LENE HENNINGSEN

Lene Henningsen je odrasla u predgrađu Kopenhagena. Studirala je muziku (klavir), kao i filozofiju, književnost i psihologiju u kraćim periodima pri lokalnom Univerzitetu. U periodu 1990-1992. pohađala je i završila umjetnički studij pri Školi za pisce u Kopenhagenu. Debitirala je s knjigom ”Govorim tebi” 1991.godine. Od tada je napisala i izdala još desetak knjiga, pored zbirki poezije, takodjer i drame, zapise i jednu poetiku u pjesničkoj formi. Prevedena je na engleski u antologiji ”Vatra i led” (Fire & Ice, Salmon publishing, 2004).
Ovdje ekskluzivno, samo za potrebe uživalaca novog projekta Balkanskog književnog glasnika – Balkanske Transverzale, donosimo prevode još neobjavljenih tekstova koji ce se u danskim knjižarama pojaviti sredinom 2006.

5 MONOLOGA IZ SIRENINIH MONOGRAFA

 

ČOVJEK SA SATOM (RIM)

Uvijek mislim, moram promaći pored ovih mračnih prolaza. Kapije. Ulazi, zagledani poput očiju. Puteljci tako maleni da ni imena nemaju. Nije da im ja dopuštam da ostave utisak na mene. Zato što su oduvjek tu.. Uvijek na desnoj strani. To je jednostavno neprirodno. Ne može biti toliko puno kapija u jednom jedinom gradu. Na desnoj strani. Neko je to tako odredio. Da mi se nameću.
Iznova i iznova. S desne strane. Ali kogod da je: Ne poznaje čeličnu volju, kad je vidi. Očvrsnula, izbrušena je volja moja, štiti me od nerviranja. Smješkam se, nedodirljiv. Pogled mi je ukočen iza sunčanih naočala, nepokolebljivo usredsredjen na put ispred mene, kao kod kafanskog muzičara koji je pio silovito cijelo veče, i sad ide kući u prvom jutarnjem svjetlu. Ako je sve to previše, i ako počnem da se osjećam praćenim od tih mračnih prolaza, onda imam tajno oružje: Napipam moj sat u džepu, izvučem ga i pogledam koliko je sati. Ovaj pokret oduzme kuraž svakom protivniku, bio on bog ili djavo. Pitaš zašto? Pojma nemam. Ali djeluje. Bolje od bogorodičine slike!


ŽENA IZA ŠALTERA (BUKUREŠT)

Da, željela bih da oglasim potragu za našom susjedom. To je, je li, moguće, sad kad je već dva dana nije bilo? Ne, nije ostavila nikakvu poruku. Ne, niko ništa ne zna. Ali možete da vidite, dječak je nesretan. Vi možete da raspišete potragu za njom, zar ne? Jer je ona, zaista, bila slatka i prijatna djevojka, sasvim na mjestu, nikakvih problema sa njom; da, mi smo joj komšije, susjedi pored i ispod, ali jednako blizu, a onda dječak, zamislite ga, jadničak, plače i crta kredom po podu cijeli dan. Da, vjerujemo da je već dva, dani su dugi, tako potpuno bez znaka života, možda vi ne mislite tako? Šta možemo da si zamislimo? Da, to me uopšte ne bi iznenadilo, ako biste mi Vi rekli da su našli jednu ženu, kako ide parkom i da je zaboravila ko je i kuda se zaputila. Ne bi me to iznenadilo, kad bi bilo tako. Jer neki ljudi su PREVIŠE ljubazni, PREVIŠE uredni, razumijete li na šta mislim? Takva vrsta ljudi jednostavno se slomi po sredini, kao asparagus, kad ide u lonac. To je to, što si zamišljamo. Pošaljite nekoliko ljudi u parkove. Obradujte dječaka. On će sigurno paziti na nju, kad ona dođe kući. Ona je njegovo sve i svja. Onda, hvala. Hvala. Vi ste anđeo, anđeo.


ČOVJEK ISPRED KAVEZA (TIRANA)

Istuci, ne, izvini, hoću reći izvuci tu tašnu ispod ruke, ja ću da pazim na nju za tebe. Zar nećeš da ti je pripazim? Tako da ti možeš da držiš malog Marka za ruku i mamu ispod ruke, a ja mogu da stojim sa tašnom tamo preko, malo dalje, malo u miru. Blagoslovljeni mir. Besmisleni mir, stajati sa svojom familijom pred lavljim kavezom u zološkom vrtu, pred mužjakom lava što ima dva sa tri metra da se kreće, nezdrave prinudne kretnje i nemir, to nije dobro, vjeruj mi, govorim iz iskustva. Navesti ponositu životinju da ti se baci pred noge, to je to skriveno značenje, a ne da se mali Mark zabavi, on odlično može vidjeti da to nije dobro. Nedostaje nam neko ko bi se borio za divlje životinje na Balkanu! Nedostaje nam jezoviti respekt za ponosnu životinju. Nedostaje nam toliko toga. A ja govorim iz iskustva. Na žalost, mogu bolje da vidim nedostatke nego da ih nadomjestim. U ranoj mladosti dobio sam jake naočale, ali su mi ruke oduvjek bile slabe.
Nikad ništa nisu pomjerile, a nije im drago ni da pomjeraju moja mišljenja, moje običaje ili moje djetinjaste zamisli. Divlje životinje Balkana! Na žalost, ne ide mi bolje nego lavu ovdje, a ja sam čak mogao birati. Mnogo puta. Ja ne mogu niti da ponudim da pripazim na tašnu bez da osjećam da je to divljački čin, kao da moja sloboda biva pretučena time. Ono ste skapirali, je li? Ono ”istuci”? Frojdijanska omaška. Ali morate da priznate da pokušavam. Daj mi sad tašnu, da probam. Daj mi sad tu tašnu, do djavola!



ČOVJEK SA POGLEDOM KA GORE (PARIZ)

Ličim na Antonija Banderasa, to je prokletstvo! Ja sam Francuz, gledam puno televiziju, mnoštvo serija, a ličim na Antonija Banderasa! To, jednostavno, ne ide, ne žele me, ne postoji ništa gore nego izgledati kao kopija! Šta da radim? Da šparam za plastičnu operaciju pa da mi promjene izgled? Da se nadam da će neki režiser za petnaest godina da pravi film o Antoniju Banderasu? –Tada ću da budem prestar. Šta da radim? Razmišljao sam puno o tom problemu. Koncentrišem se na moje misli i na njihov odraz u mojoj mimici, u izrazu lica. Misli su, do đavola, moje sopstvene, ne Antonija Banderasa, i ako samo saberem dovoljno puno misli, one će već da naprave moj izraz MOJIM izrazom. To je borba, ali djeluje. Jedan mali zatez pored oka, jedna mala bora, dašak okolo usta, to nije Antonio Banderas, to je moja pobjeda! Djeluje. Računam da ću za nekoliko godina da stvorim nešto što je drugačije od kopije Antonija Banderasa, a onda mogu da budem i uspješan glumac, da, možda čak i u cijelom svijetu. Kada dodjem po tebe večeras, i mi izađemo da plešemo, ja ću munjevito da procjenim da li je to Antonio ili ja, moje rastuće ja, taj sa kime ti plešeš. Važno mi je, da me možeš podržati u mojoj karijeri, a ne u mome prokletstvu. U mojem novom odijelu i sa kosom začešljanom unazad, sličnost je još uvijek jezovita.


ŽENA PORED KORITA (GRANADA): KAO JEDNA PJESMA

Čedo moje, spavaj slatko, mama je umorna, a noć je duga. Lijepo moje, halje čekaju,
i večernji šapat i poljubac. Spavaš i rasteš, gospodariš damarima moga srca. Tamo daleko sudaraju se nebo i zemlja, dok se ptice kupaju u mraku.
 



 

FONOGRAMI
iz zapisa kćeri vjetra
(2006)


Sve što imaš
značenje je vjetra
je li plavo
put od sitnih plavih cvjetova
pogleda nepomičnog
uprtog ka tački zaborava
jedan znak
na vratima za žive

Dodiruješ travku
i cijeli te svijet
(samo igra)
siječe svojim svilenim koncem
gubi svoje sjemenke na vjetru
(na život i smrt)
u naručju sunce
i velika nevidljivost
(misli i rijeke)
šuškaju u horu
za cijelim tvojim svijetom
(Crna Kôra Nila)

...

Jedno zimsko drvo
cvjeta u magli
blizu moga sna

kažem budi
tako si prozirno
otkori se
tako si lagano dah jedan

neka sunce stoji iza tebe
mišićavo
neka baca opuške
u šljunak
s pogledom na sat:
da li ćemo ovo zvati znakom?

ptice se pokazuju
istrenirane za novi april
na najudaljenijim tragovima
grančica
težina beskrajno bijela.


POTPUNO NOVE PJESME

...

Zlatno se stresaju u mraku
Svijetle u vjetru ispod svjetiljki
Nenaoružane propadaju u vjetru
Misterije i uzajamno
Lišće, moje ljubavi – moje lišće
moje ljubavi –
Plameni životi sa dahom kao
Snježnoteške širine propadaju kroz
Život koji grabiš?

Uz sliku ”Zlatna slava jeseni”
(John Atkinson Grimshaw, 1836-93)

...

Sve ćemo to da riješimo
Kasnije baby, kasnije kroz zrake i zavjese
Sad moraš da zaroniš u vazduh za srcem
Ono čeka bezbrižno, nikad se ne smiruje
Budi moj pogled bar jednom i srešćeš oluju
Što čupa mjesta skupa sa zemljom, oblacima i bojanom prašinom
Što se skuplja okolo tebe u mustru prije nego potoneš
U vjetar, krila.
Achtung baby, naše prostorije više nikad neće biti iste
Valjamo se opet ka horizontu u plamenu
Tiho baby, tiho sad, možda tek jedno obično mjesto
Gdje je sreći zamislivo da prenoći
Može li se misliti iskreno?

(Kao film putovanja, Achtung Baby, U2)

...

ALI zaista pružiše se grane gore i gore
Za tvojim rukama
Počinjemo sad sa jednostavnom konstrukcijom
Koja lebdi

 

Copyright © by Lene Henningsen & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Sa danskog preveo Aleksandar Šajin.

Nazad