MEHMED BEGIĆ

Rođen je u Čapljini 1977. godine.
Autor je knjige pjesama «Čekajući mesara» (Mostar, 2002.)
i koautor knjiga: «Film» (Mostar, 2001.), «Tri puta trideset i tri jednako» (Mostar, 2000.) i «L Amore Al Primo Binocolo» (Brescia, 1999.).
Poezija mu je zastupljena u brojnim časopisima za književnost, na više kontinenata, i prevođena na poljski, engleski, francuski, španski, njemački i talijanski.
Ponekad prevodi. Sastavio i preveo izbor pjesama i poezije Leonarda Cohena
objavljen u knjizi «Moj život u umjetnosti», Alternativni institut, Mostar, 2003.
Jedan je od pokretača i urednika časopisa «Kolaps».

PJESME IZ SOBE

 

PJESMA 34


Tu su krevet i tri ladice
neupotrebljiv sto
polica s knjigama
Svakoga dana kroz prozore i vrata
stižu papiri
Svakoga jutra
rješavam se sjećanja prethodne noći
svojoj muzici oduzimam lice
i stavljam lance
Ali dođavola
ja znam kako treba
Ti si najljepša djevojka
a ova muzika
nije slijepa
Obećaj
da ćeš nas ravnopravno voljeti



OSTAJEM U SOBI

Ima to svoje prednosti –
kada nigdje ne moraš ići
nikoga nećeš sresti
niti ćeš ikome zakasniti
Možeš nakratko zaboraviti vrijeme
bez njegovog odbijanja
o visoke plafone mjesta
koje ti je utočište sada
Možeš se prepustiti
svemu što u tebi jeste
fotografijama, cigareti,
stvarima koje ne riješavaju ništa
Ima to svoje prednosti
kada si raspoložen poput tišine
i ne postoje riječi da ih izgovoriš



MAGIJA ČUVA PRONAĐENE

Trebam sebe pronaći
dok razmišljam
Trebam naučiti
kako se popravlja
česma
koristi bušilica
postavljaju police
a zatim
se trebam
vratiti do prozora
i sjediti još malo



NJEGOV ŽIVOT U UMJETNOSTI

Ovdje je opet onaj ludi vjetar
Kao da provodim zimu
na napuštenom ostrvu
Baš tako nekako
Sa svih strana huči
Živim u ovoj kući na litici
i čekam kad će
kroz prozor
u goste valovi upasti
Imam cigaru
Pušim
Čitam
Radim



TE VEČERI SAM POŽELIO
NEKE ČUDNE STVARI

Jedne večeri
sam imao neke čudne
želje.
Poželio sam
mašinu za pisanje
pepeljaru sa lažnim
otiscima cigare
i osjećanja
zbunjenog junaka
kratke
simpatične priče.
Poželio sam
veličanstvenu sobu
punu dima
i zvuk saksofona;
pomislio sam na nju.
Poželio sam
da je još uvijek
nemam
i da je želim
da o tome pišem
da je takvu volim.
Poželio sam
da je nađem
i da je izgubim
da je opet tražim.
Iste večeri
poželio sam još neke čudne
stvari
i mašinu za pisanje.



NE SMIJEM IZGUBITI STRPLJENJE

Ne smijem izgubiti strpljenje.
Kad bi mogla ući na ova vrata.
Držim oči sklopljene
kao da ću tako zaustaviti
blijeđenje slika.
Osjećam se poput riječi koje upravo ispisujem.
Kada bih mogao biti pismo za tebe.
Najbolje ikada napisano.
Samo za tebe.
Go u potpunosti.
Golo tijelo i gola poezija.
Samo za tebe kako oduvijek želim.
Zamisli da si još uvijek tu kada otvorim oči.
Još uvijek tu da me dotakneš.
Da te mogu osjetiti.
Zamisli da smo još uvijek tu kada jutro stigne.



JEDNOM

Zamišljam polja
preko kojih ću trčati
dugo do iznemoglosti
beskrajna
ničija polja
koja mogu pretvoriti
u svoj dom
kada za to dođe trenutak



VJETAR I ZASTAVE

tvoj glas ostaje u meni
iako su sati prošli
od razgovora
i telefonska slušalica je hladna
ne znam šta da radim ovakav
u kasno nedjeljno popodne
kad je sunce još uvijek visoko
i gužvaju se zavjese
jedine zastave
u koje vjetar vjeruje



OVO JE MOJ

Opet sam krenuo sa šetnjama gradom.
Ulice su drugačije jer se nisam
proglasio usamljenikom.
Auta parkirana šute,
ugašenim farovima
pokazujući
strane svijeta.
Prolaznici se pretvaraju
da ne poznaju iskonsku samoću.
Knjige se nude
u policama knjižare –
nisu jeftine jer ne znaju.
Znam i opraštam
dok ih kupujem.
Mislim na jedini mogući stih
vrijedan misli
u ovom trenutku:
Svaki čovjek
ima svoj način da izda revoluciju
Ovo je moj



MRAK MOG TIJELA

Muzika je utihnula.
Ne znam kako sam raspoložen.
Ne znam šta mi treba
niti zašto se pitam
šta li sve čuvaju tame naših tijela?

 



JUTRO JE DALEKO

Mislim na vozove
sa umornim putnicima
njihovim razlozima
njihovim pričama
Muzika noćas govori za sve
Zove te da otrgneš
moje misli od vozova
koji ovoga trenutka
u 03:53
Negdje
Od nekoga
Sa razlogom odlaze



ŽIVIM U TVOM OSMIJEHU

i
smiješim se za oboje



NA LJETO
(Cuba Blues)

kad ga više nema
misliću na ljeto
i lake dane
neće biti gorko
jer imam sve
ništa ne nedostaje
iza usnulih očiju
valovi se miluju
i svi se vole
u mraku mog uma
ožive plavetnila
tvoje tijelo
moje palme
mreža za spavanje
o da, nema gorčine
i zime nisu strašne
kad mislim na ljeto
sve je svijetloplavo
i sve je bijelo
i sve ostavljam
dok se opet pitam
smijem li vas posjetiti
Vi jedini preživjeli
komandante moje iluzije



KAD BI OVA PJESMA

Kad bi ova pjesma postala himna
koja bi se pticama toliko svidjela
da je napamet nauče
da li bih se tada osjećao bolje
Znam jedino da treba zaboraviti
sjećanja na palme
i mediteranske zime
dok služimo svoje
u ovom gradu na sjeveru



SA BALKONA

pogled se pruža
na brda
Ona su me odgojila
da mi more nedostaje
a da se uvijek
među njima
osjećam kao kod kuće
Savršenu sliku prirode
sijeku kamioni
autobusi
automobili
Na stolu ispred mene
olovka
kutija
upaljač
šolja bijele kafe
Vraćam se
da te pronađem u sobi
Nešto ćemo već smisliti



GUERRERO

vrijeme se vratilo u nijansama žute
u zraku pijesak i prašina
vjetar nosi žbunje daleko
prizemne kuće od gline
tamo ne nalazim žive
sada sam spreman za ideje
i kastanjete koje će mi pokloniti
imam dovoljno vode
ovaj konj je moj najbolji drug
zna kako me provesti kroz straže
znam gdje ću pronaći komandanta
mogu mu pomoći
puška duge cijevi je sa mnom
opjevana vjetrom
sloboda tako gordo zvuči
spreman sam objesiti sopstvenu glavu
stati pred streljački vod
bez poveza na očima
imam spremljene posljednje riječi

 

 

 


Copyright © by Mehmed Begić & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Esej o Mehmedu Begiću objavljen u ovom broju BKG možete pročitati ovde.

Nazad