Robert Roklicer

Robert Roklicer, (Vukovar, 1970.) studirao je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti (odsjek dramaturgije). Od 1995. godine do 2000. godine radio je u novinarstvu. U tom periodu mnoge njegove eseje i književne kritike prenose eminentne tiskovine diljem svijeta (primjerice - francuski list Le Monde – «Granatiranje Zagreba»). Radi kao scenarist u Dramskom programu HRT-a te glumi u domaćim filmovima i serijama („Sigurna kuća“, „Živi i mrtvi“, „Metastaze“...)
Član je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske. Voditelj je tribine Jutro poezije.

Objavio je:
Underground (2000, 2005), Kako se ubiti (2007, 2009), O čemu pričaš (2007), Oprosti, a i ne moraš (2008), Pivo ne ostavlja mrlje od kave (2009). 
Suradnik - autor u drugim knjigama: Ekran priče 02 (2004), Zvučni zid (2009), Erato (2002). 
Prozu i poeziju kontinuirano objavljuje u Republici, Hrvatskom slovu, Novoj Istri, Poeziji, Večernjem listu, Vijencu i drugim listovima. Živi u Zagrebu.
 

Robert Roklicer

 

 

KOSTI IZ TRAVNJAKA

Nekoć sam se u ponoć budio
i odlazio na ulicu oponašati
vukodlaka.
Krvavih očiju promatrao sam susjede,
njihove sobe, slike na zidovima,
jebu li se ili već spavaju.
Otjerao bih sve pse s ceste
i otkopavao pileće kosti iz travnjaka.
Nikoga nisam napao.
Nikoga ozlijedio.
Nikome se ukazao.

Bio sam vukodlak bez dlake
na jeziku;
čekao puni mjesec
i zavijao.

Ali tiho, jako tiho,
da me tko ne čuje.


ISPRIKA NA MJESTU

Bacio sam u smeće pjesmu o M.
Umjesto pjesme poslao sam
nekoliko redaka njezinom D.
Napisao sam mu,
nemoj me ubiti, nemoj ni nju.
Zapravo, nismo znali što radimo.

Kada smo spoznali, bilo je kasno.
…Za svaki slučaj, ponovili smo isto
(dva puta) u njezinom stanu
i (samo jedanput) u hotelu.

Nevoljko ali smo ponovili,
uvjereni da ne znamo što radimo.

Valjda razumiješ ljudsku znatiželju?
(Kroz povijest su se događala
i gora sranja od ovoga, pa nikome ništa!)

S poštovanjem, tvoj kolega, R.


MERŠINJAKU

Saša mi se javio u snu i pozvao na votku.
Rekao je da nije umro nego se krije
od primitivaca, mamurluka, raka i pjesnika.
Stajali smo jedan do drugoga i ispijali iz iste boce,
kad sam mu rekao da izgleda dobro.

/ Ona njegova cjevčica u nosu izgledala je odvratno,
a sad ima bradu, kosu i glas; sličan je onakvom
kakvim ga pamtim prije bolesti. /

- Ptičica mi je javila da ti sada vodiš Jutro poezije,
rekao je, a činilo mi se da si prije bio normalniji.
- Zar u paklu ima ptičica, pitao sam ga prestrašeno,
otjeraj ih dok ja ne dođem.

- U paklu su samo pjesnici, a ptičice su zapravo manijaci
koji nas straše kad pišu.
To nam je ovdje najveća kazna.

- I dolje je ista stvar, rekao sam, i probudio se.


VIŠE SE NE SJEĆAM

Vrlo osebujan lik u plavom odijelu
i mašnom na vratu
govorio je stihove u rimi.
Okrugli stol u jednom klubu
okretao se u krugu, a mi smo
euforično vikali:
toooooo! hoćemo jooooš! bravoooo!

Nakon svakog stiha lik se naklonio
i teatralno napravio tik gornjom usnicom,
mahnuo rukom konobaru
da donese novu rundu pića,
a mi bismo vikali:
toooooo! hoćemo jooooš! bravoooo!

Više se ne sjećam kakve su mu pjesme.
Ali vino je bilo odlično.


INAČE NEMA SMISLA

Raj za kraj,
al ostavite ispred njega čistilište
i malo paklenih igračaka.

Na primjer, jednu Azijatkinju
(da mi se ispuni želja),
bocu Chivasa
i obavezno mobitel.

Javio bih društvu da uživam,
i nek' pocrkaju od zavisti.

Inače Raj, po meni,
i nema drugoga smisla.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2010.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR–ID 141175564
BKG 2 / 2010. Sveska 24.

Nazad