Branko maliĆ

Rođen 09.01.1975. u Imotskom. Srednju školu završio u Pločama, a u Zagrebu završio filozofiju i sociologiju.
Živio i radio u Pločama, Zagrebu, Gospiću i, kroz zadnjih par godina, u Imotskom.
Stalni je suradnik zagrebačkog dvotjednika „Zarez“.

 

SVIJET POD NOGAMA

 

Kroz tanki veo oblaka sunce izvlači sparinu iz asfalta i parkova, i podiže je prema sebi na očajanje onih koji se moraju vući s posla pješke. Mali grad što ga ljeto tako nemilosrdno kuha čudna je mješavina betona i zelenila ravnomjerno raspoređenih uz more. Prije oko pola stoljeća, dok je bio samo maketa izložena u nekom projektnom uredu davno upokojene države, mora biti da je izgledao kao dobra ideja. Sagrađen je planski, sastavili su ga logično i ekonomično, onako kako se sastavljaju dječji gradovi od lego kockica, i onda, u to nema sumnje, stali i zadovoljno promatrali taj poticajan prizor, tu ideju mladog i zaigranog uma. Bio je nešto po čemu su roditelji mogli procijeniti napredak djeteta. I vjerojatno su bili zadovoljni neko vrijeme, možda predugo da bi shvatili kako su se prevarili. Jer grad nikad nije dobro zaživio u stvarnosti koja malo mari za pametnu djecu i njihove igre, i sada, kada je nestalo zemlje za koju je izgrađen, on je polako ali uporno odumirao. Unatoč tome neki među njegovim stanovnicima, a možda zapravo većina njih, negdje u dubini duše su ga voljeli.
Jedna od takvih duša u liku trideset i nešto godišnje žene prelazila je most preko uske rječice što se usred grada ulijeva u more. Imala je auto, ali nije vidjela potrebe da ga vozi na tako kratke staze. Grad je malen i od posla do stana nema više od petnaest minuta hoda. A i voljela je, za razliku od većine svojih sugrađana, hodati glavnom ulicom što ukrug prolazi cijelom površinom grada, čak i po ovakvoj sparini. Kad more zrcali mutno sunce i smrad kanalizacije se penje sa sparinom prema nebu muteći odsjaj na prozorima solitera, čovjek shvati koliko je osjećaj za lijepo jedna tolerantna osobina. Stoga, budući je voljela razmišljati o sebi kao o osobi tolerantnih osobina, ona žustrim hodom nastavlja svoj put pločnikom, držeći se ipak podalje od rive obavijene smradom, i ne zamara se vrućinom niti u sebi ponavlja ono što nekad glasno kaže, a nikad zapravo ne misli: „Tko me, majku mu, bacio ovdje!?“
Terase kafića, poredane duž solitera, gotovo su potpuno prazne. Glazba se prepliće, novokomponirani dalmatinski sirtaki sudara se s elektronskim zvucima tko zna kakvog novog pop pravca kojem ona, staromodna kakva jest, ne zna ime. Tako neprikladno za ovaj lijeni grad; mali, minijaturni New Orleans. Takav small easy trebao bi u ovakvo sparno popodne imati sasvim drugačiju glazbenu podlogu, eventualno ... kao ...

...these songs of freedom ...

Poznata melodijska linija pjesme koju je voljela diskretno se probijala kroz zbrku zvukova i izmamila joj jedva vidljiv osmijeh. Skrenula je preko ceste prema praznoj terasi kafića dok je osjećaj sparine poprimao sasvim drugu kvalitetu. Marleyeva pjesma tekla je sparnom atmosferom bez napora, kroz cijelu kakofoniju šunda...

... that's all I ever had ... redemption songs ...

Privukla ju je bez da joj je pružila otpor, umornu od posla i pritisnutu tjeskobom beskrajnih problema,  pozvala je da sjedne na praznu terasu, odloži torbu i odlazak u robnu kuću. To je pjesma uz koju je odrasla i uz koju je, diskretnim majčinskim trudom, odrastao i njezin mali sin. Dok je sjedala za jedan od nekoliko praznih stolova, u mislima je s ljubavlju okretala sliku trogodišnjeg djeteta što pokušava tepajući pratiti jednostavnu melodiju pjesme.

... redemption songs ... that's all I ever had ... redemption songs
Gazdarica, oznojena, šlampava i vesela prilazi joj po narudžbu. Poslije par benignih duhovitosti i lamentacije o vrućini, ona zaključuje,
“Ajde kući, kuvat’ ručak.”
“Neću.”
“Šta će ti reć' ... čovik?”
Pogledale su se i nasmijale. Znalo se da njoj baš nitko ništa ne može reći na taj način i iz takvih razloga, osim u šali, a ovakve šale su ofucane i nema smisla da ih dvije duhovite žene razmjenjuju. Osim toga zadnjih par mjeseci dijeli stan samo sa djetetom. S mužem je raskrstila i sada je sama, u intermezzu koji vjerojatno neće dugo trajati. Jer mijenjala je muškarce s takvim gladnim očajem i brzinom da je svakome osim nje bilo jasno kako se u sebi grozi samoće. Ipak, malo je toga bilo što bi joj ijedan od tih prolaznika koje je puštala u svoj život mogao reći u bilo kakvom obliku imperativa. Osobito kad je u pitanju kuhanje i slične stvari.
Gazdarica se vratila u unutrašnjost malog kafića da joj napravi cappuccino. Naša se junakinja okrenula i pogled joj je pao na osušenog čovjeka za šankom koji je pijuckao pelin-borovnicu. Namignula mu je, a on joj je odgovorio poluosmjehom i nastavio gledati pred sebe, prema moru. Palo joj je na pamet kako je godinama prije imao običaj sjediti na barskoj stolici, neugodno ukočeno, i čitati satima kaubojski roman. Nikad se nitko nije potrudio vidjeti naslov romana, ali njezini prijatelji su nagađali da je uvijek isti. Svaki narkoman zabavlja se na svoj način, a ovi old timeri, mentalno zaglavili u nekom dobu prošlog stoljeća koje je u naše krajeve bilo zakasnilo, trajali su dugo i sa stilom. Tko bi danas provodio popodneva čitajući kaubojski roman za barskom stolicom? Takve karakterne klisure more više ne oplakuje čak ni u ovakvim malim gradovima gdje vrijeme nigdje ne žuri.

... emancipate yourself from mental slavery ...

Gazdarica joj je donijela cappuccino. S osmjehom ga je primila, odgurnula nogom stolicu na koju je stavila svoje stvari, zavalila se udobno i zagledala u more. Valovi su u blagom ritmu, činilo joj se, sasvim dobro odražavali nenametljivu melodiju pjesme. Osjetila je dodir maestrala na licu. Duboko je uzdahnula i pokušala pustiti nešto od tog lijenog mira u sebe. Znala je, naravno, da joj to neće uspjeti. Tablete što ih je uzimala nisu je do kraja otupljivale – bila je prejaka, ili previše divlja, da je svladaju. Davale su joj samo moment kontrole, ali ne i mir.  Taj je otišao i neće se vratiti.
Duboko je utonula u stolicu, na trenutak sklopila oči i onda lagano pustila da ih ispuni prizor mora, luke i brda. Svi troje, i gazdarica i stari džanki i ona, gledali su u istom pravcu, svatko u svojim mislima, svatko na svojoj poziciji, svatko u svom očaju. Da je neki stranac prošao i bacio oko na tu scenu bez sumnje bi pozavidio ljudima koji mogu sebi priuštiti ovakvu popodnevnu nirvanu. Ali u gradu svi su znali, premda o tome nikad nisu govorili, da je to samo naličje. Zbunjivali su došljake svojim nemirom i veseljem, tako upadljivo neobičnima uzme li se u obzir mali bankrotirani grad zbijen između golih brda i mora. Jer što je slučajni prolaznik mogao znati o prešutnom razumijevanju i uzajamnoj sućuti zbog nesreće koja ih je pogodila. A što se to strašno dogodilo? Nitko nije znao ili nitko o tome nije pričao. Tek ljudi su bili, kako su često sami voljeli reći, “sjebani” kao što im je bio “sjeban” i grad. Od čega, po čemu i zbog čega nikad nije postalo tema misli, da ne kažemo razgovora. Naša junakinja po tom pitanju nije bila izuzetak od svojih sugrađana. I ona je šutjela o uzrocima i počelima stanja u kojem je odrađivala život. Ne zato što ih se bojala, niti jer nije imala pameti da ih dokuči. Naprosto nitko nikad nije o tome poveo razgovor.

... these songs of freedom ....

Primijetila je kako maestral jača i kako se more blago uzburkava, kao i svakog popodneva u ta doba. Scena je odisala lijenim mirom. Laganim pokretom otvorila je kesicu sa šećerom, usula ga i počela kašičicom miješati cappuccino. Otpila je gutljaj, spustila šalicu i izvadila cigarete. Dok je pripaljivala, ruka joj je jedva primjetno drhtala.

... that's all I ever had ...
...redemption songs...

            Povukla je dim i otpuhnula ga polako i razvučeno. Ovdje je nekad sjedila kao klinka. Onda kada je bila bez straha i zadrške, gladna života i njegovih otvorenih cesta. Nasmiješila se dok joj je pogled lijeno prelazio terasu, tražeći lica što su postojala još samo u njezinim uspomenama. Dopustila je da odluta malo dalje prema cesti, dok se nije lagano spustio na asfaltirani trotoar kojim je došetala s posla. I, vidi vraga, primijetila je nešto zanimljivo. Nikad prije nije joj palo na pamet kako je trotoar u stvari zanimljiv prizor. Nije to bila zanimljivost nekog dotad nezamijećenog detalja. Nije joj se dogodilo neko maglovito estetsko otkrivenje. Ništa u stilu „kako je lijep ovaj svijet, osobito trotoar, a ja to nisam do sada primjećivala...“, ništa tako. Samo je jedna periferna spoznaja lagano došla u centar i otkrila se, nenametljivo i neumoljivo. Shvatila je naime da zamišlja kako mora izgledati taj crno-sivi reljef prošaran bijelim komadima pržine kad ti glava bez zadrške juri prema njemu. Stvarno .... ne izgleda li kao nepregledna, nepoznata zemlja? Mjesto pod nogama koje nitko ne primjećuje, a opet nepregledno i na svoj način puno utjehe. Kao neki novi dom iz kojega te nitko ne tjera. Prazno, utješno mjesto. Kakvo to mora biti olakšanje kad podijeliš sve svoje stvari i izrekneš sve svoje pozdrave, zanemariš po prvi i posljednji put sve one koji će za tobom morati počistiti, odrekneš se odgovornosti prema svim onima koje ćeš ostaviti zaražene tvojom neizlječivom spoznajom? Kako je lako zakoračiti kroz ta jedina uvijek otvorena vrata i otići u svijet pod nogama. Brojati zauvijek zrna pržine.
Vidno nervoznim pokretom otresla je pepeo i uz tihi uzdah ponovo se zavalila u stolicu. Otpila je gutljaj cappuccina. Šalica je malo iskliznula iz tanjurića kad ju je spustila i nešto tekućine se prolilo. Nije primijetila. Napad će proći, znala je. Bila je znala i da će doći tijekom godine dana mira, premda to nije priznavala sebi. A kako samo ljudi precjenjuju sva ta priznavanja sebi. Takve stvari zapravo nisu za priznavanje. To, naime, da si načet i da osjećaš, znaš, da nema nikakvog smisla u ovim danima što idu jedan za drugim u lakom padu. Sav je ovaj sunčani svijet pored mora, sav taj easy livin', samo fasada koja se ljušti. On pogledu ne slika lakoću života, nego lakoću umiranja. Svi to znaju, zašto onda da o tome pričaju? Priča se o veselim stvarima, kao nekad, kao da smo još uvijek „nekad“, jednako kao što se o pokojniku priča kao da je živ ili kakav je bio kad je bio živ. Kao da još uvijek ne znamo da je kraljevski luk koji je nosio teret naših života oduvijek bio samo slikarija na dotrajaloj fasadi.

 

... none of them can stop the time ...

            “Kako točno, Marley, kako točno! Samo na što si mislio? Da je vrijeme parni valjak? Neee... nisi na to mislio.” Nešto drugo je mislio. Kao da je to važno. More je uhvatilo ritam pjesme. Valovi su se kotrljali, tek tu i tamo s naznakom pjene na vrhu. Ako se maestral pojača osjetit će kapljice na licu. Sklopila je oči i duboko udahnula popodnevnu atmosferu. Bila je ista kao i onda kad su tu sjedili poslije škole, svi oni što su sad uglavnom rasuti uokolo i rijetko se sreću pa makar većina živi u istom gradu. Koja je to bila gomila trkača što je čekala start, da krenu svatko za svojim ciljem i svojom nagradom. Usred sve pucnjave, kaosa, preslagivanja svijeta, novih horizonata, buđenja naroda i ostalih kuraca i palaca, promašili su startni pucanj. To jest, ako ga je uopće bilo. Za njih više nema mjesta, za sve te radosne ludosti što su im punile glave, i koje nitko više ne može razumjeti. Prešla je pogledom terasu kafića, stavila u sjećanju svakog na njegovo mjesto. Malo ju je štrecnulo u grudima. Pije previše kave. Svi su oni uvijek pili previše kave. No godine je stižu, polako ali sigurno, i mora početi paziti. Uzimajući u obzir taj vražji bipolarni poremećaj, sve te tablete koje guta, najbolje bi bilo da se čuva. Kakva šteta, jer nikad se nije voljela štedjeti. U to ime, dovršila je malo predugim gutljajem cappuccino.
Živica koja je dijelom zaklanjala terasu od ulice počela je šuštati, kako se maestral pojačao. Na moru jedna se jedrilica vraćala na vez, nošena povoljnim vjetrom. Kako idilično. Bijelo jedro na blago uzburkanom komadu mora. Djeca trebaju gledati takve prizore od malena. Treba im zabraniti TV i ostale gluposti što ih stavljaju u kalup koji je smišljao roditeljima nepoznat netko, čije namjere teško da su dobre. Trebaju se naučiti miru od malena, bijelim jedrima i blago uzburkanom moru. To daje osjećaj stabilnosti – a što bi ona dala da ga ima – to daje unutarnji mir koji se nosi kroz život ...
... gluposti ... kakve gluposti. Vrijeme je da krene, pjesma je završila. Ali ovdje je uvijek bilo lako sjesti, a teško ustati. Sad joj više nije bio potreban Bob Marley kao izgovor. Svatko tko je proveo duže od par mjeseci u gradu znao je koliku inerciju on stvara. Osjećala se kao uporna težina što čovjeku ne da ustati jednom kad je negdje sjeo. Bila je pomiješana sa sparinom i sasvim benignom ljudskom lijenošću, skrivena u njima kao zmija u grmlju. Tako je to počinjalo, taj njezin zov, a metastaziralo je u groteskne oblike kao, recimo, kod onog freaka koji je gotovo svake subote u zadnjih trideset godina najavljivao svoj odlazak u Indiju idućeg tjedna. Treba li napomenuti da nikad nigdje nije otišao? A imao je novaca, bio je već tamo, znao je put, nije imao obaveza niti veza. No nije mogao ustati s barske stolice, inercija grada ga je zarobila zauvijek. I možda jedno zrno ljubavi. Jer zavičaj je zavičaj, a u doba sveopćeg kidanja korijena možda baš ovaj urbani promašaj dobiva na vrijednosti jer ih on nikad nije ni imao. Rijetka je stvar stanovati u nečemu što je oduvijek bilo samo ideja. Tko zna, možda upravo to smekšava oštre rubove stvarnosti i dopušta ovo lebdjenje između mora i uspomena što ih vežu tri minute jedne pjesme.
Očekivano, maestral je jačao. Zaista joj se nije dalo ustati. Nije naručila neko novo piće, samo je nastavila sjediti i gledati pred sebe. Zajedno s dvoje ljudi iz pozadine sačinjavala je sliku, zamrznuti kadar života. Lomljiv kako samo nešto zamrznuto može biti lomljivo. Ili prije topljiv? Sparno je, pa je logično da se led topi. Nebitno. Nije joj bilo stalo zadržati konzistenciju u metaforama kroz koje je promatrala trenutak. Izvor im je jasan. Dubok i nepresušan. Da je bar ostao zatomljen, zatrpan naslagama iluzija. Da li je ikad, morala se upitati, bilo doba kad su iluzije tako brzo okopnile? Tko će to znati. Ali nije si mogla iz glave misao da svojim životom svjedoči nečemu čega prije nije bilo, nečemu sasvim novom i užasnom. Nekoj činjenici o kojoj ništa nisu znali ni zdrav razum, ni iskustvo generacija; sve one utvrde mira koje mladi ljudi preziru, jer ih uzimaju zdravo za gotovo kao i mladost samu. I što je ta činjenica bila, tako neuhvatljiva i neumoljiva? Da li je to bio samo jedan od bezbrojnih lomova koje su i naši preci doživljavali, a o njima nisu ostavili dokumenta, ili je pak bila riječ o nečemu što oni nikad nisu spoznali; nešto što u krajnjoj liniji opovrgava sve pretke i sve što je bilo? To bi moglo biti ... da ... tako je strano ... kao i svijet, ovaj čudni novi osjećaj života ... koji otvara rupu u čovjeku ... i stvara vrtlog u praznini ...
Usidrila je pogled za bijelo jedro koje je zamicalo izvan vidnog polja. Nije htjela pomaknuti glavu da ga prati, ionako joj ne bi pomoglo. Ali, za trenutak, uspjela je skrenuti misli. Morala je. Misli ne mogu ubiti, ali mogu dovesti pred smrt. Dovesti za ruku, kao grupa djece kad čovjeku žele pokazati nešto zanimljivo. Valja stoga paziti s njima, kao i s pametnom djecom. 
Bijelo jedro je nestalo negdje iza zaslona živice. Poznavala je vlasnika jedrilice, bili su prijatelji. Dok je još bila udana to se zvalo „kućni prijatelji“, jer bio je školski kolega i srodna duša njezinog bivšeg muža. Sada je morao održavati osjetljivu ravnotežu između dvije krajnosti jedne razbijene obitelji. Nasmijala se u sebi. Samo u ovakvoj čudnoj pripizdini, usred galopirajućeg osiromašenja i raspadanja svega što se može imenovati sistemom, jedan pedesetogodišnji apsolvent sarajevskog fakulteta i učitelj u osnovnoj školi može sebi priuštiti jedrilicu. Malo naknade za rad u izoliranom području, malo ovog, malo onog, i on živi kao bubreg u loju. Ležerno i bez napora kako su navikli pripadnici njegove generacije. Nije mu zavidjela zbog toga. Prvo, po prirodi nije zavidna. Drugo, kao i ostali,  mijenjao je dan za noć, lak život za polaganu smrt, a da to nije ni znao. Tko bi, ako je iole odgovoran prema sebi, zavidio na takvom nečemu? Štrecnulo ju je u grudima. (Je li to stvarno višak kave ili ono što se nekad, dok su osjećaji još bili jasni, zvalo tuga?) Sve se raspalo. Ni petnaest godina iluzija, i onda krah. Raspad braka, raspad prijateljstava, raspad ovoga i onoga. I kad bi samo mogla sebi reći, nepravedno je. Ali nije nepravedno. Nije znala zašto, ali osjećala je da nije nepravedno. Krivnja je prožimala pustoš što se širila. A gdje su onda to pogriješili ili, konkretnije, gdje je to ona pogriješila? Nije lagala ni sebe ni druge. Bila je izuzetno impulsivna, do te mjere da je se moglo nazvati divljom. Ljudi oduvijek govore za takve kao ona da u sebi ne kriju neka trula, mračna mjesta. Nikakve zametke umiranja prije smrti. Pa ipak, dogodilo se. Nešto je puklo u njoj, kao i u njezinom ležernom prijatelju, samo je ona toga bila svjesna. Do sada o tome nije mislila, ali bila je svjesna. 
Vjetar je odnio praznu kesicu šećera. Pogledom je pratila njezino isprekidano kotrljanje terasom dok se nije zaustavila na trotoaru. Titrala je uglavljena između asfalta i jedne od željeznih prečki što su odvajale ovaj ružni, nepopločani, na brzinu izliveni nogostup od ceste. Zaglavila se i titrala, vjetar je bio dovoljno jak da je baca uokolo, ali ne i da je izbaci iz fokusa. Zakovala joj je pogled.
“Jesi li ti vodič moje duše, oj Kesico šećera?! Da li to neki bog progovara kroz tebe? Zar ne znaš da ti je poruka iz nekog drugog, stranog doba? Ja nisam odgojena za svijet u kojem je okrutnost mjera sudbine. Nisu me učili da nema nade i da smrt zove kad joj se prohtje. Nisu me učili ... nisam očekivala ... nismo znali da će se vrijeme promijeniti ... mislili smo da su stvari riješene ... da imamo svoje vrijeme, da ga proživimo po svojoj mjeri. Gdje me zoveš papirnati psihopompu? Svijet pod nogama ... mislila sam na nešto drugo, nisam htjela biti tako doslovna ... zar je baš riječ o tome ... zar je to cijelo vrijeme bio cilj ... svijet pod nogama ... Neću moliti milost, oj Kesico šećera. Ne trebaju mi znakovi iz velikog nepoznatog. Ne idem za tobom. Jebi se i ti i tvoji znakovi.”
Nasmijala se kroz suze. Neki stari, zaboravljeni utisci, mentalne i emotivne fotografije ovog malog komada svijeta,  prošli su joj pred očima. Kako je sve neponovljivo jednom kad znaš da je došlo kraju. Ali kraj je uvijek bio tu i bit će još dugo. Mlada je, živjet će. Drugo joj ne preostaje. Ima odgovornosti, ima dijete. Nije joj se dalo okrenuti da vidi gleda li je itko, sad kad je primijetila da plače. Pred njom, ulica je bila pusta, a ljudi iza nje nisu mogli vidjeti što se s njom događa. Ipak, prošlo joj je kroz glavu da nisu ni morali. Osjećali su se isto. I da su je vidjeli, vjerojatno bi ostali nepomično u svojim nišama života, na izraubanim barskim stolicama. Ne bi joj dali riječ utjehe, jer je nisu imali, a ionako su suosjećali prešutno i bez sentimentalnosti, kao i svi osuđenici. Ne bi, dakle, stvorila neugodnost ni njima ni sebi.
“Hej, gazdarice!”, obratila se bez osvrtanja dok se naginjala da uzme torbu.
“Reci stara.”
“Može još jednom ona od Marleya?”
“Baš ... sam ... tija ... čut' ... tu ... stvar ... opet ...”, primijetio je stari freak nevjerojatno razvučenim, šuškavim, govorom. Imao je pristojan broj zuba a govorio je kao da nema ni jednog. To je bilo karakteristično za sve njegove preživjele prijatelje. Prema legendi jedan od njih, neki arhi-freak za kojeg su svi čuli, a nitko ga nikad nije vidio, nije imao prednje zube. A kako su se svi ugledali na njega, tako su nesvjesno imitirali i njegov govor. I svi su govorili kao da nemaju prednje zube. Nasmijala se dok je iz torbe vadila rubac, dok je u njoj rasla spoznaja koliko voli ovu vukojebinu.
“Aaa ... to je iza šanka ... taman sam se opustila ... ajde ti ...”, obratila se gazdarica freaku.
“Taman ... posla ... uopće nisi ... profesionalna.”
“Nema veze, vrtit ću je u glavi.”, okončala je spor naša junakinja, dok je rupcem brisala suze koje su sad više dolazile od smijeha, nego od očaja. Nitko se nije ni pomakao, a ona se nije okrenula.
“Tako ti i je' najbolje.”, zaključila je gazdarica. Freak je ispunio svoju kvotu razgovora za taj tjedan i nije dodao ništa.

            Ah, redemption, redemption, redemption songs .... zavalila se u stolicu s osmjehom koji je bio mješavina očajničke ironije i iskrene veselosti. Čudno je bilo kako nitko nije primijetio, dok stvari nisu na očigled krenule nizbrdo, da je ta karakteristična, nekontrolirana veselost zapravo simptom manične depresije. Svi su se čudili, „pa kako ona“, „pa ona je ok“, „pa ona je puna života“ ... nisu shvatili ... ona je prazna od života ... zato je izgledala tako laka. Nitko nije vidio dubine, možda ni ona sama do jednog trenutka, do onog dana kad je došlo dijete i kad se bezdan otvorio. Čudno samo kako se sve to nekako poklopilo, njezin slom i slom svijeta koji je mislila da poznaje. Da li je to bilo zbog toga i što je za sebe samo mislila da se poznaje? Da li je topli, poznati svijet bio samo odraz njezinog lica koje se skrhalo kada ju je život prisilio da stane i zagleda se u sebe? Možda se o tome radi. Možda, a možda i ne, ili i da i ne. Bilo je to veoma zanimljivo, dobra stvar za ubijanje vremena, ta činjenica da svijet slijedi njezina otkrivenja. Samo ta prokleta tišina, to suučesništvo bez razgovora ... stvarno je nekad ubijala volju. Zbog čega ljudi ne bi stali i trijezno porazgovarali, rekli jedni drugima: raspadamo se. To samo po sebi ne bi smjelo biti teško. No vjerojatno se šuti jer se u dubini duše zna da bi netko postavio krivo pitanje: Što da radimo? Mogući odgovor bi bio pretežak. Zato bolje je šutjeti. Odgađati neminovno, jer doći će ono, o tome nema sumnje.

            Maestral je u dobroj mjeri razbacao sparinu, ali vrućina kasnog ljetnog popodneva još je bila tu, oštra i suha. Naša junakinja se protegnula u stolici i klonula malo glavom, tako da je onima koji su je gledali s leđa moglo izgledati kao da spava. Pogled njezinih sada malo crvenih očiju bio je zamagljen. Upijala je atmosferu popodneva, puštala je u sebe kao da nikakve opne između nje i ovog vrućeg popodneva nema, kao da je spužva koju netko lagano stiska. Uvijek joj se činilo da je ona stara priča o veselosti i lakoći mediterana šuplja. Jer ova izloženost sunčanom nebu, sve i ako je oblikovala od djetinjstva njezinu nasmijanost i lakoću manira, nikako nije osvjetljavala dubine. A one, ljubomorne kakve jesu, vraćale su joj milo za drago na grozan način. Ili je to bila samo nezgrapnost proturječja; zbunjujućeg sukoba između onoga što se pričinja i onoga što jest? Nitko nikad o tome nije govorio. Nitko. Da se onda barem nije govorilo uopće. Jer stvari su se falsificirale, kao što je falsificiran bio i njezin život. I to je povlačilo kaznu, kaznu koja je dostizala svakoga, pa i onoga tko se odupirao laži i nastojao da istina dobije riječi koje zaslužuje. Jer, što god mislili, istina prevlada na kraju. Jedino što ne poznaje milost i ne sluša izgovore. Ne pomaže kad se govori, „samo smo malo pristali na igrokaz, u dubini duše nismo vjerovali u to“. Ne pomaže, jer to je laž. Čovjek se brzo navikne na dobre stvari, a lagodan život svima izgleda dobar, osobito kad ih se uspije uvjeriti kako su ga  zaslužili. Ako postoji istina koju se dade izraziti u jednoj rečenici, onda je to činjenica da ovdje nitko ništa nije zaslužio.
Okrenula se prema unutrašnjosti kafića. Sunce nije prodiralo unutra zbog teške sjene solitera. Samo jedna zraka je presijecala prostor uranjajući sve ostalo u prividnu tamu, radeći optičku varku, privlačeći na sebe pogled koji po prirodi traži svjetlo. Zrnca prašine igrala su svoj nasumični ples cijelom njezinom dužinom što je djelomično presijecala dva lica za suprotnim stranama šanka.
“Što je stara?”, progovorilo je lice zamagljeno zlatnim zrncima koja su se na titraj glasa uzburkala i rasula u svim pravcima, ali samo da bi na svoje mjesto pustila nova i održala iluziju.
“Ništa.”
“Zamislila se ... nešto ...”, dodao je stari freak s osmjehom što mu je izborao ionako izrovano lice čovjeka koji se rijetko smije. Doista, mora da je riječ o osobitom trenutku, jer nikad ga nije čula da ovoliko govori u jedno popodne. Predosjećao je o čemu to ona misli. Prekršio je svoj zavjet nezainteresiranosti da joj to potvrdi, i nasmijao se. Nasmijala se i ona, gledajući, zaslijepljena popodnevnim suncem koje joj je još ispunjalo oči, u njegovo lice napola skriveno u iluziji mraka. Znala je da oboje ljudi za šankom vide njezine crvene oči. Znala je da je razgolićena na popodnevnom suncu, koje ju je zaslijepilo. No to nije bio nikakav problem. Razumjeli su se oni i predobro. I nisu je pitali o čemu se to zamislila.
“Idi doma.”, dodala je gazdarica blago.
“Pa ... mogla sam.”, posegnula je za torbom.
“Pusti.”
“Ma daj...”, počela je izvlačiti novčanik.
“Pusti!”
“Ok ... adio. Idem kuhat’ ručak.”
“Blago njemu s tobom, 'ko je, da je.”
“Jel'da?! Ima samo tri godine, a već mu krenulo sa ženama.”
Ustala je i krenula preko terase, dok je gazdarica izašla počistiti njezin stol.
“Gazdarice ...”, odjeknuo je otegnuti glas iz tamnih, pitijskih dubina kafića.
“A?”
“Guzice ... su ... ti ... ‘ko ... čvarci ...”
Nije obratila pažnju na sočni odgovor jer ju je uhvatio napad smijeha koji se penjao negdje iz stomaka i stao joj potresati cijelo tijelo. Pognula je glavu kad je izašla na trotoar, pokušavajući sakriti erupciju smijeha. Nastavila je prema stanu.

Tanka skrama oblaka je nestala, razbacana suncem. Ono sada prži suho i jasno. Grad, ružan u svojoj logičnoj, pomno isplaniranoj neprikladnosti vlastitom prostoru, prazan je cijelom dužinom glavne ulice. Svjetlo je zatvoreno u vječnom krugu mora i prozora zgrada iz kojeg ništa ne može izaći napolje. Jedna duša nastavlja žustrim hodom svoju rutinsku migraciju pod tim nemilosrdnim reflektorom mediterana. Ona se gubi iz pogleda dok nastavlja prema stanu plačući od smijeha, držeći pogled na uzavrelom asfaltu. Tom svijetu tako trijumfalno bačenom pod njezine noge.


 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2014.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82 
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov. 
– Elektronski časopis.
Način dostupa (URL)  http://www.balkanskiknjizevniglasnik.com/  http://www.balkanliteraryherald.com/
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online) 
COBISS.SR–ID 141175564 
BKG Sveska 25


Nazad