muzafer ČAUŠI

 

Muzafer Čauši, rođen 1959. godine u Ulcinju, gdje i danas živi.

Diplomirao je žurnalistiku u Sarajevu i danas radi u Radio Ulcinju.
Objavio je knjige priča Predstave subotom uveče i Svako mora imati nekog. Priče su mu objavljivane u brojnim književnim časopisima, a zastupljen je i u nekoliko antologija i panorama savremene crnogorske proze.

Stalni saradnik Balkanskog književnog glasnika.

 

DURBIN

Advokat se baš zauzeo oko mene i sve čini da me predstavi što nenormalnijim, ali kaže da ne sarađujem dovoljno. Nije zadovoljan mojim neprihvatanjem uloge neuračunljive osobe, a on bi da svu odbranu zasnuje upravo na tome. Da dokaže da „nisam sposoban da kontrolišem svoje postupke i da u stanju razdraženosti reagujem krajnje agresivno“. On se, vidim, trudi da mi to kaže na stručan, pravnički način, da tu priču lijepo upakuje u meni ne baš razumljive riječi, ali kad sve skupim, saberem i oduzmem, jasno je da me hoće prikazati kao običnu životinju. Ili me on, možda, zaista tako i vidi, ne znam. No, iskreno, sasvim mi je svejedno što on o meni misli i kako će da me brani. Postavljen je, rekao mi je, po službenoj dužnosti jer drugog advokata niko nije tražio. Da je Mirsad ovdje, da nije bog zna gdje na okeanu, znam da bi on doveo najboljeg i najskupljeg branioca, ali bih ga ja od sveg srca molio da ne troši pare uludo. Meni ne treba advokat, ne treba mi psihijatar, i za sudiju me baš briga. Ja hoću nekoga ko zna da mi kaže kako izgleda tijelo devet dana nakon što iz njega izađe duša. I gdje ta duša ode, luta li zbunjena, izgubljena, ili se zna njen put nakon što napusti svoje toplo stanište? Gdje, – i to bih da mi neko kaže - na kom dijelu tijela crvi otpočnu svoju gozbu i kada sve to prestaje? Kada će od Suade ostati samo prah?

 Devet dana je proteklo otkad su me doveli u ovu praznu sobu, a puna je nedjelja da je Suada pod zemljom i ko zna reći kome je gore? Nju i da hoće niko ne može da pita, a mene mogu, ali ih baš i ne zanima mnogo. Oni bi, i sudija i advokat, detalje, baš tako kažu, sve sitnice koje se tiču ubistva. I ja im pričam, sve im kazujem mirno i opširno, jedino me svaki put žacne kada izreknu riječ ubistvo. Ja jesam usmrtio tu ženu, to ne sporim, ali mislim da nisam ubica. Ubistvo je, kako ja to razumijem, kad se to namjerno i svjesno čini, kada se želi nestanak nekog bića, a ja sam samo htio da Suada pusti kosu moje sestre Meme.

 Iako sam već jedanaest godina nepokretan, od Suade sam prvi put čuo da sam bogalj. I da je Mema ludača. Nazvala nas je tako, grubo odvlačeći iz moje sobe svog sina Armina, govoreći mu što će kod nas, šta on tu radi kod jednog bogalja i ludače. Tako je rekla, a znala je vrlo dobro naša imena. I hajde da joj oprostim što je mene tako nazvala, neka, iako je to ružno, no u kolicima sam i očigledno je da ne mogu da hodam, ali po čemu je zaključila da je Mema luda? Zato što ne govori, zato što je preplašena, što je visoka, što na svaki šum trza mršavim tijelom onako lijepa, krupnih, vlažnih očiju? Zar zato?

 Armin je svakodnevno dolazio kod mene, u moju sobicu na spratu kuće, a odmah za njim ulazila je i Mema. I onda smo se nas troje bez riječi gledali. Moja sestra i ja blago smo se smješkali prateći njegove kretnje, a petogodišnji dječak, naš novi komšija, zagledao nas je ozbiljnim, skoro strogim pogledom, pa zavirivao u svaki ćošak sobe. Iako je bio moj stalni gost, uvijek bi našao nešto novo da pametnim očima ispita. Nije ništa zapitkivao, niti dirao, sem ponekad moj durbin, koji je stajao na pragu prozora umotan u bijelu meku krpu i kao magnet ga privlačio. No, nerado sam mu ga davao u ruke, vazda pridržavajući jedan kraj. Durbin je od mesinga, velik je i težak i može mu ispasti iz malih ruku, slomiti se, oštetiti, a što ću onda ja, mislio sam uvijek kada bi ga Armin dotakao. Otkad mi ga je brat od strica Mirsad donio sa jednog od svojih vijađa, durbin je dio mene. Moje treće, najveće oko.

 Meni je moj Mirso svega s mora donosio i danima sam unaprijed mogao da predosjetim kad će doći. Iako se nikada nije javljao ni pismom, ni telefonom, iako je uvijek sve iznenađivao – mene nije. Ja sam znao, ja sam ga spreman čekao. Baš kao da sam ga mogao vidjeti durbinskim okom stalno uperenim u pristanište i bedem Starog grada. A on se iskrcavao u nekim sasvim drugim i dalekim lukama i stizao avionom, no svejedno, neko ili nešto bi mi s Pristana uvijek dalo znak. Nepogriješivi znak da dolazi moj brat, moj drug, smijeh i razgovor.

 Imam ja i pravog brata što mi ga je rodila majka, ali kao da ga nemam. Nestao je već odavno: otkako je prije petnaest godina otišao u Ameriku, samo se u početku dvaput javio. Čuli bi povremeno od ponekoga da je živ, da ima porodicu, lijepu okruglu djecu sa Meksikankom, ali je on sve nas zaboravio. I neka je mene, nismo mi bili bliski, mnogo je stariji. Neka je, napokon, zaboravio i roditelje – nije on nikada bio dobar sin - ali zašto Memu?! Kako je mogao nju da zaboravi, kako je mogao njoj da se sve te silne godine ne javi, da ne poželi da je vidi, da joj ne donese haljinu, čokoladu? Njoj, što je u ponoć budio da mu pegla košulju, što mu je prala kosu i mazala mu je orahovim uljem, kremala cipele, skrivala ga u prizemnoj sobi sa njegovom Sanijom, lagala roditelje da nije pijan slomio štekere... Njoj što je mjesecima za njim gorko plakala i nikada nije sasvim prestala.

 Bio sam siguran da će se brat pojaviti kada se Memi desila nesreća i moj me predosjećaj prvi put prevario. Jer nije on Mirso pa da njegov dolazak mogu predvidjeti. Njega i njegove postupke niko nikada nije mogao da predvidi. Pa opet bio sam iznenađen što nije došao, jer sam znao da zna, da je čuo, da su mu kazali. A možda je i bolje što nije doputovao, jer se bojim da onda nesreći ne bi bilo kraja. Mislim da se toga i on bojao pa je, znajući sebe, riješio da stisne zube, ugrize se za ruku do krvi, razbije flašu, ode u pustinju i vrišti. Ili samo tiho plače, kao mama što do smrti nije prestala. Suze iz njenih očiju neprestano su tekle i ona je postajala sve manja i manja. Na kraju je nestala, otopila se sva i raznijele su je suze, pa nisam znao da li u tabutu išta ima osim bijelog platna, gledajući sa svog prozora kako je odnose.

 Možda sam ja kriv za Meminu nesreću, jer je moja, na neki način, donijela njenu – ta me misao ne napušta, iako kažu da neko drugi umjesto nas slaže kockice. A složilo se da te rane jeseni ja dobijem kolica. Velika, teška i dobro očuvana - ova ista u kojima i sada sjedim. Ja sam sve do tada očekivao tablete iz Italije za koje su mi rekli da će začas očvrsnuti moje noge i da ću opet biti kao prije. ’Kao rukom’ trebale su te čarobne pilule da bace u zaborav pet mjeseci nepokretnosti i ležanja, ali one nisu stigle. Stigla su kolica u koja su me pažljivo posjeli i ja sam odjednom zaplovio sobom. Od zida do zida, od vrata do prozora. Smijao sam se, i Mema se smijala i imala rupicu na obrazu, a otac je sageo glavu i bez riječi izašao iz sobe. On uvijek tako: samo gleda, ništa ne progovara i izlazi pognute glave. Onda je Mema stala iza mene i gurala me, vozila, šetala po sobi, kružili smo, jurili i kao ludi se smijali. Bilo je divno, to popodne nikada neću zaboraviti.

 Sjutradan smo Mema i ja izašli u šetnju. Ona je obukla svoju rozu haljinu sa sitnim cvijetićima i bijele sandale, iako je ljeto već prošlo. Ali to je bilo najljepše što ima i zaista je bila predivna. I ja sam bio, mogu slobodno reći, lijep. Jeste, baš sam lijepo izgledao u svom žutom džemperu, a za ostalo nisam mario, jer sam do pasa ionako bio prekriven ćebetom. Svi su se u parku smijali kada sam se šalio da je moja nevolja, zapravo, vrlo isplativa: ne moram trošiti na cipele i pantalone. Na lijevoj ruci imao sam sat, japanski, od Mirsada, naravno. S njegove prve plovidbe, od prvih zarađenih para. Moj Mirso se sjetio, on se uvijek sjeti. On misli na mene i sve čini da budem srećan i zadovoljan. I bio sam tog oktobarskog popodneva sa satom na ruci i srećan i zadovoljan, kada smo sestra i ja prošetali korzoom. Svi su se okretali za nama, prilazili da se upitaju i rukuju. Moji su drugari zagledali kolica, opipavali gume, klečali da vide kako to izgleda ispod, a ja sam im, ponosan, pokazivao mehanizam kočnice. Stali smo u parku i mnogo njih se okupilo oko nas. Mene su pitanjima i pogledima spopali moji školski i drugovi iz ulice, a oko Meme je na motoru kružio i izvodio svakojake gluposti Ćićo, sin bahatog kamenoresca s kraja grada. Imao je uvijek sve prvi: i auto, i čamac, i gliser, i moped, i... sve je imao. I moju Memu je tog popodneva poželio i nju je ubrzo dobio. Počela je izbjegavati guranje mojih kolica, željela je vani sama i mučila se kako da mi to kaže, lagala je i petljala. Mnogo sam lijepih sunčanih dana te jeseni preplakao sam iza prozora. Imao sam petnaest godina.

 Samo pola godine ranije od mog smijeha i glupih šala nije se moglo proći mojom uličicom. Nikoga nisam mirno propustio, niti me ko mogao mimoići neprimjećen – bio sam carinik, tako sam svima govorio. No, sve mi se praštalo. Tek poneka primjedba i čuđenje kako sam ovakav ispao pored onako mirnih, nečujnih roditelja, te pokoja ljuća riječ i mnogo mog smijeha. U školi osrednji, ali me nije bilo briga, jer sam već odlučio da poslije osnovne odem na automehaničarski zanat. Vozila sam volio od malena i sve sam o njima znao. Serije, modele, tipove, šasije, motore... Začudo, nisam tada maštao o malom sportskom autu kao svi moji drugovi, nego o - kamionu! Svi su mi se smijali, bilo je i meni smiješno, ali je to bilo naprosto tako: želio sam da vozim kamion, kao otac mog druga Tina, koji je radio u Komunalnom. Ponekad bi nas provozao gradom svojom smećarom-zlatarom kupeći otpad i te vožnje nikada nisam zaboravio. Gledali smo prolaznike s visoka, nadmeno, osjećali moć i snagu dok smo se probijali zakrčenim ljetnjim ulicama a svi nam se sklanjali, topili se u vreloj kabini kao asfalt pod nama...

 Moja kolica nemaju motor i ne huče, niti buče, samo ponekad nepodmazana škripe. Ali, iako sam već godinama u njima i dalje mogu da razlikujem zvuk motora svakog vozila, škripu kočnica i dahtanje auspuha, pa sam s lakoćom razaznavao ko je kada dovezao Suadu. Otkad je doselila u naš komšiluk nju je stalno neko dovozio. Najčešće njen poslodavac, gazda restorana u kome se zaposlila kao konobarica. Njega je brundavi mercedes naftaš najavljivao iz daleka. A bilo je kasnije i drugih i sve sam ih upoznao gledajući sa svog prozora i slušajući rad njihovih mašina. Ima sličnosti u ponašanju ljudi i njihovih auta, stvarno. Nevjerovatno je bilo slušati harmoniju koju je stvaralo potmulo brektanje dizel motora starog, žutog merdža i tihi, zadihani glas njegovog gazde, dok je ubjeđivao Suadu da ga pusti u njenu sobu, u prizemlju kuće mog prvog komšije Hašima, starog lukavca i pokvarenjaka. Nagovorio je svoju Nazu, pobožnu i smjernu, da uzmu podstanare jer im penzija ne izlazi, a ja sam odmah vidio zašto je primio Suadu. Otkad je došla on se svake večeri motao po dvorištu i nešto kao čistio i čeprkao i svaki čas prolazio pored njenog niskog, osvijetljenog prozora. Kad je nije bilo u sobi, stajao je kod kapije i čekao da se iza okuke pojave farovi auta koje je dovozi.

Meni nisu bili suđeni automobili i kamioni, nego kolica. To je tako, valjda, zapisano i nije se moglo izbjeći ili promijeniti. Jer da jeste ja tog majskog dana jednostavno ne bih otišao na kupanje. Niko me nije zvao, još manje tjerao. A i dan je bio vjetrovit i more hladno kao led. Ali, došla je maturska ekskurzija iz nekog velikog grada i ti momci su se mnogo bahatilii po našem šetalištu svojom odjećom i frizurama. Čim sam ih sljedećeg dana vidio na Skeli, naumpalo mi je da je pravo vrijeme da oni vide što mi mještani znamo. Bar mi u skokovima u more nisu ni do koljena, razmaženi mamini ljepotani. I skakao sam sa stijene ispod bedema u plitki zapjenjeni usjek kao i mnogo puta ranije. Malo je ko to znao i približno dobro kao ja. More je bilo moj teren: govorili su mi da sam istovremeno prohodao i proplivao. Gledali su me važni maturanti, gledale su me i njihove drugarice i ja sam letio nad stijenama. Onda sam – ne znam kako i zašto - ostao u mraku, a na površini mora pjena je pocrvenila. Ruke i lice su do ljeta ozdravili, ali neki mali komadić moje kičme nije. I neće nikada. Odavno sam prestao da čekam tablete iz Italije.

Ležao sam nepokretan mjesecima, a kraj mene je stalno bila Mema. Otac bi provirio, pogledao u mene i bez riječi, pognute glave, odlazio u svoju berbernicu. Ostajao je tamo sve duže i duže. Majka je neprestano plakala, pa nije ni ulazila u sobu, jer bi se tada rasplakali i mi, a ona to nije željela. Samo je po cijeli dan spremala i kuvala, pa dodavala Memi koja me hranila. I zasmijavala me, golicala, igrala se kašikom kojom smo oboje jeli, priređivala mi predstave - gegala se po sobi kao Čarli Čaplin. Kada sam se kupao uvijek bi me bar jednom iznenada polila pretoplom vodom, pa se zacjenjivala od smijeha. Moja sestra Mema, moja ljepotica tužnih očiju što je čekala svog princa, a dočekala zlog viteza. Koji je ubio u njoj smijeh, radost, sunce i vedar dan.

Trojica su je mučila i silovala danima. Ćićo je doveo svoje drugove i oni su je mrcvarili već izmrcvarenu. Gasili su cigarete po njenom trbuhu, urezivali svoja imena na njenim leđima, potpisivali svoje neobjašnjivo zlo. Sve su činili da pokažu koliko je ona bezvrijedna, ništa, a kako su oni veliki i moćni. Naročito Ćićo. Bio je glavni i to je uvijek iznova želio da dokaže. Bio je, kažem, glavni, a da to ni po čemu nije zaslužio: ni po izgledu, ni po pameti, spretnosti ili znanju, a i novca su neki imali više. Bio je prvi samo zato jer je tako umislio, a mi mu to zavidnim pogledima na njegova auta, glisere i motore, dopustili. On je, siguran sam, negdje duboko u sebi bio svjestan svoje prevare i bilo mu je neophodno da se svakodnevno nanovo našminka i maskira. Zato mu nije bilo dovoljno da za sebe ima Memu - svu, cijelu, potpuno predatu - želio je da to i drugi vide i znaju. Da može činiti sa njom sve što mu se prohtje, da može kad poželi po njoj gaziti, pljuvati i pišati. Da je do kraja može potrijeti i uniziti.... A ona ga je toliko voljela da je čak prestala da gura moja kolica, da me uplakana uplakanog ostavljala samog u kući i odlazila njemu.

Mirsad je tražio i našao u jednom stanu koji se zimi zaključavao. Ležala je na hladnom podu, bez svijesti, bez odjeće, sama. Policija, hitna pomoć, bolnica, majka, vriska, otac... a ja sam u svojoj sobi kraj prozora zaboravljen od svih. U kolicima. Vezan. Bezvrijedan. Sanjao sam te noći da izlazim iz svoga tijela i ostavljam ga u kolicima sparušenog kao izduvani balon, a ja lagan kao pjena, kao presvučeni leptir letim i slijećem na prozore trojice mučitelja. Nalazim ih u svojim sobama, u toplim krevetima mirno, spokojno spavaju i ja stojim nad njima, smijem se i smišljam kako da.... Probudio sam se ukočenih leđa i bolnog vrata oslonjenog o hladni naslon moje gvozdene stolice. Toliko sam želio da ubijem, da mučim, da uživam u gledanju patnje, maštao sam o tome, zamišljao i sanjao. Nadao sam se da će doći brat, pa će on sve što ne mogu ja, a onda opet mislio da je bolje da ne dođe, jer će patnja biti još veća kada bude uhapšen i zatvoren i ne bude kraj mene. Nije bio ni ovako, ali sam bar znao da je slobodan i, bio sam ubijeđen, srećan.

Ćića nije stigla ljudska pravda, nije osuđen i nije otišao u zatvor, ali izboden je, nekoliko godina kasnije, u tuči u nekoj lučkoj kafani na kraju svijeta. Ugušio se, čuli smo, u lokvi sopstvene krvi, na prljavom, popljuvanom podu. Njegov drug, zauvijek potpisan na Meminim leđima i duši, otišao je i niko o njemu ništa više nije čuo, a treći je, vječito pijan, ruglo za djecu na ulici. Jednog jutra osvanuo je ležeći polumrtav pod mojim prozorom. Prvi prolaznici su mu bojažljivo prišli, zagledali ga, pa kad su vidjeli da ipak diše, pridigli su ga i rekli mu da ide kući, da ga đavo nosi. Ako ga je pod moj i Memin prozor dovelo ono što ja mislim da jeste, ako ga je tu dovuklo nešto u njemu duboko skriveno, onda je on, ipak, među njima najmanje loš. A stigla ga je kazna mnogo teža nego onu dvojicu. No to, izgleda, neko po svome sređuje - mi se ne pitamo mnogo. Što nisam mogao ja, uradio je neko drugi. Prsti sudbine učinili su ono što nisu mogli moji. Ili su to, ipak, bili moji prsti... Ne znam ja koliko su istinite sve te priče o sudbini i nemam pojma ima li ona prste ili se to samo tako kaže.

Koji mjesec kasnije, mama je iznenada ostala bez suza. Lice joj se jednog kišnog popodneva najednom osušilo i ona je iste noći umrla. Otac je gledao u zid i ćutao, a i Mema je bila bez glasa. Nisu plakali, ništa, a ja sam cijelu noć stajao kraj prozora, zurio u mrak i čekao da svane. Dan je drugačiji, ima otvorene oči, a ja volim svjetlost, mislio sam, nadajući se da ću se ujutro probuditi i osloboditi se još jednog košmara. No nije to bio san. Bila je to sirova i surova stvarnost u kojoj nas je nesreća, treći put u istoj godini, nezvana posjetila i opisala svoj puni krug u mojoj kući. Tihoj, najtišoj kući u ulici.

Mema nije nikada više progovorila, otac je ionako samo ćutao, a ja sam htio da pričam, ali nisam imao sa kim. I onda sam dobio durbin i odjednom mi više razgovor nije trebao. Pogledao sam, prvi put, između krovova komšijskih kuća, usmjerio sam durbin u bedem Starog grada i u rupi između dva kamena ugledao – vranu. Crnu, nakostriješenu, ružnu... „Ah, nesretan je grad u kome je vrana glavna ptica“ – govorio je uvijek stari profesor. Nesretan sam ja kad pored tolikog šarenila na svijetu naciljam iz prve crno i ružno, a grad ima i drugih boja. I ja sam ih poslije gledao, upijao, slagao, miješao, ispirao, razmazivao... Kiša mi je razlivala blijedi akvarel, sunce sušilo tempere, a topilo ulje. Kapale su boje, curile i slivale se u moje oči, otekle i crvene. Ushićen gledao sam djecu kako bježe ispred talasa, strepio da ih ne odnesu, brojao sam sastanke i rastanke, ribarima pomagao gurati barke, nervirao se kako momci sve lošije skaču u more... Mema je stajala kraj mene i svojim krupnim, uvijek širom otvorenim očima gledala gdje i ja, pratila pravac durbina. Smješkala se kada sam se ja smijao, bila ozbiljna i puna strijepnje kada sam ja brinuo. Ne znam, te njene oči, nikada neću znati što su one mogle vidjeti, ali mi smo gledali zajedno. Ona i moj durbin.

Samo sam Suadu gledao bez durbina. Samo nju. Bila je uvijek u okviru svog niskog prozora, u bijelo okrečenom izduženom pravougaoniku. Sve ostalo, i ptice i ljudi, i oblaci i krovovi, i jedra i masline, bili su mi u krugu okulara. Ona je bila blizu, pod mojim prozorom, u osvijetljenoj sobi, raskriljenih zavjesa i nije marila ni za koga. Ja sam je gledao kada dolazi i odlazi, kada večera ili sjedi i drijema, a Hašim je vrebao njena presvlačenja i odlaske u kupatilo. Tada sam se povlačio, jer to nisam htio da gledam. Nije lijepo, to je njena privatnost, je li, a i što će mi!? Znam ja kako sve to izgleda, mnogo sam puta vidio. Drugari i ja smo se, davno nekada, voljeli motati po usamljenim plažama, gdje je bilo mnogo mladih obnaženih žena. Njihova je koža, bijela meka svila, blistala na suncu i ja sam je tada zauvijek upio i pohranio duboko u sebi. I što bih to sada bez potrebe dirao i budio: to samo boli, to vrijeđa, razdire i kida...

Mali Armin je svakoga dana ostajao sam i pazila ga je dobra nena Naza. Žalila je dijete i ćutke gledala za vrcavom Suadom, mašući glavom. Dječak nije više dolazio kod mene, jer mu je to majka zabranila, pa smo se samo nijemo gledali: on iz dvorišta, a ja iza prozora. Onda je Mema počela odlaziti kod njih i biti kraj dječaka. Netremice ga je gledala, smiješila mu se, htjela da ga zasmije, začikavala ga, golicala - njega ozbiljnog malog mrguda. A čim bi predosjetila dolazak njegove majke, čim bi se začuo zvuk automobila u našoj uličici, Mema je žurno istrčavala i u jednom bi se dahu uspentrala stepenicama i stizala do mene, do moje sobe. Stala bi tada kraj prozora i, ne trepćući, posmatrala Suadu i njenog pratioca. Jednom je Suada iznenada pogledala u naš prozor i, prije nego smo se uspjeli skloniti, vidjela nas zagledane, pa nas je ružno opsovala. Krenula je u kuću, onda je zastala, osvrnula se još jednom i pogledala nas s neskrivenom mržnjom u očima.

I kada je Armin otišao, kada je po njega došao otac i odveo ga, Mema je nastavila da ide kod nene Naze. I da ponekad ulazi u Suadinu sobu, kada nje nema. Vidio sam jednom kad je pretrčala kraj otvorenog prozora, baš kao da se krije. Učinilo mi se, umorne su mi oči, mislio sam, što će moja sestra u toj sobi. Čudio sam se što i kod Naze ide, a ne kod Suade. A onda je je jednog dana, isto onako hitro i tiho, pretrčala ispred vrata moje sobe i sad već nije bilo sumnje da je to ona. Učinilo mi se da je oskudno odjevena, što nije bilo uobičajeno, jer ona se preda mnom nije otkrivala. Iako smo stalno bili zajedno, jeli jednom kašikom, posipala mi kad se kupam, pomagala mi da odem u klozet, ja nju nikada nisam vidio obnaženu. I nisam odolio: pogurao sam točkove, prišao vratima i provirio u polumračni hodnik. Moja sestra je stajala ispred ogledala u vešu koji nije bio njen. Na našem štriku nikada se nisu sušile čipkane crne gaće i isti takav grudnjak, to Mema nije nosila. A sada ih je imala na sebi, na svom mršavom bijelom tijelu i ogledala se sa svih strana. Okretala se pred ogledalom i usta su joj bila razvučena u meni nepoznat osmijeh. Vratio sam se svom prozoru pažljivo gurajući točkove unazad da me ne čuje, uzeo sam durbin i uperio ga ka pristaništu gdje je upravo pristajao veliki, bijeli brod.

Bila je subota poslijepodne i duvao je ludački jugo, kada je Mema, tresući se kao prozorska okna, uletjela u moju sobu. Stala je ispred mene usplahirena i zadihana, ruku priljubljenih uz tijelo kao vojnik i nije me gledala u oči. Bila je u Suadinoj kratkoj, crvenoj haljini! Stajala je ukočena i ni osvrnula se nije kada je za njom u sobu utrčala Suada. Zgrabila je za nadlakticu, okrenula je prema sebi i svom snagom je udarila po licu. Vrištala je izbezumljena, govorila joj da je ludača luda, odvratna nakaza i da je ostavi na miru. Da joj ne prevrće po ormaru i da ne dira njene stvari, da ne oblači njen veš. Naušljaće je vašljivica vašljiva, vikala je, prenijeće joj neku boleštinu, bolesnica uboga. Udarala je po glavi, ramenima, rukama, a Mema je samo dahtala, gledala u nju okruglim očima i nije se pomjerala. Uspravna, nepokretna, s rukama opruženim niz tijelo, ukočenih šaka. Tako je stajala i kada je Suada zgrabila za kosu i htjela da je polegne na pod. Uspjela je samo da joj izvije vrat, da joj spusti glavu, ali su je Memine oči bez treptaja neprestano pratile pogledom radoznalog djeteta. Podigao sam ruku u kojoj sam stiskao durbin. Suada je u trenu zastala, lice joj se zgrčilo i ona me začuđeno pogledala, pa je polako, pažljivo, kao da bira gdje će, pala na pod. Povukla je za sobom i Memu i njih dvije su jedna preko druge ležale pod mojim nogama, a ja sam preneražen gledao u durbin iskrivljen pri vrhu i bez stakla. Slomio sam ga, gotovo je sa mnom, sada je sve gotovo – kovitlalo mi se u glavi. Onda se Mema pomjerila, pridigla glavu i naglo, kao da se brani, odgurnula Suadino tijelo. Uspravila se i prislonila uz zid. Gledala je u mene, pa u nju, dirala je svoju lice, otresala haljinu, čupala končić s poruba... Kroz Suadinu kosu tekao je tanki crveni potočić i slivao se u baru u kojoj su već tonuli njeno uho, desna nozdrva i usne.

Devet dana gotovo ništa nisam jeo i volim što je tako, jer još nisam imao potrebu da odem u klozet. Kod kuće sam sve naučio, na sve se navikao, a ovdje treba iznova. Nisam se ni kupao, nije mi niko ponudio, a i da jeste ne znam kako ću to bez Meme. Nije mi svejedno jer ja sam naučio na čistoću, a sada me sve svrbi i stalno mi se čini da nešto gmiže po mom tijelu. Tako i sanjam da su mravi svuda po meni, pa se užasnut probudim i onda do jutra mislim na Suadu. Vidim velike bijele crve kako joj izlaze iz ušiju i ulaze u očne duplje, mile po njenim zdravim zubima, gnijezde se u dugoj kosi. Već nema stomaka, vide se rebra, a njene bijele, krupne dojke su izbrazdane i izbušene...

Onda ujutro dođe onaj nadobudni advokat i smišlja kako da preveslamo tužioca i sudiju. Moj prijatelju, mislim se, radi ti to zbog sebe ako ti koristi, a moja kazna će – svejedno koliko mi sudija odredi - trajati sve dok od Suade ne ostane samo pepeo i prah.

 

 

Imate li Lisabon

- Ubaci sad lijepo taj račun u onu staklenu kutiju, pa idemo da se lagano pakujemo, i čekamo da nam jave da smo dobili glavnu nagradu. A onda letimo, letimo … – odrecitovala je ravno i tečno kao da radi u kakvoj reklamnoj agenciji, stojeći iza kase prenapučenog, pulsirajućeg supermarketa.

- Gdje letimo, ko leti? – ništa mi nije bilo jasno, dok sam se s pretrpanim kolicima nespretno i nervozno probijao ka izlazu.

- U Lisabon, dušo, u Lisabon. Zamisli samo: sedam dana za dvoje, nas dvoje, sve plaćeno - nisi vidio ono što tamo piše? Nagradna igra za potrošače, dragi - samo da nas izvuku iz te kutije i gotovo. Ja od večeras pakujem kofere – smijala se.

- Lisabon?! E neće taj mene trefit pa taman da se dijeli na hiljade. Da je kakav Mogadiš pa hajde, ali Lisabon...

Samo mi je sličica Lisabona falila da do kraja ispunim album Gradovi svijeta. Mogadiša sam imao za još jedan album, Brazilije da se gađam, ali od Lisabona, jednog jedinog, ni traga, ni glasa. Nije ga niko imao, nije ga niko ni vidio, jedino što se pričalo da se nekom Baraninu ispod omota tanke tablice smeđeg šećera ukazao upravo on - glavni grad Portugalije. No, kako niko nije lično, imenom i prezimenom, poznavao tog srećnika, niti vidio sličicu, pretpostavljali smo da je neko bezdušan prosuo izmišljotinu samo da nas još više nasjekira.A nije nas morao niko dodatno nervirati jer smo ionako svi bili naježeni, dok smo se gurali pred Minkinim kioskom i beznadežno rasipali tanki džeparac. Kupovali smo, bez mjere, table na kojima je pisalo da su čokolade, a nisu im bile ni primać ni izgledom, a još manje ukusom. Strgli bi nestrpljivo omot s njih, našli novi Mogadiš ili Braziliju i onda ih bezvoljno lizali i mljackali ili ih jednostavno bacali s mržnjom. Ponekad i u školske torbe gdje bi se rastopile i sve živo umazale i ulijepile. Da nam do kraja ogade školu i učenje.

Naredne školske godine sakupljali smo i lijepili u albume sličice fudbalera ili životinja, ne sjećam se više, a gradovi su bili ko zna kuda sve pobacani i već propisno zaboravljeni. Bez Lisabona zbirke nisu bili cijele i okončane, pa nisu ni zavređivale veću pažnju i taman su u špajzevima i podrumima našle mjesto po zasluzi. A onda je jednog dana, kao s neba palo, iz razdrndanog kombija u Minkin kiosk unijeto nekoliko paketa s poznatim čokoladicama kojima je na omotu pisalo Gradovi svijeta. Malo ko ih je gledao, slabo ko kupovao, a oni što su to ipak uradili, stajali su zapanjeni i gledali – Lisabon! Svaka druga čokoladica imala je sličicu Lisabona, zapravo jedne sive i sumorne tvrđave, valjda simbola grada. Bio sam prilično razočaran kada sam vidio zbog čega sam se onoliko nervirao i već pomalo razumijevao što je do Lisabona tako teško doći, što je skoro neosvojiv. Trebala nam je puna godina, mnogo potrošenih para i izlaganja opasnosti da redom postanemo šećeraši, da ga se dočepamo, da se uspentramo uz te bedeme. I kad smo to napokon dočekali, Lisabon nikome više nije trebao. Minka je, braneći časnu trgovačku profesiju, stručno objašnjavala da to tako ide, da je normalno da sličice stižu u etapama, jer fabrike izrađuju robu u serijama, pa kad što stigne na red. Ovoj je sličici, tako je rekla, sad došlo vrijeme, dok su namjestili i naštimali mašine, pokrenuli proizvodni proces, godišnji plan, produktivnost... Petljala je bez veze, jer je svima bilo jasno da je Lisabon namjerno zaturen da bismo, tražeći ga, kupili milion neželjenih čokoladica.

Naši roditelji su, začudo, govorili da sakupljanje sličica gradova ili životinja nije tek puko zamlaćivanje i bacanje para, nego ima edukativnu funkciju. Tako im je, valjda, zvučalo značajnije i ubjedljivije no da su jednostavno govorili da je poučno. Ali, svejedno kako su se izražavali, bili su potpuno u pravu, jer već tada sam za vazda naučio lekciju da će te u životu prevariti svako kome se za to pruži prilika.

 * * *

Sa Lisabonom sam se, mnogo godina kasnije, sreo na sasvim drugom i potpuno neočekivanom mjestu. Razglednica na kojoj je dominirala tvrđava Sao Jorge stajala je na Bahinom kuhinjskom stolu, oslonjena o zdjelicu s kockama šećera.

- Piješ li s kockom ili ukuhanu? – pitala me Baha zauzeta oko šporeta s kašičicom i džezvom, čekajući da kafa provri. Mislim da je namjerno odugovlačila samo da što duže odloži odgovor na pitanje kolika će biti stanarina za sobicu koju mi hoće izdati. Nije do sada imala stanare, računao sam, nije se izbirikala u ovom poslu pa joj je malo neprijatno i boji se da me cijenom ne odbije. Jer, po svemu sudeći, reklo bi se da sam joj se na prvi pogled dopao i da djelujem pristojno. I ona je na mene ostavila lijep utisak: prirodna, pričljiva, otvorena, a kuhinja joj je bila sva od prelijepih mirisa. Malo moga doma preneseno ovdje, četiristo kilometara daleko.

Gledao sam razglednicu, sjećao se Minkinog kioska, albuma, guranja na velikom odmoru i ukusa izgorelog šećera što smo ga čokoladom zvali. Baha je primjetila moju zainteresovanost razglednicom, dok je prinosila kafu. Pokazala je pogledom na zid iznad frižidera na kome je visila crno-bijela fotografija, uvećani portret prekrasnog mladog ženskog bića.

- To mi se javila kćerka, Vildana. Dvadeset joj je godina, a već je tri mjeseca u Lisabonu. Radi, lijep je posao našla, predivan. A bogami fino je počela studirat, išlo joj je samo tako, ali ljetos, slučajno, upoznade tog čovjeka... On kad je čuo kako ona govori engleski, kako svašta zna i u sve se razumije, odmah joj je ponudio posao. Tamo, u predstavništvu ove naše domaće velike firme, on je šef. Divan jedan gospodin. To su maniri svjetski, auto neko ludo, fin, kulturan. I pun para, bogami. Plate su tamo, ne pitaj, naspram ove bijede ovdje. Ne smijem ti ni kazati za što i koliko ja rintam mjesec dana u ćilimari. Prašina i trunje me pokriju skroz, ne mo’š me prepoznat, a onda me nema što oprat. A što unesem u sebe, kakva su mi pluća - ne smijem ni mislit. Ali, što ćeš... Nije mi bilo drago daVildana prekida studije, krenulo joj bilo pravo dobro, ali svi rekoše da joj je to životna prilika, takav posao u inostranstvu, to se, svi kažu, ne ispušta, ne propušta, pa šta ću, rekoh, da joj ne kvarim nafaku. Javlja se redovno, zadovoljna je, vesela, tako mi se čini... Uzmi kocku, dolij slobodno... A pravo da ti kažem milo mi je, baš mi je ono milo, što je otišla sad u ovo vrijeme kad vidimo što se od ove naše lijepe i nesrećne zemlje radi. Kod nas neće sigurno, ali tamo dolje oni tvoji, da ih đavo nosi onako divlje, udarili po onakvom gradu, pravom gospodinu gradu, kako neko lijepo reče...

- Nisu to moji, ne daj bože, ne volim što isti vazduh dišemo...

Soba je bila sva od Vildane: posteri na zidu, ploče i gramofon, plišani medvedići, a u fioci – nisam odolio da je ne pretresem – našao sam stare rokovnike i sveske izlijepljene sličicama i iscrtane srcima. Nisam ulazio unutra, nisam to otvarao i čitao, bilo me stid. Bilo bi to kao da kroz ključaonicu virim u kupatilo i gledam nekoga u kadi ili na šolji. Ali Vildaninu morsku fotografiju, iz kampa u Zaostrogu, pomno sam posmatrao i stalno joj se vraćao. Bila je prva pratilja mis plaže, pisalo je na poleđini slike, i bila je zbog toga srećna. Nisam sebi mogao doći gdje su članovima žirija bile oči kad su takvu odluku donijeli. Vildana je visoko odskakala od konkurentkinja, bila je za tri koplja ispred svih, a samo druga... Odmah mi je bilo jasno o čemu se tu radi, znao sam ja već kako se krpe i kako rade ti ljetnji žiriji. Vildana sigurno nije pristala na raznorazne prljave ponude i pokvarene igre, sto posto je sve to s gađenjem odbila. Vidjelo se iz njenih krupnih, tamnih očiju da je naivna i nevina, da nije iz tog svijeta, da su joj prevare daleke. Gledao sam opet sliku: Vildana je bila sretna što je preko njenog predivnog tijela bila traka s natpisom da je tek prva do prve. Znao sam da je neiskvarena i poštena čim je pristala na tako očiglednu nepravdu, čim je prihvatila tako nepoštenu i prevarnu odluku tih – kao da sam tamo bio i gledao ih – ostarjelih pokvarenjaka. Ona je samo za onako ravan trbuh i krupne, uspravne dojke zaslužila bolje, a usne blago razvučene u suzdržani osmijeh stavljale su je visoko iznad svake rivalke. Pa ipak, bila je druga i bila je time zadovoljna i lakše je to, vidio sam, podnijela od mene.

 

- Kafu možeš, znam, ne moram pitati – srela me Baha u hodniku i ne čekajući odgovor odvela za sobom u kuhinju. Na stolu Lisabon, na zidu Vildana, a kraj šporeta velika leđa i miris tople kafe – bio sam već pomalo domaći, no svejedno pazio sam gdje ću osloniti laktove jer je više od pola stola bilo zauzeto brašnjavim stolnjakom, po kome je moja gazdarica poređala grudvice tijesta da narasta.

- Imam gosta večeras, posebnog gosta, pa će biti pita i pitica – raskalašno se nasmijala – a biće poslije i preko toga, ako ima boga. Valja se čovjeku i zasladit, jer, dragi moj, život je zao i gorak, čemeran. Šest godina sam udovica, šest punih godina da me pogodilo posred srca, iskopalo jamu ovdje unutra i otada odatle ne prestaje da ječi. No, jaka sam ti ja i sve sam to podnijela da mi se nisu mogli načudit, ali mi je dijete propatilo što ni krvniku ne bih poželjela. U najgorim godinama, a bila je vezana za njega kako to samo kćeri znaju biti. Imala je, bogami, i za koga. Bio je duša, voljela sam ga otkad znam za sebe, a on je samo za nas dvije i živio. I onog nesretnog nedjeljnog jutra krenuo je u Kiseljak da nam donese lepinje s kajmakom za doručak. Možeš mislit, do Kiseljaka za lepinje s kajmakom, ne pojele se, ko što i nisu.Mislila sam da će mi dijete poludit, nisam imala kad da svoje jade jadim...

Kad sam se te večeri vratio iz grada i tiho otključao vrata stana u hodniku me dočekao topli miris krompiruše. Osjećao se i biber, mnogo bibera, a to sam najviše volio, pa sam, bez razmišljanja i ustručavanja, vođen iskonskom potrebom stomaka, krenuo da se javim gazdarici, poželim joj dobro veče u nadi da će me ponuditi miomirisnim pečenim tijestom. Ali zastao sam u pola koraka: pred vratima Bahine sobe stajale su ogromne čizme s velikim izduženim špicevima. Bila je to, valjda, neka imitacija krokodilske kože. Pete su bile povišene, a patenti sa strane raskopčani. Broj nestvaran i nezamisliv. Ovakve čizme nose samo ofucani rokeri ili prigradski podvodači, odmah mi je naumpalo, pa gdje se tu uklapa Baha, nije mi uopšte bilo jasno. A onda dugo nisam mogao zaspati od zvukova uznemirenih praznih crijeva, koje je, ipak, nadglasala tutnjava iz Bahine sobe. Ako je, pomislih, onome sa njom sve u skladu s veličinom stopala – teško ga njoj. Ili blago njoj: otkud znam što i kako ona voli. Učinilo bi mi se načas da se grdno pati, a odmah zatim tanki zid što nas je dijelio rasjekao bi groktavi uzdah zadovoljstva. Slušao sam, morao sam, nisam imao gdje ni kako. Bahi bi sigurno bilo grozno neprijatno da zna da je slušam, ali još groznije da se zaustavi. A samo da je mogla da bar načas prekine vratolomije s Nogatim, da je ustala i donijela mi tanjir s pitom, sve bih zanemario i pustio je da se na miru očeše o to malo životne slasti. Istina, pustio sam ja nju i bez pite, uzimala je što je htjela i bez moje dozvole i ne vjerujem da sam joj u tim trenucima bio i na kraj pameti, ali, eto, prestao bih i da je slušam i da procijenjujem zlopati li se ili ... Bio sam gladan i željan domaće pite mnogo više nego radoznao ili napaljen, o tome se radi.

Ujutro, zapravo bilo je skoro podne, u stanu je bilo tiho. Iskrao sam se iz svoje sobe i krenuo u komšijsku buregdžinicu na doručak, ostavivši krokodilske čizme same u hodniku. Moje patike bi lagano mogle ući u njih, procijenio sam usput, i kakve su mi onda šanse da mi se posebno mijesi pita, taman i da imam namjeru da je odrađujem. I što to ja nemam namjeru, što to fali Bahi, što joj to nedostaje pa meni, umišljenom probiraču, nije ni palo na pamet da bih se u ovom stanu mogao osjećati skroz domaće? Poznavao sam dvojicu kolega sa grupe koji su se tako lijepo razbaškarili i ne moraju više ni stanarinu plaćati. Tu i tamo nacijepaju drva, pomognu oko ćumura ili otresu ćilim, a onda dolaze pite, hurmašice i svašta nešto... Ne mogu ja to, nisam takvog kroja - branio sam se žvaćući burek - a i Vildana je tu. Ne bih joj više mogao pogledati u oči što su me neprestano strijeljale iznad frižidera. Morao bih sklanjati pogled i ogadila bi mi se i ona mirisna Bahina kafa, ako bih stalno zurio u pod.

I dva naredna vikenda naš je stan tresla groznica subotnje večeri, još dva puta se u hodniku miješao miris pite i špicastih čizama i još je dvije nedjelje Baha spavala do iza podneva. A onda mi je u ponedjeljak uz kafu ispričala kako nema sreće u ljubavi.

- Sve me neke barabe zapadaju. Lijepe se za mene kao muve za znaš što, pa se mislim ima li uopšte više pristojnog svijeta. Ima li igdje muškoga koje je samo muško, a ne i lopov, siledžija i lažov? Mislim, eto vi školci ste fini, pristojni, ali puno ste, brate, nad tim knjigama, ne vidite oko sebe, ne živite život. Ali, neka, ne slušaj ti nepismenu Bahu, uči i ne diži glave, valjaće ti to. Da je bilo sreće i moja Vildana ne bi išla po svijetu, nego bi studirala da jednog dana bude gospođa, svoj čovjek, a ne da se igraju s njom. Dobro joj je tamo, nemam riječi, hvali se ona, ali mi je prije neki dan pominjala da bi voljela da se vrati. Rekla sam joj da sjedi tamo gdje je, nek nije luda. Pola ovdašnjeg svijeta bi pobjeglo da samo ima gdje. Ko da je lako gledat i slušat svako veče o mrtvima i ranjenim tu u komšiluku, u našoj zemlji. Hej, u našoj dragoj domovini što bi svi do juče život za nju dali. Pobiše onolike ljude, ranjenike i starce u bolnici. Oslobodili, kažu – od koga?! Grozno, strašno. Naša sreća da smo ovdje u Bosni našoj ponosnoj izmiješani i složni, svi ko jedan, pa se nećemo daviti i klati, inače tome ne bi bilo kraja. Baš prije neki dan nešto pričamo na poslu i, hvala bogu, svi na jedno dođosmo: nema kod nas rata! Nema! Za tuču treba dvoje, je l’ tako? Tako je, nego...

Nije tako, moja Baho, možda za tuču i treba dvoje, mislio sam s tugom, ali da budeš tučen i pretučen dovoljan je i jedan. I još da mu lakše bude ako se ne budeš branio, ako budeš bježao od tuče. Nisam joj to rekao, nisam imao srca, a i džabe bih išta pričao jer sve bi bilo uzalud – bila je sigurna i presigurna da je u pravu. A znao sam još tada da zaludnijeg posla nema nego pokušavati nekoga u nešto ubijediti, probati mu promijeniti mišljenje, učiniti da prihvati tvoje.

U subotu sam ugrabio da vidim kako pretrčava iz kupatila u svoju sobu ogrnuta malim peškirom koji je jedva štogod pokrivao, a ona je stigla da mi se u letu osmijehne. A u nedjelju ujutro ušla je bez kucanja u moju sobu dok sam ležao budan u krevetu u kome je i Vildana godinama spavala. Ponekad bi mi se učinilo da joj osjećam dah na uzglavlju, da nazirem otiske prstiju na nahtkasni, a i posteljina je mirisala na nju. Na miris što je ispunjavao krilo ormara u kojem je bio pažljivo nasložen njen veš. Sve ono što nije odnijela sobom, a što ću jednom morati da pregledam i opipam. Jednom kad skupim hrabrost i nadvladam osjećanje stida. Upravo ono što je uspjela da učini oskudno odjevena Baha ulaskom u moju sobu. Promrmljala je nešto o lijepom spavanju i rekla da hoće da skine zavjese da ih pere. Bila je u spavaćici boje breskvinog cvijeta, a naspram prozorske svijetlosti izgledalo je da nema ništa na sebi. A imala je i viška, i kila i godina. Strgla je zavjese nervozno, vrpoljila se i gledala u mene začuđenog i snebivajući se izašla iz sobe. Kuvala je kafu i zvala me, pa ispod glasa dodala da li želim da mi je donese u krevet. Nisam želio, ustao sam žurno i bio za kuhinjskim stolom prije nego je i stigla da je uspe u fildžane. Pogledala me i sve joj je bilo jasno, riječitije od gomile riječi. Srkali smo vrelu kafu i nismo ništa progovarali, a onda mi je, kad sam odlazio, rekla da ne idem nigdje na večeru, jer nije navikla da pitu jede sama, a i ne zna umijesiti malo. I još mi je rekla da sam, sad kad je Vildana daleko, ja njeno dijete. Htjela mi je reći – razumio sam ja nju iz prve - da joj za večeru ne dugujem ništa i da mogu slobodno uživati u jelu, neopterećen plaćanjem.

Ali opet, kada je koji dan kasnije odlazila u banju gdje je slalo preduzeće, učinila je još jedan usputni tanki, beznadežni pokušaj rekavši mi da tamo u Tesliću ima dvokrevetnu sobu, a sama je, pa ako hoću mogu doći preko vikenda.

- U Teslić?! Zovi ti mene u Lisabon, pa da vidiš, a u Teslić idi sama – nasmijao sam se na silu, pokušavši da sve okrenem na šalu.

- Pripazi mi stan ovih deset dana, nemoj peglu ostaviti uključenu, a ni bojler bez potrebe... – otišla je.

Sjutradan je svratila koleginica Sandra da uzme neku knjigu i ja sam je pozvao da uđe i popije kafu. Došla je opet nakon dva dana. Posjetila me drugi put jer joj je bilo lijepo prvi put.

Gazdarici je preostalo još četiri-pet dana Teslića kada me u kasno poslijepodne probudilo kucanje na vratima. Uporno i žestoko kucanje, pa kukavica zvonce. Bunovan, jedva sam se dohvatio ključa, nekako otvorio vrata i pred njima ugledao nju! Vildanu! Bila je zadihana penjanjem na treći sprat s dvije ogromne torbe o koje se sad oslonila i gledala u mene. Onim istim očima iznad frižidera. Samo zbog njih sam je i prepoznao, jer obrazi su bili sparušeni i lako modrikasti, a usne skupljene i naborane. Htio sam je zagrliti, poljubiti, milovati joj lice, gladiti kosu – pa bila je to moja Vildana. Znam je već toliko mjeseci, toliko sam se zbližio, toliko... Pokazala je očima da se pomjerim da može ući.

- Vi ste sigurno onaj iz moje sobe – gurala je hodnikom torbe i ne sačekavši odgovor upitala gdje joj je majka.

- U banji kod Teslića, biće tamo još par dana. Na polici kod televizora je broj recepcije...

- Super. Ne treba mi ništa broj.

Buljio sam u nju bog zna kakvim pogledom jer me začuđeno odmjerila kroz obrve, pa je žurno ušla u kuhinju i zalupila mi vrata pred nosom.

Nisam je više vidio iako smo još pet dana bili sami u stanu. U stvari, mislim da nas je jednom ili dvaput bilo troje i da je neko noćio kod nje. Pretpostavljam, jer su u hodniku bile starke koje zbog veličine nikako nisu mogle biti njene. Nisam je vidio, kažem, ali sam se svukuda sretao s njenom robom, vešom, šminkom. U hodniku zgužvane farmerice, kraj kade gaćice strgnute s tijela, a pred ogledalom, na veš mašini, na vodokotliću, svuda bočice, kutijice. Pa opet nije mirisalo, no je zaudaralo na najgoru kafanu: alkohol i duvan. Nigdje poznatog Vildaninog mirisa za koji sam kasnije shvatio da je zapravo miris Lux sapuna što ga je Baha stavljala u ormar između robe. Kupati se Luxom bio je čist luksuz.

Baha se vratila, ne bih znao kazati koliko oporavljenog tijela i duše, ali da joj je banja ojačala glas – to tvrdim, jer nisam više imao mira i nisam mogao da učim. A što je najgore nisam mogao ni da razaznam u potpunosti što je tema razgovora, zapravo svađe. Galama iz kuhinje pomiješana s plačom, uvijek kada bi se majka u kćer srele, završavala je vazda isto, naglo i odsiječno: čulo se lupanje ulaznih vrata i zatim bi nastupila grobna tišina. To je bivalo sve rijeđe, jer se i Vildana rijetko pojavljivala u kući.

- Hoćeš li doći, voda je provrela – uslijedio je poznati poziv.

Plakala je Baha nalakćena na kuhinjski sto i pričala mi o bijelosvjetskim bitangama što nemaju ni srca ni duše. Što koriste mlade i neiskusne za svoja bolesna iživljavanja, što im ubijaju dušu, što...

- Vildana je u tom skotu vidjela oca – isto je toliko star bio njen otac kada je poginuo – a on u njoj samo mlado meso. Motao je danima, mjesecima je lagao dijete, nit posla, nit stana, nego sve kod njega, kao robinja. Sad je nekako izvela da pobjegne od njega, ali nije uspjela da se vrati meni. Ni sebi. Nego, slušaj, muka mi je da ti ovo kažem, ali nama, sad kad se Vildana vratila, treba njena soba. Kad ponekad navrati... Stvarno mi je žao i nezgodno, ali eto tako je ispalo, što ću...

Očekivao sam ovakav razgovor i bio spreman, kao i stvari što su mi već bile gotovo spremne u koferu. Rekao sam Bahi da sam svakako mislio da odem i to ne samo iz ovog stana, nego i iz grada u kome će vrlo brzo svima biti tijesno. I još sam joj rekao da bi bilo pametno da razmisli gdje će i kuda ona sa kćerkom. Posebno iz ovog kvarta jer su već neke međe osvitale iscrtane.

- Nema meni nikud odavde. Samo neka se ovi papci malo smire, nek prođe ova tarlabuka. Nema kod nas rata, ne može ga biti. Ih, ne znaš ti, nema Bosne...

Nema, zaista.

Na proljeće sam bivšoj gazdarici poslao paket u koji sam stavio i dva kila najboljeg talijanskog brašna što sam uspio naći. Tražio sam ono najpogodnije za razvlačenje finih jufki. Spakovao sam i veliko pakovanje Toblerona za Vildanu. Da joj Baha da kad jednom navrati...

 * * *

Kako sam sklon da vjerujem da uvijek imaš mnogo veće šanse da te pogodi grom, nego da te izvuku između milion drugih, a i uživam da svoje drage prijatno iznenađujem, ušao sam vedar u turističku agenciju.

- Molim vas, htio sam rezervisati ovaj aranžman za novogodišnje praznike. Lisabon za dvije osobe. Imate li Lisabon?

- Žao mi je, gospodine, ali sve je već rasprodato. Ima još nekoliko mjesta za Rim i Atinu, ali Lisabon...

- Mogadiš ne fali, garantujem!

 - Molim?

- Ništa, ništa, hvala, doviđenja...

 

 

PreČica

Stiješnjen između police prepunjene teglama i prozorskog otvora zakovanog daskama, pomišljam, po ko zna koji put, kako sam jedinstven i neponovljiv. Samo meni se, od svih ljudi na svijetu, može desiti da, sopstvenim nogama i bez prisile, upadnem u najgluplju zamku koju možete zamisliti: u tuđoj sam, nepoznatoj kući i krijem se bez razloga i krivice. Samo zato što se ne umijem snaći. Što sve u meni u trenu blokira i ne znam u pravo vrijeme postupiti hladnokrvno i razumno i izreći potrebnu riječ. Kada sve prođe, kada se slegne i ohladi, ja savršeno znam što je valjalo učiniti i reći, ali ne i onda kada treba. Da sam jednostavno stao, kada sam čuo da neko silazi niz stepenice, da sam sačekao i izvinio se što sam zakoračio u hodnik tuđe kuće bez najave i dozvole, sve bi, vjerovatno, bilo u redu. Vratio bih se ili bi domaćin dozvolio da prođem hodnikom, izađem na zadnja vrata i skratim put. Ali ne, ja sam, bez razmišljanja, potražio mjesto da se skrijem. Ušao sam u neomalterisanu prostoriju prepunu razbacanih stvari, pretrpanu kutijama, kantama i bidonima. Grčevito tražeći zaklon, provukao sam se iza stalaže na kojoj su poređane tegle s turšijom. Ovo su sjevernjaci, prošlo mi je glavom, oni još u avgustu spremaju zimnicu. Guši me tjeskoba i smrad kiselog kupusa, ali nastojim da se smirim i da teškim disanjem ne otkrijem svoje prisustvo. Samo neka se sve utiša, neka se stanar kuće vrati na sprat, izletjeću na slobodu, otprhnuti kao ptica iz kaveza.

Sve je počelo kada sam poslije ručka poželio malo dužu šetnju od uobičajene, one svakodnevne uz more. Subotom tražim nove staze, biram nepoznate puteve u želji da upoznam sopstveni grad, koji se neuhvatljivom brzinom širi i bezdušno mijenja. U kome je mnogo nepoznatog, pridošlog svijeta, koji mi, iskreno, uopšte nije nedostajao, ali mi i ne smeta, jer s tim ljudima nemam nikakvog dodira. Oni ne dolaze u biblioteku, a ja mrzim gradilišta, pa nema mogućnosti da se srećemo. No, danas sam im, ipak, krenuo u susret, koračajući putem kojeg prošle godine ovdje nije bilo. Moćne mašine razdrobile su kamen i otvorile put drugoj gvožđuriji da priđe i nastavi ravnanje brda i betoniranje negdašnjih vinograda i maslinjaka, gdje onda preko noći niču monstrum-kuće. 

Otkad su prestali moji subotnji nestašluci, zamrli uzbudljivi ljubavnički pohodi, kretanje prirodom jedina mi je aktivnost. Biram staze na kojima neću sresti mnogo ljudi, jer mi oni ništa ne trebaju, a, vjerujem, ni ja njima. Ali kada sam, treći put ovog popodneva, osjetio probod po lijevoj strani grudi, poželio sam nekoga u blizini. No, nikoga i ničega nije bilo, samo pustoš i tišina nad nabacanim gomilama pijeska i šodera. Sjeo sam na nasložene cigle kraj puta. Ne smijem se glupo junačiti i prkositi zloslutnim signalima što sve češće dopiru iz moje utrobe. Bio sam zadihan i jedva sam uspijevao da kratkim, brzim udasima zasitim pluća. Iako vjerujem da nije u pitanje srce, iako znam gotovo sigurno da se to samo dijafragma nadima i grči,  pametno je stati i primiriti se, dozvoliti organizmu da povrati ravnotežu. Nije ova šetnja za mene, vidim, predaleko sam otišao i previše je uspona, a ja nisam baš u najboljoj formi, niti u cvijetu mladosti.  

Malo mi se povratio dah, ustao sam i otresao sivu prašinu sa mantila. Ispred mene pružao se put ka vrhu brda i nestajao u grubom zavoju ulijevo. Nisam se usuđivao da nastavim, ali nisam želio ni da se vratim. Još samo malo, šteta je stati kad sam već stigao čak do ovdje, mislio sam. Samo da zavirim, da pogledam tamo preko je li još uvijek živa i uspravna košćela u čijoj krošnji smo, mršavi dječaci, lovili kosove. Ima li i sada dragih bobica kalibobe, škrtih voćki sačinjenih samo od košpice i suve kore, što smo se otimali o njih. Žurili da se prežderemo opore gorčine i ne sanjajući koliko će nam često biti na trpezi, koliko će naši životi biti ispunjeni njome.

Ha, kalibobe – od njih samo nostalgija može načiniti voćke.

No, sigurno nema potrebe ići dalje. Gledao sam raskopani brijeg i već znao: tamo više nema košćele, nema kosova, praćki, razbijenih čela, ničega nema. Sve je srušeno, počišćeno i razneseno. Čovjek nemilosrdno gazi zeleno i iza sebe ostavlja sivo. Neobjašnjiva je njegova potreba da mijenja djelo Stvoritelja, misleći da će on sve bolje. Na sve strane isprepleteni žica i beton, nanizane kuće bez reda i stanara, dvorišta bez drveća, mašine bez duše. Ja sam, na pustoj, prašnjavoj cesti, nemoćan za naprijed, nevoljan za nazad, osvrtao sam se i zagledao građevine preko puta. U tijesnom procijepu između dvije kuće koje su tek krenule svoj pohod ka nebu, ukazao se svježe prokrčeni put i shvatio sam da je to  nastavak moje staze. Poslije oštre krivine na kraju vidokruga, put mijenja pravac i serpentinom nastavlja uspon. Ako bih prošao između kuća, odmah tu blizu, mislio sam, opet bih bio na putu. Prišao sam kapiji, oslonio se o nju i ona se, škripeći, sama raskrilila. Htio sam je zatvoriti i vratiti se. Nije u redu dirati tuđe, otvarati nepoznata vrata, ulaziti u nečije dvorište bez dozvole, sve to znam, ali, pogledom sam i dalje tražio prolaz kojim mogu skratiti putovanje. Takav sam ja: misao koja me obuzme, ono što namjerim učiniti, zagospodari mnome i uvijek me nadjača. Oduvijek je tako. Čika Ferdijev podrum, morao sam istražiti, iako sam znao da u njemu nema ničega što devetogodišnjem dječaku može prijati. Ali, naumio sam otkriti što se krije u njegovoj tajanstvenoj škrinji, zaviriti u fioke i saznati zašto se moj komšija, taj ćutljivi stari namćor, satima zatvara sam u svom podrumu. Nije me odvratio ni strah od mraka, ni priče drugara da on u podrumu hrani pacove koji su veći od mačaka, nije me pokolebala čak ni pomisao na čika Ferdijev razroki pogled. Ugledao sam jednom, iznenada, u kasno jesenje popodne, odlazeći po drva u naš dio podruma, otškrinuta vrata njegovog svetilišta i bez razmišljanja ušao. Otvorio sam fioku glomaznog, crnog stola, ali iz nje nisu iskočili nikakvi demoni, nisu se kezili bijesni pacovi, niti su izletjeli slijepi miševi. Mirno i uredno poređani u njoj su ležali ekseri, šarafi i kliješta. Poklopac drvenog sanduka bio je pretežak za moja ramena, ali nisam odustajao. I baš kada sam ga pokrenuo, kada su zacvilile grube šarke, čuo sam užurbane korake koji se bliže stepenicama. Sakrio sam se iza prašnjave, teške fotelje i ugledao unezverog Ferdija, kako se primiče, s nakrivljenim usnama i pramenom kose preko lica. Prišao je vratima svog podruma, jedinim kojima su letve bile besprijekorno ofarbane, i s nevjericom gledao u otvoreni katanac. Nije, znao sam i tako prestravljen, mogao sebi doći kako mu se desilo da ga zaboravi zaključati. Grubo i ljutito ga je zabravio i otišao uz skale, mrmljajući psovke. Ostao sam sam u polumraku, kojeg su šarale sijenke nogu prolaznika na trotoaru, koji su zabavljeni svojim brigama marširali ispred umazanog prozorčića, pod samim plafonom podruma. Bilo je tiho, moje oči su bile velike, a usta suva. Onda je preko škrinje, klateći se, lagano pretrčala srebrna buba narandžaste glave, okrenula se, zazviždala, i sa svih strana na sanduk su se spretno uzverali crveni i žuti miševi. Stali su u krug, uspravili se na dvije noge i, cereći se svojim rozim gubicama, zaigrali u kolu. Sa stola su ih, ležeći na leđima, podsmješljivo gledali debeli zeleni pacovi i cupkali u ritmu njihovih pokreta, a sa visoke police hukale su ljubičaste sove, kriveći svoje stroge obrve...  Posljednje što sam čuo bio je glas majke koja me doziva,  ali se nisam odazvao. Glas je ostao zapriječen u grlu. Mama je izbezumljena izašla na ulicu, koju je već pokrivao mrak. U potragu se uključio i komšiluk, a onda me satima tražilo pola grada. Našla me naša komšinica izgubljenog i zgrčenog između fotelje i stola, bez glasa i svijesti. Samo su mi, čuo sam kasnije, oči bile širom otvorene. Opipavali su me, tresli, posmatrali, tražili mi rane i povrede, ali ih niko nije vidio. A one su bile tu, sasvim blizu, i to duboke i oštre, ali ispod kože. Ostale su spolja nevidljive, a urezane zauvijek. Čika Ferdi, saznao sam iz priča, samo što nije slomio katanac, nespretno ga otvarajući, skrhan zbog nemoći da sazna kako sam se našao iza njegovih brižno čuvanih rešetaka.

Zakoračio sam u nepoznato dvorište nesigurno i bojažljivo, osvrtao se na sve strane, ali se iz kuće niko nije vidio, ni čuo. U tri koraka bio sam između dvije građevine. Kratko je, pretrčaću, neće me niko vidjeti, mislio sam. Onda sam stao jer se naprijed nije moglo –  prolaz između kuća bio je zatrpan nacijepanim drvima. Očekivano: sjevernjaci od ljeta misle na ogrijev. Stao sam ispred ulaznih vrata i bez razmišljanja pritisnuo zvonce. I još jednom. Niko se nije odazvao, ništa se nije čulo i ja sam već grabio nazad, išao ka dvorišnoj kapiji. A onda se na pragu pojavio dječak  - moglo mu je biti petnaest - pogledao me i stao bez riječi. Čekao sam da progovori, da makar pita što kog đavola tražim pred njegovim vratima, ali je on samo stajao nijem i gledao u mene, licem ispunjenim dosadom i nekim neobjašnjivim prezirom.

- Izvinite, izgleda da sam pogriješio – jedva sam promrmljao, zaplićući jezikom i nogama. Ja se ne znam snaći, ja nikada ne znam reagovati brzo, reći pravu riječ u pravo vrijeme. Magdi sam uvijek pričao naknadnu verziju, ono što sam želio reći ili uraditi, ono što sam propustio. Znala je da izmišljam, ali nije mislila da lažem. Pametna je bila moja žena: ona je znala da je čovjek i ono što čini i ono što bi želio činiti. Tek je tako shvaćen - kompletan.

Moja namjera je, zapravo, bila da jednostavno pitam mogu li proći hodnikom kuće, kad je već prolaz između kuća zakrčen. Rekao sam dječaku da su tamo drva i da se ne može proći, a ja sam samo želio da skratim put, da prođem prečicom.

- Drva, pa što?  Slagali smo ih dva dana, da ne biste da odem da ih sklanjam? – dječak je bio drzak i podsmješljiv – Možete onuda – pokazao je uz put i okrenuo mi leđa. Iz kuće ga je ženski glas pitao ko je pred vratima, a on je, ne mareći što sam još uvijek tu, doviknuo da je to onaj smotani iz biblioteke. Poznaje me, znači.

Dolaze ponekad u biblioteku takvi neki razuzdani dječaci zbog školske lektire, ali se ja od njih sklanjam iza svog stola u uglu. Nadnesem se nad knjige, ne želeći da ih gledam i slušam. Ne podnosim drčne, glupe pubertetlije. Neshvatljiva mi je njihova samouvjerenost, ubijeđenost da sve mogu i znaju, a da još čestito nisu ni primirisali život. Nerviraju me njihove masne kose, bubuljičavi obrazi i nabrekli nosevi. Ne volim ih, jednostavno. Ne volim ja, da budem do kraja iskren, djecu uopšte. I moju Lelu nisam stigao da zavolim, a već je otišla. Pretvarao sam se pred Magdom da sam očaran onime što vidim u kolijevci. Nezgrapno i nevješto pokušavao sam da oponašam presrećnog oca, a uistinu bio sam kivan na to malo biće. Došlo je ne veće od vekne hleba, uselilo u moju kuću i začas postalo centar svijeta. Otelo mi Magdu, gurnulo me u kraj, učinilo nepotrebnim i suvišnim. Tako je bilo od dana kada je moja žena osjetila da u njenoj utrobi kuca još jedno srce.

Dječak je ušao u kuću i ostavio otškrinuta vrata. Vratio sam se i opet stajao ispred njih. Provirio sam i u dnu ravnog, dugog hodnika, ugledao druga vrata. Staklena, kroz koja se nazirao put. Zakoračio sam u hodnik, hodao na vrhovima prstiju i onda sam čuo sve bliže korake - neko je silazio sa sprata. Krajičkom oka učinilo mi se da sam spazio odraz dječakovog lica na oknu staklenih vrata. Skrenuo sam udesno i našao se u neurednoj i nezavršenoj prostoriji koja je, očito, služila kao ostava. Uvukao sam se iza stalaže i smjestio se u okviru prozora. Mantil je pokupio kreč sa vlažnog zida, a moja kosa gustu paučinu.

U prostoriju je pjevušeći ušla djevojka, godinu-dvije, možda, starija od dječaka. Stala je ispred prljavog ogledala, oslonjenog na drveni sanduk, i počela prstima roviti po licu. Čistom, glatkom licu. Došao je i dječak, smijuljio se i očima joj pokazao da ode za njim. Izašli su, ali nisu otišli uz stepenice, nego su se, potiskujući smijeh, sašaptavali u hodniku. Djevojka se ubrzo vratila i pred ogledalom, odjednom, podigla majicu i ukazale su se njene jedre bijele grudi. Spustio sam pogled, ali ne zadugo. Na dva metra ispred mene stajala je djevojčica uvučena u tijelo zrele žene i divila se svojim oblinama. Izvela je piruetu kao balerina i njena suknja se raskrilila... Naša Lela nije stigla do ogledala, nije se nikada ni uspravila na svoje tanušne nožice, njen je put bio kratak. Magda mi je, uvijek kada bih se vratio s posla, kazivala da joj se Lelica osmjehivala i gugutala iz kolijevke, ali ja taj osmijeh i glas nikada nisam vidio, ni čuo. Vidio sam samo beskrvno malo uplakano lice mršavog stvora. Ljekar mi je već u porodilištu prošaptao da mu se nešto ne sviđa kod naše bebe, ali ja to Magdi nisam imao srca reći. Zamolio sam i doktora da je ne uznemirava, a da ćemo ga, kad se sve malo stiša, ponovo posjetiti. Nikada nismo otišli kod njega. Mojoj Magdi, njena djevojčica bila je zdravo i lijepo dijete i nije je htjela voditi ljekarima, jer u bolnicama i ambulantama vrebaju bakterije i virusi. U kući, okružena njenom pažnjom i ljubavlju, najsigurnija je, odgovarala mi je, kad god bih je nagovarao da odemo na kontrolu. Ljekar je Lelu dotakao samo onda kada je njena hladna ručica nepokretno ležala u njegovoj šaci. Svoju beživotnu bebu iz ruku ljekara zgrabila je Magda i cijeli je dan držala u svom naručju, govoreći da je mora ugrijati, jer se dijete nauzelo zime. Vječne zime, mislio sam ja, zbunjen zbog svoje ravnodušnosti.

Godinama moja Magda nije mogla da zatrudni. Ljekari su govorili da je sve u redu, mi smo u svojoj spavaćoj sobi gotovo svake noći odrađivali svoj dio posla, ali nije bilo rezultata. Poslije odgledanog programa na televiziji, slijedile su pripreme: ja sam odlazio u zajedničku postelju da je zgrijem, a Magda u kupatilo. Došla bi u sobu, ugasila lampu i u mraku zadizala spavaćicu, a ja nevoljno spuštao pidžamu. Ćutke, u potpunoj tami, pokušavali smo, cijele dvije turobne godine, da stvorimo svoje dijete, ali bezuspješno. Prećutno smo zaključili da je konačno vrijeme da prestane svakonoćno mučenje i razočarenje svakih mjesec dana. Opet je svijetlila lampa u našoj sobi. Opušteno sam čitao novine pred spavanje i šuštanjem listova smetao Magdi da zaspi. Nastupio je lijep, tih i bezbrižan period našeg zajedničkog života. Ali, đavo ne spava. Vratili smo se jednom, mjesecima kasnije, u pozne sate sa neke glupe svadbe, koju nismo mogli izbjeći. Na kojoj smo popili i po nekoliko čaša vina, koje su uspjele da primire čak i našu neizrecivu odbojnost prema odvratnim porodičnim skupovima. Magda se, neprestano pričajući o smiješnoj svečanoj haljini moje rođake, u hodniku našeg stana, sagela da izuje cipele. Preda mnom je stajala, priječeći mi put, njena velika, okrugla zadnjica i ja sam je, ne znajući što činim, uštinuo za nju. Ona se glasno nasmijala, zavrtila njome, i ja sam je ponovo dotakao. Nije se pomjerila, nije mi ni ruku sklonila, a njen smijeh je prestao. Uvukao sam šaku pod njenu haljinu i dotakao rub čarapa i neravnu, toplu butinu. Samo se prislonila na sandučić za obuću iznad koga je visilo veliko ogledalo. Srušila je laktom vazu s osušenim cvijećem. Od svega što se kasnije dogodilo pamtim samo svoje nespretno petljanje s kaišem na pantalonama i kravatu koja me odjednom nepodnošljivo stiskala. Moj sako se neprestano uvlačio između naših tijela koja su se u trenu spojila. Gledali smo se zaprepašteno u ogledalu širom otvorenih očiju i dahtali kao psi usred ljetnje žege. Onda se danima nismo pogledali u oči, niti ikada više pomenuli našu pijanu i strasnu noć. Prvu i posljednju u životu. Poslije mjesec-dva, Magda mi je, usput, prinoseći kafu, prošaptala da se kod nje nešto događa. Doktor joj je poslije pregleda saopštio da je trudna i ona se istog trena savila oko svog stomaka, štiteći ga od dodira i pogleda.

Dolazak dječaka najavilo je njegovo kloparanje stepenicama. Stao je na sred prostorije i teatralno mlatarajući rukama pitao djevojku pred ogledalom je li ona normalna. Kako se može tako hladnokrvno ponašati nakon onoga što je učinila. Ona mu je nemarno odvratila da su sve uradili zajedno i u dogovoru, i da ćuti, jer još ima posla.  Moraju staviti poklopac na njihovo djelo, upravo tako se izrazila.

-          Jesmo li baš morali, a sestro? – pitao je dječak.

-          Nego što, da ćutke gledamo onu bruku po kući? Morali smo, mali, i ranije prekinuti onaj kurvaluk. Samo što tata okrene leđa, onaj krelac uleti u njegov krevet i onda s mamom nina-nana cijelo popodne. Još samo malo benzina i paf, nema više. 

          
Stresao sam se i prestao disati. Kakva je ovo priča, gdje sam to ja, naopak, upao? Bože... ova djeca nisu normalna... kakav benzin? Mogu završiti ovdje zauvijek, da ni traga ne ostane za mnom. Kome može naumpasti da sam ovdje skriven, usred kiselog kupusa i krastavaca, iza tegli s paprikama, ko me može i hoće tražiti, kome ću nedostajati? 
Da je moja Magda živa ona bi me, kao onda mama, tražila i, znam sigurno, našla čak i iza ove smrdljive stalaže, ali nje već godinama nema. Otišla je za Lelom, tamo gdje sve brige prestaju. Tako svi kažu, ali ako tamo zaista nema briga, onda nema ničega. One su onda u velikom ništavilu, jer naprosto ne može postojati nešto, a da je lišeno briga. Posebno za moju Magdu, koja je brinula sve brige ovoga svijeta. Obećala je jednom, tužno se šaleći, da će mi otuda svakako poslati neki signal, glas, ostaviti makar kamenčiće za sobom da ih mogu naći, a znam da je tada samo strijepila hoće li ona znati  naći Lelu. A ja, ako izgorim u ovoj prokletoj kući, ako im u susret pođe samo moj pepeo, kako će one znati da sam to ja? Ili na onu stranu odlazi samo duša, a tijelo, kakvo god bilo, ostaje na ovoj? Onda je lako: srodne duše se prepoznaju i nađu čak i u nepreglednoj vasioni, a kamo li onda kada se traže. No, bojim se da u sve te priče vjerujem mnogo manje od Magde. Njoj je bilo lako umrijeti, jer je to željela. Nije bila bolesna, nalazi i snimci nisu ništa loše pokazivali, a bilo je očigledno da se polako gasi. Posljednje noći sjedio sam na ivici njenog bolničkog kreveta i gledao veliko tijelo kako se nadima. Napolju je duvao vjetar i sjenke golih grana nad njenim uzglavljem sličile su koščatim šakama koje je žele zgrabiti, daviti, gušiti... Odjednom, između njih se, osvijetljena uličnom svjetiljkom, ukazala sjenka anđela! Bez glave! Obezglavljeni anđeo je spretno izmicao mršavim prstima golih grana i ostao do svitanja da čuči baš nad Magdinim licem, koje se krivilo grabeći vazduh. Bože, mislio sam zgranut, od sebe i svojih činjenja nikada i nigdje ne možeš pobjeći. Sve se vraća, sve stiže na naplatu, ništa se ne može zauvijek sakriti: ja sam, naime, jednom davno ubio anđela! Jesam! Ako onda i nisam bio siguran u to, anđeo na zidu me u to uvjerio. Ja kržljav i plašljiv, praćkom sam i znao nekako baratati, ali vazdušnom puškom baš nikako. Pa ipak, prvim svojim metkom ustrijelio sam nepoznatu promrzlu bijelu pričicu. Blještavo bijelu, baš kao snijeg koji je preko noći napadao. Njena ljepljiva krv je otopila snijeg, obojivši ga u crveno. Ali glave nigdje nije bilo. Malo olovo je potpuno raznijelo, a te noći, pred san, vratila mi se slika utisnuta kroz mušicu nišana i jasno sam vidio: nije bilo kljuna, ni perjane ćube, ne. Bio je prćasti nosić i svijetle svilene kovrdže. Zašto se vratio baš ove noći i što traži ovdje?

Jutro je osvanulo mirno i bijelo kao mlijeko. Nebo i zidovi, i čaršav navučen preko Magdinog nepomičnog lica bio je bijel. Na zidu iznad njenog uzglavlja nije bilo sjenki, ni koščatih šaka, ni bezglavog anđela. Vjetar je utihnuo, grane su mirovale, a na prozorskom oknu stajala je nalijepljena sličica ptice kojoj je neko noktom sastrugao glavu.

Ova se djeca, sigurno, šale, mislio sam gledajući za djevojkom koja je izašla iz sobe i ostala u hodniku. Ovo mi sve liči na predstavu, odvratno lošu predstavu, a najgore je što sam joj i ja sudionik i to onaj koji se ni o čemu ne pita. Moram izaći odavde, grozničavo sam razmišljao. Sada više nije samo neprijatno što sam ovdje, postalo je opasno. Ko zna što su ovi mali krelci uradili i što još mogu uraditi. Ali kako sad izaći, kako se najednom pojaviti, što reći... Isprepadaću djecu, pozvaće policiju, pitanja, objašnjenja, moj ugled... Ili... možda se u ovoj kući zaista događa nešto užasno, a ja sam svjedok... Prisluškujem, htio to ili ne, čujem, ponešto već znam, a ko zna koliko to može da košta?

Nisam ja nov u prisluškivanju, no to je, ipak, bilo nešto drugo. Bila je to samo moja intima i od nje nikome nije bilo štete. Ono, ako ćemo pravo, jeste, ali se s malo novca, i to iz zajedničke kase, sve pokrilo. U  biblioteci sam ponedjeljkom, isto kroz stalažu - doduše s knjigama, a ne turšijom - potajno slušao uznemirujuće priče čistačice Aiše. Bila je razvedena, slobodna, a iznad svega maštovita. Ne znam da li samo u priči ili zaista i na djelu, ali njeni vikend - doživljaji bili su, naprosto, fascinantni. I djevojčurama, mojim koleginacama u biblioteci, kojima ih je pričala i meni koji sam, praveći se da brižno studiram knjigu ispred sebe, lovio svaku riječ. Preda mnom se otvarao novi svijet, za kojeg nisam ni slutio da postoji. Kao što Aiša, sigurno, nije mogla ni pomisliti da svojim bezobrazlucima lomi i rastura moj tako savršeno ustrojen život. Poželio sam, ubrzo, da se takve priče pričaju i meni, samo meni, a ne da ih kradem između teških, prašnjavih knjiga. I, jedne subote, preskočio sam uobičajenu šetnju, prekršio dugogodišnju regulu, i došao na svoje radno mjesto, govoreći da sam zaostao s poslom. Iako su svi mislili da sam ionako previše predan obavezama, da izgaram nad glupim knjižurinama, opet se niko nije iznenadio što mi fali vremena i što ću raditi i subotom. Znali su me, rugajući se, pitati jesam li zaista progutao sav knjižni fond biblioteke ili mi je štogod promaklo. Ja sam se zagonetno smijuljio i nisam odgovarao, jer mi je, zapravo, godilo što tako misle. A ja, uistinu, nikada nisam čitao knjige, iako sam po cijele dane bio nad njima. Mene je samo užasno nerviralo kada su stranice bile umrljane, ispisane i izlomljene. Ja knjige nisam čitao, ja sam ih dotjerivao.

Te svoje prve radne subote, drhtavim prstima okrenuo sam telefonski broj, kojeg sam našao u novinama i odmah zaklopio slušalicu. Kada sam pozvao opet,  javio se mazni glasić... S druge strane žice, svake  naredne subote, moja druga velika ljubav u životu, moja Lili, pričala mi je što bi voljela da mi nježno radi,  opisivala mi svoje bujno mlado tijelo i šaptala mi divne skaradnosti. Bio sam zaljubljen i njenom subotnjem zovu nisam mogao odoljeti, Nisam podlegao čak ni pred razarajućom grižom savjesti, što tako lako i brzo zaboravljam Magdu. I Lili, znam, osjećalo se to u njenom glasu, nije bila ravnodušna prema meni. No stvarnost je tu da ruši snove: stigao je telefonski račun i na njemu ispisani brojevi koji su pozivani. Sjetio sam se  glupih dječaka koji su ponekad dolazili u biblioteku i oni su me spasili. Oni su, naravno, okretali taj neobični broj, samo njima i njihovom uzrastu te gadosti  priliče. Moraćemo, ubuduće, svi zaposleni u biblioteci, paziti da se takvi dripci opet ne dohvate našeg telefona, tako smo se dogovorili.

- Braco, što stojiš tu kao kip? Donesi taj benzin iz garaže, da spržimo i ovu odvratnu kuću i one dvije zaljubljene pričice gore u krevetu. Jedva čekam, ne mogu da podnesem pomisao na svu onu krv – trgao me glas male lijepe vještice – vatrogasce ćemo pozvati kad sve bude gotovo.
- Sa’ ću, seko, evo letim – krelac je bio veseo i zalupio vrata.

Sad je đavo odnio svaku šalu, moram nešto učiniti, riješio sam i krenuo da se izvlačim iz svog brloga. Ali djevojka je stajala kraj vrata i grickala nokte. I ona je, ipak, nervozna, prošlo mi je glavom. No, baš me briga za njene osjećaje. Štogod je uradila i kani uraditi, njena je stvar, za što možda i ima razloge, ali što ću tu ja? Da nastradam samo zato što sam šeprtlja? Zar se to tako skupo plaća?

Dječak je ušao u kuću, čuo sam ulazna vrata, i usred hodnika ostavio žuti plastični bidon. Mislim da sam osjetio miris benzina, kojeg inače volim, ali... Ustrčali su, odjednom, iznenada, oboje uz stepanice i istog trena je nastupila tišina. Sad ili nikad, bio sam, napokon, odlučan, i krenuo, otirući mantil o vlažni zid. Desetak predugih koraka i bio sam u hodniku, otvorio vrata i osjetio svježinu. Zažmurio sam i sačekao da se oči priviknu na vanjsko svijetlo. Kroz trepavice razaznao sam pred kapijom parkirano veliko crno auto, s otvorenim gepekom. Kraj njega, pretpani plastičnim kesama iz supermaketa, stajali su krupni muškarac, kratkog, debelog vrata i zgodna, no pretjerano našminkana, žena. Zbunjeno su me gledali, ništa manje nego ja njih. Onda se sa balkona iznad moje glave zaorio urnebesni smijeh. Brat i sestra su pokazivali u mene i kao ludi se smijali.

- Što se tu smijete ko budale,  hajde ovamo, vidite li koliko je kesa – obratila im se žena.
- Mama, tata, što ste nam kupili?- pitala je djevojka kroz smijeh.
- Vidjećete u kući, dolazi ovamo – bio je strog muškarac, ne odvajajući pogled od mene, dok sam se provlačio između kapije i njihovog automobila. Gledao me netremice, pa upitno podizao pogled ka djeci na balkonu. Oni su se još uvijek krivili od smijeha i upirali prste u mene.

Prolazeći kraj muškarca i žene, uspio sam samo da drhtavo  izustim riječi prolaz, prečica, ja sam samo mislio, prečica... Okrenuo sam se još jednom, grabeći niz prašnjavi put i opet promrmljao: prečica. Onda sam se spotakao i pao, pa se pridigao i gotovo trčeći odmakao niz cestu...

Da je Magda kod kuće, mislio sam primičući se svom stanu, sve bih joj sad potanko ispričao. Detaljno  bih joj kazivao kuda sam sve šetao, kako sam se umorio, kako sam želio da skratim put, kako sam odlučno krenuo hodnikom neke ružne kuće i kako su se neka nevaspitana djeca htjela glupo poigrati mnome. Ali, ona nisu ni slutila koliko sam ja iskusan i pronicljiv, kako sam odmah prozreo njihovu naivnu igru. Možda im je jasnije sada kad sam im sve skresao direktno u lice, pa neka misle sad... ako imaju čime. Do detalja, sve bih ispričao Magdi i ona bi odmah znala sve, baš sve, kako je to bilo. Klimnula bi glavom i tiho me prekorila što pretjerujem s predugim šetnjama, jer nije to za moje godine.

 

 

 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2014.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82 
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov. 
– Elektronski časopis.
Način dostupa (URL)  http://www.balkanskiknjizevniglasnik.com/  http://www.balkanliteraryherald.com/
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online) 
COBISS.SR–ID 141175564 
BKG Sveska 25


Nazad