DARIO RUKAVINA

Rođen je 1972. godine u Zagrebu. Diplomirao na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju i prozu. Objavljivao u časopisima za književnost Quorum, Vijenac, UV, RE, magazinu Cosmopolitan, Karlovačkom tjedniku, Večernjem listu, raznim internetskim književnim portalima, blogu, digitalnoj zbirci online poezije i proze Ink King, zbirkama Ekran Priče. Pobjednik je natječaja INE za književno stvaralaštvo u 2003. godini, natječaja za kratku priču časopisa KAmeleon, 2005, te natječaja za SF priču udruge GAIA, 2005. Uređuje online časopis Priče s blogerske strane weba i književni portal grupe B.O.R.G. Autor je zbirke poezije Tri dana, Naklada MD, biblioteka Quorum, Zagreb. Uskoro mu izlazi zbirka kratkih priča Buddha u supermarketu iz koje Balkanski književni glasnik ekskluzivno objavljuje dijelove - u ovom i broju 1 BKG.

BUDDHA U SUPERMARKETU, DIO DRUGI

  POKER NA VELIKE ULOGE

Aerodrom Frankfurt. Sjedim u jednom kafiću i promatram kako se ukrcavaju putnici za Shangai. Ma što sjedim, držim poziciju za svojim malim stolićem, baš kao što to čini i skupina mladih poslovnih muškaraca. U mnogočemu smo slični - godine, frizura, naočale, odijelo, skupa kravata i karta v žepu za jedno od svjetskih odredišta. Međusobno se mjerkamo.
Španjolac prvi započinje igru. Vadi mobitel, ali tako da mu se vidi ručni sat. Vade ga i svi ostali, pa se olfo šalju sms-ovi. Mjerkaju se modeli. Preda mnom je samo kolač sa šljivama i svi me upitno gledaju. Šutimo. Dugo šutimo. Oni čekaju. Čekam i ja. Ne pratim ih ovo dijeljenje. Muški znaju, žene to ne kuže, da tu sad slijedi obrušavanje na najslabijeg. I dok ste rekli keks, stvara se neprincipijelna koalicija.
''Odakle si ?'' pita pederasti Talijan.
''Kroejšia,'' velim ja.
''Gdje je to?'' ubacuje se ljigavi Francuz, ''Rusija?''
''Ne'', odgovaram, '' to je preko puta Italije.''
''Kad ćete u EU?'', zanima Engleza spljoštene glave.
''Hmmm, sigurno prije nego što Englez pobjedi na Wimbledonu.''
''Dali je prestao rat?'', provocira zubati Nijemac.
''Ne, '', grub sam, ''još uvijek je vaš bunker kod Borongaja, eno piše Milčec o njemu u svojoj knjizi Pfeife aus Buchwald.''
''Milchek? Who the fuck is Milchek?'', pitaju se oni.
''Ne znate ko je Milčec? Uuuu..'', čudom se čudim i vadim iz Samsonite pilotice na stol digitalni Olympus, kako bi mogao doprijeti do pocket PC-a, ''Milčec je poznati Mittlerereuropäischer pisac''
Pik-pik, olovčicom po ekranu, šaljem mail samom sebi. Gledam ih, uzmučili se pa povisuju ulog. Vade svoje laptopove. Pokazuju slikice auta, ljetovanja na Ibizi, fotke svojih debelih žena. No ovaj put ih pratim. Vadim i ja svoj notebook. Pokazujem sliku svoje žene u badiću ispred nečije jahte negdje na Kornatima. Ajde dobro sad jahta..., priznajem, teški blef, no ovo je ipak poker ne?
''Ah Kroješa…'', uzdišem, ''Tauznd ajlands, bjutifl vimen.''
Šute. Razjapili čeljusti. Procjenjujem da je vrijeme za ubod na kraju balade. Uzimam Olympus i fotkam kolač od šljiva. Spajam digitalac na notebook i šaljem sliku ženi koja u čudu odmah zove natrag. Klik !!! Iz titanijumskog kućišta iskače moja crna ljepotica Nokia 8910i. - Mysterious at first sight. A picture of elegance... - veli reklama.
''I vont kejk lajk dis… ven aj kejm houm. Okej?''
''Koji ti je kurac?'', pita žena, '' Da pogodim, opet se igraš sa dečkima? A? Joj, poput dječačića ste koji uspoređuju svoje pimpeke u školskom WC-u, aj bok.'' I poklapa mi slušalicu.
Znam da će uslijediti teška represija i sankcije kad se vratim, ali to ove papke definitivno obara s nogu. Gledaju me sa strahopoštovanjem. He he he… Pobijedio sam.
Tako vam je to, dragi moji, baš kao u onim vicevima gdje se natječu Mujo, Švabo, Amer i Rus i u kojima naš čovjek uvijek na kraju ispadne najpametniji i sve ih zajebe.
I zato ako ikada zapadnete u kulturološki šok ili depresiju pri susretu sa licemjernom Europom, gore glavu! Boli vas kurac, imate Hrvatsku! Imate Pešalova, Ivicu i Janicu, rukometnu reprezentaciju.., imate i mene koji igra poker na visoke uloge po europskim aerodromima.


MAHARISHI I GUŽVA U ZRAČNOM KORIDORU JAT-a

Po ko zna koji put toga ljeta, Igor Vuk radosno je pohrlio u susret Maharishiju kotrljajući niz grlo svoju sasvim osobnu mantru. Kako sam dužio ključeve od predavaonice, obično bih pazio da mu tih 20 minuta nitko ne smeta. Stajali bismo tako nas nekolicina ispred vrata i bez daha pratili njegove uzlete u nedokučive dubine transcedencije.
''Što radite tu?'', zaškiljio je na mene svojim sitnim lukavim očicama kapetan I klase Haralampije Teodosijević prebacujući vješto čačkalicu jezikom iz kuta u kut usana.
''Pa ovaj…'', zbunio sam se i naslonio leđima na vrata učionice.
''Aha, ko da vas ne znam. Opet se okupljate po jednonacionaloj osnovi! Otvaraj ta vrata'', siknuo je likujući poput lisice koja je konačno otkrila tajnu ježeve kučice
''Ali druže kapetane...''
''Opa bato.., ma nemoj!?'', podrignuo je po prasetini i luku, ''Evo odbijaš i naređenje! Lepo brate mili, lepo... e sad ima da te konačno smestim pred vojni sud, ima da pereš klonje do moje pemzije.''
''Ma druže kapetane'', ubacio se Štuka, ''unutra je Vuk. Ne smijemo ga smetati. ''
''Ma otvaraj bre…''
Otključao sam vrata i kapetan nagrne u sobu. A unutra je na stolu, poput Trnoružice na odru koja već stoljećima očekuje poljubac kakvog princa namjernika, ležao ukočeni Igor Vuk.
''Stvarno… To je Vuk!'', zatreptao je pomalo razočarano Haralampije jer je tako očito izostalo orgijastičko zavereničko kolo domaćih izdajnika, povampirenih ustaša, drogiranih Kurda i belosvetskih plaćenika. ''Majke ti ga spalim, gle ti njega, ustaj vojsko !!!'', dreknuo je i drmnuo nogom po klupici. No Vuk nije reagirao.
''To, za res, ni mogoče. On meditira.'', raportirao je Blajh.
''Šta radi? Vuče jesil' živ?''
''Ma ne može… on sad.., nije ovdje'', cvilio je Lima skriven iza mojih leđa.
''Kako bre nije ovde? Pa gde je onda?''
''Paaa u stanju više svijesti, ne? '', petljao je Điđi rukom po svojoj mesnatoj šiji.
''On sad trans-cen-di-ra…'', naglašavao je Štuka uzbuđeno gutajući slogove svojom golemom gubicom, 'Transcendira, druže kapetane''
''Jel' ti to mene zajebavaš? U kakvom transu? Da nije drogiran? Šta ste mu napravili, sve ću lično da vas pobijem!'', uzmuvao se kapetan prve klase Haralampije Teodosijević .
''On je v procesu osvoboditve stresa, in skupaj z mantro je prišla tudi njegova zavest ki ji sledi v globine nezavednega v vseobsegajoči mir in resnični izvor misli'', biflao je Blajh u stavu mirno, ''ampak toda on sedaj ni v stanjo občutiti nikakeršnih zunanjih dražljajev.''
''Vuče, jesil' dobro? '', upitao ga je očinski zabrinuto kapetan Teodosijević. ''Ma da si barem pijan, sve bi bilo u redu. Ajde reci da si pijan..., reci nešto...''
''Nemojte ga uznemirivati.'', prošaputao je Pop sklopljenih ručica, ''može se desiti da se njegova svijest tamo negdje izgubi i da se nikad više ne vrati natrag. Kako bi to objasnili njegovom ocu i majci?''
Čačkalica ispadne iz Teodosijevićevih usta i otkotrlja se u pukotinu drnčem poliranog parketa.
''Ma druže kapetane, sve je u redu. Samo ga pustite još koju minutu da dođe sebi'', rekoh i ja napokon nešto.
''Kada bi bar samo korijen od jedan posto Jugoslavena meditiralo, nestalo bi bratoubilačke mržnje sa ovih prostora druže kapetane. Evo, Vuk se upravo sada bori za bratstvo i jedinstvo naših naroda'', Pop privede kraju svoju tihu misu i malo mu je falilo da na kraju ne veli i Amen.
Nastala je tišina. Jako, jako duga tišina. Kad bih vam rekao da su se riječi kondenzirale u zraku, zvučalo bi kao jeftini krimi roman sa kioska. Vuk je trzao rukom dok mu je licem strujao lagani lahor vjetrova sa planina koje njedre najsvetije indijske mistike. Na trenutak mi se učinilo da negdje u daljini čujem sitar.
''Ma svi ste vi narokmančine i punkeri... eto šta ste!'', prasne kapetan Teodosijević, ''Kad dođe sebi nek mi se smesta javi na raport''. Okrene se na peti i izjuri iz sobe.
Kada je Vuk napokon sišao do naše razine stvarnosti, otišao je na raport. Unutra se zadržao punih sat vremena. Izašao je blistajući poput koloritnih indijskih sličica s Krishnom, onim pristalim mladićem boje patliđana.
''Sve je u redu'', ponavljao je, ''ma sve je u redu. Kapetan je obećao da će pročitati Maharishijevu knjigu.''
Te večeri, dok smo cugali mlako BiP pivce, zaključili smo da je Maharishi odnio veliku pobjedu. Veću nego kad su onomad John, Paul i Ringo pohrlili na obale Gangesa. I bili smo sretni te večeri. Kao da je smisao ponovno zadobila slatkast okus u našim ustima. A onda nas je rat raznio po kukuruzištima i neovršenim poljima. Zvijezde mi vele, kada ih plaho upitam, da je ipak bilo zapisano da jedne tople jesenske večeri sretnem sebe kako hodam otvorenih očiju srebrnom patinom zagrebačkih pločnika. Kapetana Teodosijevića spržila je kumulativna negdje na prilazima Vukovara. Maharishija će, uz malo sreće, pročitati kao frustrirana profesorica zemljopisa, u nekoj drugoj, sretnijoj inkarnaciji.
Mnogo godina kasnije, dobio sam pismo u kojem je bila samo fotografija mršavog nasmijanog mladića u levitaciji.
Svaka ptica svome jatu leti - pisalo je u donjem desnom kutu.
E moj Igore, samo da te ne obori protivazdušna negdje iznad Zvezdare.


NNNI

''Opet vrtiš te svoje filmove iz JNA?'', uzdahnula je mala kovrčava u nevjerici bacajući površni pogled na ekran laptopa preko moga ramena. Eto to vam je hrvatska žena na hrvatskom ramenu. Zar smo se zato borili?
Da draga. Što je muškarac, što je Porto bez JNA i brkova?- odgovorih
Volite li Antu Tomića?
Da vam budem iskren nisam ga nikada čitao. Uvijek nađem dobar izgovor za sve pa tako i za ne čitanje Tomića. Znate li za njegovu novu knjigu Ništa nas ne smije iznenaditi? Onu o JNA? Onu na čijoj naslovnici sramežljivo pulsira Lipovčev gologuzi vojak? Onaj bez hlača, gaća i uprtača?
Ovu subotu, bili smo u knjižari Veble i mala kovrčava je upotpunila svoju zbirku knjigica o aromaterapiji, a tip koji tamo radi je valjda ubacio bookmark sa Tomićevom knjigom. Mala kovrčava ga donese, postavi pred mene na laptop i umre od smijeha.
''Šta se sad smiješ?'', obrecnuo sam se stavši odmah u obranu druga iz istog stroja, ''kad ti ja pričam priče iz JNA onda se ne smiješ nego kolutaš očima.''
''Ne znam.., nekako me podsjeća na tebe...'', plesala je mala kovrčava sa vojnikom po zaslonu ekrana, ''evo, ja sam mala balerina, a ti olovni vojnik! Sad imam i ja priču iz JNA. Pravu pravcatu, a ne onakve trivijalne kakve volite pričati vi muški.''
Kod nas se ljudi dijele na one koji su bili na JNA i na one koje nisu. Na one koji imaju anegdotu iz JNA i na one koji zaista nemaju što reći na tu temu.
Ja najčešće pričam anegdotu kako sam sreo Radu Šerbeđiju, mrtvog pijanog na šanku Beogradskog Dramskog Pozorišta, pričam kako je odbio piće i kako se zamjerio nama sedmorici plavokosih momaka iz Zagreba, jer je onako u deliriju pomislio kako se valjda nalazi usred neke Krležine ratne drame. Jednostavno nije mogao skopčati kako ga je odjednom u nekom podrumu usred Beograda spopala gomila Zagrepčana u SMB uniformama i valjda je pomislio da ga proganja neka avet, bolesna šala Krležinog ciničnog duha. Možda vam jednom i ispričam tu anegdotu. Možda vam ispričam i to kako je počeo rat na mom djelu otoka. Ispričat ću vam, makar mala kovrčava veli da joj idem na jetra sa svojim pričama iz JNA, i veli još da kako mi muški možemo satima pričati fore iz JNA i da je to samo ide u prilog njenoj i teoriji blogerice placebo, da smo svi mi muški latentni pederi.
''E mala moja'', velim ja njoj, ''ako se cijeli Brešanov film vrti oko jedne trivijalne fore guženja iz JNA i ako može Tomić pisati o tome, zašto ne bih i ja?''
''Zato jer je to ulov na prvu loptu'', odgovara ona. ''To je tajni znak vas jarana iz JNA, vas koji ste inicirani u tu sektu bratstva i jedinstva dok ste se trljali po trojca ispod jednog tuša. Što ima smiješno u tome? Nas normalne to uopće ne zanima. Zgode veselih SMB momaka ? Pih…''
''E znaš kaj… samo za tvoju informaciju, oduvijek sam htio objaviti zbirku priča iz JNA. Nego jesi li ikad primijetila da su se dečki vraćali iz JNA, promijenjena pogleda? Onako, pomalo tužnog?'', pokušavam je uloviti na emocije
''Promijenjena pogleda? Haha, a ja sam mislila da se vračaju radi promjene veša hiihohaha…''
''Ma nemaš ti pojma…'', ljutito protestiram, '' Ti se drpala po tulumima sa tatinim sinovima dok smo mi ostali..''
''Nisam! ''
''Jesi!''
''Nisam…''
Šutimo i durimo se. Na zaslonu laptopa i dalje stoji u stavu mirno, bez hlača i gaća nas dobri vojak, neki Krležin soldat, neki od nas. Gledam ja njega, gleda on mene. I puca me flashback. Za razliku od mog prijatelja i kolege s bloga Focusa koji svake noći ukopava tenkove po svojoj polovici kreveta, ja imam dvije vrste noćnih mora.
Prva je kad se bez gaća, gologuz vraćam na faks i saznajem da još uvijek nisam dao neki zadnji ispit, neki… pojma nemam koji, ali pokušavam mahnito prepisivati, a druga je kad se bez gaća vraćam u brigadu JNA i tražim ih po sobama i kazetama. Prva nema nikakva uporišta u stvarnosti, s drugom je počelo drugo poluvrijeme rata na mom otoku. To su moje osobne aveti. U svakom slučaju, sasvim dobar razlog da nikad ne otvorim Tomićevu knjigu.


GÖTTERDÄMERUNG

Krenuli smo ovog ljeta desantnom baržom bivše JNA iz Fažane ka Malom Brijunu. Prolazimo pokraj Velikih Brijuna i promatramo kako Tito i Jovanka u smiraju dana spokojno hrane halapljive vjeverice. Mašemo im onako veselo pionirski, a oni nam odmahuju dok drske zvjerčice koriste priliku i kradu im hranu iz novinskog smotuljka. Pristajemo na Malom Briunu gdje nas dočekuju toliko poznate vizure kasarne.
Tamo nas u ludnici čeka teatar Ulysses. Tamo je i naš Rade koji kao Marat nastavlja sasvim osobnu revoluciju iz svoje kade… Puca me flashback.
''Šta je bre ovo? Kakvi su ovo jednonacionalni spiskovi? Svih deset i svi iz Zagreba! Ma jelte..?! Da ne bi.''
''Eh druže kapetane, pa probajte vi natjerati 'vaše' u kazalište. E da je Ceca.., bila bi to druga priča...'', 1991, Dario je kulturnjak u tenkovskom bataljonu, vodi vojsku u Beogradsko dramsko pozorište. Stigli smo kojih sat dva ranije, da u miru popijemo ekspresso kavu. Beogradsko dramsko pozorište bilo je tada jedno od rijetkih mjesta u Beogradu u kojem si mogao piti normalnu kavu umjesto turske iz filiđana.
Sjedio je tamo u podrumu za šankom i lokao. Sam. Sumrak bogova. Götterdämmerung. Pokraj njega na šanku strpljivo čuči šešir. Možda isti onaj koji mu je darovao Krleža? I dok evo loče, i to je uistinu veličanstven prizor. Šutjeli smo dugo i promatrali ga. Onda smo plaho pozvali konobara i rekli mu da ga počasti pićem u naše ime i da bi nama iz Zagreba, eto, bila čast da nam se pridruži za stolom.
Okrenuo se i samo sjedio… Onako na njegov poznat način, pozerski piljeći u nas, u onoj vječnoj boemskoj zastrašenosti izvanjskim svijetom i pobunio se, a što bi drugo onako pijan mogao, - i protiv nas, protiv svijeta tko će li ga znati, opsovao nešto onako dozlaboga patetično, sentimentalno pijano odmahnuvši neurotično rukom u svojoj poznatoj maniri, živahnih ramena i drhtavoga glasa, kao da pokušava rastjerati sve ove plavokose aveti u zelenim uniformama koje su ga opsjele kondenzirajući se iz ništavila u koje se mogao zakleti da ih je ovaj put sa sigurnošću pospremio sadržajem boce Johny Walkera i koje kao da proizašle iz neke Krležine ratne drame.
Veliki krležijanski glumac odjebo nas je ko mlade majmune. U početku smo se malkice naljutili, ali cijela situacija je bila toliko apsurdna da smo uskoro počeli uživati u zlobnoj nadmoći koju osjete statisti kada glavnom glumcu krene loše. Kada sam ga posljednji put imao prilike gledati uživo? Hmm u ulozi Melkiora u Marinkovićevom Kiklopu?
Kad smo već kod Krleže, postoji jedna anegdota koju je u Vijencu ispričao Mladen Kuzmanović, o glumcu Titu Strozziju s kojim je Krleža surađivao od najranijih dana i koji je u svoje vrijeme bio otjelovljenje krležijanskog glumca:
«…Kada se vratio u Zagreb da primi glumačku nagradu, Strozzi umire dan nakon svog velikog jubileja u Komediji, dok je birao cvijeće koje će odnijeti svojoj mami na grob, pada u to cvijeće i umire. Strozzi je mrtav donesen u HNK i cijeli književni Zagreb bio je oko kazališta da dočeka Krležu da mu se pokloni. No Krleža nije došao. Nisam imao petlje pitati Krležu zašto, ali siguran sam da je tog dana bio najosamljeniji čovjek na kugli zemaljskoj, tog dana u HNK-u ležao je dio njega koji je možda bio najbolji…»
Dali je s Krležom umro i jedan dio Radeta? Dali smo mi tada predstavljali za njega predstavljali samo duh sve one naše malograđanštine protiv koje se veliki bard i on, rame uz rame k'o Batman i Robin tako bezuspješno borili?
Predstava je, ne sjećam joj se imena, sama po sebi bila farsa. Komedija o penzioniranim borcima koji niti u Igalu nemaju mira nego se bore protiv duhova prošlosti i sveprisutnog neprijatelja koji nikad ne spava. Sjedio sam do Mikija Manojlovića i Nede Arnerić. Na sceni se bezočno lokao pravi whiskey. Đuza Stoiljković je zaboravljao tekst, pa je nešto stalno improvizirao, a svi su se trgali od smijeha. No ja se nikako nisam mogao koncentrirati na predstavu. Nešto je bilo oko nas, u zraku, nešto što sam primijetio da se počelo kondenzirati već tamo kod šanka. Primijetio je to i Rade u svom alkoholnom magnovenju. Nešto, što zasigurno nisu bili bijeli miševi ni ružičasti slonovi. Sjećam se da sam bio nervozan i stalno sam u mislima nešto tražio i premetao da dobacim, spustim Radi pri izlasku iz dvorane, da se nekako, barem verbalno obračunam sa njime. No sjetio sam tada Krleže i njegove strašne proročanske rečenica koju je izrekao godinu dana prije smrti:
"Opet će se pogasiti svjetla u balkanskoj krčmi, bljesnuće noževi u mrkloj noći".
Kad smo izašli sa predstave, Rade i šešira više nije bilo. Pri povratku našli smo kasarnu u mraku, pogašenih svjetala. Proglasili su uzbunu. Desilo se Borovo Selo. Osjetio sam te svibanjske noći nekakvu jezivu, ljepljivu, golemu, kozmičku usamljenost. Možda istu onakvu kao Krleža nekada kad je umro Strozzi, kao Rade ove iste večeri na šanku Beogradskog dramskog pozorišta, kao Isus u Getesmanskom vrtu kada je molio Oca da odmakne od njegovih usta gorki pehar za koji je znao da ga mora ispiti. Sjetih se tada samo da je Krleža još dodao:
"A kad se to dogodi, Bogu hvala, nas ovdje više neće biti."
Uistinu, na sceni nije bilo više nikog. Ostali smo samo mi statisti. Došao je i naš trenutak da odglumimo svoju malu rolu prije nego što se zauvijek spusti zavjesa.
Tamo dolje kod poligona, potmulo je tutnjalo. Tenkovi su palili svoje motore.



NEDJELJNI PREVRAT DEDE JOSINE

Punac baš drži do generacijskih jazova i daje si za pravo da mi po enti put prepričava kako je igrao lijevo krilo u Zagrebovim juniorima, držao govor '71. radnicima u svom poduzeću, a ja sve to moram pozorno slušati. Ako sam loše volje zbog promjene vremena ili se jednostavno želim iskaliti na puncu, dovedem mu dedu Josinu na nedjeljni ručak.
A deda.., he, he, od rakijice, neke pelješke travarice, do juhe, deda uspije postaviti pontonski most preko Drave. Za dvadeset minuta, što je tada predstavljao rekord inženjerije vojske Kraljevine Jugoslavije. Juha je uistinu bila odlična; mrkvica, grašak, grincajg i knedliči i nisu je mogli pokvariti niti avioni iznad Ptuja. A tamo se u jednom dvorcu, u perivoju kojeg je pod starim kestenom deda Joso nevino prebirao po žicama svoje gitare, skrila njemačka radiostanica.
''Ej bre Joso, vidi kako lepo Srbin ume da manvriše'', divio se kaplar Amfilohije avionima u formaciji. Pa im je vojska mahala, pa su im avioni odmahnuli krilima, pristojan, fin svet ti Nemci. Uvijek odpozdrave. Pa se ispostavilo da su to Štuke i Messerschmitti i da to Švabo jaše crna konja za Beograd. I onda se Švabo uz urlik mašina obrušio s neba tako da si mogao da mu vidiš lice pa izmitraljirao, izbombardirao i skroz razbio hrabru kraljevu vojsku.
Do drugog tanjura deda je kao dezerter izbio s gitarom iz šume tamo negdje kod Kašine i sakrio se u perine neke seoske cure. Nisu se stigli ni pokupiti tanjuri, a deda je kao domobran elitnog brdskog zdruga i ušao u Sinj stupajući preko latica cvijeća. Onda je otkrio, tamo negdje baš prije okupacije stola od strane pohanih tikvica i faširanaca, da je već sve prisvojio Talijan i prođe ga državotvorni zanos te se priključi pozadinskim četama.
Dok priča pozadinske zgode, koje se ne razlikuju od kad je vojske i ratova, deda pomalo odsutno kao Richard Dreyfuss u Bliskim susretima treće vrste iz pirekrumpira formira Lijepu Našu.
''Deda, nešto ti je malo prevelika ta Hrvatska.'', upozoravam ga, izvlačim mu osmijeh na lice.
Do kave, već je uhapšen od Gestapoa jer je pomagao i skrivao neke skojevce. Ma deda je pomagao svima koji su mu zakucali na vrata i nikad nije pitao tko je koje boje. I dok se čeka da punica nareže kolače, čekamo i da dedu deportiraju u logor. A ko čeka, taj i dočeka da naiđe neki poznati agent, neki zemljak, da se izgrle i izljube, da odu iza ugla gostionu na janjetinu. A u međuvremenu.., taman kad je punica načela orehnjaču, trudovi zarežu i moju babu, ličku partizanku koja je onomad zarobila dedu skup s poljskom kuhinjom u nekom banditskom prepadu na vesele domobrane te zanijela u žaru klasne borbe svojih mladih godina. Deda zastane, uhvati noktima kocku šećera i ubaci je u šalicu kave, promiješa, kapne malo mlijeka i pojasni kako je babu prošao revolucionarni zanos u momentu kad se moj otac prvi put izdajnički ritnuo nožicom i kako je došla sestrični u Zagreb da u miru rodi.
I tako, dok je on uz janjetinu slavio s ustaškim agentom svoje oslobođenje, babi je došlo njeno vrijeme i ona hrabro, kako i dolikuje jednoj proleterki, potegne pješice od Volovčice ka rodilištu u Petrovoj uzevši sa sobom tek mali kuhinjski štokrlić da se putem i odmori.
A umori se baš nasred pruge na Sveticama te sjede da malo otpočine, eto, baš u trenutku kad su saveznici odlučili izbombardirati vlakove i borongajski aerodrom. Padaju bombe, sve okolo gori, a baba sjedi nasred pruge odmara i sve se čudi; pričale joj žene da su trudovi zajebana stvar, da pukne i vodenjak i sve to, ali da je sve to ovako biblijski dramatično, da grmi nebo i podrhtava zemlja, to si ni u snu nije mogla zamisliti.
Vidiš, vidiš, nisam znao za ovaj detalj, šapćem svojoj ženi, sad mi je jasno zašto moj stari pomahnita kad su u pitanu avioni, zašto je onomad pošizio i polomio moju maketu leteće tvrđave, ukinuo džeparac kad sam se upisao u aeroklub te potegao veze ne bili me uvalio u protuvazdušnu obranu.
I dok Ameri i Englezi krljaju vlakove i bunkere po Borongaju, punica u brišućem letu zasipava stol orehnjačama, mađaricama, dobošicama, vanili kiflicama. Deda zadovoljno cokće i dijeli komplimente. Vani je prekrasno nedjeljno poslijepodne, a u podrumu gostione od silne pjesme i mirisne janjetine ne čuju se sirene, avioni ni bombe i dok ga ustaški agent vozi kući k babi, dedu zazebe oko srca kad iz smjera Volovčice ugleda gust dim. No gle čuda, eno babe sjedi nasred pruge. Utrpaju je u auto i povezu u Petrovu, no već negdje kod Maksimira puče vodenjak i poteče moja baba, razli se po dosjeima i fajlama koje je agent prenosio, rastopi se njihova tinta do nečitljivosti.
''I tko zna koliko je vaših djedova moja baba tada spasila, možda ni vas ne bi bilo, možda baš i vašeg ćaću mladiću - veli deda mom puncu - jer mi sve znamo da je vaš ćaća bio partijski ilegalac.''
''Ko to 'mi' deda?'', Upitam ja, ali ne stignem čuti odgovor, jer je opet došlo do prevrata i dok partizani ulaze u Zagreb sa svih strana, dedi se sklapaju kapci i pada u onaj slatki podnevni drijemež.
Stavljam mu jastuk pod glavu i pokrivam ga dekom. Deda spava i smiješi se. Opet sanja nešto veliko, nešto lijepo, nešto dobro. A san mu je bogami trajao i potrajao... i tko zna dali će se moj dobri deda iz njega ikada i probuditi.


THE STORY OF CRYING JOSE

Stara adeptska poslovica zbori: Ako si spreman i majstor će doći. Tako je, jednoga dana i deda Josina napustio Liku i zaputio se u glavni grad da potraži svog majstora. Krenuo je u potragu za ispunjenjem svoje životne priče. Prvi na koga je naletio bio je šuster. Za stan i mršavu koricu kruha, tumplao je deda potplate i zabijao čavle u cokule od zore do sumraka. Jednog dana u šustersku radionu banuo je srpski kaplar, sav bijesan i iskolačenih očiju.
''Ju bre, sunce ti kalaisano, krvi ću ti se napijem!'', siknuo je na dedu, ''izboše me naskroz ekseri na manevar!''
I ni pet ni šest nego dedu cokulom po leđima. A deda, onako u magnovenju i ovlaš razbacanog postolarskog čekića, opleo kaplara po šiljatoj srpskoj glavi. I tako je naprasno prestalo njegovo šegrtovanje kod postolara. Put ga je zatim nanio do bravara. Rašpao je deda rašpao, glodao metal ko sivonja, no sve je to izgledalo jadno, baš jadno. Majstor Fuchs samo je u nevjerici odmahivao glavom.
''Meinn got, dast ist apsolut schlamperai... siensi das hande.. alzo dakle Johann, s ovakvim prstima možeš jedino tiskati ćevape kroz traktur.''
Rečeno, učinjeno. Uzeo je Josinu za ruke i odveo ga kod svog kuma Zoltana - mesara. Nakon 12 gemišta kod Žnidaršića, Zoltan je bio uvjeren da je malog Josinu samo proviđenje dovelo k njemu na šegrtovanje.
''Uuuu vidi taj prsti, ja to još ne vidla…'' pipao je snažne Josine ručerde i računao količinu fašir smjese koja može biti protisnuta u jedinici vremena. I tako je deda postao mesarski kalfa. Pod budnim okom Zoltana Feketea, deda se pretvorio u pravu mašinu za ubijanje. No klao je s nekakvom neviđenom elegancijom, čelik je pjevao u njegovim rukama, a svinje roktale sasvim umilno, kao da se dobrovoljno prinašaju za žrtvu kakvom Aztečkom prvosvećeniku. Onako žilav, s pregačom u bijeloj košulji, zalizanoj frizuri natopljenoj čičkovim uljem, tankim brkom iznad gornje usne i nekom tugom u pogledu, klao je svinje i plakao. Nazvaše ga Tužni Joso. Dolazili su izdaleka da ga vide. O njemu je čak i National Geographic objavio reportažu pod naslovom: Balkan Slaughterhouse: The Story of Crying Jose
Dedina životna priča razvila se poput klupka vune. Postao je poslovođa u mesnici, nakon rata pobijedio je natječaju za imenovanje fabrike koja bi se prozvala po njegovom prijedlogu, da tata i stric u malim mornarskim odijelcima nisu pozdravili delegaciju radničkog savjeta sa – ''faljen Isus i Marija'', no to nije utjecalo na da nakon kratkog izbivanja zbog službenog puta (čitaj: prisilnog rada u nekom kamenolomu) postane komercijalist, a ubrzo i direktor komercijale. Niti jedan jaganjac od Vardara pa do Triglava nije mogao utihnut, a da deda za to nije znao. U našoj se porodici, eto, uvijek ždralo najbolje meso. A onda sam ja postao vegetarijanac. To je dedi Josini zadalo težak udarac.
''Ti si moj unučić prvijenac, pa tako, a? A na kog si se takav izrodio?''
''Deda, čovjek mora evoluirat…''
''Ma oklen ti to, a? A spermići će ti bit tromi od travuljina i neće imat snage mahat repićima..''
''Deda, ali moj duhovni rast jednostavno je neizvediv ako jedem meso''
''De priznaj svome didu, janje moje, da nisi i ti u nekoj sekti? Kako'l se ono zovu? Muharem Kriška?''
''Nisam deda. Oni imaju obrijane glave...''
I tu bi razgovor obično stao.
Deda je dobar čovjek. Posjećujem ga s vremena na vrijeme. Kada baka prestane sa iznošenjem anamneze neke svoje najnovije, a modernoj medicini još sasvim nepoznate bolesti, jer ona je opasni hipohondar, deda se osili i uvijek načne neku zanimljivu temu iz recentnog tiska.
''Pogledaj unučiću ! Što kažu, a? Napokon da se i ja slažem! Štos je u kompjuteru! E da je meni sad prčkat po tome k'o i vi mladi.''. Gurnuo mi je Globus pod nos. Preko cijele stranice kočoperio se natpis: ''EKSKLUSIVNO! Otkrivena tajna ukradene snimke'', čitao sam mu, ''Videozapis je došao u javnost zbog Severinine kompjutorske nepismenosti…, hehehe deda, vraže jedan, bolje šuti. Ubit će te baba''
''Ma ne to unučiću..ono dole. Reklama. Piše: HOĆU INTERNET! ... dok sam još uvijek mlad. E svaka im čast! I daju cijeli printer na dar!!


KARAOKE DJEVOJKA

I
Kvartovi u mome gradu krune su na zubima umnih i skrivenih od jezika. Prozor moje sobe ključ je za dvorište. Dijelim ga s golubovima, nešto manje sa starim mačorima i njihovim sjećanjima na davne pregažene drage. Noć donosi krijesnice na prozore s druge strane. Iza prozora živi Karaoke djevojka. Čujem je kako pjeva, no nikad je ne vidim. Tek zaslon ekrana i stihove pod kojima poskakuje loptica.

II
JNA je strašna stvar. Čovjek tamo nauči puno stvari korisnih za život. Npr. Kako se otvara piva na dovratku, kako se otvaraju konzerve i kako je dobro uvijek nositi iglu i konac u kapi ako ti nedajbože otpadne dugme u šetnji gradom. Nauči se i Morzeova abeceda. Jedne večeri dok sam nešto pisao, ni sam ne znam zašto, okrenuo sam stolnu lampu prema njenom prozoru. Onda sam blinknuo: tap tap tap taaap taaap taaap tap tap tap
...---...
S druge strane stigao je odgovor.
…-….-.—
- V O L - slovkao sam - voliš li Elvisa?
- Pa ne baš - otkucah.
- Voliš li ruže?
- Da. Siđi za pet minuta. Idemo u šetnju.
- O naughty boy... čekaj me s one strane raskopčane košulje
Elvis? Hmm, tu sam slab. Na svu sreću u JNA naučiš nešto i o Elvisu.


III
Kapetan Vasiljević mnogo je voleo Elvisa i u svojem kabinetu imao je mnogo njegovih ploča. I mnogo je pio, jer mu je žena bila mnogo kvarna. I varala ga je mnogo, a on je mnogo patio. Kad je bio dežurni, pozivao me u svoju kancelariju, točio rakijicu i vadio šahovsku garnituru. Do sitnih bismo sati igrali forsirani šah bez ljepote. On je pošto-poto htio pobijediti i nikad mi nije dao da vratim figuru. Samo bi vikao ne može bre, takac makac!!! Likovao bi ako bi makar i pomislio da me uhvatio u pogrešnom potezu. Zato mu nisam pustio nijednu partiju usprkos tome što bi se on, kada se sa zvučnika začula njegova pjesma, njihova pjesma, potpuno slomio. Stisnuo bi u ruci kraljicu, nabio si je u čelo. Uh, znao bi zastenjati i dok su mu niz lice tekle suze, mrmljao bi zajedno s Elvisom Love me tender love me sooo never let me gooo… Moje prve ponoćne karaoke.
''Sine moj, sine moj, o da znaš kako ja nju volim'', stenjao je i turao mi pod nos tu svoju veliku zgrčenu šapetinu u kojoj je stiskao kraljicu kao onomad King Kong krhku Fay Wray ili, ako ti je draža, Jessicu Lang. O captain, my captain. Bilo mi je pomalo žao te samotne gorile dok je onako uzaludno lamatao ručerdama na vrhu nekog samo svog Empire State Buildinga rastjerujući u polutami svoje sobice dosadne obade koji zuje i oblijeću oko nje, a svaki im ubod toliko boli.
''Hrmmhmlj… nastavit ćemo ovu poziciju, aj sad ti voljno.'', rekao bi napokon, odvukao se s figurom u ruci na željezni krevet, okrenuo, stisnuo uza zid i zahrkao. O kako sam mu htio reći, ahaha evo sad tebi takac makac pizda ti materina, ali nisam. Skinuo bih samo Elvisovu ploču s gramofona, dodao cjepanicu u vatru i izašao.

IV
Raspitao sam se sutradan o mojoj tajanstvenoj Karaoke djevojci. Susjed Stjepko invalid je domovinskog rata i stanuje točno ispod nje. Uhvatio sam ga u birtiji i zarundao. Možda on zna nešto o njoj. Znao je. Karaoke djevojka spava do podneva. Iznosi smeće dva puta tjedno. Nosi roze gaćice konfekcijski broj 36. Ne pričvršćuje ih dobro kvačicama te one padaju po begonijama njegove žene. Navodno došla iz Beograda. Otac četnik. Oficirčina. Kapetan prve klase. Majka naša. Povremeno nestane, priča se da je u Vrapču. Opsjednuta Elvisom, tko zna zašto. Susjed Stjepko tu je napravio dramatsku stanku, zagledao mi se znakovito u oči i konspirativno nagnuo prema meni.
''Popravljao sam joj jednom sudoper. Cijela soba je svetište, hram Elvisu. Ona ti je skroz luda.''
To me potreslo. Odlučio sam joj pomoći. Odlučio sam je spasiti od ludila.

V
Cijele noći smišljao sam kako da joj pomognem i došao na odličnu ideju. Ako joj se prikažem kao Elvis i navedem je na razgovor, možda bih mogao pronaći ključeve njenih tajnih odaja. Nabavio sam periku i sašio kostim. U JNA naučite i šivati. Nabavio sam CD-e, snimke njegovih koncerata. Danju bi puštao zulufe, marljivo vježbao ne bih li pogodio onu neponovljivu boju glasa, pokrete kukovima. A uvečer, uvečer bih je navodio na naše duge, nježne, djetinjaste razgovore.

VI
Napokon sam bio spreman. Kad je jedne večeri zapjevala u svojoj sobi, obukao sam Elvisov kostim, stavio periku i uspeo se gromobranom, preskočivši potom ogradu njenog balkona.
''You know who I aaam…'', pjevao sam ulazeći u njenu sobu. Stajala je okrenuta leđima i gledala u ekran po kojoj je skakutala loptica skočica.
''Ajde, Porto ne seri. Gubi se odavde. Očekujem posjetu svakog trena.''
Stajao sam neko vrijeme skamenjen i bez riječi, a onda se okrenuo i izašao kroz balkon. Uspeo sam se natrag u svoju stan i ugasio sam svjetlo. Gdje li sam pogriješio? Moj plan bio je savršen. Sjedio sam u mraku i piljio u njene prozore. Začulo se zvono na njenim vratima. Duboki muški glas. Žamor. Smijeh. Tišina. Love me tender sa gramofona. Škripanje kreveta.
Neka tupa bol razdirala mi je utrobu. Ni sam ne znam koliko je vremena prošlo. Valjda cijela vječnost. Bez daha, skamenjen, sav u uho pretvoren, nisam se ni pomakao. Odjednom, bljesak dolje na dvorištu. Krupni muškarac izašao iz haustora hodnika i zastao da pripali cigaretu. U svjetlu šibice na trenutak sam ugledao poznato lice. Kapetan Vasiljević !!! Ostao sam zgromljen. U ušima mi je tutnjalo.
Elvis has left the building.

VII
Nisam mogao zaspati do jutra. Umom su divljale najnevjerojatnije konstrukcije. Karaoke djevojka je njegova kćer. Kćer je pljunuta matera. Ova napušta Kapetana Vasiljevića i bježi u Zagreb. Vasiljević dolazi iz kasarne pijan, pušta Elvisa i pomraćena uma siluje kćer. Te noći kad je silovana, Elvis zarobljava njeno srce i dušu. Viđa ga svugdje: na ulici, u tramvaju, u supermarketu kao kupca dva'est deka parizera, na pločniku kao pukotinu u asfaltu koju je svakako htjela preskočiti. Pjeva joj sa konzerve s graškom, postaje njena sjena. I grižnja savjesti ponovno je bila tu. Đizus, a da sam mu barem puštao u šahu, možda do toga svega ne bi niti došlo. Posegnuo sam za flašom Jack Danielsa i oblio se ko svinja.

VIII
U snu bez snova igrao sam šah s Vasiljevićem. Na stolu je bio veliki šahovski sat. Odugovlačio sam s potezom. Ako padne zastavica, on pobjeđuje i sve se mijenja. No neka nevidljiva ruka stalno je vračala kazaljku. Moj potez trajao je stoljećima. Od stoljeća sedmog do današnjih dana. Lice kapetana Vasiljevića se izobličilo u strašnu grimasu: Hajde igraj više bre…jesil' vojnik ili pička.. pička… pička… Probudio sam se. Napolju je već padao mrak. Prespavao sam cijeli dan.
Zasvijetlio sam u njene prozore: sorry ne znam koji mi je samo te želim vidjeti upoznati. Nije odgovarala, a ja sam i dalje blinkao i blinkao i blinkao. Više se niti ne sjećam što. Odjednom se otvorio prozor na gornjem katu.
''Ne blinkaj više majmunu, već mi te pun kurac…'', izdrao se susjed Stjepko.
Pokunjeno sam se povukao u sobu. Nikad je više nisam niti čuo niti vidio. Prozor je ostao bez krijesnica, ja bez družice i ljubavi.


IX
Sutradan se susjed Stjepko ispričavao. Rekao je da ga je mala skroz izludjela. Rastavlja namještaj već dva dana. Došao je otac iz Beograda da pomogne oko svadbe i preseljenja. To je susjeda Stjepka dodatno uzrujalo pa nije izlazio iz stana jer tkoznaštabibilo da su se slučajno susreli na stubištu. Govorio je i o svojim traumama s ratišta, kako se borio u Slavoniji i kako je jedne večeri iznad neprijateljskih položaja primijetio čudnu svjetlost na nebu. Blinkao joj je meglajticom i objekt mu je odjednom odgovorio, krenuo prema njemu, zaslijepio ga, paralizirao. Spustio se, a iz njega su izašla neka mala bića koja nimalo nisu nalikovala na četnike. Odveli su ga negdje gore, ovo ono, svašta su mu tamo radili.. i tako. Susjed Stjepko ne voli kad mu netko blinka.
''Uistinu tužna priča'', pomislih i duboko u meni rodi se želja da nekako pomognem susjedu Stjepku



TRI ŠTENCA ZA JELENU SRETENOVIĆ

Kad sam se prvi zaljubio u Jelenu, bilo me je sram priznati joj to. Zar se ljubav mora priznavati? Tada sam to jednostavno znao. Imao sam 13, a ona 14 godina. Išli smo u istu školu. Na dan kada mi se to desilo, mislim to zaljubljivanje, a bilo je to poslije škole, Mrva je pronašao nekog štenca na livadi. Mislim da je bio ozlijeđen, šepao je ili tako nešto. Počeo ga je mučiti, raspinjati dižući ga za uši. Jelena je vrištala na njega neka prestane, a Mrva se samo smijao i nastavio mučiti psa.
Rekao sam: samo pederi se ponašaju tako prema psima.
Rekao sam to glasno. Tako da Mrva može čuti. I znao sam zašto sam to rekao i kako će Mrva reagirati. Jelena me zaustavila da ga ne ozlijedim. Jelena me zaustavila i da mi zahvali. Gledala me onim velikim očima. Rekao sam joj da što sad tu pilji u mene i gleda me. Rekao sam to grubo. Preplašio sam se tog nečeg što je izlazilo iz njenih očiju i potpuno me preuzimalo i činilo da drhtim. Nešto što nisam poznavao od prije, velike i snažne stvari. Ona je samo spustila pogled kroz one svoje velike trepavice i nije ga podizala godinama kad bih prošao pokraj nje dok smo šetali naše pse.
A onda je jednog dana netko upucao njenog psa. Zaustavio se automobil, iz njega je izašao tip i likvidirao rottweilera hicem u glavu. Ona nije plakala samo je nijemo stajala. Došao sam do nje i pogladio je po kosi, podigao krvavog psa i rekao joj da se maknemo sa ulice. Da se maknemo od tih zluradih pogleda koji su provirivali iza zavjesa, škicali kroz rupice roleta.
Sljedećeg dana pričekala me na cesti. Bilo ju je čudno vidjeti samu, bez onog njenog velikog psa. Bilo ju je čudno vidjeti i kako ne spušta pogled nego me gleda ravno u oči. Promrmljao sam samo nešto i pokušao je zaobići. Dotaknula mi je ruku i zaustavila me. Pozvala me kod sebe. Sjedili smo u dnevnom boravku i pili previše zaslađen sok od bazge. Jeli ti dovoljno slatko, pitala me. Pitala me i za planove, sad nakon srednje škole. Rekao sam joj da sam upisao fakultet i da za koji tjedan idem u vojsku, kako bih se u jesen mogao vratiti na studij. Rekla mi je neka nikako ne idem u vojsku. Rekao sam joj da cijela generacija ide u vojsku, i da ne smijem sad ispad pizda. Onda je ušao njen otac.
Rekla je: ''Tata, ovo je moj dečko.'' A ja sam šutio.
Rekla je: ''Tata, molim te izvuci ga iz vojske, ti to možeš.'' Oficir me samo upitno pogledao.
Rekao sam: ''Ma nema veze gospodine Sretenović. Što se mora, mora se. Ipak idem. Svi idu.''
Njen stari je istupio i stisnuo mi ruku. ''To mladiću…'', rekao je, ''odličan izbor! Danas svi beže od armije, sve sami dezerteri i narkomančine. Bravo Jelena imaš pravog momka.'' Jelena se strašno naljutila. Izderala se na njega i otrčala u svoju sobu. Iza zatvorenih vrata, mogao sam je čuti kako plače.

***

Beograd je sasvim ugodno mjesto za biti vojnikom. U Beogradu je normalno da vojnici šeću po ulici, sjede po kafanama, dobivaju i čitaju pisma. I tako sam u jednoj od beogradskih kafana pročitao njeno prvo pismo. Zatim drugo. Pa treće…
U trećem je pisalo da ju je strah i da jedva čeka da se vratim. Nisam joj odgovarao. Nisam više niti preuzimao njena pisma. Bojao sam se te prepiske. Dobro, romantično je sve to, ali tko zna što ti sve jednog dana može u pismu stići. Ljudi pucaju na te stvari. Milenko se objesio u WC kad mu je stiglo pismo u kojem mu cura piše kako se udaje u susjedno selo.
Kad sam se napokon odlučio napisati joj nešto, bio je topao jesenji dan. Tovarili smo tenkove na željezničku kompoziciju. Putovali su daleko. Preko mora, skroz do Iračke pustinje. Nažvrljao sam na engleskom nešto na kupolu boje pijeska i dobio poriv za pisanje. Bilo je užasno vruće toga dana. Kapetan Garo nikad nam nije dao pit alkohol. Bili smo žedni, pa smo ga nagovorili. Dopustio je da se iz dućana donese koja gajba pive. Paša je iz neke kanalizacijske cijevi izvukao maleno štene i napijao ga pivom. Onda sam ustao, došao do Paše i zalio ga pivom za vrat. To je bilo glupo. Paša je bio gadan tip. Juniorski prvak Juge u bacanju kugle. Kao i Jelenin rottweiler, ogromna mrcina s više testosterona nego mozga. Razbijao je glavom vrata i otvarao pivu na arkadi. To valjda ulijeva strahopoštovanje tamo na ulicama Sarajeva, no ne i u Dubravi. U Dubravi moraš biti brz. Brz k'o Bruce Lee.
Pismo je ostalo zgužvano negdje tamo, u prašini, u krvi, među razbijenim pivskim bocama. Nema veze. I dan danas znam ga napamet. Kad sam izašao iz pritvora, prenijeli su mi da je rekao da će me ubiti. Za svaki šav po jedanput. Čim mu dam povoda.., da ispadne fer. Muški. Svi su danima iščekivali što će se desiti i kako će Paša riješiti da ne ispadne papak. Nisam mu davao povoda. Niti on meni. Izbjegavali smo jedan drugog. Vjerujem da su i njemu prenijeli isto. Izbjegavali smo se sve do dana kada nas je sudbina postavila oči u oči u nekom slavonskom jarku. Zolja je zveknula o moj kamion i ispao sam u jarak. Puzao sam omamljen i naletio na Pašu.
''Di si Paša…'', rekao sam i ubacio metak u cijev.
Paša je već imao metak u cijevi. Repetirao je i izbacio ga da mi to i pokaže. Nije bilo nikoga pred kim bi trebali dokazivati k'o je papak, a k'o nije. Samo smo se okrenuli i svatko je otišao na svoju stranu. Ja se nisam zaustavljao i trebalo mi više od tjedan dana da se probijem do Zagreba.
Kad sam se vratio, ništa nije bilo isto kao prije. Moji se odselili u novi kvart. Tjedan dana sam samo ležao u svojoj novoj sobi, upijao mirise svježe obojanih zidova i piljio u strop. Njega su zaboravili ofarbati. Tih dana ljudi su s nelagodom dizali glavu prema gore. A onda sam napokon izašao i kupio Oglasnik. Kupio sam štenca i otišao potražiti Jelenu.
Na njenim vratima više nije bilo pločice s prezimenom Sretenović. Samo svećenička žvrljotina kredom na dovratku i plavetna sličica Majke božje. Zvonio sam, a nitko dugo nije otvarao. Samo se pomicala špijunka i čulo šuškanje. Bio sam uporan. Napokon je otvorila neka suhonjava ženica kože boje pepela s velikim podočnjacima.
''Dobar dan. Oprostite, na smetnji, jeli Jelena doma?'', upitao sam
''Nema ovdje nikakve Jelene'', odbrusi žena s trajnom i pokuša mi zalupiti vrata pred nosom. Opsovao sam, odgurnuo i nju i vrata i ušao u stan. Bio je prazan. Samo hrpa kartonskih kutija.
''Mi smo izbjeglice, sinko. Sve su nam zapalili, sine moj, nije ni meni lako na tuđem. Prokleto je to. Muž i sin su mi u gardi.'', plačnim glasom opravdavala mi se žena. Ma jebalo mi se i za njenu kuću i za sina i muža na ratištu. Za sve mi se živo fućkalo. Samo sam htio znati gdje je Jelena. Žena je otišla do rolete i podignula je do kraja.
''Bojim se palit svjetlo'', rekla je, '' radi snajperista. Dođi ovamo, bliže svjetlu. Onda je malo podigla roletu i pobliže me promotrila.
''A, bit će da si to ti. Zvala je ona tvoja. Iz Minkena. Rekla da je da ćeš doći. Opisala te. Ostavila je nešto za tebe.'', Otišla je do kutija i podigla neki paket. Sjeli smo na krevet i ona istrese gomilu pisama. Sjedio sam i gledao pred sebe.
''Ima ih točno tri stotine šezdeset i dva. Da si došao koji dan ranije, još bi i nju i našao. Bila je sama tu u stanu. Čekala je. Onda su je izbacili…''
''Tko je otvarao pisma?'', upitao sam.
''Ja sam…'', odgovorila je snuždeno, '' Nisam imala što za čitati. Mala ima tako lijep rukopis.''
I ona nježno pogladi pismo. Štenac je neko vrijeme cvilio, a onda zapišao njene papuče. Žena je viknula, a ja sam se samo ustao i otišao.
''Stani, ostavila je broj! Da ju nazoveš !!'', vikala je za mnom po stubištu.
Ostavio sam još štenca. Njoj će trebati. Štenci su dobri za samoću. Ja više nisam sam.

 


Copyright © by Dario Rukavina & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006

Prvi dio zbirke Buddha u supermarketu možete čitati ovdje.

Nazad