EDI MATIĆ

Rođen 1962., studirao elektrotehniku u Splitu. Bavio se grafičkim dizajnom, glazbenom i video produkcijom. Jedan od pokretača Udruge za kulturu Kurs, projekta Writers in residence i Literaturhaus Split. Kratke priče objavljivane u Makedoniji, Turskoj, Njemačkoj, Austriji, Srbiji i Crnoj Gori, Samostalne izložbe fotografija u Beču, Grazu i Leipzigu. Autor dva romana: „Ovdje fali ženska ruka“ (Ljevak, 2008.), nominiran za nagradu Kiklop i VBZ; „Grimalda“ (Ljevak, 2012.), književna nagrada Steiermärkische Bank, prijevod i objavljivanje romana u Austriji (Leykam /Graz).

 

Bulevari

Srest ćemo se pored one drvene kapije, skriveni od pogleda zavidnih anđela, tamo, 
na Bulevaru mladosti, broj dvadeset i jedan.
Imat ćeš vunenu kapu pod kojom izviruje tanušna pletenica, čarolija osmijeha i sklopljene oči, ja ću te uzeti i odnijeti kraljevstvu kraj mora, gdje nas ne poznaju cigani, pjesnici i namršteni carinici, moja Annabel Lee.

Tijelo od srebra, rastvoreno srce, otisci nožnih prstiju na mojim usnama i skrivena stanica
na Bulevaru čistilišta, broj pedeset i dva.
Poznajem svaku krivinu tvojih arterija, gdje se krv kovitla. Dok uzmičemo cestom prema visokoj planini, promatram stijenke tvojih sitnih alveola koje udišu novi život, moja Beatrice.

Čelična mreža pridržava liticu da se ne sruči na nas, 
na Bulevaru Države s unutarnjim sagorijevanjem, broj ‘ko zna koji. 
Preplićeš prste među očice mreže, oduvijek željna druge strane. One, s koje dolazi snaga uzdrhtale stijene i moć razaranja, moja Carmen.

Grad, sasvim udobno smješten negdje na rubu pameti, podovi od škripućeg drva, stol u polutami
i Bulevar revolucije, broj stotinu i petnaest.
Blještava put, šaptom izgovarane želje, dahom ponavljano neizbavljenje. Na putu u ponor strasti, tajnu smo držali na lancu, pod ključem. Ona se otimala željom da vrisne tvoje ime, moja Lo.

Ne boj se smrti Annabel Lee, nema kraja moja Beatrice, nema bezdana Carmen.
Dok je snova, mladost živi, moja Lolita.

 

Ipak

Mi nismo nikada
zajedno
išli u kino.
Nismo kupovali cipele, smrzavali se na buri,
zajedno oprali veš, računali koliko novca imamo.
Nismo sjedili uz Senu, brčkali noge na Bohinju,
šetali po Rivi, grijali se uz vatru kamina.
Nismo nikad, zamisli, ni u Zagrebu bili,
nismo čekali tramvaj, ni otišli na koncert.

Mi nismo nikada
zajedno
čekali Novu.
Nismo kitili božićno drvce, skrivali poklone,
pozdravljali susjede, praznili ormare.
Nismo si nikad rekli srednje ime, najdražu pjesmu,
pretrčavali cestu, ljubili se pred tvojim ulazom,
razbijali uskršnja jaja, šaputali na šalteru banke.
U stvari... mi nikada nismo bili zajedno.

Mi nismo nikada
zajedno
preboljeli gripu.
Nismo išli na večeri poezije, tražili posao,
čitali knjigu, zamijenili probušenu gumu.
Nismo starili zajedno, bili mladi zajedno,
osjetili mirise šume, ni vidjeli Prag. 
Nikada nismo proveli noć u planini,
gledali izloge, sadili cvijeće, ispraćali mrtve.

Dovraga, zašto mi sve to
toliko nedostaje?

 

Baš nju sam posebno volio

Neke su mi bile drage
Druge su me izmorile
Treće polomile
I tako u nedogled

Znam da neke nisam razumio
Mnoge nisam dobro pročitao
A trebao sam

Sjećam se, tako jedne, koja je
nahranila moj muški ego
Druge, s kojom sam naučio
da nema sve sretni kraj
I jedne,
nakon koje je ostala mučnina

Nježne sam milovao
Teške samo podnosio
Za lijepima se zagledao
One prazne izbjegavao
Čudnima se čudio
S lakima se igrao
Posebne dugo tražio
Rijetke upamtio
Ali nju,
nju sam posebno volio

I zato, dragi,
neimenovani prijatelju
Vrati mi onu knjigu,
koju sam ti davno posudio

 

Ctrl – Alt – Del

Kad te jednog dana zaboravim,
Kad ne budem imao pojma tko si,
odakle si, gdje si i zašto si.

Kad te zaboravim kao muža one kuvarice u vrtiću,
Kao članove SIV-a, kao rujansku kišu,
Kad te izbrišem iz pameti kao dvojku iz biologije,
druga klupa lijevo, sedmi a, tisuću i neke.

Kad te jednog dana zaboravim,
Probudim se uz misao koja neće biti o tebi,
Kad ne postavim stol za dvoje
i ne nacrtam te na kalendaru.

Kad jednog dana zaboravim sve o tebi.
Duljinu koraka, svjetlo u kosi,
vihor trepavica, trag na obrazu,
težinu, visinu, opseg i volumen.

Kad te jednog dana potpuno zaboravim,
Na ulici ne prepoznam.
I ponovo se zaljubim.

 

To

mislio je da to odlazi
s ispražnjenim policama ormara
ali, ne.
miris ostaje zaglavljen u memorijskim stanicama na dnu nozdrva
golica uspomene, razdražuje maštu.

mislio je da nestaje
s posljednjim mrvicama kruha
ali, ne.
ne daju se, zaglavljene u nedostupnom kuhinjskom kutku
izranjaju povremeno, baš u vrijeme doručka

mislio je da će isčeznuti
s iscijeđenom pastom za zube
ali, ne.
nova je tuba zauzela staro mjesto, okrenuta na onu stranu
gdje će je ruka dohvatiti sama, bez razmišljanja

mislio je da izblijedi
s otrgnutim zadnjim listom kalendara
ali, ne.
nova era ima iste utorke i nedjelje, zaokružene datume 
vikende i popodneva, iste praznike i početke

mislio je da će umrijeti
s otpalim laticama pod vazom
ali, ne.
suha stabljika je pronašla put da polegne u herbarij sjećanja
pa grančicama obgrlila spljoštene stranice 

mislio je da će sigurno otići,
barem tri ulice dalje u mrak
ali, ne.
i s kraja svijeta bi to svjetlo ugledao, sklopljenih očiju 
sjajnije od drugih, jednako zelenih

mislio je da se to mora izgubiti
ako zaobiđe sve zajedničke ceste
ali, ne.
svaka nova staza sliči njihovoj, svaka ulica ima isti broj koraka
znakovi kraj puta pokazuju bespovrat

 

 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2014.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82 
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov. 
– Elektronski časopis.
Način dostupa (URL)  http://www.balkanskiknjizevniglasnik.com/  http://www.balkanliteraryherald.com/
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online) 
COBISS.SR–ID 141175564 
BKG Sveska 25


Nazad