Tatjana Jambrišak

Tatjana Jambrišak (Zagreb, 1965.) prevoditeljica, pjesnikinja i prozaistica. Završila je lingvistiku te njemački i engleski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Objavila: Duh novog svijeta (zbirka kratkih priča; Mentor, 2003.), Slova iz snova (poezija; Mentor, 2007.), Nikad bivša (proza; Mentor, 2007.), Blogomdana (logovi; Mentor, 2007.).
Višestruka dobitnica nagrade SFERA.
Objavljuje od 1989. u časopisima Futura i Alef, podlistku Jutarnjeg lista, fanzinu Parsek te u zbirkama priča hrvatskih autora u izdanju SFere i Nove stvarnosti. Aktivna je članica SFere od 1987. godine, te redovna recenzentica i urednica godišnjih zbirki najboljih priča hrvatskih autora u izdanju SFere. Osim pisanja i uređivanja, bavi se i podučavanjem jezika te prevođenjem za razne izdavačke kuće. Radi i 3D kompjuterske ilustracije, za koje je također nagrađena SFEROM. Svoju prozu i poeziju piše i na blogovima, te je 2007. objavljeno troknjižje tih zapisa.
Dvije priče su joj prevedene na španjolski i objavljene u Argentini.
 
Tatjana Jambrišak
   

Majstor kratke forme


Tatjana Jambrišak (1965) završila je engleski i nemački jezik i književnost. Član je Hrvatskog društva pisaca. Bavi se pisanjem i prevođenjem. Recenzira i uređuje zbirke priča. Da li zbog vremena u kojem živi, poslova kojima se bavi ili onog unutarnjeg osećaja koji svako od nas osluškuje i sluša, tek Tatjana Jambrišak se opredelila za kratku formu (pesme i priče). Tananost svetova koje je istkala čini se krhkom poput paučine, pa opet odoleva svim pritiscima. Poslušajmo kako sama doživljava svet u kojem boravi i koji tka.

* * *

BKG: Kada se u Vama prvi put probudio interes za knjigu?

JAMBRIŠAK: Za knjigu, vjerujem, rano. Kod kuće je bilo puno knjiga, slikovnica, mnogo više nego igračaka. Poneka lutka, lego kockice i knjige. Toga se sjećam. Za praznike i rođendane su mi poklanjali knjige, primjerene uzrastu, ali je bilo i mnogo majčinih knjiga. Ona je profesor književnosti i mnogo je čitala. Imala sam sve lektire, većinu iz dječjih biblioteka. SF sam ipak prvo srela na televiziji, originalnu seriju Zvjezdanih staza i Velsov Vremeplov, a tek onda, u stričevoj biblioteci, Sirijuse. Od petog broja sam ih i sama kupovala. A knjižnica u blizini srednje škole imala je sve knjige izdane u ediciji Kentaur. Sve sam čitala, ma, gutala.

BKG: Šta Vas je i kad inspirisalo na Vaš prvi književni pokušaj?

JAMBRIŠAK: Negdje krajem osnovne škole, pročitavši mnogo SF priča, pomislila sam da bih jednu i sama mogla složiti. I jesam. I nije mi se dopala. Vic je bio prejeftin, izvedba me nije impresionirala. Uglavnom, tih par papira iz bilježnice nikad nije oživjelo u štampi, što je dobro. I onda mnogo godina kasnije, nakon što sam godinama samo čitala i pisala fanzinske osvrte na filmove i SF, u SFeri je organizirana literarna radionica. Radili smo sitne vježbe, kratke priče, eksperimente. Zabavljali smo se, neopterećeni potrebom za objavljivanjem. A i nije bilo baš mnogo mjesta za to. I kad se pojavila ideja zbirke priča domaćih autora, morala sam sudjelovati. Prihvatili su mi priču premda je bila za jednu karticu kraća od propisane dužine. Bio je to Duh novog svijeta, priča koja je sljedeće godine osvojila nagradu SFERA. Sve ostalo je proizašlo iz toga. Očito je da dobro reagiram na pozitivne poticaje.

BKG: Kako su nastale Vaše prve zbrike (Duh novog svijeta, 2003; Slova iz snova, 2007; Nikad bivša, 2007. i Blogomdana, 2007.)?

JAMBRIŠAK: Duh novog svijeta je dio biblioteke SFERA u kojoj je objavljeno dvanaest zbirki autora koji su se tada već profilirali kroz nekoliko godina objavljivanja. Svi smo dobitnici bar jedne nagrade SFERA i dobili smo priliku prikupiti te objavljene i poneku novu priču i objaviti ih u reprezentativnim, tvrdo ukoričenim izdanjima. Druge tri knjige su nastale u jednom posve drukčijem razdoblju. Nakon tri godine gotovo svakodnevnog pisanja blogova, uredniku se učinilo da se iz tog mnoštva mogu profiltrirati i sortirati tri različite knjige. I zato su objavljene zajedno, kao trobložje.

BKG: Da li je radost objavljivanja danas ista kao što je bila nekad, na početku?

JAMBRIŠAK: Imala sam sreću da su mi svi tekstovi do sad objavljeni, osim onog prvog, neozbiljnog pokušaja. Osim, naravno, ovih koji su u pripremi. Zahvalna sam zbog toga svim svojim urednicima, posebno Darku Macanu koji me je nemilosrdnom kritikom natjerao da si tražim granice. S druge strane, onog trena kad je tekst gotov i kad ga ponovo čitam, a posebno nakon nekog vremena, to više nije moje. Ne prepoznajem više riječi. Ne osjećam ih i nisam ih u stanju recitirati. No, svaki put kad me objave, ponosim se time nekritički, kao teta s nećacima.

BKG
: Šta Vas više ispunjava: poezija ili proza?

JAMBRIŠAK: Hm. Nikad nisam voljela pravila. I zato pokušavam izvrdati svako koje se da. Volim o svojim pjesmama misliti kao o brzim slikama neke priče, a o pričama kao počecima nekih pjesama. A formu ću izabrati ovisno o tome je li mi važniji tijek slika ili riječi. Mislim da poezija više naglašava pojedine riječi, a da se proza događa između njih. I prije dvadeset godina sam napisala tridesetak pjesama i nisam ih nikome pokazala. I one su sad u zbirkama, inkognito.

BKG: Bavite se pisanjem i prevođenjem. Koji je posao za Vas zahtevniji? Koji Vas više privlači, ispunjava?

JAMBRIŠAK: Dobra pitanja... ne znam, odnosno, isto mi dođe kad se sve zbroji. Pisati mi je teže ako ne osjećam smjer; kod prevođenja smjer daje original. No, kod prevođenja nema puno izvrdavanja. Ispunjavaju me oba, zadovoljna sam što imam prilike raditi na tekstovima koji mi se sviđaju.

(Kao dopuna odgovoru na ovo pitanje, na predlog same Tatjane Jamrišak, ovde je preuzet deo jednog od njenih ranijih intervjua)

Koliko vam vlastito literarno iskustvo - jer iza vas ipak stoji zbirka priča i četiri zbirke poezije i poetskih tekstova - pomaže u ovakvom poslu? Ili odmaže? Dođe li vam da popravljate izvornik? Treba li se oduprijeti takvome porivu?

Pomaže mi, jer mijenjajući vlastite tekstove, sažimajući, mijenjajući strukture rečenica, birajući riječi, stičemo sigurnost u svom jeziku. To pomaže kod onog ponovnog kodiranja sadržaja i smisla prije tipkanja prevedenog teksta. Poanta je što manje mijenjati smisao koji se prenosi, ponekad je potrebno jače zahvatiti u promjenu, čak i gramatički, promijeniti strukturu, ako se tako bolje prenosi smisao. I to je, mislim, poanta prevođenja, pa i stripa, prenijeti misao autora u svijest čitatelja drugog jezika. Kompromise treba svesti na najmanju moguću mjeru, ali ih se ne treba bojati, a bogme ni pisati svoju verziju. Rekla sam gore da govornici dvaju jezika ne razmišljaju na isti način. Apsolutna materijalna vjernost bilo kojem tekstu ovdje nije imperativ, treba prenijeti stav, osjećaj i slike radi kojih taj izvorni lik uopće otvara usta kako bi nešto rekao.

A koje je veselje u pisanju i prevođenju? Postoje li neke drage ti anegdote iz svih tih sati provedenih za računalom? Neka rješenja kojima se naročito ponosiš?

O, pa sa svakim naslovom, novo veselje! Da nema zabave, možda bih radije davala instrukcije... Recimo, Ralf Koening često piše stihove. Njemački je divan jezik za rimu zbog vrlo malog broja različitih sufiksa, zbog morfologije. A još je i smiješan. Pjesmica o neandertalcu, u strogoj rimi i metrici, prilično me namučila, ali i zabavila. Kao i ljuto-cinična božićna oda potrganim igračkama iz Ratova zvezda u Robinsonovom Box Office Poison-u. S druge strane, na primjer, stoji Maus, s teškom, vrlo teškom temom holokausta i života poslije svega toga, koji od čitatelja, a posebno od prevoditelja traži da se uživi u događaje, da „bude tamo“, da proživi. No, postoje i vedrije teme u koje se možemo uživljavati, recimo priča o veseloj prostitutki Klari, koju preporučam svim ženama. Kao i Love and Rockets ili Halo Jones, u koje sam se zaljubila na prvo čitanje i kasnije ih imala sreću prevoditi. Odlika dobrih stripova, i dobre literature, odnosno svih vrsta umjetnosti, je buđenje osjećaja u primatelju, na bilo koji način, bilo kojim sredstvom. Ako vas pomakne s mjesta, ugrije iznutra, oblije nelagodom i trncima dok čitate tekst ili gledate slike - to je to. A to valja postići i prijevodom. Isto vrijedi i za dobru književnost. Emocije, svih vrsta, to je ključ. (Kraj navedenog teksta)

BKG
: Koliko je teško prevoditi fantastiku?

JAMBRIŠAK: Nije. To volim čitati i nemam većih problema. Sve čega se prihvatimo prevoditi, prvo treba naučiti u smislu vokabulara, naravno. A kod literature i stripova prvo dolazi na red autorov osobni kod, način na koji razmišlja i slaže misli u rečenice, teme o kojima piše kao i one koje mu nesvjesno prodiru kroz prste. Kad započnem prijevod, prvo ide sporo i oprezno, a kad se razbije taj kod, teče kao pjesma. Sviđa mi se taj osjećaj. Isto je i s pisanjem. Isti proces, samo se razbija vlastiti kod.

BKG: Bavite se i prevođenjem stripova. Pomaže li Vam činjenica da se i sami bavite pisanjem scenarija za strip?

JAMBRIŠAK: Ti moji scenariji su jako svježi pokušaji. Ono što mi pomaže u prevođenju stripova je činjenica da ih čitam od djetinjstva, a zadnjih dvadeset godina na engleskom. Osim toga sam lektorirala zaista mnogo sinopsisa i scenarija za stripove koji su objavljivani u Americi i Engleskoj, pa su mi forma i njezine zakonitosti poznati. Ostalo je stvar pokušaja i ispravki.

BKG:  Kakav izazov za Vas predstavlja strip? Kako izgleda raditi na stripu? Kako je tekla saradnja sa crtačima Banetom Kercom i Brankom Nikolić? Koji su stripovi nastali iz vaše saradnje?

JAMBRIŠAK: Zanima me priča u bilo kojem obliku i ne vidim veliku razliku između kratke priče, novele ili, recimo, stripa u nastavcima. Kao ni između pjesama i pojedinačnih tabli stripa. Horor strip od 6 tabli, kojeg je divno nacrtao Bane Kerac, nedavno je objavljen u časopisu Q strip, a od ove godine mi redovno izlazi tabla u Modroj lasti, školskom časopisu, koju izvanredno ilustrira Branka Nikolić Nara. Ovo što izlazi mjesečno su tekstovi pjesmama koje sam samo malo prilagodila uzrastu čitatelja. No, uzbudljivo mi je što crtači uvijek nađu i stvore ono što meni nikad ne bi palo na pamet, pa tako gotov proizvod ima više od jedne, moje, dimenzije. Višestruko više.

BKG: Imate li još neke stripove u planu i koje?

JAMBRIŠAK: Kako mi kažu, notorno nedostaje strip scenarista, tko zna? Ako bude potrebe i mjesta za objavljivanje, radit ćemo.

BKG: Više nego uspešno ste se oprobali i u 3D ilustracijama. Društvo za naučnu fantastiku Sfera iz Zagreba dodelilo Vam je 2002. godine nagradu Sfera za 3D ilustraciju. Kako je to uticalo na Vaš dalji stvaralački rad?

JAMBRIŠAK: Hvala. Zapravo, ne znam crtati. Ali su mi u ruke dali pravi alat, programe koji omogućuju ono čemu je i nebo preplitka granica. Poser za kreirati lik u pokretu, Bryce za stvoriti 3D scenu, osvijetliti je, nakalemiti na površine teksture, izabrati najbolji kadar i mnogo toga što izađe kad se igram time. I pri kraju Photoshop, za konačno oblikovanje. I ono što me najviše veseli - davanje imena, naslova i kratke pričice koja dodaje još jednu dimenziju slici. Uživam u svemu tome.

BKG: Da li ste negde izlagali 3D ilustracije i gde?

JAMBRIŠAK: Izlagala sam na godišnjoj konvenciji SFa u Zagrebu nekoliko puta, u jednoj knjižnici i u galeriji Foto, kino i video saveza u Zagrebu. No, trajnom izložbom smatram svoje stranice na internetu: www.tatjana.ws.

BKG: Odakle crpite inspiraciju za 3D ilustracije, odakle za stripove, priče?

JAMBRIŠAK: Klasično pitanje i jednostavan odgovor: stavim ruke na tipkovnicu ili miša i klikam. Dolazi samo. To neka vragolanka u mojoj glavi povezuje što sam čula, što me muči s onim o čemu sanjam. Njoj je sve jasno i kontrolira mi ruke. Naslonim se, privežem pojas i uživam u vožnji.

BKG: Šta za Vas predstavlja fantastika i zašto ste se opredelili baš za ovaj žanr?

JAMBRIŠAK: I nije baš bio težak izbor. To oduvijek volim i stremim svemiru i nemogućem. Ili onome što još nije moguće, u svakom slučaju. A istina je da danas živimo ono što je nekad bila znanstvena fantastika ili spekulativna fikcija, barem u tom znanstvenom dijelu. Mnogo izuma danas uzimamo zdravo za gotovo, a nekad je to bio samo san. Sad, neki bi rekli da je to eskapizam, ali ako je, prilično mi je duboko ukorijenjen i udoban.

BKG: Osvojili ste SFERU 1996. godine za priču Duh novog sveta, 1998. za kratku priču Crveno i crno, 2003. za priču Ima li bolje zabave, moje dame? i 2008. za zbirku pesama Slova iz snova. Šta je za Vas značio ovaj uspeh? Koliko Vam godi pažnja koju Vam čitaoci i mediji poklanjaju?

JAMBRIŠAK: Hvala još jednom, ali ne mislim o tome što radim u kategorijama uspjeha. Uspjeh je već što se ne mučim tijekom procesa i na kraju sam zadovoljna. A sve ostalo je bonus, posebno kad se nekome svidi. Na tome sam zahvalna i cijenim kad mi to i kažu. Jedino što je drukčije od prije je da imam više volje pisati kad se objavljuje, čita i pohvali. Ali, tu su svi pisci, mislim isti.

BKG
: Smatrate li da je SF slabo zastupljen u Hrvatskoj i regionu?

JAMBRIŠAK: Bio je, ali mislim da više nije. Već mnogo godina postoje dvije redovne godišnje zbirke, fanzini, etablirani književni časopis Ubiq, poneke novine i još mnoštvo mjesta gdje se danas objavljuje SF. Pomogle su i autorske zbirke, kao i antologija Ad Astra. Na svim tim mjestima dobrovoljno rade ljudi koji će objaviti dobru priču bez obzira je li autor mlad ili prije nije objavljivao. Godišnje na natječaj za SFeraKonsku zbirku stigne između pedeset i sto priča, oko stotinak autora redovno piše spekulativnu fikciju. Mislim da je to dobro.

BKG
: Čije Vam 'pismo' više leži: muško ili žensko? Šta je za Vas „žensko“ pismo?

JAMBRIŠAK: Ako prihvatimo opću definiciju razlika između ta dva pisma, onda „muško“ ne mogu pisati. Htjeli mi to ili ne, pisac se otkriva u tekstu. Može se glumiti nakratko, ali ne vjerujem da može na duge staze. A i ne vidim razloga za to. Na početku su me zbog priča o Uni Razum strpali u feministički tabor, ali sam, vjerojatno, razočarala te definicije raspletom u zadnjoj priči. Pišem ono što poznajem, o ženama najčešće, je li to onda „žensko“ pismo?

BKG: Kada ne radite, kada ne stvarate, šta čitate? Da li Vas knjige direktno inspirišu na rad i koje?

JAMBRIŠAK: Čitam svašta, što mi dođe pod ruku, ali se oslanjam na preporuke prijatelja, jer nemam dovoljno vremena pratiti cijelu produkciju i prijevode. Kad mi se netko svidi, onda pročitam i više naslova istog autora. Međutim, imam sreću da prevodim suvremene pisce koji mi se sviđaju, Mek Kartija i Elizabet Straut, i onda se njihovim riječima bavim mnogo pažljivije nego kad samo čitam. Čitam fantastiku, popularno znanstvene članke na francuskom jer tako vježbam jezik koji sam ozbiljno učila samo nekih pola semestra. Čitam što prijatelji napišu, čitam priče koje pristignu na natječaj i cjelokupnu SF produkciju prethodne godine za žiriranje za nagradu SFERA. Podleti mi pokoji suvremeni pisac, poput Izabele Alende ili Huelebeka. Čitam tuđe blogove. A od hobija su mi sad najdraži moji nećaci i sve što se njima svidi. Posebno moje tehnološke igračke, naravno.

BKG: Uredili ste jedanaest zbirki do sada (Zagreb 2014, Jutra boje potopa, Zmajev zlatni svitak...), većinu u saradnji sa Darkom Macanom. Šta je za Vas značilo to iskustvo? Čega se najradije sećate iz saradnje sa Darkom Macanom?

JAMBRIŠAK: Zapravo su te zbirke bile Macanova ideja, ali se on nakon par zbirki povukao iz uređivanja kad je tom idejom zarazio mene i Darka Vrbana. Sviđa mi se ta suradnja, jer su zbirke uvijek bolje kad se prvo raspravi što i tko će upasti u taj zadani broj stranica. A to postaje sve teže, pošto stiže sve više priča. Mi nastojimo uvijek predstaviti nekog novog, ali ne odbijamo niti jednu dobru priču. Svi zajedno radimo na pričama, i urednici i autori, kako bi bile najbolje moguće i mislim da je to dobro za sve, i u krajnjoj liniji, za čitatelje. Macan je vrlo strog što se tiče pisanja i nemilosrdno kritizira sve što ne valja. Smatra da tko preživi konstruktivnu kritiku i nastavi pisati, taj ima ono što je potrebno piscu. I mene je uvjerio u to, nakon što me upoznao s tom istom nemilosrdnom crvenom olovkom po tekstu i s tisuću pitanja „a zašto?“ i „gdje si to napisala?“

BKG: Recite nam nešto više o Internet stranicama na kojima pišete. Šta se na njima sve može pronaći?

JAMBRIŠAK: Pišem na jednoj društvenoj mreži gdje mi se najviše svidjelo kako izgleda to predstavljanje svježih tekstova. Stranice nisu strogo posvećene lijepim riječima, tamo svatko može pisati što hoće. Međutim, u svakom zrnju i kukolja i zdravog zrna, ali i pokoji brilijant. Volim pratiti one koji imaju volju potruditi se oko svojih tekstova. Neke od njih sam ponekad i objavljivala u zbirkama koje sam uređivala. Za promjenu. Autore koji nisu nužno SF pisci i fanovi, ali pišu takve tekstove jer ih tako osjećaju.

BKG: Kakvi su Vaši dalji planovi?

JAMBRIŠAK: Prevoditi dogovorene naslove. Urediti ovogodišnju zbirku koja se zove Parasvemir i donosi priče na temu steam punka i space opere. Pisati još tekstova za već osmišljene zbirke koje čekaju izdavanje. Imam dovoljno tekstova za jednu knjigu rasprava o rodnim razlikama, Karijatide, čiji je podnaslov šaljiv kao i ti tekstovi nastali na temelju mojih i tuđih iskustava na društvenim mrežama. Knjiga putopisa Plutanja nastaje polako, jer imam još mnogo tekstova u glavi koje nisam napisala dok sam putovala, a voljela bih uz njih priložiti i svoje fotografije, pa će financijska konstrukcija malo otežati. Obećala sam dopuniti i buduću zbirku SF priča 28 milijuna sunaca, a blogovi nastali uz glazbu, film i književnost tek čekaju da se ukalupe u neku ideju knjige. I zadnje, prevoditi svoje tekstove na engleski. U brice najduža brada, a u prevoditelja najmanje vlastitih prevedenih tekstova.

Razgovor vodila: Tamara Lujak
 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2010.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://balkanliteraryherald.com
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online)
COBISS.SR–ID 141175564
BKG 2 / 2010. Sveska 24.

Nazad