NIKOLA MADŽIROV

Nikola Madžirov, pesnik, esejista i prevodilac, rođen je 1973. godine u Strumici, u Makedoniji.

Njegova poezija prevedena je na trideset jezika i objavljivana u časopisima i antologijama u Evropi, Aziji, SAD i Južnoj Americi. Za prvu pesničku knjigu Zaključani u gradu (1999) dobio je nagradu „Studentski zbor“ za najbolju debitantsku knjigu Makedonije, a za knjigu Negde nigde (1999) nagradu „Aco Karamanov“. Za knjigu Premešten kamen (2007) dobio je međunarodnu pesničku nagradu „Hubert Burda“ za autore rođene u Istočnoj Evropi, po odluci žirija na čelu sa Peterom Handkeom i Mihaelom Krigerom. Za istu knjigu dobio je pesničku nagradu „Braća Miladinovci“ Struških večeri poezije 2007. godine. Po njegovoj poeziji, muziku je komponovao jedan od najznačajnijih avangardnih američkih džez muzičara Oliver Lejk (Oliver Lake), saradnik Bjork (Björk) i Lu Rida (Lou Reed).

Jedan je od koordinatora međunarodne pesničke mreže Lyrikline, sa sedištem u Berlinu. Član je makedonskog PEN centra i dobitnik više međunarodnih nagrada i stipendija, među kojima International Writing Program (IWP) na University of Iowa u SAD; KultuKontakt u Beču; Literarisches Tandem i LiteraturRaum u Berlinu i Villa Waldberta u Minhenu. Njegova poezija je štampana u međunarodnim časopisima Balkanski književni glasnik, American Poetry Review, Иностраннаяа литература, Akzente i dr., a pesničke knjige su mu objavljene u desetini zemalja, između ostalog i u Nemačkoj (Hanser Verlag) i SAD (BOA Editions).

 

 

 

 

PRE NAŠEG ROĐENJA

Ulice su bile asfaltirane
pre našeg rođenja i
sva sazvežđa već su bila stvorena.
Lišće je trulilo
na rubu trotoara.
Srebro je tamnilo preko
kože radnika.
Nečije kosti rasle su kroz
dužinu sna.

Evropa se ujedinjavala
pre našeg rođenja i kosa
jedne devojke spokojno
se širila površinom
mora.

Preveo sa makedonskog
Duško Novaković

 

 

SENKE NAS MIMOILAZE

Jednog dana ćemo se sresti
kao brodić od hartije i
lubenica što se hladi u reci.
Nemir sveta biće
uz nas. Dlanovima ćemo
pomračiti sunce i s fenjerom
približavaćemo se.

Jednoga dana vetar neće
promeniti pravac.
Breza će poslati lišće
u našim cipelama ispred praga.
Vukovi će krenuti za
našom nevinošću.
Leptiri će ostaviti
svoj prah na našim obrazima.

Jedna starica svakog jutra
pričaće o nama u čekaonici.
I ovo što sad kažem
već je kazano: čekamo vetar
kao dve zastave na graničnom prelazu.

Jednoga dana sve senke će nas
mimoići.

Preveo sa makedonskog
Duško Novaković

 

 

KAD NEKO ODLAZI
SVE ŠTO JE STVORENO VRAĆA SE

Za Marjana K.

U zagrljaju iza ugla prepoznaćeš
da neko negde odlazi. Uvek je tako.
Živim između dve istine
kao neonka koja se koleba u
praznom hodniku. Moje srce skuplja
sve više ljudi, jer njih više nema.
Tako je uvek. Četvrtinu budnosti
trošimo na treptanje. Stvari
zaboravljamo još pre nego što ih izgubimo –
svesku za krasnopis, na primer.
Ništa nije novo. Sedište u
autobusu uvek je toplo.
Poslednje reči prenose se
kao nagnute kofe u uobičajenom letnjem požaru.
Sutra će se opet ponoviti isto –
lice, pre nego što nestane sa fotografije,
najpre će izgubiti bore. Kad neko odlazi
sve što je stvoreno vraća se.

Preveo sa makedonskog
Duško Novaković

 

 

POSLIJE NAS

Jednog dana neko će složiti našu ćebad
i poslaće je na hemijsko čišćenje
da iz nje istrije i posljednje zrnce soli,
otvoriće naša pisma i ređaće ih po datumima
umjesto po tome koliko su čitana.

Jednog dana neko će po sobi rasporediti namještaj
kao šahovske figure na početku nove igre,
otvoriće staru kutiju za cipele
u kojoj čuvamo dugmad otpalu s pidžama,
nepotrošene baterije i glad.

Jednog dana vratiće nam se bol u kičmi
od težine hotelskih ključeva i
sumnjičavost uz koju nam recepcioner daje
daljinski upravljač.

Tuđa sažaljenja krenuće za nama
kao mjesec za zalutalim djetetom.

Preveo sa makedonskog
Nenad Vujadinović

 

 

DOM

Živio sam na kraju grada
kao ulična svjetiljka kojoj niko
ne mijenja sijalicu.
Paučina je držala zidove zajedno,
znoj naše spojene dlanove.
U preobražajima nevješto sazidanog kamenja
krio sam plišanog medvejdića
spašavajući ga od sna.

Danonoćno sam oživljavao prag,
vraćajući se kao pčela koja
se uvijek vraća prethodnom cvijetu.
Bio je mir kad sam napustio dom:

zagrižena jabuka nije potamnila,
na pismu je stajala marka sa starom napuštenom kućom.

Od rođenja se krećem prema tihim prostorima
i poda mnom se lijepe praznine
kao snijeg što ne zna da li zemlji
ili vazduhu pripada.

 

Preveo sa makedonskog
Nenad Vujadinović

 

 

BRZ JE VIJEK

Brz je vijek. Da sam bio vjetar,
gulio bih kore stabala
i fasade periferijskih zgrada.

Da sam bio zlato, skrivali bi me u podrumima,
u meku zemlju i među slomljene igračke,
zaboravili bi me očevi, a njihovi sinovi
trajno bi me pamtili.

Da sam bio pas, ne bi me bilo strah
prognanika, da sam bio mjesečina ne bih se
bojao smrtne kazne.                                           

Da sam bio zidni sat
skrivao bih pukotine na zidu.

Brz je vijek. Preživljavamo slabe zemljotrese
gledajući prema nebu, a ne prema zemlji. 
Otvaramo prozore da bi ušao zrak                    
s mjesta gdje nikada nismo bili.                     
Ratovi ne postoje, jer svaki dan netko
ranjava naše srce. Brz je vijek.
Brži od riječi.
Da sam bio mrtav, svi bi mi vjerovali
kada šutim.

Preveo na hrvatski
Borislav Pavlovski

 

 

KAZALJKE SATA

Naslijedi djetinjstvo iz albuma.
Prenesi tišinu
što se širi i skuplja kao
jato ptica u letu.
U dlanovima sačuvaj
nepravilnu grudu snijega
i kapi koje se spuštaju
linijom života.
Izgovori molitvu
sklopljenih usana:
riječi su sjeme koje pada u saksiju.

Muk u utrobi se uči.

Pokušaj se roditi
kao velika kazaljka poslije ponoći
i sekunde će te odmah prestići.

Preveo na hrvatski
Borislav Pavlovski

 

 

LETENJE

Magla visi nad gradom
kao spuštena glava Bogorodičina
na dalekoj fresci.

Satelitske antene razgovaraju
s anđelima
kakvo vrijeme će biti sutra:
bistro, sigurno, značajno
poput kalendara s
crvenim datumima.

Ali čim će noć spojiti
sjene sa zidom,                                         
ti ćeš tiho sletjeti na grane
kao rijetka ptica
s naličja novčanice.

Preveo na hrvatski
Borislav Pavlovski

 

 

SAVRŠENOST SE RAĐA

O porukama vode u našim
tijelima želim da mi netko govori,
o jučerašnjem zraku
u telefonskim kabinama,
o letovima što se otkazuju zbog
slabe vidljivosti i pokraj svih
nevidljivih anđela iz kalendara.
O fenu što plače za tropskim vjetrovima,
o tamjanu koji miriše najbolje dok
iščezava, želim da mi netko kazuje.

Vjerujem: kad se savršenost rađa,
svi oblici i istine
kao ljuska jajeta napuknu.

Samo uzdah mekih rastanaka
može pokidati paukovu mrežu
i savršenost zamišljenih zemalja
može odložiti tajno
preseljenje duša.

A što ja radim sa svojim nesavršenim tijelom:
idem te se vraćam, idem te se vraćam,
kao plastična sandala na valovima
uz obalu.

Preveo na hrvatski
Borislav Pavlovski

 

MNOGO STVARI SE DOGODILO

Mnoge stvari se dogodilo
dok se Zemlja vrtela na
Božjem prstu.

Žice su se oslobodile
od dalekovoda i sada
povezuju ljubavi.
Kaplje iz okeana
nestrpljivo su se taložile na
zidove pećina.
Cveće se odvojilo
od minerala i krenulo
za mirisom.

Iz zadnjeg džepa razleteli su se
papirići kroz našu prozračnu sobu:
beznačajne stvari koje nikada
ne bi napravili
da nam nisu bile zapisane.

Preveo sa makedonskog
Duško Novaković

 

 

SVJETLOST I PRAH

U međuprostoru
četiriju godišnjih doba naći ću te,
kad djecu vode u šetnju,
a duše se vraćaju natrag
kao nečiste posude u
radničkoj menzi.

Mi nismo religija
i nitko ne vjeruje u naša
sveta pisma.

Pogledi nam se skrivaju
u naborima zavjesa
tuđe molitve što propuštaju
i svjetlost koja pada.

Hoće li se dodirnuti naši anđeli
kad se zagrlimo
u mraku, hoće li netko upaliti svijeću
da bi proglasio carstvo?

Svjetlost smo iskorištene šibice
što postaje prah                   
kad je netko dodirne.

Preveo na hrvatski
Borislav Pavlovski

 

 

ODVOJEN

Odvojio sam se od svake istine o počecima
stabala, rijeka i gradova.
Imam ime koje će biti ulica rastanaka
i srce koje se pojavljuje na rendgenskim snimcima.
Odvojio sam se i od tebe, majko svih neba
i kuća bezbrižnosti.
Sad je moja krv izbjeglica koji pripada
nekolikim dušama i otvorenim ranama.
Moj bog živi u fosforu šibice,
u pepelu što čuva oblik presječenog drveta.
Ne treba mi mapa svijeta kad tonem u san.
Sad sjenka klasova žita pokriva moju nadu,
i moja je riječ vrijedna
kao stari porodični sat koji ne mjeri vrijeme.
Odvojio sam se od sebe, da bih stigao do tvoje kože
koja miriše na med i vjetar, do tvog imena
koje znači nemir što me čini spokojnim,
što otvara kapije gradova u kojima spavam,
a ne živim. Odvojio sam se od vazduha, vode, vatre.
Zemlja od koje sam stvoren
ugrađena je u moj dom.

Preveo sa makedonskog
Nenad Vujadinović

 

 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2014.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82 
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov. 
– Elektronski časopis.
Način dostupa (URL)  http://www.balkanskiknjizevniglasnik.com/  http://www.balkanliteraryherald.com/
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online) 
COBISS.SR–ID 141175564 
BKG Sveska 25


Nazad