EDUARD PRANGER

Eduard Pranger rođen je 1957. godine. Živi i radi u Zagrebu. Oženjen, otac je dvoje djece. Pisanjem se bavi od 2004. godine, a prozu i poeziju, osim u Balkanskom književnom glasniku objavljuje i na blogu (http://domena.blog.hr)

 

MACA


Jednoga jutra, točno prije mjesec dana, veliki plavi kamion istovario je pijesak u naše dvorište. Kasnije, dovezao se još dva puta. Sjećam se kako je Jure, moj daljnji rođak po majci, važno stajao posred dvorišta i dirigirao istovarom. Povremeno, pogledavao je u smjeru naše kuće. Jure je bio čovjek od kojih četrdesetak godina, bez škole, bez profesije. Bavio se svim i svačim, od preprodaje cigareta do šverca ukradene robe. Snalazio se da bi prehranio nevjenčanu ženu i dvoje male djece. Volio je popit i bio je loše naravi.
Godinama smo nas dvoje vodili spor oko ulazne staze i dvorišta, tih nekoliko metara tvrde ugažene crvene zemlje pune oštrog kamenja. Njegov je otac tvrdio da je taj dio baš njihov, a moj da je naš. Očevi su nam pomrli a obiteljska je zavada ostala. Gledajući kamione kako dovoze materijal znao sam da je Jure opet nešto smislio jer, velik je dio pijeska bio istovaren i na našoj strani dvorišta. Tko zna, pomislim, možda je ovaj puta odlučio nešto i sagradit.
Dani su prolazili a ništa se nije događalo. Brdo pijeska stajalo je nasred dvorišta. Kada bih ujutro izašao van uvijek bi se tu stvorio i Jure. Čačkao bi nešto oko prozora, vrata ili ograde i ispod oka gledao, izazivački. Čekao je da mu se obratim. Ja bih ga samo pozdravio i nezainteresirano prošao, bez pitanja. Par tjedana kasnije čak sam mu se u prolazu i nasmiješio. To ga je izgleda dotuklo.
Jednoga jutra, kao obično, izađem van. Jure me već čekao kod velike sive gomile s lopatom u ruci. Kiše su snizile hrpu, isprale pijesak i raširile ga po dvorištu. Sada je izgledalo kao da ga ima dvostruko više nego onda kada je dovežen. Već sam pomislio da će i ovaj puta sve ostati samo na mrkom pogledu kad Jure, hrapava glasa, progovori:
- E, Ante..
- E, Jure moj..
- Kako Kate, dica?
- Aa.. dobro. Kako tvoji?
- Može stat..
- A ća si navuka ovoliko žalo ovod, oli ćeš nešto gradit?
- Hoću! Gradit ću, nego što! Oli je to tvoja briga? – gledao me osorno, izazivački.
Šutio sam i gledao u ono brdo pijeska. Sada, bilo mi je Jure pomalo i žao, onako ljutitog i namrštenog. Nije lako generacijski bijes i gnjev godinama držati u sebi.
- Jure moj, a sićaš se ti Pavla, ujca moje matere?
- Sićan.
- Biškupa Pavla, ća je služija u Splitu, u Katedrali? Ća ga je, bidnog, ka slučajno ubija zadružni kamion?
- Sićan se, reka san ti!
- E pa, bija san dite kad me matera odvela na mišu u Split. I sićan se, ka danas, štorije koju nam je biškup Pavle ispriča s oltara o Đavlu koji se hotija domoć Raja.
Jure se malo namjestio, naslonio na lopatu i isturene brade prkosno gledao.

- Jenega dana, noseći na ramenu veliku macu (čekić), pokuca Gospodar Pakla na rajska vrata. Sveti je Petar otvorija a Vrag ga umilnim glason zamoli: «Pušti me unutri, samo malo, da prićirin.» «Biži ća, Sotono!», reče Sveti Petar, «Znaš ti dobro di ti je misto!» No, Đava je bija uporan: « Daj, pušti me samo zeru, tek da bacin oko, da vidin kako ste vi to uredili svoj Raj! Ajde, molin te..!» Sveti Petar vidi da ga se neće tako lako otarasit pa reče:» Ajde, samo prićiri pa biži odaklen si i doša!» Kad su se vrata Raja malo otškrinula Vrag brzo ubaci unutra onu svoju macu. Ljutit, Sveti Petar vikne: «Ća si to učinija, nesrićo?! Sotono! Pa, nemore paklenska maca stat u Raju! Odmah da si je vrzija vanka!» «Nisan namjerno, ispala mi je, bilo je slučajno..» laga je Lucifer pravdajući se a kad je Sveti Petar otvorija vrata širon da Đava vazme svoju macu ovaj brzo uniđe i sjedne na nju. Sveti se Petar zaprepastija i samo je u čudu gleda, osta je bez riči.. «A ća si se zagleda, ja sjedin na svom a ne na tvom!», reče mu Sotona važno.

Završio sam priču. Jure me malo gledao u tišini pa vrteći glavom reče:
- E moj Ante, ti ka da si toj istoj Sotoni iz torbe ispa – okrenuo se, naslonio lopatu na zid i ušao u kuću.
Nekoliko dana kasnije, nekim čudom, nestalo je i ono brdo pijeska iz našeg zajedničkog dvorišta.

 

Copyright © by Eduard Pranger & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad