more, sa svim mladim ženama koje tu dolaze. Dolazio sam za njima, bio njihov satelit, njihova sjena, njihov dobri duh koji ih voli i pazi. Jer ja sam se samo divio njihovoj ljepoti, skladu njihovih golih tijela, glatkoći kože. Nikada ni jednoj nisam naudio, niti pomislio učiniti nažao, iako su se ponekad, ne shvatajući da sam samo esteta, ljutile i pogrdno mi dobacivale. Događalo se i da moram bježati pred njihovim partnerima, razjarenim grubijanima što ih nikada nisu ostavljali na miru. Što su ih bez prestanka dodirivali i spopadali, a pravili se da ih brane od mene koji ih samo nježno, najnježnije milujem pogledom.

Sada je bila jesen i plaža je bila pusta i danju, a kamoli noću. Ali na moje zaprepaštenje ne i ove noći. Naslutio sam sjene i pokrete i prije nego sam sasvim prišao obali. A kada sam  barku prislonio uz visoku isturenu stijenu i uspravio se na pramcu, jasno sam ih vidio: mlade, nepoznate žene igrale su na šljunku. Okretale su se ukrug, prateći ritam maslinovog valcera i zanesene zabacivale glavu unazad. Njihove ravne duge kose lelujale su i upijale srebro mjesečine, a kroz paučinaste crne velove nazirala su se njihova tijela, bijela i predivna. One nisu doticale tlo, one su lebdjele raširenih ruku i sklopljenih očiju. Potpuno slijepe i neosjetljive za svijet oko sebe, izgubljene u transu igre, djelovale su nestvarno i ja sam se pitao da li sve to sanjam. Stajao sam nijem i ne trepćući zurio u preplitanje njihovih ruku, let kose, uvijanje tijela i vazdušastih velova. Zadivljen gledao sam ljepotu i sklad pokreta, a moje je tijelo bilo ukočeno u okretu,  zaustavljeno u neprirodnom položaju od kojeg sve boli. No, nisam osjećao bol, nisam ga bio svjestan opčinjen nestvarnim prizorom. Uživao sam u plesu, ja kojem je igra odraslih uvijek bila besmislena. Ja, koji sam bio ubijeđen da ples služi samo za pokazivanje i prizivanje partnera. Ritualna igra životinja kada se pare... Ne znam niti ću ikada saznati ko je bio u većem zanosu – one plešući ili ja gledajući, ali znam da je ta slika, koja me u trenu opčinila i zaposjela, postala zauvijek dio mene.

Veslao sam unazad, odmicao od obale, nesvjestan svojih kretnji i postupaka. Bježao sam ne želeći to, udaljavao se, a naprezao oči da između stijena nazrem bar još koji blijesak mjesečine na tijelima čarobnica. Htio sam da se vratim, a zahvatao veslima sve jače. Bio sam već daleko od kraja, zamirala je muzika i nestajale su slike, a ja sam se i dalje osvrtao i smušen neprestano nešto tražio po barci, ne znajući što. Shvatio sam, napokon, da preturam po svojoj ribarskoj torbi tražeći u mraku pribor – ja sam došao loviti lignje. Mjesečina je tu, nebeska svjetiljka koja će ta predivna morska bića okupiti i dovesti pod moju barku, a lovac u meni, nezasit i krvožedan, puniće kofu, strahujući uvijek da je premala i nedovoljno ispunjena. Odavno sam se pomirio sa saznanjem da u lovu postajem ogoljeno i istinsko ja, da se tu do kraja razotkriva sva moja ubilačka strast, da sam samo obična zvijer. Isti kao, uostalom, i svi ljudi na svijetu kada odlože maske i zanemare stege vaspitanja, obrazovanja, morala i civilizacije, koje ih stiskaju, žuljaju i sputavaju. Iz čijih okova svako malo žele da iskoče.

Uzeo sam peškafondo i odmotao najlon. Činio sam uobičajene i svakodnevne kretnje rutinski, bez strasti i žara. I nije išlo: mrsio se najlon, iglice su se kačile o moju odjeću, ubadale me, boljelo je i ja sam se najednom razbudio. Ovo nisam ja, prošlo mi je glavom, to nisu moji prsti. Ovo je mašina koja me oponaša, ona je hladna, bez osjećaja i volje - ne može se tako loviti... Ugurao sam pribor u torbu, pokrenuo motor i punim gasom krenuo nazad. Zvuk motora rastjerao je bunilo i ja sam opet bio svjestan svoje samoće i ništavnosti usred nepregledne visine nada mnom i tamne, tajanstvene dubine pod sobom.

Nisam se mogao smiriti i ugrijati ni kući kraj šporeta, nije pomogao čaj, ni suva odjeća. A onda sam cijelu noć proveo zureći u plafon, ustajao da pušim, otvarao prozor i gledao u Mjesec. Jesu li još uvijek one mlade žene tamo, pod ovom istom svjetlošću, usred one iste muzike? Zar one zaista postoje? Zar nisu samo plod mašte, straha ili požude? Zar ne žive samo u bajkama? Ili sam sve ovo sanjao, ništa i ničega nije ni bilo, ja samo umišljam, ludim, što li? Nije li osama uzrok mom  ludilu? Jesam li nenormalan već zato što sam drugačiji, što se ne uklapam u savršeno iscrtanu šemu? Moji vršnjaci su se već poženili i uzgajaju djecu, ruže i stomake, a ja sam sam. Zapravo, živim s majkom i nije da je ne volim (o, naprotiv!)  ali  sam, očito, samim tim da mi se uvijek otme riječ sam, duboko u sebi svjestan da ona ne treba da bude jedina kraj mene. A drugu ne umijem da nađem. Ne snalazim se u društvu mladih žena, smušen sam i ukočen i djelujem odbojno. One misle da ih prezirem, da ih ne volim, a samo kad bi znale koliko ih želim. Samo kad bi mogle i da naslute koliko čeznem za njihovim društvom, dodirom, nježnošću... Ali, kad god sam se našao u njihovoj blizini ja sam bježao. Smišljao sam najnevjerovatnije razloge samo da se izvučem, bio čudan, smiješan i spetljan, znam to. A kad bih se, napokon, izmakao od društva za kojim sam uistinu čeznuo, načas bih odahnuo, a zatim dugo tiho patio i proklinjao onoga što me ovakvog stvorio. I obećavao samom sebi da ću se promijeniti, da ću raskopčati grlo i usta, da se bježanje neće ponoviti... I ponavljalo se, naravno. Onda su svi digli ruke od mene, otpisali me i prekrižili. Najupornija je bila majka u nagovaranju da se ženim, da stvorim porodicu, ali je na kraju i ona odustala. Pomirila se jednog dana, prihvatila je da je njen sin poseban, da nije kao njegovi vršnjaci i nastavila da me pazi i voli. Drugačiji sam, uvrnut i čudan, ali njen.

Sljedećeg dana trudio sam se da odagnam misli od prethodne noći u Valdanosu, a zapravo ni o čemu drugom nisam mislio. Ni pomišljao nisam da opet tamo odem loviti lignje,  ali već u rano popodne, ranije nego ikad, spremao sam opremu i obuven pogledivao na sat. Kao i prethodne večeri ja nisam bio gospodar svojih pokreta i namjera, ja nisam mogao da upravljam sobom. Radio je to neko drugi, vodila me nepoznata ruka u meni, a ja se nisam mogao otrgnuti i poći kamo želim. Ako sam bilo gdje drugo i želio...

U suton, kada podivljaju boje na zapadu, bio sam na vodi i lovio lignje. Tačnije, samo sam činio poznate pokrete, trzao rukama i izvlačio, pritom, pokoju agresivnu ljepoticu,  ali to nije bio lov, već samo čekanje noći. Gledao sam u tamu maslinove šume i kada su se između grbavih stabala i kržljavih krošnji probile prve tanke trake mjesečine, vidio sam, najednom, tijela u pokretu. Učinilo mi se da čujem korake, mlataranje ruku, pucketanje prstima... Zadrhtao sam proboden jezom i bilo mi je namah jasno zašto se mještani oduvijek užasavaju noći u maslinjaku: on odjednom oživi, masline prohodaju, pokrenu svoja kvrgava tijela i sliče ljudima! A čovjek zna da se, pored svih utvara i čudovišta što ih je njegov strah stvorio, najviše, ipak, treba bojati – čovjeka.

Mjesec je zavladao nebom i one su opet bile tu. Na istom mjestu, sa svim tim srebrnim kosama, istim plesom i muzikom. I ja u svojoj barci, jednako očaran i zanesen. Ali, prenuo sam se užasnut, ne i sam: djevojka je lebdjela prozračna i laka nad pajolama i gledala me prozirnim, vodnjikavim očima. Znatiželjno me zagledala izvijajući vrat, kao dijete poklon omotan papirom. Onda je mirovala kao da pozira, okretala se i činilo se da se, zadovoljna sobom, ogleda o mirnu površinu mora. Bila je blizu, osjećao sam joj dah i mogao sam je dotaći, ali sam se ja skupio i prilijepio uz vlažne daske prove. Gledao sam, potom, kako se udaljava, kako klizi nad crnom, ravnom pločom. Nestala je iza stijene i malo zatim bila je u kolu sa svojim drugaricama. No, siguran sam da se ne varam, ne zanesena kao i one, jer je stalno pogledivala u pravcu moje barke. I, baš kada sam se pokušavao otrgnuti od čvrstih niti što su me svezale, kada sam želio da odem riješen da se nikada više ne vratim, ona je opet bila tu. Gledala me u oči, pružila je ruku i dotakla mi lice. Izmakao sam se, pomjerio se tijelom unazad, skoro sasvim legao na provu. Dirala mi je nos, ocrtavala prstom profil, igrala se mojom kosom, a onda se  nadnijela nada mnom i prislonila usne uz moje. Topla hobotnica pripila se i obujmila mi tijelo, a vazdušasti veo se prosuo i prekrio mi lice. Njena toplina rastapala je led što me držao u okovima otkad znam za sebe...

Nikada više neću ovdje doći, znao sam, čim sam uvali okrenuo leđa. Nikada se tu neću vratiti i nikada više neću vidjeti čarobnicu čije sam mirise i sokove imao svuda po sebi. Gotovo je, nje više nema, bio sam očajan, ona više nije ista, naružio sam je, oskrnavio. Ili je oskrnavila ona mene, učinila me običnim mužjakom, ne znam, ali se u trenu sve promijenilo. Ja sam sada isti kao i svi drugi, grozio sam se, ja sam koristio, upotrebio, iskoristio njeno tijelo. A ono je stvoreno samo da se gleda, da se poštuje, da mu se divi...  Kiša i jugo, kasna mokra jesen, odvojili su me od barke i lova, pa  i od iskušenja da je pod mjesečinom opet tražim. Prvi put u životu volio sam kišu. Želio sam da ona nikada ne prestane, da nebo ostane zauvijek sivo i da se Mjesec nijednom više ne pomoli nad granama maslina...

* * *

Zadovoljan sam svojim poslom, kao da sam ga sam birao. Čuvam borovu šumu od vatre. Dane provodim između mora i smolavih stabala, nad stijenama koje kao školjke čuvaju najljepše bisere – žene. Sve su one moje, sve ih volim, mazim pogledom, ljubim očima. Ponekad poželim da sam Sunce i da mogu gledati sve žene svijeta odjednom, milovati svima kožu, topiti ih svojim zracima, pa se trgnem, nasmijem sebi ludom i shvatim da sam tu da čuvam šumu. Kako su ti mladi nesavjesni i neodgovorni, kako se razbacuju opušcima, kako su spremni da zapale cijeli svijet za bilo koji prohtjev trena.

Danas sam se vratio iz šume malo ranije. Nadam se da će glasine koje sam prosuo gradom sačuvati borove umjesto mene. Nisu mladi baš voljni da provjeravaju da li u prvi mrak borovom šumom zaista prohodaju čudna, nepoznata bića koja vrebaju ljubavne parove. Da ih samo gledaju ili... Dok se tuširam i brijem, zlobno se smijuljim misleći na uspaljene dječake koji prestrašeni, naježeni, već u suton, svoje zbunjene djevojčice, žurno odvlače iz šume. U koju su ih do maloprije na svaki način mamili ili silili.

Obukao sam bijelu košulju, poslije ko zna koliko doba. Ne pridajem važnost odjeći i moje šumarsko odijelo sasvim mi odgovara i pristaje, ali danas je poseban dan – moja Luna je postala punoljetna. Osamnaest joj je godina, prava djevojka. Bože, kako vrijeme leti: sjećam se kao da je juče bilo kada je majka kao izbezumljena tumarala po kući, čvrsto držeći u rukama veliku pletenu korpu, ne znajući što bi s njom. Kretala je da je spusti na sto, onda na fotelju, kauč, pa bi se prenula i još jače obgrlila nenadani jutarnji dar, što ga je našla pred vratima. Gledao sam je bunovan i nerasanjen i ništa mi nije bilo jasno. Požurio sam za njom, na jedvite jade je sustigao i zaustavio. Pogledao sam u korpu od pažljivo ispletene suve lažine i sreo se s blijedim licem tek rođenog djeteta, koje se još više bijelilo vireći iz crne, nestvarno tanke svile i odmah sam znao! Samo lice koje je upilo mjesečinu može biti tako svijetlo, samo svila koja je obavijala tijelo moje vile ima ovaj sjaj! Samo ona može poslati ovakav dar. Prošlo je više od devet mjeseci moje tuge za njom, skoro trista dana bolnog gušenja čežnje...

Blijeda djevojčica došla je da ostane. Svojim Mjesec-licem donijela je i svoje ime – Luna. Rasla je uz mene i moju majku i neprestano me salijetala pitanjima.

Kada sam izbjegao da odgovorim na ono najteže, a najprirodnije, kada sam pobjegao i nevješto se skrio, ne kazujući joj ni riječi o njenoj majci, ona je zauvijek prestala da pita bilo što. Ili joj je u trenu sve postalo jasno, ili je mislila da je besmisleno znati sve o svakom cvijetu, pčeli ili moru, a ne znati ko te rodio, ne znam, ali pitala me više nije. Bio sam rasterećen, olakšan i bio sam joj beskrajno zahvalan na tome. Rasla je okružena našom pažnjom i ljubavlju, strijepnjom i nježnošću. Što starija sve povučenija, sve samotnija, tajanstvenija...

Sačekao sam da odu njene drugarice, da ostane sama u sobi. Lagano sam, uzbuđen i sretan, s posebno vrijednim rođendanskim poklonom u rukama, gurnuo vrata njene sobe i zakoračio u polumrak. I stao, ukočio se bez daha, našavši se odjednom, kao i one davne noći,  u vrtlogu poznate muzike. Lunina soba bila je obavijena onim istim razlivenim maslinovim valcerom! Ženski glas, nestvaran u svojoj ljepoti, uzvišen nad svim zemaljskim, dopirao je iz jednostavno krojenih zvučnih kutija, smještenih na polici, među knjigama i lutkama. Kraj muzičkog uređaja stajao je plastični omotač kompakt diska sa fotografijom djevojke koja je toliko sličila Luni da sam načas mislio da je ona. Ali, ispod blijedolikog portreta pisalo je Hayley Westenra. Sitnijim slovima: Dark Waltz. Potražio sam pogledom Lunu i nje nije bilo u sobi. Na vrhovima prstiju prišao sam širom raskriljenim balkonskim vratima i vidio svoju kćer kako ispruženih ruku gleda u Mjesec. Njeno je tijelo bilo obavijeno crnim velom ustalasanim vjetrom, a stopala joj nisu doticala tlo. Lebdjela je zanesena, slijepa i gluva  za sve oko sebe. Nije se osvrnula i nije me vidjela. Ja sam stajao uspravan, ukočen i nijem i gledao je nepoznatu i daleku. I ona je, znači, i ona... slutio sam, osjećao, znao...  Onda sam se, hodajući unazad, iskrao iz sobe. Priškrenuo sam vrata i ostao priljubljen uz njih da do kraja odslušam muziku rođenu u tami maslina.

Sjutra je novi dan, sunčan i vedar, predviđaju meteorolozi. Poraniću na svoje radno mjesto; biće kupača i šetača, vole i roštilj da nalože, a iskre lete na sve strane. Odavno nije bilo kiše, sve je suvo i zapaljivo kao barut. Moram poći u samu zoru, nema meni do jeseni radnog vremena. Zato treba leći rano, valjalo bi se noćas naspavati. Luni ću poklon ostaviti na kuhinjskom stolu da ga raspakuje i raduje mu se ujutro, dok bude čekala da provri mlijeko za njenu bijelu kafu.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2010.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR–ID 141175564
BKG 2 / 2010. Sveska 24.

Nazad