mirZA MEHAGIĆ

Rođen sam u Bihaću (1986), osnovnu i srednju školu sam završio u Cazinu. Magistrirao sam na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu (2011). Od srednje škole se bavim pisanjem proze, i dobitnik sam priznanja KNS-a u Sarajevu za priču Noćni cvijet sa kojom sam zastupljen i u zajedničkom zborniku Gravitacija riječi. Trenutno se bavim pisanjem kratkih priča i novela, i radim na svom prvom romanu.

 

 

PROPADANJE


Najtužniji oblik smrti je onaj kod žene; one osušene, izborane, sa skeletastim rukama, ispupčenim venama; oklopljen njezinim zamišljenim krpama, šnalama, repovima, cipelama, koje čine to umiranje još mnogo poraznije i još mnogo vidljivije. Tu se može još dodati i ofarbana kosa, u crnu ili plavu boju, neprirodno uska haljina, jaki crveni karmin, a kao svjetionik bi u počast toj tako tužnoj smrti u kosi stajao plastični cvijet, uglavnom bijele boje, u kontrastu sa svježe ofarbanom kosom, koju bi mehanizam tog cvijeta razdjelio u dva snopa kose, ostavivši taj dio gole, bijele, svjetlucave glave, da uz ženu ide, i da me rastužuje kada bi god prisustvovao takvoj pojavi. A prisustvovao sam na poslu, i to jednom, i to snažno i potresno, i to iznenada!
Kada sam ušao sa prijateljem da naručim nešto u motelu koji se nalazio kraj moje kancelarije; i da u tom naručivanju nešto progovorim i sa konobaricom, osmislim mjesto gdje ćemo sjesti, i vjerovatno još šta da kažem što bi se ukusno nadovezalo na taj moj ritualni sklop naručivanja pića; ispred mene, u tom trenutku kada je drug preuzeo razgovaranje, kada sam za taj dio sekunde mogao da se ukočim i iskopam vezu za nastavak razgovora; su prvo se pojavile dvije bijele noge, otkrivene do bedara, onda i haljina za koju sam pretpostavio da je od svile, ukrašena dezenima suhog cvijeća, te struk žene postavljen na stolicu. Tako se sve pred mojim očima klatilo, noga cupkala, a tamne sitne pjege na nozi su se valjda iz neravnomjerne osvjetljenosti u prostoriji, pojavljivale i nestajale, te su se u nekom prepoznatljivom i predvidljivom ritmu utapale u riječi koje je moj drug šuštao sa konobaricom.
Jedino se gospođino tijelo pojavilo iza stuba, dosta neprirodno i ukočeno, i odmah je kao da je bilo posebne boje i prirode svog nastanka u odnosu na njezin struk i noge, odudaralo od njezine cjelokupne figure; kosa, bijela i pažljivo počešljana; lice sa istim onim pjegama kao na nogama, teški smeđkasti karmin; sitne dlačice iznad usana; sve se to okretalo prema meni. Pogledala me; doduše pogledala je u našem pravcu, i ne vjerujem da me primjetila kako buljim; ili je čula kako muški glasovi ulaze u motel;  i kao da je hiljadu puta to do sad radila, tako naviklim gestom ruke, svukla je suknju niz noge, uzdižući rubove, i prelazeći prstima niz nogu da bi se haljina lijepo slegla.
Kakva me tuga uhvatila! Kao da sam prisustvovao poganom strijeljanju! E takva upravo! Streljanju ove žene, koje sam ja prouzrokovao ulaskom, jer sam muško, i jer volim da pogledam u suknju, u noge, da osjetim razbludnost, čežnju; za taj trenutak dok ne primjetim da se radi o nimalo privlačnoj i starijoj ženi. Kakva me tuga uhvatila i kako me rastreslo to prisustvovanje njezinim posljednjim koprcanjima, naviklim, tim naviklim hroptajima ruke koja spušta skute; vlastitom samopotvrđivanju da je još uvijek lijepa, privlačna, živa, iako nema ni lica, ni nogu, ni struka, ni grudi ni kose, ni ničeg što bi sjajilo, šaptalo, mamilo, vijugalo se dok hoda, oblilo dok sjedi, mirisalo dok priča, dok prolazi. A eto! Ona to zna, i opet, i opet spušta tu suknju, i ja bih naravno trebao joj reći da za tim nema potrebe, da me ne privlači, da me za taj jedan trenutak privukla gola noga, da je ona sad izrazito stara, i da gotovo nema zbog čeg više ni da živi; i sve mi to prolazi kroz glavu i gotovo da sam najsuroviji krvnik na svijetu zaplakao bih pred njezinim tim sitnim prkosnim gestovima i tom besmislenom borbom protiv izrazito tužne ženske starosti. Sreća, sreća eto, pa je podešeno da me to zaista pogađa više nego što je pogodilo nju; i zaista, suludo je da je do kraja dana ta procvala tuga koja je pripadala samo njoj, sjedila uz mene i mog prijatelja, pila kafu sa nama, otpratila me do stana nakon posla, i legla, legla uz mene baš ko živo biće; no ne na onaj ugodni način kada bi se tijela sklopila ko slagalica, nego je tu nešto žuljalo, srkletilo – gotovo da sam umjesto te beozblične sjenke povuko sa sobom izrazito paklenu zubobolju. I neka sam! I treba! Trebam dokle god će u mom mišljenju i nadanju sa tom boli i tim saputnikom, vrlo smjelo, oholo, drsko gotovo da kažem; sa druge strane kod one žene ostala lijepo poobličena ljuska – ne, ne ljuska, školjka! Biserna, čista, mirisna, pjeskovita, u koju sad ima silnog gotovo, vasionskog prostora, da u njega trpa samo čistu i blagoslovenu sreću! Drsko, drsko da to pomišljam, no šta da radim sa tolkim bolima i sjenama, ako ne poistovjećim njihov dolazak, kao prelaz sa nečeg čvrstog i plodonosnog - ma usudim se reći vječnog; u mene, šupljeg, ucrvalog, u mene, koji sam sad skeletast, osušio, izboran, prepucao od vena i kapilara koji su istaknuli sad stvrdnute ploče na mom licu; i da, gotovo sigurno sad izgledam nimalo lijepo, nimalo kao ona gospođa,  nimalo kao školjka, al vrlo onako kako sam se od postanka i osjećao - kao jedan napušten, truo i zahrđao kornjačin oklop.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2014.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82 
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov. 
– Elektronski časopis.
Način dostupa (URL)  http://www.balkanskiknjizevniglasnik.com/  http://www.balkanliteraryherald.com/
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online) 
COBISS.SR–ID 141175564 
BKG Sveska 25


Nazad