Eduard Pranger

 

Eduard Pranger rođen je 15. studenoga 1957. godine u Zagrebu gdje živi i radi. Prozu objavljuje u zbirkama, književnim revijama, časopisima i na internetskim portalima te blogu. Prevođen je na nekoliko jezika, a do sada su mu objavljene četiri knjige.
Stalni suradnik Balkanskog književnog glasnika. 

 

KRATKA SAGA O FRANCETIĆIMA

Dragi moji, veliki i mali, nakon svih sranja koja su se posljednjih petnaestak godina na ovim prostorima dogodila, sigurno se pitate kako je sve to zapravo započelo? Teško pitanje, teško, ali ja ću vam pokušati ponuditi odgovor na svoj način... Ili je to možda samo neko moje bezvezno razmišljanje?

Kao da je bilo jučer, a bilo je to negdje ranih osamdesetih, sjećam se dana kada je Igor, razmaženo debeljuškasto dijete obitelji Francetić s petog kata, dobio psa. Sjećam se i kako je zbog tog psa upao u velike, zaista velike probleme. Njegovi su bili prilično imućni, pa bi Igor uvijek dobivao nešto posebno, nešto o čemu bi mi ostali klinci iz zgrade mogli samo sanjati. Na primjer, bicikl s pet brzina, velike metalne sanjke ili pravu kožnu loptu, originalnu balticu iz Italije. Na- ravno, sva djeca s igrališta u tim bi mu prilikama bila iskreno zavidna, a on bi neko vrijeme bio glavna faca. Na kraju, nakon kratkog vremena, svoje bi blago ipak podijelio s nama, i sve bi opet bilo u najboljem redu, ali tog psa, malenog zaigranog crnog štenca s dugim čupavim klempavim ušima, nije dao nikome. Vodio ga je u šetnju na lijepom kožnom crvenom povocu oko zgrade svaki dan, šepirio se i pravio važan, a ostale klince totalno je ignorirao. Naravno, prvo su ga nagovarali da im ga dâ samo malo, tek da se poigraju, ali bez uspjeha. Strpljivo su onda čekali još tjedan-dva, ali Igor psa nije dao nikome. Tada su ga ucijenili da će ga tužiti predsjedniku kućnog savjeta, da je baš on razbio staklo na stubišnim vratima, ali ništa. Onda su mu zaprijetili da će ga istući, ali bez uspjeha. Igor je bio još tvrdoglaviji. Jednoga dana dosjetili su se i do- govorili da ga jednostavno ignoriraju. Nitko nije smio s njim progovoriti niti riječ, kao da ga nema. Bilo je nekih sitnih pokušaja potajnog druženja, mali mu se Ivek s prvog kata htio dodvoriti, ali ostatak društva je isto popodne za to nekako doznalo i lijepo su ga nalupali u podrumu, tek da ga nauče pameti. Sve u svemu, ništa nije pomoglo sve dok se Dule, najstariji od nas, jednog dana nije dosjetio rješenju.

− Dečki, ak nam ne da pesa onda bumo mu ga sredili!

Klincima je bilo žao psića, ali Dule je bio Dule - vođa, njega se slušalo. I baš je on od kuće donio kobasicu i napunio je otrovom za štakore, onim zelenim kojeg je bio pun podrum.

I to je bilo to, Igor je ostao bez psa.

Nije ga bilo jedno određeno vrijeme, a onda se, krajem ljeta, pojavio. Sada su klici njega ignorirali i pravili se kao da ga nema pa se, jadan, morao dobro pomučiti da ga prime natrag u društvo. Ulizivao im se, plaćao sladolede, posuđivao bicikl i sve se napokon vratilo na staro.

Nedugo nakon tog događaja sa psom do tada mirna, stabilna, imućna i uzorna bračna zajednica gospodina Francetića, upala je u velike, jako velike probleme. Kao što rekoh, bili su bogati. Živjeli su u peterosobnom stanu, imali vikendicu na moru, lijep strani automobil - Škodu i izbjegavali su svaki kontakt s ostalim stanarima. Gospodin Franjo je, sjećam se, bio  direktor jedne veće državne firme tako da gospođa Helena, njegova supruga, nije morala raditi. Ona se bavila kupovinom, uređivala se i kod kuće odgajala jedino dijete, Igora. Bila je mlada i lijepa žena, lijepa, poželjna i usamljena. Muž je često službeno izbivao, nije ga bilo i po nekoliko dana, pa i tjedana i zbilo se ono neminovno - gospođi Heleni dogodio se ljubavnik. E sad, kako je ta informacija pronašla put do njenog muža ostalo je vječitom tajnom, no po svemu sudeći, tu su svoje prste sigurno imali jalni susjedi. Uzorna, i do tada sretna obitelj, bila je pred raspadom. Prvih mjesec dana uopće nisu razgovarali. Onda se šutnja pretvorila u glasne prepirke, pa oštre razgovore i na kraju žučne svađe i predbacivanja. Susjedi kao susjedi, jedva su to i dočekali.

I tako, vrijeme je prolazilo, a Francetići su svojim svađama zabavljali cijelu zgradu. Materijala za ogovaranje bilo je napretek, ta zidovi u tim socijalističkim spavaonicama bili su tanki kao f lis-papir. Naposljetku, kako to obično i biva, svakog čuda tri dana dosta. Svakodnevna i danonoćna svađa, dernjava i lupa iz njihova stana, počela je susjedima polako ići na živce.  Ne zna se tko, ali netko je napokon pozvao miliciju. Uniformirani drugovi su došli, smirili svađu, ispisali podatke i otišli. I tako nekoliko puta sve dok jedno- ga dana na vrata predsjednika kućnog savjeta Simića, nije pokucao visok čovjek u odijelu.

− Dobar dan, ja sam Stojsavljević iz socijalne službe. Možemo li malo porazgovarati?

Kad su sjeli objasnio je da je tu zbog Francetića, da je centar za socijalni rad zabrinut za dijete, i da mu trebaju podaci i mišljenje nekoliko susjeda, a svakako predsjednika kućnog savjeta. Stari je Simić jedva do- čekao priliku. Uz ono što se stvarno događalo - nakitio je barem još upola toliko, pa i više.

− Znate, drug Francetić nije naš, ako znate što vam hoću reći, a prema meni se ponaša kao da me uopće nema, bahat je i arogantan. Možda je to po nacionalnoj osnovi, ne znam. Čujte, nije moje da vas učim poslu, ali možda bi trebalo ispitati otkud njemu tako mladom novi auto i vikendica na moru. Osim toga, nikad ga nema kod kuće, a kad dođe, onda tek počinju sranja. Nikad mira, nikad! Znate, ja sam vam invalid, u boračkoj, i imam Spomenicu. Prošao sam svašta u ratu, ali ovo? Samo mi je žao tog djeteta… Mali je dobar.

Čovjek je sve to zapisao, zahvalio, pa lijepo pozdravio i pokucao na susjedna vrata kod Perićevih, pa onda kod Margetićke, pa kod susjeda do nje i tako. Nakon nekoliko dana Simića je posjetio i njegov stari prijatelj Rajić iz Gradskog komiteta, zanimalo ga je sve o Francetiću. Onda je jedne večeri i sam susjed Francetić, skrušeno i s bocom pića, pokucao na vrata predsjednika kućnog savjeta, no tada je već bilo kasno.

Da ne duljim, evo što se dogodilo. Francetići su se razišli, prodali onaj svoj veliki stan i kupili manji, jednoiposobni u prizemlju u koji se gospodin Franjo sam uselio. Igor je završio u đačkom domu, a gospođa He- lena je otišla k majci. Nakon nekog vremena pročulo se da je Francetić smijenjen s mjesta direktora. Da je najvjerojatnije tako potvrdilo se kad je prodao auto. Više su ga puta viđali kako kasno uvečer tetura ulicom pijan i neuredan, i baš kada se mislilo da je i toj priči napokon došao kraj iznenada, godinu dana kasnije, došlo je do obrata.

Jednoga dana pojavila se gospođa Helena s malim Igorom. Susjedi su to odmah primijetili. Onda je došla još jedanput, pa još jedanput da bi jedne večeri došla sama i prespavala. I to su pažljivi susjedi zabilježili. Nekoliko dana kasnije kamion je ispred zgrade dovezao nekoliko komada polovnog namještaja i kauč, i to je bio znak da se gospođa Helena s djetetom vratila svom mužu.

Ipak, ništa više nije bilo kao prije. Obitelj Francetić živjela je sada u malom stanu, tiho i povučeno. Tu i tamo stali bi, pozdravili ljubazno kojeg susjeda i progovorili o vremenu, tek toliko, iz pristojnosti. Oboje su se na posao vozili tramvajem, a mali je Igor među dječurlijom ispred zgrade napokon zauzeo mjesto koje mu i pripada. Sve se smirilo i obitelj gospodina Francetića više nikoga nije posebno zanimala.

I sada će se sigurno opet postaviti pitanje: Zašto sve ovo pričam? Pa takvih ili sličnih sudbina, reći će se, ima uokolo gdje god se okreneš, a i kakve to veze ima s raspadom bivše zajedničke države?

Nekoliko godina nakon tih događaja s Francetićima do tada mirna, stabilna, bogata i uzorna državna zajednica, zajednica mirnih ljudi, mnogih vjera i narodnosti, kako se činilo, upala je u velike, u zaista jako velike probleme...

Kvragu, stalno se pitam: ima li to jedno s drugim uopće ikakve veze?

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2014.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82 
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov. 
– Elektronski časopis.
Način dostupa (URL)  http://www.balkanskiknjizevniglasnik.com/  http://www.balkanliteraryherald.com/
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online) 
COBISS.SR–ID 141175564 
BKG Sveska 25


Nazad