NEDŽAD IBRAHIMOVIĆ

Nedžad Ibrahimović, rođen 1958. godine u Tuzli, književni i filmski kritičar, scenarist i autor dokumentarnih filmova. Doktor književnih nauka. Poslijediplomski studij završio sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (narativni aspekti proza Mirka Kovača). U Holandiji 1996. godine završio studije na Medija akademiji (Hilversum).
Snimao dokumentarne filmove za holandske TV-kuće. Objavljivao književne i filmske kritike u časopisima: Život, Sineast, Odjek, Bosanska vila, Izraz (Sarajevo) i radio u redakcijama časopisa "Rijek" (Osijek), “Yu-film” (Beograd), „Razlika/Differance“ Tuzla (www.razlika-differance.com). Pisao filmske kolumne pod naslovom «Camera obscura» za magazin DANI, Sarajevo.
Na University of Washington (Seattle, SAD) predavao Južnoslavenski film i Južnoslavensku književnost u egzilu. Zaposlen na Univerzitetu u Tuzli u zvanju redovnog profesora na predmetima iz književnosti i filma. Nagrađen Brankovom nagradom za diplomski rad, N. Sad, 1983., specijalnom nagradom žirija za dokumenatarni film "Pun mjesec iznad Bosne" na Festivalu video-ostvarenja «Gouden vlam», u Amsterdamu, te nagradom Fondacije za kinematografiju Federacije BiH za scenarij za igrani film pod naslovom "Kuća na otoku".

 

 

(Otok, fotografija)

 

Povremeno, kroz nožne palčeve, nišanim u sunce. Ono se Korčulanskim kanalom nečujno približava svome odrazu. Iz daljine dopire mamin glas a onda i škripanje kamenčića pod stopalima. Nebo se zatamnjuje. Polako otvaram jedno, pa drugo oko. Tamni mamin lik u sunčevoj auri:

Eto, izgorio si! Idi, pokvasi se, a mogli bismo i zajedno roniti, ha?”

Opijen, teturam k moru. Prije nego što zaronim – ne znam plivati, pa ronim ukrug: obaladubinaobalavidim kako oko trajekta Orebić – Korčula iskaču sjenke veselih delfina. Bacim pogled na oca. On o nečemu, ozbiljna lica, razgovara s majkom.

Na Postup i Župu polegle su tamne sjene...

Zagrabim rukama i ispred očiju mi se stvori prvo jato zvijezda. Još jednom zamahnem i tu je već čitava galaksija. Otac mi je otkrio tajnu: Ako pred mrak zamahneš rukama pod vodom, možeš vidjeti zvijezde...

Dopada ti se to?”, pita mama.

“?”

Mislim, koliko dugo ćeš tako, sve ukrug?”

Nisam se umorio, ako misliš.”

“Bit će ti muka od tolikoga okretanja”, smije se.

Hajde, hajde, eto, sav si poplavio.”

“Sad ću ja, hajti...”

“?!”

Dobro, dobro, idem... Hoćemo li i sutra doći?”

Ništa sutra, sine...”

Dobro, kako ti kažeš...”

Čekam da ona prva krene. Dok izlazi, njene noge, okružene zvijezdama, lijepo bućkaju po plićaku...

 

Mama sjedi u čamcu i pod prljavožutim jedrom grize paradajz. Otac skuplja stvari i lupa konzervama što smo ih donijeli na otočić. Dva su se sunca spojila i zajedno potonula. S kopna dopiru mirisi pohovane ribe i zvuci violine...

Poslije, tata iz ruksaka vadi stalak i na njega stavlja Rolleiflex. Staje između mame i mene i grli nas, dok sve troje gledamo u pravcu kamere.

(Blic je bljesnuo prije nego što sam stigao isplaziti jezik...)

 

I. Kraj svijeta, 1963

“Tata, je li ovo kraj svijeta?” (A. Tarkovski: Nostalgija)

 

1

(Flekice ruža na zubima)

 

Ona se ubijala svake druge sedmice. Obično to bude prije podne. Tada pogne svoja našminkana usta do nas i sasvim uvjerljivo, s flekicama ruža na zubima, kaže sutra ću se baciti pod voz i više me nikada nećete vidjeti! Mi je pažljivo slušamo, ništa ne kažemo i čekamo da ode – i ubije se...

Mada, iskreno, ne bismo znali šta bismo s tom viješću.

No, dobro, samoubistva su počela godinu dana kasnije, kada smo se preselili u drugi dio grada...

 

2

(Čelični prsti)

 

Budim se tako što otvaram oči. Mislim, ništa se u mojoj svijesti ne mijenja, kao da nisam ni spavao, a niti sam bio budan. Mrak oko mene je gusti, topli prekrivač u kojem se osjećam ugodno i zaštićenokao da me voli. Digao sam glavu s mokroga jastuka, iščačkao grumenčić krvi iz nosa i naspram prozora nazreo Tatinu sjenku. On, s cigaretom u ruci, gleda napolje, negdje u pravcu tvorničke dizalice. S limenih prozorskih okapnica dopiru zvuci jesenje kiše.

Znam i sam dugo tako stajati na stolici uz prozor i, propinjući se na prstima, promatrati narandžastu grdosiju kako odnosi svoju zahrđalu šaku u neku vodenasto-mliječnu daljinu a potom je dočekivati napunjenu gomilom crnog materijala što ga je istresala u dubine, negdje ispod prozora. Iako se na središnjoj konzoli nalazi kabina, nikada u njoj ne vidim rukovaoca. Ko naređuje čeličnim prstima da se otvore i istresu mrak iz svoga dlana? Ko joj naređuje da ode i da se vrati?

“Tata!”

Spavaj, sine”, kaže, ne osvrćući se.

“Tata, gdje je Mama?”

Lezi, spavaj, probudit ćeš brata”, reče malo tiše. Okrenuo sam se i napipao ga. Mokar dozavrat. Dobro je. Podigao sam se u krevetu i sjeo.

Hoću, ako ćemo zajedno gledati zvijezde.”

Hoćemo, kasnije, sad lezi.”

Odmaknem se od brata i glumim da spavam. Tatina ruka svako malo pravi vatrene lukove propraćene dubokim othukivanjima, kao da umire na rate...

Opet sam se pridigao.


“Tata, meni se ne spava. Mogu li ustati?”

Možeš.”

“A gdje je Mama otišla?”

On dugo gleda u mom pravcu i kao da sprema neku čarobnu riječ.

“Ne znam, čekat ćemo...”, veli, i kao da se smješka. Opet gleda prema dizalici i puše dim u zamagljeno staklo. Na tom se mjestu formira suhi prostor. Isprekidane linije, magličaste mrlje i kapi koje jure jedna drugu što ga ubrzo popunjavaju, odražavaju svijet kojim vlada moj Tata.

 

3

(Kraj svijeta)

 

Sjedimo na kauču. Šutimo, svako za sebe. Oko nas noć, kiša i sve hladnija tama. Svoj mrak Otac rastjeruje žiškom cigarete. Mrak koji se useljava u mene, ja osvjetljavam njegovim ulovljenim pogledima. Kada to ne uspijem, onda se podižem i pokušavam progutati prozirne meduzice što lebde oko njega.

“Ne radi to!”

Zaklopim usta i okrećem glavu ka prozoru.

“A jesu li cigarete štetne, išta?”

Jesu... bolje ti je da nikada ne pušiš.”

“Pa i nisam ni mislio... Radi li dizalica?”

“Ma, kakva dizalica, hajde u krevet, spavaj!”

“Ne radi... ništa se ne čuje...”

Kako će raditi noću?”

Kako Mama radi noću?” “Ko ti je to rekao?” “Pa gdje je, onda?” “Ne znam... A tebi je bolje da spavaš!” Sada Otac hvata moj pogled. Potom, ustaje po drugu kutiju cigareta i raspakuje je stojeći uz prozor. Provjerava da li radi dizalica? Vraća se, sjeda za sto i zaranja glavu u šake...

“Tata, hoćeš i ti da spavaš?”

Neću.”

Zašto je noć ovako duga?”

“Ne brini... Ujutro ćemo gledati zvijezde, važi?”

Hoćemo!”

On više ne puši a ja zavirujem po uglovima tražeći prve pramenove svjetlosti.

Izgleda da je, konačno, zaspao.

            Polako se pridignem, tiho odguram stolicu do prozora i popnem se. Dizalica se ne vidi, samo kroz mrkli mrak prolijeću svjetlice kiše. Spustim pogled i pod svjetlošću lampe, ispod kišobrana od kiše, vidim Mamu?!

U jednoj ruci drži fišek s mlijekom, drugu je stavila na usta...

“Mama!”, otme mi se.

Sada se okrećem prema Ocu.

“Mama!”

On podigne glavu baš kao da nije ni spavao, ili je bio budan, a kao da je spavao.

Dođi, ovamo...”

“Ali, Tata, Mama!”

Siđi sa stolice, past ćeš...”

“LAKA PROBA...”

Silazim.

Zašto ne svane? Tata, je li ovo kraj svijeta?”

Nije.”

Budim se. U očevom sam krilu, na kauču.

Još nije svanulo?”

On me podiže i prenosi do kreveta. Pišonja je suh a posteljina na krevetu drugačije miriše. Tata se pruži pokraj mene a ja uvučem svoju ruku pod njegov vrat.

Utrnut će ti ruka!”

Neće, ne boj se ti ništa!”

Kada sam se probudio, svjetlost se kovitlala po zidovima i plazila po uglovima.

Hoćemo li gledati zvijezde?”, pita s osmijehom.

Hoćemo, hoćemo...”

Onda on pokriva Pišonju koperdekom a preko nas navlači jorgan. Na nebu jorgana nas dvojica sada promatramo sazviježđa koja se formiraju pod jutarnjom svjetlosti.

Vidiš, ove najbliže, to ti je Veliki medvjed. Ono sazviježđe lijevo, malo gore, to ti je Mali medvjed, ono su Sestrice...”

I Tata počinje nadijevati imena zvjezdanim jatima. Jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, pokloniše se mome ocu.

Najduža noć na Zemlji nije mogla bolje završiti...

 

 

 

 

Copyright © by Buybook; Balkanski književni glasnik – BKG, 2014.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82 
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov. 
– Elektronski časopis.
Način dostupa (URL)  http://www.balkanskiknjizevniglasnik.com/  http://www.balkanliteraryherald.com/
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online) 
COBISS.SR–ID 141175564 
BKG Sveska 25


Nazad