VEDRANA TRLEK

Rođena je u Slavonskom Brodu 1966. Suradnica Balkanskog književnog glasnika, čak i prije nego što je BKG osnovan.



 

TORBICA

 

Nervozno je prekapala po torbici. Stajala je na starom mjestu, čekala ga i nervozno prekapala po torbici.
- Kog vraga traži? - pitao se dok joj je prilazio.
Stotinu puta na dan je prekapala tu torbicu. Uvijek isti pokreti, nervozni, uvijek onaj odsutno-tužni izraz lica, usnice svinute prema dolje kao da će zaplakati. Potpuno usredotočena, mogao je doći do nje, jebeni tramvaj ju je mogao zgaziti usred ovog parkića dok je prekapala tu torbicu. Ne bi ni trepnula. Kao da ima dijamantnu ogrlicu u toj ofucanoj torbi, ma ključ od raja ne bi čovjek pažljivije tražio ispod poderane podstave.
Tražila je svaki put neke gluposti koje su bile tamo kad ih je prošli put provjeravala prije deset minuta. Nije baš bilo vjerojatno da su u međuvremenu nestale. Njemu bar nije bilo vjerovatno, nikad nije znao što je njoj vjerojatno i što misli da bi joj se sve moglo dogoditi.
"Da se uda na primjer za mene, to si ona misli da bu joj se dogodilo."
Skoro je izgovorio na glas. Sklonio se u sjenu, htio ju je još malo gledati, da sam sebi pokaže kako je dobro napravio što se pokupio iz njenog života. Neka sada samo prekapa tu svoju gadnu torbicu.
Išlo mu je na živce to njeno prekapanje. Bilo mu je išlo na živce ispravio bi sam sebe u mislima.
- Sad mi više niš nejde na živce, ribica - promrmljao je više za sebe.
Činilo se da je našla, kao da je nešto napipala u torbici, namjestila ju je na rame, napravila korak unatrag i sjela na klupicu, na njihovu klupicu.
"Koja jadnica, misli da sam takva pičkica, da bum popustil, čim si ona sedne na tu klupicu, ma kaj ona hoće upičkumaterinu?"
Bilo mu je dosta. Ona je zurila pred sebe i činilo mu se da opet plače. Naglo je stao pred nju i rekao:
- Bok! Kak si?
Suze su ju gušile, nije mogla govoriti, kimnula je glavom, pokazala mu da sjedne.
- Dobro ti si se htjela vidit, daj sad reci, kaje?
I dalje je plakala.
Pomilovao ju je po kosi, samo da se smiri, samo da jednom završe taj zadnji razgovor.
- Daj ribica, znaš da nije išlo. Pil sam, ti si se plakala, sam si se plakala. Daj da malo probamo ovak, svaki za sebe. I tebi bu bolje, buš vidla.
Milovao ju je po kosi, ona se smirila, čak mu se malo nasmiješila.
- Osramotil si...me...pred mojima - propentala je jedvice.
On je malo trznuo ramenima i nadurio se. Valjda će ga cijeli život podsjećati na tu scenu.
- Napil sam se, jebi ga, kajja sad mogu?
- A za Ivanu je istina, da si sad pri njoj?
- Je - rekao je kratko, samo da već jednom sve to završi, da ga ona pusti, da ode doma, da gleda televiziju, da radi nešto normalno, da ne gleda više nju i njenu torbicu.
Opet je prekapala. Sad mu je već stvarno bilo dosta. Okrenuo je glavu, uzeo zrak, ponovo ju pogledao i zaustio. Ona je u tom trenutku pronašla što je tražila, izvukla to iz torbice i opalila. Nije stigao ništa reći.

 

Copyright © by Vedrana Trlek & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad