SALADIN BURDŽOVIĆ


Rođen je 22.04.1968. godine u Bijelom Polju. Gimnaziju je završio u rodnom gradu a književnost studirao u Beogradu i Nikšiću. Pojedini naslovi iz njegovih knjiga zastupljeni su u preko trideset antologija, zajedničkih zbirki i zbornika poezije i proze. Dobitnik je više nagrada za poeziju, prozu i drame: “Ćamil Sijarić”, “Isak Samokovlija”, “Blažo Šćepanović”, nagrada “Prosvjetnog rada” Crne Gore, “Zlatni pjesnički prsten” Subotica, “Šumadijske metafore” Mladenovac... Prevođen je na mađarski, poljski, bugarski, makedonski, slovenački, turski i njemački jezik. Jedan je od osnivača i urednik kulture u bjelopoljskoj nezavisnoj reviji „Polje“. Član je Crnogorskog Društva Nezavisnih Književnika (CDNK) i Udruženja književnika Ars-Antibari iz Bara. Trenutno živi u Ofenbahu, Hesen, Njemačka.
Bibliografija:
HRONIKA NEPOZNATOG, 1990, KONCERT ZA 1001 BAJONET, 1992, NA TRAGU BALADE, 1993, PLASTIČNA OPERACIJA SNA, 1995, MISIJA, 1997, ALKOHOLIČAR I ĆELAVA DJEVOJKA, 1998, LIRIKA IZ TETRAPAKA, 1998, SONET O SKOKU SA ZGRADE, 1999, IMMIGRANT´S SONG, 2000, KONSTABLERWACHE, 2001, SNIJEG PADA NA OFFENBACH, 2001, TRAGOM MUHADŽIRA, 2001, ARHIVSKI SNIMCI, 2002, FRANKFURTSKE I DRUGE PRIČE, 2002. DJEVOJKA SA KOKOŠIJIM GRUDIMA, 2003, BERLIN NOĆAS MORA PASTI, 2004, MELANHOLIČNA BIOGRAFIJA, 2005.




 

GODIŠNJICA MATURE

 

U vrijeme mojih najžešćih emigrantskih depresija, u ljeto 2001.godine, stigoše u Hessen glasovi da moja generacija, desetkovana smrtima i iseljavanjima, “slavi” petnaestogodišnjicu mature. U nekakvom restoranu, na obali Lima, okupiće se oni, bivši drugovi i drugarice sadašnja pretpostavljam gospoda, koji su, eto, preživjeli “Godine raspleta” u najljepšem zatvoru na svijetu. Uz muziku i vino, evociraće uspomene na Ništa, jer je Ništa najbolja riječ koja može opisati godine Praznog srca i želuca, tamo negdje na Hauptvahe, slušao sam, iz mobilnog telefona, riječi koje su opisivale sjećanje na neko vrijeme za koje sam mislio da više ni u sjećanju ne postoji! Neka mi se bezrazložna pakost skupila u grlu i da sam dolje ne bih otišao, mislio sam...
Kako li izgledaju one djevojke što su se, polovinom osamdesetih, utezale u carera farmerice? Je li ih pojelo ovo petnaest godina, što prođoše očas, svjetlosnom brzinom, kao da je neko drugi živio umjesto nas koji smo sanjali, otvorenih očiju, da će kad’ tad’ proći vrijeme stabilizacije i praznih džepova. Sjeća li se iko onih krompirčina i gumenog mesa što nam je servirao personal tadašnjeg hotela “Sandžak” te noći i sjeća li se ko pjanih profesora i njihovih bizarnih elaborata, te noći kada smo prestajali da budemo djeca a postajali ljudi...
Ko zna? Da sam dolje možda bih i otišao!

Povod ovoj priči, koja se zove “Godišnjica mature”, uopšte nije to skorašnje obilježavanje petnaestogodišnjice Slobode i velikog bjekstva iz kazamata “Miloje Dobrašinović”. U dane kada sam obaviješten o godišnjici svoje generacije, u Ofenbahu se obilježio jedan krajnje nesvakidašnji datum vezan za maturiranje. Ni ja nijesam povjerovao kada sam čuo da su, u hotelu “Simens”, izvjesni Helmut Rosicki i Liza Dah proslavili nevjerovatnu stogodišnjicu mature!!! Biološki skoro nemoguće, ali se, uz prisustvo novinara i provjeru dokumenata, ispostavilo da je bilo baš tako. Rođeni su osamdesetih godina predprošlog vijeka, maturirali 1901.godine, dakle Josipova generacija otprilike, nijesu se sreli od početka Drugog svjetskog rata, sve u svemu, krajnje nevjerovatno! Očevici tvrde da su i gospodin Rosicki i gospođa Liza došli sami u hotel, taksijima a iz taksija svojim nogama (?), na svečani ručak 8. juna 2001.godine, tačno u podne. Mala sala, već ranije rezervisana, bila je takođe svečano ukrašena za ovu jedinstvenu proslavu, vjerovatno jedinu ovakve vrste od kada postoji svijeta i vijeka. Osoblje hotela “Simens” potrudilo se da ovo dvoje stosedamnaestgodišnjaka uživaju u najluđem danu u životu. Zidovi i police su bili ukrašeni crnim lalama a iz šest malih zvučnika neprestano se vrtio CD sa ozbiljnom muzikom. Kada su slavljenici ulazili u malu salu pratio ih je “Posmrtni marš”, kao i aplauz prisutnih zvanica. Gospodin Helmut je bio u crnom fraku a gospođa Liza u srebrnoj toaleti, koja se baš svojom različitošću sjajno uklopila sa stotinama crnih lala. Ručak je bio lagan, gusta čorba od pečurki, krompir na pekarski način sa telećim medaljonima, za desert sutlijaš preliven cimetom, a točilo se skupocjeno francusko vino “la Blansch”, berba iz 1901.godine, dobijeno kao poklon Bundestaga.

Nakon ručka, znatiželjnici su se ipak morali povući i ostaviti ih da na miru provedu dan koji niko prije njih nije dočekao. Popili su po kratki espresso i prešli u Zeleni salon, koji je ujedno bio i hotelska biblioteka, sjeli su u duboke fotelje i otpočeli prisjećanje na događaj koji se desio prije sto godina. Helmut je zapalio tompus i otpočeo priču:

- Aah, Liza, Liza! Eto, prođe cijeli vijek! Kao dlanom od dlan, kao da ove godine nijesu ni postojale. Ko bi rekao da ćemo baš nas dvoje doživjeti ovaj dan? Meni sve ovo baš izgleda nevjerovatno...-
- Aah, Helmut, dragi moj, ne misliš valjda da sam i ja vjerovala da ću ovo doživjeti? Kako godine prolaze čak mi i sama smrt izgleda sve dalja, baš kao da neću ni umrijeti, tako mi nekako sve izgleda iracionalno. Tako sam bila uzbuđena kada sam dobila poziv za danas i saznala da si i ti živ! Mislila sam da će mi srce stati, eto, baš tako sam mislila...-
- Aah, Liza! Ja cijelo vrijeme razmišljam šta ćeš mi reći kada se vidimo, a, eto, ispade da mi ništa nijesi rekla. Samo si me gledala! Znaš da sam i ja, kada sam dobio poziv, mislio da je sve ovo neka neslana šala, ali sam se u dnu duše nadao da je ipak istina. Tek danas vidim da sam imao razloga živjeti i nadati se da ćemo se opet sresti...-
- Ha-ha-ha, mislila sam da ti kažem da se ni malo nijesi promijenio, ali ovaj trenutak treba shvatiti krajnje ozbiljno, heej, čovječe, nije mala šala stogodišnjica mature...-
- Ne, ne, nikako, nego donio sam ti spisak i redoslijed umiranja naših ispisnika. Evo, čekaj da stavim naočari, da vidim, da, prvo je umro Ginter...-
- Koji Ginter?-
- Kako koji? Pa, zar se ne sjećaš Gintera Šmita? To je onaj mali debeljuškasti što je stalno imao crvene obraze. Ako me sjećanje ne vara, jednu godinu nijesi sa njim govorila zato što te stalno gađao kamenčićima. Njegova zaljubljenost u tebe bila je javna tajna...-
- Aah, Helmut, mnogi su bili u mene zaljubljeni...-
- To da, Liza, ali Ginter je bio baš napadan. Evo, ovdje piše da je umro 17. maja 1969.godine u osamdesetšestoj godini života...-
- Nije bio mnogo star!-
- Ma, on je jedan od posljednjih. Prije njega ih je masa pomrla! Evo ti redom čitam: Klaus, Mihael, Nina, Johan, Hana, Adolf, Bela, Lars, Gerhard, Silvia, Kristina, pa za njom njena sestra Katarina, Štefan, Udo, Martin, Oliver, Matijas, a ona Klaudija što je sjedila sa tobom u klupi, ah, ona je umrla veoma mlada na samom završetku Prvog svjetskog rata...-
- Ah, smrti, pusta smrti!-
- Svu dokumentaciju, iz novina, sakupio mi je moj sin Štefan, baš je uredno pratio šta se objavljivalo na posljednjim stranama o mojim školskim drugovima...-
- A imaš sina?-
- Ma, imam ih petoricu! To su sada ljudi u poodmaklim godinama. Evo, Jozef je najmlađi a ima skoro osamdeset godina. On je, začudo, najviše i posenilio, ponekada, stvarno, ne zna šta trtlja. Nikako se ne razumijemo...-
- A imaš li ženu?-
- Imao sam! Više je nemam. Zvala se Klara i umrla je prije skoro pedeset godina, nek’ joj Bog dušu oprosti, bila je to dobra žena...-
- Ja imam četiri kćerke i sve četiri su u staračkim domovima. Teško mi pada što su tako završile, ali šta da radim kada sam i sama u staračkom domu. Ponekada pomislim da bi bilo bolje da sam umrla samo da ne gledam kako mi se djeca muče...-
- Ah, Liza, život je surov! Čovjek da bi opstao mora biti spreman i na najgore situacije. Nego, sjećaš li se profesora Franca Hambaha?-
- Ah, kako ga se ne bih sjećala! Koja je on budala bio...-
- Da, da. E, moja Liza, na njegovoj sahrani ja sam držao govor.-
- Nijesam znala. A kada je to bilo?-
- I profesor Franc je poginuo u Prvom svjetskom ratu. Kada su ga prebacili u Šliz, njegovo rodno mjesto, pozvali su me, kao njegovog bivšeg đaka, da se oprostim od profesora. Nerado sam pristao ali mi je poslije ipak bilo drago što sam to uradio. Znaš, porodica se bila odrekla od njega, a bio je u zavadi i sa ovima iz katoličke crkve, na kraju je ispalo da sam ja svojim govorom spasio stvar, iako ga ne pamtim po dobru.-
- Šta si govorio na njegovoj sahrani?-
- Šta sam govorio? Ma, ništa, onako, klasika, da je bio dobar profesor, da ga njegovi đaci neće zaboraviti, kao ni porodica, znaš i sama sasvim običan govor...-
- Koja je budala bio sigurno ga niko nije zaboravio! A za direktora Gintera sam davno čula...-
- Ah, to je već bila prava tragedija. Bio je veliki intelektualac i njegovo samoubistvo je odjeknulo kao prava bomba. Niko se nije nadao, u ono vrijeme to je bilo nečuveno, i još, molim te, na takav način, spaljivanjem, baš je sve iznenadio...-
- Pa, zar se on spalio?-
- Ma, šta spalio? Nestao u vatri i dimu!!! Bez oproštajnog pisma, bez ičega i to je učinio u momentu kada se baš bio malo finansijski ustabilio. Imao je solidan brak, lijepu djecu, ime i položaj, niko ne zna šta je bio razlog.-
- Ah, Helmut, to je sigurno nešto na nervnoj bazi.-
- Garantovano...-

Dok se nevidljivo popodne vuklo po vazduhu prisjećali su se, Helmut i Liza, svojih školskih dogodovština. Bili su to sasvim obični događaji kakve su i drugi ljudi, većinom, doživljavali u vrijeme bezbrižnosti. Grudvanja i klizanja po snijegu, prepisivanja kontrolnih zadataka, izleti u tada nedirnutu prirodu, sve su teme načeli osim teme prve ljubavi jer su Helmut i Liza, u stvari, bili jedno drugome prva ljubav. Kao da su i sada, kao stosedamnaestogodišnjaci, osjećali izvjesni stid u vezi sa svojim davnašnjim osjećanjima. Lagana staračka drhtavost mogla se tumačiti kao nastavak tinjanja davno upaljene ljubavne vatre, što se najuočljivije ogledalo u dodiru prstima, presvučenim rozikasto-žućkastom kožom, koja je bila išarana crnim venama. Ona je prva pružila ruku koju su, za njihove godine neshvatljivom brzinom, dočekale njegove i taj je dodir, iznenadan ali obostrano priželjkivan, vaskrsnuo nešto o čemu su ćutali ravno sto godina...

- Helmut!-uzdahnula je.
- Liza!-uzdahnuo je.

Nema tu šta mnogo da se priča, te prve ljubavi vrlo teško, ili skoro nikako, ne prolaze. Džaba i vijekovi, ratovi, brakovi, i ispada da su najsrećniji oni (njih svakako nije mali broj) koji svoju prvu ljubav nikada nijesu ni upoznali. Prve ljubavi su, što bi rekli pravnici, jedine stvari u životu koje se moraju razjasniti do kraja. Nema tu neke sredine ili nedorečenosti, sasvim jednostavno, ili budu ili ne budu...
Helmut i Liza kao u nekom grču, držeći se za ruke, uživali su u toplini svojih osjećanja! U, kod oboje, bistrim plavim očima očitavala se ljubav, sa velikim LJ, iskrena do krajnosti.

- Zar sam morao čekati sto godina na ovaj trenutak?-rekao je Helmut.
Liza je stidljivo sagnula glavu, usne su joj zadrhtale uslijed nadošle malaksalosti. Nježno joj je, kažiprstom, podigao bradu i ugledao suze. Da, da, Liza je plakala!
- Molim te, nemoj plakati.-šapnuo je.
- Ne mogu, Helmut, moram! Eh, koliko li sam samo suza isplakala za ovih sto godina...-
- Nemoj plakati, Liza, imam slabo srce i ne znam hoće li ono izdržati da te gleda uplakanu!-
- Ah, Helmut, i ja imam slabo srce i jetru, i bubrege, a ni pritisak mi nije dobar, eto, i sama se čudim kako sam još uopšte živa...-
- Bog je tako htio, Liza. Bog! Niko drugi! Htio je da doživimo ovaj dan i da se sretnemo. Ovaj susret znači da su neke stvari ipak besmrtne.-
- Ah, Helmut, ja sam svemu kriva. Nijesam se smjela nikako odvajati od tebe i ići kod tetke u Hamburg. Upozoravao si me, ali ja sam kao djevojka bila isuviše tvrdoglava, eto, to mi se sve osvetilo. Ja sam kriva...-
- Ah, Liza, molim te, nemoj kriviti samo sebe, evo, i ja sam kriv. Tada nijesam bio svjestan šta mi je značila ljubav prema tebi. Bio sam mladalački neobuzdan i trebale su godine i godine da prođu da bih neke stvari shvatio...-

I dalje su se držali za ruke! Konverzaciju je prekinuo konobar, koji je donio još jedan litar “la Blanscha” i sladoled. Očigledno da im je smetao, ali to on nije primjećivao, Idiotski se smiješio dok je polako sipao u čaše skupocjeno piće i taman kada je Helmut namjeravao da mu da znak da se udalji, ovaj se blago naklonio i sam otišao. Sjeli su do prozora, bliže jedno drugom. Kroz prozor se vidio divan prizor, vještačko jezero i labudovi koje su bajatim hljebom hranila djeca iz obližnjeg kindergartena. Liza je naslonila glavu na Helmutovo rame i počela da pjevuši, naravno, “njihovu pjesmu”. Savim tiho, samo da on čuje, stihovi su tekli za razliku od vremena, koje je, izgleda, bilo stalo...

“Znaš li da sam te sinoć sanjala, dok je noć padala, naše malo selo mjesečina je obasjavala, a ja sam se budila i plakala, heeeej, dragi moj....
- Sjećaš li se ove pjesme?-pitala ga je.
Helmut nije odgovarao i Liza je podigla glavu. U njegovim očima sada je ona gledala suze. Da, da, Helmut je plakao...
- Ah, Helmut, dragi, nemoj plakati.-
- Ne mogu, Liza, moram. Toliko mi se tuge skupilo u srcu. Pitaš me da li sjećam ove pjesme, a da znaš samo kako me tvoje riječi bole. Kako se ne bih sjećao, pa, toliko puta smo je zajedno otpjevali, u ono vrijeme kada sam po cijeli dan mislio na tebe.-
- Ne možemo vratiti izgubljene godine, Helmut! Takva nam je sudbina bila. Ali možemo ovo malo vremena, što nam je od života ostalo, provesti zajedno. To bi meni bilo dovoljno, Helmut, tolika je moja ljubav prema tebi...-
- Ah, Liza, moja je još i veća...-

Kada se čovjek suočava sa svojom prvom ljubavi bude i ovakvih situacija. Krajnje patetičnih i otežavajućih, naoko neizbježnih i sve se, kao po pravilu, završavaju ćutanjem. Kako dokazati svoju ljubav? Riječima svakako – ne, a nečim drugim, ne znam, može li se nečim drugim, osim riječima, nešto, a pogotovo ljubav, objasniti? Kada ljudi “upadnu” u neke neobjašnjive godine cijeli se život zakomplikuje i, nakon turbulencije milenijuma, naiđu ta takozvana plačkasto-pičkasta vremena, kada skoro svi postanu sise, i to ostanu do kraja, do smrti!

I moga, više puta citiranog, prijatelja Đorđija Vujovića periodično su ubijale takve situacije! Sam bi pravio patetike, redovno tamo gdje ne bi trebalo, i kada bi se sjetio šta je sve govorio bivšim ribama sam bi sebe, kako je isticao, “opalio po glavi, i to bejzbol palicom...”

Zaljubljeni parovi, poslije maturske večeri, “povlače se” u hotelske sobe. U većini slučajeva! Poslije moje maturske večeri ja se nijesam “povlačio u sobe” već sam “razvodio pjane”, eto, a šta se desi poslije proslave godišnjice mature stvarno ne znam, jer nijesam bio ni na jednoj!

Nakon dvosatnog ćutanja, Helmut i Liza dogovorili su se pogledima da ovaj dan nastave u sobi-apartmanu broj 100, kojim im ih je častila uprava hotela “Simens”. Obzirom da se apartman nalazio na prvom spratu, krenuli su pješke uz aplauz prisutnog personala. Kao da su se peli na brod, zastajkivali su na stepenicama i mahali rukama. Iz hola im je odmahivano i to je trajalo nekih desetak minuta.
Apartman broj 100 bio je najekskluzivnija odaja ovoga nadaleko poznatog hotela. Veliki dnevni boravak, dva kupatila, tv i bridž prostorija, kaskadna terasa u tri nivoa, džakuzi kade, vodeni kreveti, aparat za solarijum i internet soba. U njemu su odsjedali strani državnici i njemački industrijalci, bilo je nemoguće, bez obzira na novac, rezervisati ovu “sobu”, naročito u vrijeme sajmova.

Helmut je iz džepa izvadio ključ i zagonetno se nasmiješio. Velika dvokrilna vrata otvorila su se i sva raskoš, koja košta oko sedam hiljada maraka za noć, presijavala se u svim mogućim bojama pred njihovim širom otvorenim očima. Helmut se poklonio i rukom pokazao Lizi da uđe. Ona je blago klimnula glavom i, naravno, ušla unutra.
Ključ u bravi čuo se-dva puta!

***

Šta se kasnije desilo, ne možemo znati jer se kroz vrata ne može ništa vidjeti. Može samo da se nagađa, ali je bolje ne nagađati jer se, obično, ode daleko od istine. Uglavnom, po nepisanim zakonima Sudbine pronašli su se, nakon sto godina samoće, Helmut i Liza, u Ofenbahu, gradu koji je mnoge ljubavi sahranio. Nije bilo razloga da tako ne bude i ovoga puta, kao što je i bilo. Ujutru, devetog juna, nakon bezuspješnih poziva da otvore, provaljena su, uz pomoć policije, vrata na apartmanu broj 100. Prizor koji su vidjeli mnogi će dugo pamtiti: na vodenom krevetu, potpuno goli i zagrljeni, ležali su mrtvi Helmut Rosicki i Liza Dah. Inspektori su zapisali da su umrli od uzbuđenja...

Sahranjeni su na dva kraja Njemačke, Helmut u Dortmundu a Liza u Minhenu, ali to što se desilo sa njihovim namučenim rozikasto-žućkastim tijelima više i nije bilo toliko bitno. Bitne su duše, ako već postoje, tamo na nebu Helmut i Liza, jedini ljudi koji su dočekali stogodišnjicu mature, slaviće, u budućnosti, i milijardu godina od maturske večeri održane davne 1901. Okupiće i svoje davno umrle školske drugove i drugarice, kao i nezaobilazne profesore, i najvjerovatnije zapjevati, onako, što bi se reklo, rasterećeno...

 

Copyright © by Saladin Burdžović & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad