VLADAN ŠIPOVAC

Vladan Šipovac, rođen 1987. godine. Diplomirao Engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu.

Objavljene pjesme u sljedećim zbornicima i časopisima: Junaci urbane bede, Balkansko pero, Bundolo Offline 2, Euroorjentacije – 4, Bundolo Offline 3, Izvan Dometa, Avangrad, Afirmator, The Split Mind.

Dobitnik je prve nagrade 43. Ratkovićevih večeri poezije za pjesnike do 27. godina.

Živi u Zvorniku, BiH

 

 

Tijelo u tri dijela

*
Tijelo je razloženo na stotine dijelova
od kojih svaki pronalazi svoje utočište
u mraku
i tako opoganjeni i različiti
plutaju svemirom od kojeg
je sačinjen krug
Tijelo je bilo veliko i strašno
oslobođeno i agresivno
Tumaralo je gradom
rijekom i mostovima
Tijelo je činilo svoje postanje
I u njemu se gasilo
Rađalo i slavilo
Tijelo je gušilo svoju
potrebu
Izbjegavalo je

I naučilo da živi nezavisno

Lice je probodeno
Na tacni izliveno
I to lice ne pripada tijelu
Njega nosi drugi bog

Njegovo ime
Slave prezreni ljudi
Njihove glave
Proviruju iz sna
Taj san
u meni
gužva se

**

Bojim se tijela
njegovog gladnog grla
Njegovog jezika
Gnušam se tijela
Krijem njegovu suštinu
Ćutim i ne volim
Ne gledam tijelo
Ne slušam njegove razloge

Bojim se tijela
i njegove tople samoće
Njegovog nemirnog mesa
Njegove vilice

Bježim od tijela
Od znoja kojim hrani se cesta
Trčim od tijela
Psujem ga

Padam na tijelo
Na gomilu
Uranjam u tijelo

U svoje prste svoje kapke
U svoj pupak
Uranjam u tanko
smrtnorođeno tijelo

Njegova je svaka kost
moja tužna
surova

***

Gazi vodu drago tijelo
gazi vodu slabašno tijelo
Popij vodu
Nahrani se

Sruši zid nemirno tijelo
Pusti kosu svuci košulje
Radosno tijelo
Odmotaj se

Nemoj meni ti pakosno tijelo
Nemoj meni
Oplakaćeš

Rodi ljubav ubuđalo tijelo
Sunce ubij
Udavi se

Živi dugo pepeljasto tijelo
Živi dugo
Ne savijaj se

 

Smrt u malom

Vidiš (li) me
Izašao (si) sam
Ulice su hodnici od ljudi
Ljudi koji prekrivaju polja
poligone i dvorišta
Vidiš me. kako ležim kako trajem dok se ne
rascijepe stijene
Čekaj me. večeras hoću da.
Da prkosno utihnem prije nego
nebo
Prije nego dragi bog

Ponesi mi oči u svojim rascvjetalim šakama
Na stakla me zalijepi
Na one velike prozore
Na široka vrata
Da budem. Da znam da nikad ne. Pobjegnem

Unazadi. Me. Mene. Moje ruke leđa i vrat
Tako se umire tako se pleše
Tako se postaje. I nijedna pjesma ne može
poreći
Nijedno grlo ne može ostati prazno.
Tako se trči. I ne zastranjuje

Vidiš (li) me
Kako starim. Grad me pušta. Grad me predaje
Drina ne žali jednokratne stvari
Drina me ne plaši. Njoj se dopada puževa koža
Nadošla je i glasna
par ramena noćas joj dobro dođu
Vjetar je spreman. Strpljiv.

Voda
Most i bandere

Sakrij me. Sakrij svoje a ono što nije
Baci
Pusti zemlji
Zemlja će vodi

Neka nosi
Neka otpočne

 

Novembarskim svodom od hiljadu kostiju

Pod rebrima rastu čeljusti šišmiša
i u njihovim koracima kuca
još po nekoliko mojih

Svi zajedno činimo jedan nesnosan
glas
od kojeg se tmurno tijelo pod krošnjom
sprema za nevrijeme

Pod rebrima spavaju nečuvene ptice
njihova se krila maste znojem
i Drinskim talogom

Pod rebrima ribe se goste travom
kao djeca rezancima
Dani urasli u okrilje noći
Dani neostvareni dani nenapisani

Pjesme ostavljene vukovima
nesažvakane kore blata
uprte u Mjesečev potiljak

Kamenjem natovarene
vilice cvokoću
novembarskim svodom od hiljadu kostiju
A nad njima vri
novorođeni svijet

 

Prva januarska

Ruke trepere plafonskim grobnicama
voda u njima. voda u nozdrvama
Dugačke ruke. od usana do peta
izrasle kao presvlaka. Šal oko tijela

Šal što pokriva rugobu skeleta.
I vuneni džemperi. Od uglja džemperi
umršeni u meso koje čuva(m)
Ruke ukatančene u krst.

Ukrasna traka
lampice i muzika iz prikrajka. Pun paket smrti
Razočarana domaćica nije na
vrijeme umirila djecu

I sada se grebu. Ujedaju i grabe
Jedan je tako cijeli tanjir progutao
a da mu ni sadržaj nije znao
Drugi je, opet, dželat postao

svukao postelju sa sopstvenog sanduka
Njemu je, zakržljalom, otac govorio
kako se nije lijepo ogorčen buditi
i kako su sva naredna jutra njegova

prva i uvijek prava. Propisana nekakvim
blagostanjem od kojeg se hrane željna
usta, a nikad
gladna

 

Kopita

 

Mraz cijepa vunu pod kaputom
skelet se čisti uzdasima
Mraz suši koljena
raspomamljeno krdo na čistini

U noć željni izlaze bez straha
u rupe se zavlače
u njihove kičme koplja zabodena
Razgranale se zvijezde preko čela

Nad Drinom dime se tijela
cijeli se grad u jorgan skrio
Pune oči snijega puna koža perja
Tabani pucaju u kamenju. Kamenje puca u
tabanima

I velika usta raširena. Strana.
Duga kosa isprekidana. Slavna
Sive se ruke vucaraju stazom
Uska leđa. Iskidana. Sama

I ništa osim mraza
Ništa osim vjetra što se u sumrak
zabija pticama u pleća
Ništa osim raskoši trulog snoviđenja

Nebesa sita tuđeg vriska
Nebesa raskvašena. Nebesa umrtvljena
Njihovim poljanama odzvanjaju
Kopita

 

Praznina

Znam, da se ruke od kojih ništa ne počinje
u komad uglja pretvaraju
Hladnoća što se širi lukom Mjeseca
ta čudnovata, januarska grozota
opterećuje san i ramena.

Dok je nadolazeće jutro već načeto.
Garava jastučnica nažuljala je vrat
U ćošku prašnjave čizme. A suve usne su
poput kraste na laktu dječaka
koji još uvijek nije naučio

lagati. Njegova bijela košulja sada
postaje crni kaput. I šal od kojeg
se preznojava(m). Šal upija
sramežljivost kostura.

Znam, da se grlo iz kojeg ništa ne izlazi
u kamen blata pretvara
Hladnoća što se širi korom Mjeseca
ta sveprisutna, rodbinska depresija
otima san.

Zima ne prolazi jaukom, zima prolazi
ćutanjem. I ništa se više ne prepoznaje
osim praznine
kojom puni se stan

 

 

 

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2014.
CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82 
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov. 
– Elektronski časopis.
Način dostupa (URL)  http://www.balkanskiknjizevniglasnik.com/  http://www.balkanliteraryherald.com/
ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online) 
COBISS.SR–ID 141175564 
BKG Sveska 25


Nazad