ALEKSANDAR ŠAJIN

Apsolvirao Jugoslovensku književnost u Sarajevu 1992, a diplomirao na Institutu za Istočnu Evropu u Kopenhagenu 1998. sa temom stila i jezika u pisanim medijima na području bivše Jugoslavije. Živi i radi u Danskoj gdje je između ostalog objavio ”Ogled o Duši” u Brendum Enciklopediji (Brondums Encyklopadi, 1994) i dvojezičnu knjigu poetsko-proznih tekstova o Evropskoj i individualnoj, anonimnoj istoriji ”Vrijeme – Vremena” (Tiden – Tiderne, 2003). Dobitnik nekoliko državnih nagrada i legata za svoj umjetnički rad u Danskoj u zadnjih desetak godina. U posljednje vrijeme pojavljuje se i kao gostujući urednik u sarajevskom hard-core književnom časopisu ALBUM, pod pseudonimom ”G. Dr. Ralf”. Izvršni urednik BKG i urednik projekta Transversala.



 
KOŠULJE PLAVE

Dablin, uvijek miriše medju mojim prstima,
Irland, moja slobodna irska zemlja, uvijek kažem,
odmara se na mom potiljku, oslanja se na moja ledja,
krade mi šešir preko ramena.
Porede me sa bijesnim patuljkom iz Berlina,
premda moji pjevajući vokali iz sna druidâ
nemaju ništa zajedničko sa njegovim kukastim konsonantima;
uvijek kažem: aperkat, i sagni se, aperkat i sagni se.
Trinaestog augusta 1933, nešto iza podne, donesoše gospoda iz vlade zabranu,
zabranili su naš marš i zaposjeli groblje, i poredali policajce
kao zastavice pored naše zacrtane putanje.
Nedjelja je tako tužna, premda sunce sija i ja čujem kucanje
mog zlatnog džepnog sata kroz jasni zrak i moja najljepša svilena kravata
prelijeva se u skerletnom odsjaju.
Uvijek kažem, kada hodaš, ne treba niko da zna
da si bokser,
dovoljno je da si džentlmen.
I tri stotine policajaca uokolo zgrade parlamenta,
Dablin - u mome srcu, u novinama - laži:
moje plave košulje podsjećaju ih na Dučeove crnokošuljaše.
Glupost, uvijek kažem, zar taj jajoglavi imperator
može da se poredi sa mnom?

(General Eoin O’Duffy, zapovjednik Nacionalne garde - fašističke organizacije medju stanovništvom poznate kao “plavokošuljaši” - umro je jedanaest godina kasnije, na ulici, od srčane kapi. Legenda kaže da je zaboravio da otvori poklopac svog džepnog sata, pa je u uglačanom metalu umjesto dobro poznatih kazaljki vidio zlatnu masku odraza svoje glave koja je u ispupčenoj oblini poklopca u dlaku naličila mrskoj četvrtastoj glavi Benita Mussolinija.)

Smrt je bokser u top-formi:
aperkat i sagni se, i
Više me nije bilo.

(31.3.1998)


OTAC

Razmahuju se napolju pod pazuhom vjetra
mlade krošnje javora i lijeske,
i listovi bijele vrbe sjaje mutnim sjajem,
kao i pramenovi runa na paradnoj šubari
Mustafe Kemala.
(Oblaci ka nebu bijeli, ka zemlji sivi.
Dijete na koljenu vjetra, vojnik na konju revolucije.)

Mustafa gleda pored djeteta u ivicu puta gdje nedostaje veliki
komad kamenog ivičnjaka.
Dijete ima na glavi duboku bijelu kapu bez šilta ili bilo čega
drugog, pa kapa naliči polovici ljuske jajeta iz koje se mladunče
upravo ispililo.
Njih dvoje ne mogu vidjeti bjelinu u kojoj ih više neće biti,
jer ni sada nisu tu gdje izgleda da jesu.
TO JE SAMO SVJETLOST
UHVAĆENA U POLEGLO GRANJE
NA DNU KANALA
ZARASLOG U TRAVU, ŽBUNJE I DRVEĆE.
Mustafi praskaju kopita u ušima i u zraku promiče
bijela paučina sa drveća i kasno ljeto zamire, kao i mnogo godina
unazad, u živom sjećanju na bitku na Galipolju.
Život je kao jedna od onih fortografija na kartonskoj ploči -
misli Mustafa - što se više lomi sve se manje razaznaje.

(Mustafa Kemal Paša, prozvao se “ocem Turaka” deset godina kasnije (1934): Ispod krute kragne sa zategnutom kravatom preko vrata, i ispod visokih zalistaka na prosijedoj glavi ni on sam nije više mogao prepoznati onog vojnog inspektora Devete armije sa fotografije sa Galipolja ispod bijelog oficirskog turbana, upalih obraza i isturenih JAGODICA ISPOD OČIJU PUNIH MRAKA I SJENE. Na ivicama je fotografija bila izlomljena i vidjelo se bijelo tkivo kartona. Sjene su smrvljene u prah - misli Mustafa Ataturk pomirljivo i pusti sjećanja da se izmiješaju pod spuštenim kapcima.)

(16.8.1999.)


MAURICIJE, MOREPLOVAC I KIPAR, SREĆE SVOJU SMRT

Mauricije je klesao dugački tanki oblik u mliječno bijelom mramoru. Zamahivao je teškim kiparskim batom po metalnom dlijetu i, sa svakim odbačajem od kamena, šake kao da su letjele dalje od njega preko krošanja bukvi duž zemljanog seoskog puta. Kamen je na vrhu bio gotovo proziran, svjetlost se probijala kroz bjelinu krune kamena, i Mauricije je sa sunčevim zalaskom gledao čeznutljivo u nijanse ružičaste u stijeni, uzdišući za ljepotom ružičastih bisera iz mora uokolo karipskih otoka. Zaškripa zubima kao da mu je u ustima bilo pijeska i odmaknu se dva koraka nazad. Kada bi se odmaknuo od kamena ovaj mu je izgledao još veći nego kad mu je stajao na dohvat ruke ukivajući brazde udarcima dlijeta u njegovu površinu. Pretrčao je preko puta i opet se okrenuo. Sada ga je kamen bio opkolio sa tri strane, a njegovom površinom prelama se sedefasta svjetlost zadnjih zraka sunčevog zalaska. Mauricije pokri usta rukom i poleti preko krošanja. Srce mu se u trenu pretvorilo u pijesak.

(18.8.1999.)


 

"Vrijeme - Vremena", ("Tiden - Tiderne"), Museum Tusculanums Forlag, Københavns Universitet, 2003.
Copyright © by Aleksandar Šajin & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad