Svetlana Kalezić-Radonjić

Svetlana Kalezić-Radonjić je rođena 1980. godine u Podgorici. Po obrazovanju je doktor književnih nauka, po pozivu poetesa koja aktivno objavljuje od svoje petnaeste godine. Član je organizacionog odbora Svjetskog festivala poezije koji se svake godine održava na Kubi. Ne pripada ni jednom udruženju književnika. Radi na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, živi u Podgorici.
Kao posebna izdanja objavila je sedam knjiga poezije: Iz ugla ruže (1995), Cveće nedeljne samilosti (1997), Pozni dažd (1998), Zauzdati bezdan (2002), El manuscrito del silencio (Havana, 2006 – na španskom jeziku), Algebra naricanja (2008), Uporedna gramatika stradanja i strasti (2009).
Dobitnica je velikog broja nagrada i priznanja: Nagrada Festivala poezije mladih u Kikindi, nagrada Limskih večeri poezije, nagrada „Blažo Šćepanović“, Internacionalna nagrada „Les dix mots de la francophonie“, Brankova nagrada Matice srpske, Internacionalna nagrada „Nosside“ (apsolutna pobjednica), nagrada „Vuk Karadžić”, nagrada „Risto Ratković“, nagrada „Spasoje Pajo Blagojević”, Internacionalna nagrada „Le médaille de vermeil de l’Academie Européene des Arts“.
Pored pisanja proze, eseja i književne kritike bavi se i rok muzikom.

 

Svetlana Kalezić-Radonjić

   

Bijeg od prah-prirode

Ne može se pisati o onome što vas stvarno boli. Ne može se pisati o rani koja vas je unakazila i obilježila za čitav život, ni o kugi koja vam je u cjelosti izmijenila lik. Posmatrajte to ovako:

Zamislite jednu veliku sobu ispunjenu gustim tijestom i na njoj sasvim mala vrata. Soba ste vi, gusta masa koja vas ispunjava – bol, a vrata – otvor za tugu. Kroz tako mali otvor gust bol ne može proći. A pritom je nemoguće proširiti vrata, jer se svaki čovjek rađa sa onakvom emotivnom građevinom koja odgovara njegovom duhu. Često sam zavidjela ljudima malih soba sa velikim vratima! Koliko sam silno željela da budem jedan od njih! Tada sam shvatila – što dublje doživljavate stvarnost koja vas okružuje – vaš otvor je sve manji. Pisci nemaju vrata, već mišju rupu. A spadati u redove onih koji nemaju ni mišju rupu, već samo ključaonicu na zidu bez vrata – najteže je.

Ako želite da sve što izađe iz vašeg pera podjednako odiše snagom osjećanja i izraza trebalo bi pisati o onom što vas polovično boli, ne - posvećeno do kraja, nego onako svakodnevno, obično, jer... Od prevelikog bola se zanijemi. I ne treba ni pokušavati „pronaći riječi“ – akutni bol duha i duše je obrnuto srazmjeran sposobnosti izražavanja. Tijesto se može izbaciti iz sebe jedino ako se izdijeli na parčiće veličine ključaonice. Ne treba pisati o njemu, već ga u tragovima, u nagovještajima prepoznatljivim i poznatim samo vama, utkati u svaku svoju pisanu riječ. Rasuti ga kao zvjezdanu prašinu na mali kosmos svog djela. Osjetiti trag njegov na prstima kada okrenete bilo koju stranicu. I znati da je tako. Bez ikakvog objašnjavanja. I tu tajnu dijeliti jedino sa ... knjigom.

Razračunavanje sa bolom preko literature ravno je gradnji broda od jednog komada drveta. Od ogromne, nezgrapne mase najdubljih patnji treba dlijetom i čekićem u vidu pera izdupsti svu nepotrebnu sadžinu, a potrebnu funkcionalno preraditi, tako da se dobije oblik pogodan za plovidbu do čitalaca. Brod mora biti dovoljno jak da izdrži nepredvidljivo, ćudovito more i dovoljno lak da bude pokretljiv, da može izbjeći svakoj zasjedi u uskom klancu pravog čitaoca. Već spada u opšte mjesto kako knjiga po objavljivanju „započinje svoj vlastiti život“, sasvim nezavisan od pisca. I to je, zapravo, trenutak kada stvaralac postaje bespotreban i više ne utiče na napisano. Da li se iko ikada zapitao šta se dešava sa piscem nakon objavljivanja knjige, dok se ona uglancana, našminkana, tako glatke površine da odbija i najmanje zrno prašine, šepuri u izlogu, šta se dešava sa onim jadnikom koji se pretvara u beznačajno ime iznad naslova, po pravilu odštampano duplo manjim slovima od naslova samog? Pisac prestaje da diše stojeći na obali, gledajući kako mu knjiga iz sigurne luke njegove inspiracije otplovljava, svakim zaveslajem bivajući sve udaljenija, svakim zamahom sve više van njegovog dometa. A on se svojim poslednjim dahom trudi da joj duva u jedra. A ona se i ne okrene da poslednjim pogledom do kraja upamti svog tvorca.

Nesvjesna bilo čega osim vlastitog postojanja i ljepote u vezi sa tim – samo(za)dovoljno i nastavlja dalje ne pitajući se ni jednog trenutka kome duguje svoj život, iz čijeg je kala porođena, čijom pljuvačkom oblikovana... iz čije je prevelike usamljenosti i željom za drugom iz prašine, za Enkiduom u vidu knjige, nastala. I pisca kao i Gilgameša uništava ni manje ni više – jedna trećina, njegova ljudska trećina jer u trenutku slabosti zažali za svojim prašnim prijateljem kojeg ptica odvodeći ga u nebo ne odvodi u nepoznato, već u izbavljenje. U nedođiji ostaje on, pisac, Gilgameš, dok se knjiga-Enkidu spašava letom u onostrano od svoje prah-prirode. U kalu skapava samo tvorac.
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2010.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR–ID 141175564
BKG 2 / 2010. Sveska 24.

Nazad