ROBERT VRBNJAK

Robert Vrbnjak je rođen 1963 u Rijeci. Svoje prozne uratke objavljivao je u mnogim književnim časopisima i zbornicima u Hrvatskoj i izvan nje. Autor je nekoliko knjiga proze, dva romana te jedne zbirke pjesama. Objavio: Triplex letačice (zbirka pripovjedaka,1996.); Ženi koju je spomenula ona (zbirka pripovjedaka,1999.); Dobitnik (roman,2008., pod pseudonimom Tamoya Sanshal); Zbog munjolova, zaborava i kemijskog sastava ljubavi (roman,2010.); Pjesme kartonskog lutka (zbirka poezije, 2010.); Poduke iz posebne proljetne ponude (zbirka pripovjedaka, 2012).

 

NARANČE I PLOČE

Ugledao sam ga jutros na tržnici, stajao je u redu kod one svadljive prodavačice i kupovao naranče. Uvijek isti! Nakon svih tih godina i dalje je kupovao naranče?
Moj prijatelj Miki.
Njegovu okruglu glavu, poguren stas i medvjeđi hod prepoznao bi na kilometar. Koliko je samo godina prošlo? Dvadeset? Pomislih da mu se javim ili da produžim svojim putem, ali što mu se ne bi javio? Pa nismo se posvađali! Istina, sve se nekako čudno odigralo, no, bila su to vremena kada se mnogo toga čudnog odigravalo.
Sjećam se, ostao sam mu dužan neke novce što je Miki kompenzirao uzevši mi desetak LP ploča i jednog jutra tek tako nestao, ispario iz našeg susjedstva.
Ljudi nestaju, ne bi to bilo možda ni spomena vrijedno da se nije radilo o nekim meni posebno dragim pločama. Valja imati na umu da se to zbilo početkom devedesetih, u vrijeme kad je velik dio ljudi koje sam poznavao gitare zamijenio puškama, u doba sumorna zvuka istrošenih domoljubnih kazeta, prije interneta i MP3-ca, prije no što je i u ovim našim prostorima svoju pjesmu zapjevao isprženi CD.
Uzeo i otišao!
Za jednu od tih ploča vezivale su me posebne uspomene – bila je to prva longplejka koju sam kupio u životu - još tamo, krajem sedamdesetih. U doba dok sam završavao osnovnu školu. Pamtim to vrijeme, bio sam pun prišteva i cijeli se moj svijet dijelio na pankere i hipike. Naravno, bilo je i onih koji nisu pripadali nijednoj od navedenih skupina, ali s njima nisam želio imati posla. Imali smo kod kuće gramofon, nezgrapnu kutiju koju je mama kupila od povišice. Kad bi stari došao nacvrckan kući, vrtio bi na njemu ploče Ive Robića, Vere Svobode i Giannija Morandija. No, to nije bila glazba po mom ukusu. Ja sam tih dana sanjao o albumu iz izloga knjižare, omotu koji je zapeo u mojim gladnim očima, slikom prizme iz koje izlazi spektar boja: Dark side of the moon, legendarnih Pink Floyda.
Kako novaca da ga kupim nisam imao odlučio sam ga ukrasti.
Ništa lakše!
Jedne zimske večeri ušetao sam u knjižaru i dok nitko nije gledao, uzeo omot iz izloga, sakrio ga ispod kaputa i pobjegao u park. Na svoju veliku žalost odmah sam uvidio da sam ukrao prazan omot, jer nikakve ploče u njemu nije bilo! Nisam znao što ću s praznim omotom, pa sam ga, kad sam došao kući, zalijepio selotejpom na zid, u jedinoj sobi našeg stana, neveseloj prostoriji u kojoj smo tada živjeli moja sestra, roditelji, baka i ja. Bilo bi bolje da sam ga sakrio ispod kreveta, jer kada je tata došao kući skinuo ga je i bacio u smeće.
- Nećeš ti meni tu nikakva sranja lijepiti po zidu - rekao je cijepajući i poster tada mlađahnih beogradskih punkera Električnog orgazma.
- Divljaci! Sve bi ja to u rudnik! - pjenio se - Električni orgazam! Kako ih nije sram?!
- Kakov orgazam? Električni? A ča je to orgazam? - na mekoj opatijskoj čakavici upitala je mama.
Njeno pitanje nije mu bilo po volji.
- Znaš ti ča je to? - pogledao me.
- Znam - odvratih samouvjereno - Učili smo na satu biologije.
- E onda ti objasni mami ča je to orgazam - rekao je ispruživši se na kauču.
Kako sam joj objasnio, o tome drugom zgodom, a što se ploče tiče, nisam se obeshrabrio. Dok je baka bila u crkvi, posudio sam od njene mirovine i već se sljedeće večeri vratio u knjižaru. Prodavač, gadan, krupan tip, zapiljio se u mene pokušavajući se sjetiti odakle me poznaje. Pokazao sam što želim, platio i ležerno izašao na ulicu, kada sam ga ugledao kako kreće za mnom. Upalila mu se lampica - sjetio se da sam ja onaj klinac koji je jučer ukrao omot iz izloga. Nije mi se raspravljalo s njim. Dao sam petama vjetra, šmugnuo u park i sakrio se u žbunje. I umjesto da se tu primirim i sačekam da ode, meni vrag nije dao mira pa sam žudno otvorio omot, izvukao ploču i stao je razgledavati. O ljudi moji, kakvo je to iskustvo bilo! Neponovljivo! Mada su ploče koje su tih godina domaće diskografske kuće proizvodile izgledale, kako su HI-FI stručnjaci znali reći: Kao cigle, ja sam se tu, skriven od pogleda vanjskog svijeta, osjećao kao kada sam koju godinu nakon toga, po prvi put u svome životu ugledao golo žensko tijelo. Prstima sam joj prolazio preko površine, dodirivao trokut i rupicu u sredini, davio se u slatkastom mirisu vinila, sve vrijeme omamljeno promatrajući kako joj na tamnoj strani Mjeseca sjaje brazde. Bila je to moja prva ljubav. Njen omot s tekstovima, kao odbačena haljina, pokušavao mi je toliko toga reći – nisam razumio, nisam još znao ni riječ engleskog. U nekom trenutku, onako nervoznom i u strahu da se onaj prodavač ne pojavi, vinilska krasotica kliznula mi je s znojnih dlanova, pala na pod i šljunčanom se stazom otkotrljala do livade. Svaki pravi, prije spomenuti HI- FI ljubitelj naježio bi se nad tom činjenicom i bacio ploću u smeće, ali meni to nije bilo važno. Zvuči smiješno, no i danas kad slušam Dark side of the moon, pomalo mi nedostaje to pucketanje. Potrčao sam i ulovio ploču vrativši je u omot. Kada sam došao kući mame i sestre nije bilo, baka je uz prozor molila krunicu za spas moje duše, a tata je glasno hrkao na socijalistički crvenom kauču s glavom pokraj nezgrapne kutije koju smo zvali gramofonom.
I ja u sred sobe s tamnom stranom Mjeseca u drhtavoj ruci.
Umjesto da sačekam da tata ode u pekaru, u noćnu smjenu, pazeći da ga ne probudim, oprezno sam namjestio ploču i spustio iglu kao da se radi o eksplozivu. Krrr... zaškripalo je i odjednom više ništa nije bilo isto. Ulicom su se upalila svjetla, Mjesec je zaplesao iznad grada, a ja sam i dalje, kao hipnotiziran, stajao u polumraku sobe i slušao ne dišući. Trenutak prije no što je zasvirala četvrta pjesma na A strani, bezvremenska Time, tiho sam se pomaknuo i pojačao ton.
Samo mrvicu glasnije.
Stari se promeškoljio i okrenuo na bok.
Znam, malo je onih koji nisu čuli Time; tu pjesmu što počinje nježnim šuštanjem vjetra što nosi zvuk mehanizma satova, njihovo lagano tik-takanje, a potom odjednom - šok! Pokraj usnule glave moga oca, iz zvučnika je nenadano odjeknula zvonjava budilice. Glasno: Driiiiiin, drriiiiiin!!! Poželio sam reagirati, na brzinu smanjiti ton, ali umjesto da ga smanjim, još sam ga i pojačao. Baka je uzdahnula, Pink Floydi su zagrmili, a zvučnik je napokon odlučio proraditi kako treba.
- Aaaa! – prepao se stari pomislivši da je vrijeme za ustajanje, a kad se negdje, dosta prije uvodnog stiha: Ticking away the moments that make up a dull day... – razbudio, opalio mi je ćušku koje se i danas sjećam, šamar koji je i zvanično označio početak mog slušanja rock 'n' rolla.
- Kakve su to pizdarije?! – dreknuo je – Ma jebi me ako si ti normalan! – lansirao bi i mene i Dark side of the moon kroz prozor da se na vratima nisu pojavile mama i sestra.
Eto, tako sam postao rocker.
Mikija sam upoznao desetak godina poslije. Pamtim ga kao tipa koji je studirao ekonomiju, gulio naranče i kratko svirao bas u našem neperspektivnom bandu. Otac mu je bio vojno lice u bivšoj vojsci, pa su se neprestano seljakali. Miki je bio istinski bezveznjak, smotan, ali na sebi svojstven način, drag momak. Kako mu faks nije išao, odlučio je krivotvoriti indeks. Ocu, kojeg se bojao kao komunist križa, lagao je kako je na četvrtoj godini, iako nije položio ni ispite s prve. Vječiti student. Umjesto na predavanjima, jutra je gubio u gostionici, grijao se uz peć i djelovao odsutno. Život je bio nešto što se događalo drugima, pojava u kojoj on nije učestvovao, želja koja je bila mnogo više od ozebla dupeta i treće kave s mlijekom. A onda, jednog jutra, nešto se u njemu prelomilo. Uvidio je da to tako dalje ne ide: Očevo svakodnevno političko ispiranje mozga, preteško računovodstvo i grozna matematika, a povrh svega konstantna nejebica, iscrpili su ga do te mjere da je napisao oproštajno pismo, u njemu sve priznao i ostavio ga ocu na stolu. Kod uokvirene slike druga Tita. Ne, nije se odlučio ubiti, odlučio je pobjeći, napokon početi doživljavatii stvari koje je viđao samo po filmovima. Nažalost, i taj njegov pokušaj osamostaljenja završio je neslavno. Najprije su ga opljačkali na peronu, a poslije se, onako smotan, ukrcao u krivi vlak - nakanio je prema Hamburgu, ali se, bog zna kojim putevima našao u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj. Kako je to uspio uza sve te granične kontrole, ostaje enigmom. Tamo im je naravno, još samo jedan takav trebao - nisu znali što s njim pa su ga po kratkom postupku i o vlastitom trošku poslali kući. Luda priča čijih se pojedinosti više ne sjećam. Znam samo da smo se valjali po podu od smijeha slušajući ga. Ne pamtim ni kako su se te moje ploče, našle kod njega, sjećam se samo da jedne večeri 1991. ni Mikija, a ni njegovih više nije bilo u stanu u kojem su stanovali. Da li su preko noći otišli na drugu stranu, da li su emigrirali, što je s njima bilo, nitko nije znao. Tražio sam ga, no tada su tamo već bili neki drugi stanari, ćelavi tipovi opaka izgleda koji su više voljeli Thompsona no Pink Floyde.
A onda jutros - njegovu okruglu glavu, poguren stas i medvjeđi hod prepoznao bi na kilometar!
- Hej Miki – priđoh mu. –  Tebe nisam vidio godinama. Kako si?
- Molim? – pogledao me svojim sanjivim očima.
- Miki, sjećaš se? Ja sam Fini! – uzviknuh čudeći se kako se ništa nije promijenio. Ipak te vražje naranče nečemu služe. Vitamini i antioksidansi, ili što već.
- Ne... – rekao je. – Zamijenili ste me s nekim.
- Nema veze za one ploče, ostao sam ti dužan neke pare... – prišao sam zagrlivši ga.
- Ma dajte... – stao se otimati, naranče su mu popadale iz ruku – Kakve ploče?! Kakav Miki?! Pustite me čovječe!
- Miki. Ja sam.
- Nisam ja nikakav Miki! Kažem vam, zamijenili ste me s nekim!

Da, dragi moji. Nije to bio Miki. Bio je tek kupac koji je toliko ličio na njega. Nasmijao sam se shvativši da sam zagrlio samo svoju uspomenu na Mikija. Pomislio sam da je možda njegov sin ili rod, ali nisam ga stigao pitati. Gledajući ga kako se udaljava, rekoh sebi, dvadeset je godina prošlo, ne bi ostao isti ni da je sve naranče ovog svijeta pojeo. Nije to bio on! A ako je i bio, nije više bio onaj Miki. To mi je tek sad jasno. Kao što mi je jasno da ni njega, a ni svoje ploče više neću vidjeti.

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2014.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82 
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov. 
– Elektronski časopis.
Način dostupa (URL)  http://www.balkanskiknjizevniglasnik.com/  http://www.balkanliteraryherald.com/
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online) 
COBISS.SR–ID 141175564 
BKG Sveska 25


Nazad