FERIDA DURAKOVIĆ

Rođena je 1957.
Prvu zbirku poezije "Bal po maskama" objavila 1977. i za nju dobila Nagradu Književne omladine BiH i Nagradu Svjetlosti za najbolju prvu knjigu mladog autora. Objavila, između ostalog, knjige poezije "Mala noćna svjetiljka", "Oči koje me gledaju" i "Srce tame". Piše i knjige za djecu (Još jedna bajka o ruži, Mikijeva abeceda, Amilina abeceda, Vjetrov prijatelj). 1999. objavila izabrane pjesme The Heart of Darkness u USA (White Pine Press, Fredonia New York). Dobila nagradu Fund for Free Expression USA 1993. i Vasyl Stus Freedom-to-Write Award 1999. Radi kao sekretar PEN Centra BiH. Živi sa mužem i kćerkom u Sarajevu.


 

ALI MAMA

- Ali mama, slonu je tako teško...
Šestogodišnja djevojčica, kroz suze, sram i strah, stišće ručice i stenje gledajući - po prvi put u životu, po prvi put u cirkusu – slona, kojeg su natjerali da sa sve četiri stoji na blistavoj srebrenoj kugli u cirkusu, koji piška od strašnog napora, od straha od krotitelja i straha od ljudi, pokušavajući da svoje golemo tijelo održi na jednoj nozi na sjajnoj klizavoj kugli od nekoliko kilograma.
Mama se na njenu rečenicu prvo nasmije, ali kad okrene glavu i ugleda lice svoje djevojčice, potpuno iskrivljeno od užasa i tuge, pomiluje je po glavi, onda je zagrli i kaže:
- Ali, sine - sine, tako se tepa djevojčicama u ovom dijelu svijeta - magare moje - magare, tako se tepa djevojčicama u ovom dijelu svijeta – pa slon je izdresiran! Na to je navikao, on to stalno radi...
- Nije! Nije! Ne bi on piškio da mu je to tako lako..!
Djevojčica sad već viče, nije u stanju da preuzme kontrolu nad svojim užasom. Skače sa svoga mjesta i hoće da siđe u cirkusku arenu.
Da im kaže.
Da viče na njih.
Da povede slona sa sobom.
Da ga smjesti kod sebe u krevetić.
Da ga spasi.
Da mu obriše suze i obuče gaćice.
Da nekoga kazni.
Da mu čita knjige pred spavanje.
Da svašta...
Majka je rumena od stida: kakvo ovo dijete ima, Bože moj, otkako se rodila nekakva je sva mimo drugih. Nit jede kao druga djeca, nit spava kao druga djeca, nit joj srce kuca kao kod druge djece: njeno kuca mahnito, na preskok, kao da hoće da iskoči iz krhkog kaveza njenog šestogodišnjeg tijela.
Uhvati je za haljinicu, povuče nazad i pritisne na sjedište kao da hoće da je zalijepi za njega:
- Šuti, budalo jedna - budalo se tepa djevojčicama u ovom dijelu svijeta, tako kaže razumna i postiđena majka - ovo je samo cirkus!
- Ne, ne! Neću ovo! Hoću kući! Hoću kućiiii!
Djevojčica se otima, odlijepi se od sjedišta i posrće niz stepenice. Majka se za njom diže, već sasvim rumena od stida: šta će reći ljudi. Uvijek je bilo važnije to šta će reći ljudi nego ono što njena djeca misle.
Nena, majčina majka, držala je uzde njenog života čak i onda kada se pretvorila u smežuranu jabuku na postelji. Postelja je bivala sve veća i veća kako je ona bivala sve manja i manja, dok na kraju nije od nje ostala samo jabukina koža koju je vjetar raznio s proljetnim beharom.
Zato i majka sad hoće da drži uzde života svoje male šestogodišnje curice, ne zna da može i drugačije, nejasno joj je da dijete može biti i takvo, a ne poslušno i šutljivo kao ona, cijeloga svog, tuđeg, života.
Njih dvije izlaze ispod zagušljive cirkuske šatre koja smrdi po konjskoj mokraći; obje su zajapurene i uplakane, svaka iz svojih razloga, zauvijek, baš u trenu kad purpurna zavjesa pada i sakriva cirkusku arenu, slona, blistavu srebrnu kuglu i sve ostalo što djevojčicu tako duboko uznemirava.
Djevojčica zna da je sve što je u cirkusu upravo vidjela tako očigledna laž! Laž je da je sve sjajno! veselo! bajkovito! Zar je moguće da jedina ona vidi kako je cirkus jedna nevjerovatna laž u kojoj muče slonove i male djevojčice?
Pa hoće li to vidjeti barem Bog – mama kaže da On sve vidi?
Aplauz ispod šatre ječi, a djevojčica i dalje vrišti dok je majka, krvnički joj stisnuvši ruku, odvlači prema tramvajskoj stanici – da već jednom prestane ta bruka.
Pomenuti aplauz ovdje je, naravno - zbog dramskog efekta - jači što je jači krik naše djevojčice.
Što znači da se sad ovog trena prolama kroz cijeli svemir.
Tako treba da se napiše, tako se samo napisalo, jer dramatičnost scene odvija se sama po sebi a ne po volji pisca, koji je u stvarima dječijeg i tuđeg srca čista neznalica.
I to bi bilo to.
Što bi negdje u svijetu bila cijela dobra priča.
Kod Čehova, prije svih, naravno. Ali kako se takmičiti s Čehovom, pobogu!
Od ovoga bi neki dobar američki filmadžija, kao Huston, napravio tužno-veseli film, nešto kao Annie, na čijem kraju bi neki bogati čiko otkupio slona zajedno sa cirkusom i smjestio ga u vrt iza kuće male djevojčice, da je uvjeri kako su i odrasli, a posebno bogati ljudi, osjećajni.
Haha. Djevojčica nema vrt. Ona živi u malom tijesnom stanu na kraju grada, u stanu kao šibica, koji ima kuhinju kao još manju šibicu, a kupatilo kao ugao te šibice, u soliteru koji je za Titovu radničku klasu projektovao arhitekt koji živi u lijepoj velikoj kapitalističkoj vili u centru grada i maloj vili na Jahorini - u tu se radničku klasu zaklinju oni koji svoju djecu ne dovode u male prigradske cirkuse. Njihova djeca gledaju velike svjetske cirkuse, slonove koji lepršaju po žici kao u crtanim filmovima i ne piškaju dok se silno trude da obave svoj mučni cirkuski posao kako bi dobili komadić šećera za nagradu.
Od ovoga bi neki talijanski reditelj napravio neorealistički film dvadesetog stoljeća. Tu bi odvratni vlasnik cirkusa pokušao da siluje i slona i djevojčicu, dok bi majku strpali u ludnicu, a sve bi se odigravalo uz žestoku ludačku muziku, gdje harmonika vrišti zajedno sa djevojčicom, a proljetne mace vitlaju zrakom kao u Amarkordu. Ne - to previše liči na život. Radnička naselja na kraju grada prljava su i istinita kao i ti filmovi.
Od ovoga bi neki češki reditelj napravio nježnu i beskrajno tužnu priču o vremenu komunizma, kad male djevojčice sanjaju o cirkusu u kojem slonovi ne piške od napora nego balonasto-vazdušasto lete ponad presjajnih srebrenih kugli i trube svojim pozlaćenim surlama sretni što su u cirkusu, a Veliki Drug, naš Maršal, dolazi da im mahne dok oni euforično mašu crvenim papirnatim zastavicama s petokrakom... Mama bi bila lijepa, ne bi je bilo sramota ničega, pa ni njene curice, bila bi ruku njegovanih, bez marame koja prekriva njenu lijepu kosu dok radi u fabrici tekstilne konfekcije. Tata bi je vodio u cirkus. Svaki dan.
Od ovoga svega djevojčici se plakalo, povraćalo i umiralo.
Tako je, u stvari, i počeo takozvani pravi život: plakanjem, povraćanjem i umiranjem. I snovima, koji pomažu da se preživi, kao: jednom će biti nekako drugačije.
I, naravno, sve je to djevojčica preživjela. Pa odrasla. Pa prišla svemu i od svega se odmakla. I najzad - stala na sjajnu cirkusku kuglu.
Ali, naučila je da se smije: smijala se, smijala, cijeli svoj život. Pronosila je svoj zarazni smijeh, koji je slabije zbunjivao, a jače dovodio do bijesa.
Djevojčica je igrala na kugli i smijala se, publika je pljeskala i divila se; djevojčica bi piškala od napora i straha od krotitelja i ljudi, od osjećanja da je ona samo slon na krhkoj kristalnoj kugli; njezine oči tražile su u publici izbezumljene oči neke djevojčice koja bi došla da je odbrani, da je odvede i spasi je. Da kazni nekoga. Da je otme. Zauvijek.
Druga djevojčica se pojavila. Prišla joj je jednog dana, u cirkusu, i uvukla svoju sićušnu toplu ruku u njenu. I odvela je. U san o životu.
Što da ne?
Zašto savremene kratke priče u Bosni ne bi imale sretan kraj?

 

Copyright © by Ferida Duraković & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad