ADNAN MUJAGIĆ

Rođen 08.11.1961, nenamjerno školovan, a onda neocekivano zagubljen negdje na crvotocnom putu izmedu ovce i nepripitomljene lisice. Lutao za karavanama tudih misli, krstario morima tamne strane Mjeseca i na kraju, onom pojavnoscu koja se gdjekad naziva imenom slucaj, pronasao sjemenku carobnog graha (zajedno sa jednom odbacenom poluzapetljanom pertlom, a sto se u ovom trenutku cini manje vaznim, no covjek nikada ne moze biti siguran). Kako mu se to ucinilo dovoljnom osnovom za osiguranje buduce egzistencije odlucio se zaustaviti, barem dok provjeri svoju hipotezu. I tako sada egzistira negdje medu zvijezdama, na sveopce vlastito zadovoljstvo.

 

SJENE SE NE BROJE

Na otok se vratilo ljeto. Turisti, vrućina i vreva. Kalendarski i rutinerski. Rutina ponavljana otkad pamtim. Došla je i ona. Prije tri dana.

Leži sada u mojoj sobi. Na kauču, gola, preplanula. Poželjna, s asocijacijom na penetraciju. Na masturbaciju. Kao Lupinova fotografija, sirova i suptilna istovremeno. Gledam je i osjećam se dobro. Dobro je kriva riječ. Osjećam mirnoću, ne, ponovo pogrešna riječ. Osjećam požudu - nedovoljno dobra riječ. Philos, prijateljstvo, možda. No, nije samo to u pitanju. Ne mogu jasno definirati. Ponavljam sheme u glavi. Smeta me to.

- O čemu razmišljaš? – pita me. – O tebi – odgovaram kratko. – I, dakle? – Nema dakle, konstatiram te i percipiram. Privikavam se na tebe.

Nalazimo se u prizoru. Ne u sobi, u prizoru. Još točnije, u kadru. Isječenom iz prizora. Poput rečenice izuzete iz konteksta. Poput sintagme - ljetni ljubavnici. Ona leži na desnom obrazu i na trbuhu. Leđa su joj prošarana trakama sunca. Polutke stražnjice tresu se i sa najmanjim pomakom. Volio bih je fotografirati tako. Jednom i hoću. - Fotografirat ću te tako jednom. Mogu li? – Možeš, ali ne danas, jednom.

- Zvučiš hladno, ali nisi hladna, to znam. Kriješ se, bojiš se! – Strah je pogrešna definicija. Treba mi period adaptacije na tebe. Zar to nije prirodno? Znaš da sam pomalo autističan.

Dobro podnosi moju hirovitost. Već jedno duže vrijeme. Nekoliko ljeta. To je poveznica. Njezina strpljivost i moja hirovitost. Uklapamo se u sliku odnosa. Poput zlatnoga reza.

- Znam da jesi i razumijem te. Pitam se što to znači? Naš odnos. Da li on jest odnos? – Odnos je vrsta simbioze. Jedno je potrebno drugom. Na različite načine. Kada prestane potreba, prestaje i odnos. Odnos je kriva kategorija. Bar mislim tako. Ti tako ne misliš ili...?

- Ne želim misliti, želim da mi priđeš bliže. Dođi...
Vodimo ljubav. Mi smo ljetni ljubavnici. Sintagma istrgnuta iz rečenice. Dovoljno za početak priče…

***

Drži knjigu u rukama. Baretića vrijednog sto tisuća kuna. Osmi povjerenik.
– Vrijedi li barem? – upitah je. – Nisam je još čitao. - Stigla sam tek do otoka. Trećić - tako se zove. Kada on dolazi i upoznaje se sa stanovnicima. Sada čitam o trećišćanskoj legendi. Zanimljivo. Pitko, ali vidjeću još.

Čak i knjiga u njenoj ruci djeluje erotično. Način na koji je drži. Izraz lica. Tikovi dok čita. Čita nemirno, sudjeluje u fabuli.

Feromoni su ispunili sobu. Literarno slobodno. Napunivši je od poda do stropa. Tako je bolje.

- Zamolio bih te nešto. Hoćeš li se skinuti i leći na trbuh? Želim te gledati.

- Čitam knjigu. – Možeš je čitati i ležeći na trbuhu. Lezi na kauč, tu, ispred mene.

- Da li si ti lud, bar malo? Čini mi se da jesi, na momente. – Samo sam svoj i namjeravam to ostati. Što znači ludilo? Samo nepoštivanje socijalnog standarda. Osjećam se bolje ovako. Zdravije. Ludilo je različitost. Ništa drugo. Ne biti svoj je hipokrizija. Laž i eufemizam. Ne želim biti licemjer – čvršće sam je stisnuo. – Ja sam samo fetišist.

Skinula se. Poznaje me. Zna da me uzbuđuje. Nastavlja čitati. Gola žena s knjigom u ruci. Maksimum erosa. Mea maxima culpa. Oboje te uče grijehu. Grijeh je njihovo nepoznavanje. Opet antinomija.

Njena stražnjica. Moj fetiš. Zvuči paradoksalno, ali bilo je jednostavno. Uživao sam je gledati i držati joj guzove. Čvrsto ih stisnuti, a ponekad samo osjetiti toplinu njenog tijela. Osjetiti glatku kožu pod prstima. Nategnutost i poriv. Polutke kontemplacije.

Možda i jesam. Malo lud.

- Znaš li priču o Pigmalionu? O tome kada želiš nekoga odgojiti? Stvoriti model po svom ukusu. - Znam, da. G.B. Shaw je napisao, čini mi se. Ne sviđa mi se. Mislim, ne volim poantu. Ja sam subjekt, a ne objekt. To kod mene izaziva neugodne asocijacije.

- Većina ljudi je takva. Nesvjesno, ali ipak takva. Možda smo i mi takvi. Vjerojatno jesmo – produžio sam prstohvatom po njenim leđima. Dijalog je bio gotov. Baretić bačen na pod.

Morat ću proširiti rečenice. Kratke su. Odviše nabijene …

***

U ustima mi njena bradavica. Pompejansko crvene boje. Smećkasto crvena. Malena i zaokružena obodom. Podsjeća na ženski šešir. Stavljen na dojku. Isprva mekana, a potom sve tvrđa. Kao i rečenice koje pišem. Krute se pod usnama.

Istražujem istraženo i otkrivam iznova. U tome je doživljaj. Otkrivati već doživljeno. Ponovo i novo. Okus je na slatko. Na ženu. Na mijenu. Na sjenu. Na Cesarića.

- Boli me. Budi nježniji - tiho mi kaza.

Ne odgovaram. Da je ne ispustim iz ustiju. Da ne govorim. Da osjetim neizrečeno. Da ne bude riječ.

Bradavice su ukusne. Bogata okusa. Puna usta ugode. Ližem ih jezikom. Ne oblikujem ih kao riječi, oblikuju se same. Između mojih usana. Namještam usta i usisavam ih. Ona stenje. Malo jače od tišine. Sve učestalije. Frekvencija erosa. Titraji, bezbrojni titraji. Okruženi smo titrajima. Bez maski. Sami, obučeni samo u kožu. Slutim da sam frazirao.

Uspinjem se prema vratu. Prelazim jabučicu. Vrat. Dolazim do brade. Do usana. Cjelivam lijevi kut. Pa desni kut. Zbog anakronizma. Bordo crvena. Vinski crvena. Opijajuće i omamljujuće crvena. Utapam se u njima. Utapam. Cjelivam.
– Oprosti, zanio sam se. Opijaš me. Tada zaboravljam. Nisam želio biti grub. Ti si moj opijat. Sjećaš li se one pjesme što sam ti napisao? Ti si moj oblak, mekan i bijel, opijat. To je istina.

- Poljubi me. Ova noć je stvorena za ljubav. - Ponavljam njenu rečenicu još jednom: - Ova noć je stvorena za ljubav.

- Zašto ponavljaš rečenicu? – Da je čujem još jednom. – Nasmijala se i privila uz mene. – Da, ali zašto? – Želiš znati zašto? Da titra u zraku između nas. Zbog frekvencije.

- Večeras si drugačiji. Ne znam zbog čega.

- Nisam. Čini ti se. Samo sam ponegdje proširio rečenice….

***

Nakon pompejansko crvene bradavice. Nakon čina. Nakon spavanja u žlica položaju. Nakon jutra. U podne. Uz kavu s dijalogom. Dogodi se epilog. Dramski nabijen. Erektivno mlak. Spužvasto mek. Emotivno emotivan.

- Sutra idem. Odlazim dalje. – kaza mi ona rabeći žal. – Gdje je to dalje? Mislio sam da ćeš ostati. Neko dulje vrijeme – odgovorih rabeći sjetu. – Dalje je daleko, ne ovdje. Odlazim s otoka. Umorna sam od ovog, vraćam se na početak. Ne znam gdje sam. To mi sve više smeta.

Ćutim ćutnju. Etimološki i semantički neprihvatljivo. Literarno dopadljivo. Semiotički opravdano. – Tko si ti uopće? Stalno se to pitam. Ne mogu to dokučiti. – Tko sam ja uopće? Ja sam glavni junak moje priče. Napisat ću novi početak. Neću napisati kraj. Ja to mogu. Ne idi tek tako. Priđi...

Prilazi mi. Korak i još jedan.

Stavih joj ruke na guzove - fetišistički čvrsto. Usne na usne - pjesnički lako. Glavu uz glavu - taktilno opipljivo. Dušu uz dušu - metaforički zlorabljeno.
Rastrgat ću rečenice, na sastavne dijelove. Ostavit ću samo slova, bez smisla.
Sve ću promijeniti.

- Gotovo je. Mislim da ovo više nema smisla – odgovara mi dok prstima haračim po njezinoj guzi. – Metafizika, to je metafizika. Nema veze s nama. Ne traži smisao. Osjećaji to nemaju – prekidam kontekst i zatvaram usta njenim usnama. Netko to naziva poljupcem, ali to je prekidanje konteksta. Vlažno i meko. Kao higijenska vata. Rabim turcizam s pragmatičnom namjerom. Kao higijensku mjeru. Za čišćenje krivih riječi.

- Još samo danas i večeras smo zajedno. Ujutro odlazim, brodom. – Riječi su postale suvišne i preskačem dijalog. Imam autorsko pravo i erekciju.
Jutro nakon epiloga. Sunce izlazi, a ona odlazi. Stupila je na brod. S dvije rečenice i tri torbe. – Neću se više vratiti. Idem dalje. – I izgubi se ona s vlažnim irisom u unutrašnjosti broda. Ostajem sam na otoku, s rukom u zraku i pozdravom na glasnicama i jeziku. Ostajem sam s uzaludno proširenim rečenicama. Izgubio sam ljetnu ljubavnicu. Dobio sam kraj priče….

***

Da li promijeniti kraj priče? Brod odlazi ali i ne mora. Zaboravila je i knjigu. Moram odlučiti. Nisam je ni fotografirao. Bilo bi lakše. Jednostavnije je nastavljati nego pisati novu priču.

Uostalom, ja sam autor. Koliko si samo puta to trebam ponoviti? Biti ili ne biti, u mojoj je režiji. Već imam dva glavna lika. Nju i sebe. Možda da dodam još nekoga? Zbog dinamike i slojevitosti. Ali ovo je priča, a ne roman. Trebam to pažljivo izbaždariti.

- Nemoj ići. Ovo nije dobar kraj. Napisat ću novi. Trebam te fotografirati. Zaboravila si i Baretića. Nisi ga pročitala do kraja. Meni nedostaje nekoliko stranica. Ostani.

- Još nekoliko dana mogu. Vidjet ćemo. Nisam sigurna – prekine mi kratki monolog, ali nastavi moju priču. Moju. Kako to dobro zvuči. Osjećam se izvrsno. Stvaralački zaneseno i imaginativno. Riješio sam prvi problem u nizu.

- Znaš li da sam ti zahvalan? Riješila si moje dvojbe. Sada samo slažem već napola gotovu konstrukciju. Bit će mi puno lakše. Znaš li to? Pisanje je teško kao ekstremni sport. Tako tvrdi jedna moja prijateljica. Zahtijeva napor. Razmišljam da ubacim još nekog u priču. Jednu ženu. Ili eventualno svoje nad-ja.

- Nemoj. Pogriješit ćeš. Pisat ćeš o njemu, ali ne sada. Još to nisi u stanju. Možda tu ženu? – Razumije me jasnije od mene sama. Daleko sam od objektivne percepcije. Pun rašomonskih istina. Prepun. Opterećen njima. Čitam Sartrea. Možda zbog toga.

- Znam da nisam. Dobro. Jednom, u drugoj priči.
Promijeno sam koncept. Potpuno. Bojim se da ne pogriješim. Slova me vode slovnom silom. Kao slovna gravitacija. Postat ću naporan za čitanje.
Previše dijaloga. Premalo opisa. Eksplicitno je i očito.

Poljubiti ću je. Unijeti malo poezije. Još erotike. Samo suptilno. Pažljivo. Licht! Mehr Licht! - Ghoeteove posljednje riječi, navodno. Svjetla, više svjetla. Točno, trebam više svjetla. Još koju metaforu. Hiperbolu i parabolu. Bilo koje literarno sredstvo. Ne smijem upropastiti priču.

- Opet si odlutao negdje. Sama sam ovdje. Pokraj tebe. Tu si, a nisi tu! – Tu sam, tu! Tražim više svjetla. Ne želim upropastiti priču. – Nastavi sutra. Sutra je novi dan. – Dobro, stavit ću točku. Zbog svjetla i ekspozicije. Zbog tebe.
Poljubio sam je. Zbog nastavka…

***

Zaustavio sam se negdje na sredini. Ni na nebu, ni na zemlji. U pat poziciji. Tamo gdje nemam izbora. Nastavljam, i to je sve što znam. U zraku je velika vlažnost. Teško dišem i teško pišem. Razloga na pretek. Jedan je srpanj. Neki su higroskopni. Ostali su različita roda. Ne želim banalne situacije. Pade mi na pamet Moses Herzog i gubljenje u silnim kontemplacijama. A opet mislim, svejedno je što pišeš.. Bitno da je dobro. Da ima osobnost i ime. Moj pečat i ogledalo. U kojem me gledaju oni koji me ne vide. Kroz rendgen slova.
- Nisam još našao pravu mjeru. Čak sam i emotivan. Više nego što želim. Želim biti čitljiv, ali ne prozaičan. Želim biti hermetičan toliko da me se može otvoriti. Toliko da vabim. Ne previše. Ne premalo. Što ti misliš? – Protagora reče da je čovjek mjera svih stvari. Sofizam koji vodi analogiji. Odnosno, ti si mjera. Dakle, ti određuješ. Ti si kreator i prokreator. Pogodi sâma sebe. Ne sumnjam da možeš – dobih odgovor na pitanje, plus njen smiješak. Plus njene usne. Naslonjene na jabučicu. Upakirane svileno, tankoćutno, u nježnost. U predjelu između obrve i oka. Kod ožiljka iz djetinjstva. Tamo gdje ćutim sjećanja. U R- zoni, zoni reminiscencija.

Nina dolazi sutra. Uklopit ću je u priču. Bit će zanimljivije. Ionako mislim da je ritam teksta spor. Jednoličan. Dekadentan sam i bez angažmana. Pisac bi trebao biti angažiran. Pisati o vremenu u kojem živi. Još bolje, biti iznad tog vremena. Biti promatrač. Ne ideolog, već objektivni promatrač. Ne pišem tako. Lutam za sada. Laviram između struja. Poznatog i nepoznatog.

- Negdje si odlutao. Gdje si sada? – upita me. – Nešto je trulo u ovoj priči. Neki elementi nedostaju. Nisam ih još savladao. Ah, da… Sutra dolazi Nina. Nina radi tatoo. Onaj privremeni. Bavi se slikarstvom. Dvije samostalne izložbe do sada. Eto, samo da znaš. Spavat će ovdje, gore u sobi. Reci mi još - Baretić se trudi biti antipolitičan. Biti ironičan. Da li je to angažiranost?

- Zašto dolazi? Ima li neki osobit razlog? Mislim, osim posla i ljeta. – Pitanje je bilo posuto komadićima zebnje. Kao suhim grožđicama po smjesi za kolače. Naravno, prečula je moje. – Ima jedan. Dovoljno dobar. Kvantitativan i dijalektički. Nedostaje mi nekoliko stranica teksta….

***

Na CD-u svira Beethoven. Peta simfonija. Alegro molto - alegro con brio. Živahno, vatreno i još brže. Na Nini titra smiješak.

U meni jest zbrka. Još brže. Nina, Bethoven i ja. Baš dobro zvuči. Poput uvertire.

Nije se promijenila u ovih godinu dana. U stvari, ona godinama izgleda isto. Jednako dobro. Niti ne znam točno koliko ima godina. Pretpostavljam samo. Ne pitam je. Pitanja imaju neželjenu potenciju. Često. Nietzsche je tvrdio da nikada nije postavljao pitanja koja to nisu. Zbog toga je bio tako mudar. Ravnam se prema naputku, koliko god mogu.

Mnogo što je ne pitam. Ne osjećam potrebu. To su suvišni detalji. Stvaraju pomutnju. Od drveća ne vidiš šumu. Opet parafraziram. Šutimo. Tek povremeno prekidamo Bethovena riječima.

- Kako se zove tvoja prijateljica? Sviđa mi se. – Nina je izravna po svom običaju. – Mislio sam da ostane anonimna. Bezimena. Samo ljetna ljubavnica. No dobro, zove se Alena. – rekoh naposljetku. – Lijepo ime. Pristaje joj. – Slušaj sada. Na redu je La Traviata. Libiamo – dodah još. – Da, ona je lijepa. Poželjna je. Uzbuđuje.

Kao i ti, Nina - pomislih, ali nisam rekao. Šutimo. Nezapisano i umirujuće. Čekamo Alenu. U genitivu. Osjećam da mi tekst polako izmiče iz ruku. Otima se. Dresirati ću ja još ta slova. Samo polako. Bez panike.

Pođe li nešto krivo, cenzurirat ću. Intervenirat ću.

- Mi smo samo prijatelji. Kao ti i ja – podvukao sam još jednom bitno. Nina nije čitala Nietschea.

Alena je stigla. Sa svim atributima. U nominativu jednine.

Bila je na plaži. Razgovaramo bez teškoća. Neusiljeno i spontano. Temperatura raste. Opet spontano. Među preponama. Izdajnički mehanizmi vladaju tijelom. Dekor je pun statičkog elektriciteta. I opet spontano. Dolazimo na temu, tatoo. Samoniklo, samo od sebe.

- Voljela bih ti napraviti tatoo. S drvenim štapićem. Pokraj bradavice, na dojki. Jedan cvijet. Hoćeš li? To je pravo mjesto za tatoo – autor pitanja bješe Nina, naravno. – Hoću, zašto ne. Možemo to večeras napraviti. S čim se taj tatoo radi? – upita Alena. – Kna, kana. Prirodna boja. Izgleda dobro na tijelu. Vidjet ćeš i sama. Jedva čekam.

Ja također. Stavit ću ipak Mozarta. Andante. Umjereno i ležerno. Postalo je previše vruće. Znojim se. Ljeto je baš toplo. Vrijeme je za intervenciju, intermezzo i interpunkciju...

***

Gledam ih. Alena i Nina. Alena golih dojki. Nina s drvenim štapićem. Utopljenim u kanu. Večer tek spuštena. Kao zastor. Skrivajući nas od pogleda. I od nas samih. Palim svijeću i maštu. Gasim svjetlost. Zlorabim metaforu. Naravno, nisam zadovoljan. Klonit ću ih se. Poredbi. Alenina se bradavica odaje tako lako. Bubri. Cvjeta. Predaje se. Nini i trenutku. Doslovno i preneseno. Alena je savladana. Otpor bijaše slab. Vrlo slabašan. U deminutivu. Najslabašniji. Bijaše u superlativu deminutiva. Nina to zna. Osjeća to pod štapićem. Pod drvetom. Osjećaji su zapaljivi - građa za potpalu uma. I njih se trebam kloniti.

Nosnice se šire brže. Ritam udisaja poremećen. Pala si, Aleno. Sve troje to znamo. Pala si, Aleno. U padežu, na koljena.

Nina je odložila drveni štapić. Skinula odjeću. Potisnula inhibicije. Poljubila Alenu. Bez zazora. Bez riječi. Bez uvoda. Lijepo i meko. Nježno i jezikom. Na kauču. Ispred mene. Uz svjetlost svijeće. Uz mnogobrojne sjenke. Strast se uselila u sobu. Među nas. Među nožje. Rastavljena da nas sastavi.

Nisam još prilazio. Nisam želio kvariti sklad. Ostao sam sjediti. U fotelji. Tik uz scenu. U prvom redu. U drugom planu. U sjeni strasti. U mreži isprepletenoj njihovim udovima. Uhvaćeni smo. U mrežu požude. Svo troje. Sjene se ne broje.

Priđoh kad su bile vlažne i u sokovima. Da popijem ostatke.

Dišemo mirno. Iz trbuha. Abdominalno. Vrlo mirno. Izdišemo eros i udišemo mir. Strast i požuda su sestrinski smjerno napustile sobu. Ležim s njih dvije. U sredini. Uspavljuju me tijelima. Toplim kao uspavanka.
Sada sam samo pisac između svojih likova. Apstrahiran iz redova…

***

Alena se vratila s plaže. Miriše na more i borove. U očima još ima odraz pučine. Na preplanuloj koži bjelasa joj se sol. Fino mjesto za kristalizaciju. Njena meka koža.. Ona voli more. Ja sam indiferentan. Volim i ne volim. Poput klatna sam. Malo da. Malo ne. Zibam se u nejasnoći.

Ljubi me. Volim te vlažne pozdrave, s okusom soli. Uzvraćam na isti način. Kao što volim more.

Pita me što sam radio i gdje je Nina. Odgovaram joj da je gore u sobi, a ja pišem. Kaže mi da se ide tuširati, sva je od soli. Plivala je danas puno. Odgovaram joj sa 'dobro'. Plivanje je zdravo. Čujem tuš iz kupaonice. Ona ispire sol. Ja bih se trebao oprati, također. Zaudaram na težinu. I na sofizme.
Prošla je već polovica kolovoza. Ljeto zamiče. Za ugao prirodne klepsidre. Dani su kraći, a mi smo i dalje zajedno. Uvučeni u čudnu priču.

Tražim lubrikante, a nalazim nedoumice. Ne nalazim prave riječi. Koristim se surogatima. Pišem o nečemu što ne poznajem. Borges je napisao samo jednu ljubavnu priču. Ulrike.. Jednu jedinu. Bio je u pravu. Ne valja pisati o onome što ne poznaješ.

Mogli bi na šetnju uz obalu. Što kažeš? – upita me Nina. Prenu me. Ona se već bila spustila iz sobe. – Pa, i mogli bi. Zašto ne? Ionako sam stalno u kući. Šetnja će mi goditi. Svima nama. Bar vjerujem da je tako – rekoh. – Da, i ja to mislim. Idem se spremiti. Reći ću i Aleni.

Već je bio mrak kad smo krenuli. Mjesec je bio pun. Visoko gore. Ukrašavalo ga je par zalutalih oblaka u prolazu. Mjesečina je zaogrnula po moru svoj srebrni plašt. Igrajući se valovima. Kao dijete. Mi zaogrnuti mislima. Kao odrasli.
Hodamo obalom. Šutimo spojeni večernjom tišinom. Jednostavno znam da sam tu. Kraj njih. Dovoljno je i mekano je kao duša. Hodali smo dugo, a onda je Nina predložila kupanje.

Idemo se okupati. Obožavam noćno kupanje – reče ona. – Idite vas dvije. Ja neću. Gledati ću vas – rekoh. – Dobro, idemo nas dvije. Idemo, Alena.
Skinule su se i ušle u vodu. Uronule su u srebrni mjesečev plašt. Njih dvije ispod Mjeseca. Jedna je Ulrike, a druga kula od pijeska.

Nakon kupanja, vratili smo se nazad. Istim putem, uz obalu.

One su ubrzo zaspale. Kad bih barem mogao i ja.

Nastavljam pisati. U riječima nalazim mir.

Netko dolazi iz sobe. Alena. – Zar ne spavaš? – upitah. – Sanjala sam. San me probudio. – Što si sanjala? – Plivala sam u moru i nisam mogla izaći na obalu. Valovo su bili tako visoki. Čudan san. – Voda je simbol emocija. Ostalo protumači sama. Tebi je to ipak najjasnije. Hajde sad, idi spavati. – Kad ćeš ti? – Uskoro.

Treba mi malo. Samo nekoliko rečenica do sna…

***

Jedva sam zaspao. Još teže se probudio. Podne je. Šalica kave ispred mene. Cigareta mi u ustima. Omamljen sam snovima. Polako se rastaju sa mnom i odlaze. Pomoću kofeina i dima. Provjerena metoda. Tako ih egzorciram. Vratit će se. Znaju gdje će me pronaći. U mojoj koži. Iz nje ne mogu nikuda. Čak ni metafora mi ne pomaže. Preda mnom je važna odluka.

Danima ne pišem. To mi smeta. Vrlo sam nervozan. Muze su nemilosrdne, nemaju sućuti. Zatočen sam u priči koju trebam dovršiti. Nisam ni mislio da će to biti toliko teško. Počeo sam čitati Hamsuna. Za razliku od Borgesa, on je pisao ljubavne priče. Upravo čitam Zavodnik-a. Pročitao sam tu knjigu prije nekoliko godina. Sada je čitam pažljivije. Možda mi pomogne otac pripovjedanja.

- Nisi baš raspoložen? – upita me Nina. – Nisam – odgovaram šturo – ne, Nisam.

- Zašto? – sada se umiješala i Alena. Obje su tu.

- Sanjao sam nešto sinoć. Značajno. Zatim sam odlučio. Gotovo je s ovom pričom. – Što si sanjao, da je tako dramatično? Tek smo počeli s pričom. Još nije gotovo – Nina je postala nervozna. Alena je šutjela.

Zapalio sam novu cigaretu. Trebala mi je. Sad ću im saopćiti moju odluku.
Bilo mi je žao ali… Neke stvari ne mogu biti drugačije. Imaju svoj rok trajanja. Nakon toga gube važna svojstva.

- Dođite da vas poljubim. - Prva mi je prišla Alena. Zatim Nina. Poljubio sam jednu i drugu očinski, u čelo. Konačno rekoh: – Sad ću vam ispričati.
Sanjao sam da sam se izgubio. Hodao sam nekim puteljkom. Nekom šumom. Tražio sam put koji vodi iz šume. Put kući. Vas ste dvije ste bile uz mene. Upitao sam vas: - Gdje smo? Kuda idemo? - Vi ste se počele smijati. Smijale ste se neprekidno i vrlo glasno. Niste marile za moje pitanje. Onda ste konačno rekle da mi ne možete pomoći. Da ste samo likovi koje sam ja izmislio. Niste stvarne. Plod ste moje uobrazilje. Da moram sam naći izlaz.

Zato sam odlučio. Vi mi ne možete pomoći. Izgubio sam se i ovo je jedini izlaz. Ionako ste samo likovi koje sam ja stvorio. Ja sam vaš stvoritelj. Ja ću vas i uništiti. Postojat ćete još samo nekoliko redova. Odluka je neopoziva i konačna.

Ali, nismo mi krive. Mi želimo i dalje biti tvoji likovi. Želimo još živjeti. Želimo još biti. Mi smo Nina i Alena. Nismo mi krive – skoro su vapile.

– Ne. Gotovo je. Žao mi je. Znam da niste krive vas dvije. Kriv je Knut Hamsun…

 

 

 


Copyright © by Adnan Mujagić & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006

Nazad