DALIBOR JURIŠIĆ

Rođen u Vukovaru 1977. Danas predaje hrvatski jezik u Zagrebu. Prvi put objavljuje u Balkanskom književnom glasniku.



 

 


 
KRALJEVA KĆI VJEŠTICA
Drama

Lica:
KRALJ
STANA
TUN


1.

(Kralj, Stana i Tun. Piju pivo.)

KRALJ – Ovo je, znači, oproštaljka?
TUN – Svemu dođe kraj.
STANA – (Pauza.) Molim?
KRALJ – Vi ste se, pretpostavljam, već oprostili.
TUN – Pa i nismo...
STANA – Što se događa? Tata?
KRALJ – Tata? Tata je saznao maloprije.
STANA – (Pauza.) Tun?
TUN – Da? Idem. Bilo je lijepo dok je trajalo, ili kako se to već kaže.
STANA – Molim?
KRALJ – Dečko valjda mora ići... Svojim putem. Nije kraj svijeta... Je li tako?
TUN – Nije. Kraj svijeta.
KRALJ – A i ne ide valjda na kraj svijeta! (Smijeh.)
STANA – Apsolutno ništa ne razumijem. Može mi netko malo objasniti?
TUN – Odlazim, i to je to. Odlazim iz grada. Imam neke projekte u glavi... Život ide dalje. Bilo mi je lijepo. Na svoj način.
STANA – Tako naglo? (Pauza.) Čekaj... Mislim, stvarno ne vjerujem. Ne razumijem. (Pauza.) Da možda ne sanjam?
KRALJ – Možda. Otvorit ću nam još po pivo. (Ode po pivo, vraća se, otvara.) Žedan sam.
TUN – Sanjam, snovi, kako to budno zvuči! Javno?
KRALJ – Šta?
STANA – (Pauza.) Znate šta? Ja sad idem. Idem malo... (Ustaje i sprema se. Pauza.) Ajde, vidimo se...
KRALJ – Kamo ćeš ti?!
STANA – Stvarno, ne mogu sad ovo. Vidimo se kasnije.
KRALJ – Hej! Čovjek ide, a ti... Tun, mogao si pričekati do sutra...
STANA – Ti stvarno ideš?
TUN – A kako?
STANA – Ne znam što se događa, ali ja idem malo prošetati po gradu, provjetriti se, nemam pojma... Ne znam što ste smislili, ali to može pričekati.
TUN – Čekaj...
STANA – Ajde, bok!
KRALJ – Stano!
(Stana odjuri.)
KRALJ – Šta joj je... Stvarno je blesava!
TUN – Ne znam.
KRALJ – A jebiga! Vratit će se, valjda, brzo... I, ti nam odlaziš?
TUN – Eto.
KRALJ – Znaš da ćeš mi nedostajati? Stvarno! Ali, slažem se, bolje je tako. Bolje je neke stvari nekad prekinuti. Sve se ustaje ili zamotava, umjesto da se odmota. Pokušali smo, ne može se reći da nismo. Ali nismo uspjeli, šta sad. Grozno je to... Nešto ću smisliti. Iako sam na izmaku snaga, znaš.
TUN – Svi smo na izmaku snaga.
KRALJ – Ne, ne... Ne tražim ja da ostaneš. Stvarno je bolje da odeš. Nemoj pogrešno shvatiti. Ostat ćemo u kontaktu... Ali nema rezultata! Nisi obavio posao, kužiš?
TUN – Što se toga tiče...
KRALJ – Ne znam tko će to otkriti ako ti nisi uspio. Ali više, stvarno, nema smisla. Bolje je ovako, da si ti sam shvatio, nego da ispadne da te ja tjeram... A znaš, morao bih te uskoro otjerati, znaš...
TUN – Znam, znam... Nego, što se rezultata tiče – ja sam svoje obavio.
KRALJ – Hoćeš reći da si ti zadovoljan? Vidiš, meni je samo gore svaki dan. Ne znam je li to ljubazno od tebe...
TUN – Ne slušaš me.
KRALJ – Ma nemoj! Baš to sam ja tebi govorio cijelo vrijeme! Da si me slušao... Što ćemo sad, sad je gotovo. Ti ideš, nešto ćeš muvati sa svojim projektima, ja ostajem u ovom paklu...
TUN – Sve znam, ne moraš mi ponavljati. Stana svaki dan kupuje nove cipelice, to će ti pojesti sav novac, uništit će te financijski...
KRALJ – Da financijski... Da se ti meni ne izruguješ?!
TUN – Htio sam reći da sam otkrio u čemu je stvar. (Pauza.) Što me tako gledaš? Nisi to očekivao, ali stvar je riješena. Ipak sam uspio.
KRALJ – Čekaj, ozbiljno?
TUN – Da. Smiri se.
KRALJ – Nemoj mi to govoriti!
TUN – Smi–ri–se.
KRALJ – Ne vjerujem! Da čujem!
TUN – (Pauza.) Kako to ide u bajkama... Kralj išiba svoju kćer, išiba kraljevnu, princezu, išiba je toliko da sva vatra izađe iz nje... I ona ostane čista. Ne bude više takva kakva je bila dok je bila... Dok je mogla raditi te čudne stvari, preobražavati se, kretati se kroz vrijeme i prostor kako hoće, manipulirati možda, igrati se možda... Možda se i nevino igrati, tko zna... Ona, dakle, ponovno postane obična kraljeva kći, ako ima takvih. I što onda? Kralj je da za ženu onome koji je riješio zagonetku. Odgonetač ne dobiva samo ruku kraljeve kćeri, nego i pola kraljevstva. Tako nekako, je li? (Pauza.) Stvarno smiješno.
KRALJ – (Pauza.) Ako sam razumio jednu riječ... Nadam se da se ne šališ sa mnom. Jer sad je stvarno ozbiljno. Sad je najozbiljnije. I ja nemam više strpljenja. Pogotovo da me praviš budalom... Imaš nešto ili nemaš? Govori!
TUN – Smiri se.
KRALJ – Ako mi to još jednom kažeš, ubit ću te! U-bit-ću-te.
TUN – Imam. Evo odgonetke: tvoja kći je vještica!
KRALJ – (Pauza.) Molim? (Mrak.)

2.

(Početak priče. Kralj i Stana.)

KRALJ – I šta ima novo?
STANA – Ništa. Perićka mi neće dati intervju.
KRALJ – Perićka? Pa nije glupa. Zna s kim ima posla…
STANA – Glupa nije.
KRALJ – (Pauza.) Hoćeš da je ja pitam?
STANA – Molim? To smo odavno riješili…
KRALJ – Znam, znam, znam, ali što ćeš ako ti nitko ne bude htio dati?
STANA – Ništa, što i sad. Nije me to uopće iznenadilo, znala sam, ali ipak mi se činilo vrijedno pokušati…
KRALJ – Mogla si prvo napisati nešto normalno. Samo kritiziraš, i to bezveze. Ona je ipak glavna za kulturu u gradu, znaju je po cijeloj državi, nije to…
STANA – Joj, daj… Što se ti uopće miješaš?
KRALJ – Što ćeš ako ostaneš bez posla?
STANA – Ništa neću, što bih trebala?
KRAJ – Trebala bi! Trebala bi i sad pronaći još jedan, za početak.
STANA – Ovaj mi je dovoljan.
KRALJ – Meni nije.
STANA – Tebi? Onda si ti nađi još.
KRALJ – (Pauza.) Na što ciljam? Možeš pogoditi?
STANA – Molim?
KRALJ – Možeš li pretpostaviti na što ja ustvari ciljam?
STANA – Nemam pojma. Reći ćeš mi?
KRALJ – Praviš se blesava. Gdje su ti nove cipele?
STANA – A to! Kakve to ima veze… Skoro sam ti zaboravila pokazati… (Donese ih i pokazuje mu.) Sviđaju ti se? Nisu ni tako skupe…
KRALJ – Nisu loše.
STANA – Nisu loše? Fantastične su!
KRALJ – Ma dobro, baš me briga… Uglavnom, nađi još jedan posao što prije.
STANA – Neću. Ne treba mi. Ovaj mi je sasvim dobar.
KRALJ – Uskoro ti više neću moći davati lovu.
STANA – Zašto? Kriza?
KRALJ – Kakva kriza?
STANA – Zašto onda?
KRALJ – Kakva kriza?! Zašto? Zato što mi se ne da više davati ti lovu. Ne da mi se. Jednostavno, zar ne? Što će mi bolji razlog? Toliko novca koliko ti možeš… Ti stvarno nisi normalna.
STANA – Ti nisi normalan što imaš toliko novca.
KRALJ – Molim? Ne razumijem.
STANA – Ni ja tebe ne razumijem.
KRALJ – Zabolit će me glava.
STANA – Mene boli stalno.
KRALJ – Od čega? Od cipela? Od sranja koja pišeš?
STANA – Ho ho ho!
KRALJ – Samo se ti rugaj.
STANA – Samo ti seri po meni.
KRALJ – Ja po tebi? Ti sereš po cijelom ovom gradu, i po svom ocu, kako te nije stid…
STANA – Pa kad nije, što mogu? I stidne dlačice sam obrijala.
KRALJ – Fora ti je stvarno…
STANA – Malo jača?
KRALJ – Mene je stid, crvenim se pred ljudima… Ali svi znaju da nisi normalna i nitko te, hvala bogu, ne uzima ozbiljno… Inače ne znam što bih napravio.
STANA – Voljela bih vidjeti kako se to ti crveniš pred ljudima. Osim, naravno, kad se našibaš… Odvratno.
KRALJ – (Pauza.) I što si trebala Perićku?
STANA – (Pauza.) Da je pitam kako joj je bilo s tobom.
KRALJ – Što? Što sa mnom?
STANA – Zar je nisi poševio? ... Nije na glasu kao naročito privlačna, ili to nitko osim tebe ne primjećuje… A ustvari, baš si odgovarate…
KRALJ – Pravit ću se kao da ovo nisam čuo.
STANA – Praviš se cijeli život…
KRALJ – Kažem da ću se praviti kao da ovo nisam čuo. Malo sam umoran, inače bih te vjerojatno bacio kroz prozor.
STANA – Opa!
KRALJ – Ne bi bila prva koju sam bacio.
STANA – To znam.
KRALJ – Znam da sve znaš, tj. svi znaju – da sve znaš. Samo da otkrijem da si neka špijunka…
STANA – Da, da, ruska, sigurno…
KRALJ – Šalim se. Iako me to ne bi začudilo.
STANA – Ne trebaš se bojati, stari. Novinarka, obična novinarka, novinari sve znaju, to im je posao.
KRALJ – Novinari pišu što se događa, hvale dobre stvari, kude loše, a ne seru…
STANA – A što ja radim? Jedino što ne pitam tebe, Perićku i ostatak ekipe za mišljenje. Mislim svojom glavom. I što vam smeta… Maknuli ste me iz gradskih novina, što još hoćete…
KRALJ – Misliš da ćeš dobiti na sudu?
STANA – Ne da mislim, nego sam sigurna.
KRALJ – Trebala bi dobiti lijepu kaznu, a ne…
STANA – A ne brdo love za odštetu i povratak na staro radno mjesto? Pa to je ono što bi ti htio, samo ne kužiš… To je možda taj novi posao o kojem pričaš…
KRALJ – To bi bila sramota. Sve ima svoje razloge, zna se zašto si dobila nogu.
STANA – Rekla sam ti već, samo probaj podmazati suca i o tome će pisati cijela zemlja…
KRALJ – Prijetiš? Baš si smiješna…
STANA – Baš, baš… Ja sam dvorska luda… Tako su me i nazvali u gradskim novinama: Kraljeva kćerka – dvorska luda… (Glasan smijeh.)
KRALJ – Ti bi htjela da ga podmažem da presudi tebi u korist?
STANA – Baš si smiješan…
KRALJ – Dvorska luda je onaj… Kako se zove, Antun Tun? Koja je to budala…
STANA – Tun? Pa to je najbolji čovjek u gradu… Tun je zakon.
KRALJ – Budala.
STANA – Što imaš protiv njega? Mislim, znam, pogrešno pitanje, ali ne mogu odoljeti…
KRALJ – Jesi li čitala njegov intervju? Mislim da je to i za tebe previše.
STANA – Naj-bo-lji! I ja ću ga intervjuirati. Ali prvo sam htjela uzeti izjave gradskih faca… Hoćeš mi ti dati izjavu?
KRALJ – Nema šanse. Ili napiši: Budala, što se tu ima komentirati. Čekaj, za to si trebala Perićku? Naravno da nije htjela… Stvarno nisi... Ne možeš pisati o nečem normalnom?
STANA – Naprimjer?
KRALJ – Ne znam, o tome kako se rade novi nogostupi, kako su napravljene dvije nove zgrade…?
STANA – Pišem o tome. Ne čitaš me.
KRALJ – Normalno da te ne čitam. Samo mi još treba neki infarkt… (Mrak.)

3.

(Tun i Kralj.)

TUN – Ovdje to nitko ne čita, a trebao bi.
KRALJ – A kada da ljudi čitaju? Tome služe profesori, učenjaci… Sigurno da je to lijepo i važno, znati što više o svom gradu, što su ljudi koji su tu živjeli pisali… Povijest, povijest je važna, učiteljica života, ali moraš shvatiti da ljudi nemaju vremena za to… Brinu se kako da zarade za kruh…
TUN – Znam, teško je… Ali zato vrijedi nešto pokušati…
KRALJ - Tajming ti je loš.
TUN - Ima zanimljivih stvari. Sveti Bono, propovijed Antuna Tomaševića, te riječi: Veselje neožalošćeno! To je super, veselo. Radostan početak! Onda Čevapovićeva obrada legende o Josipu, to je zanimljivo, barem u povijesnom smislu. Pa Kostelnikovi tekstovi o Supancu, lijevom revolucionaru... Svašta ima! Spominjem općepoznate stvari, barem bi trebale biti takve...
KRALJ – Da. Ne znam. (Pauza.) A onaj tvoj intervju… Mogao si to malo blaže…
TUN – (Pauza.) Da, čuo sam da su se neki naljutili… Ali ne može se reći da je situacija krasna.
KRALJ – Ali ne možeš ti samo sve posrati. Ljude to povrijedi.
TUN – Nisam to namjeravao. Mislio sam djelovati pozitivno, afirmativno, nešto učiniti. Kultura oplemenjuje, humanizira prostor, prostor-vrijeme, a to je ovaj grad, kao i svaki grad, jedno prostor-vrijeme, a kultura ga humanizira iznutra, očovječuje…
KRALJ – Da, da, da… Sve to lijepo zvuči, ali sad je kasno.
TUN – Kasno? Ne slažem se.
KRALJ – Nema se tu što slagati… Svejedno je li kasno, uglavnom sad nije vrijeme za to.
TUN – Za što točno?
KRALJ – Pa za te tvoje akcije.
TUN – Akcije?
KRALJ – Te o kojima si govorio u novinama, a i one o kojima nisi govorio. Sve se dozna…
TUN – Nisam ni sumnjao.
KRALJ – Pogotovo Supanc, molim te lijepo… Kakav Stjepan Supanc, najveća komunjara u povijesti… Možda ti to tako ne misliš, ali to sad nikako ne može. Također, što je s tim performansima, što je to… Predstave spadaju u kazalište… Znaš kako ljudi žive, što ih sve muči... Imamo sad ipak nekakvu ravnotežu, a ti bi to zaljuljao... Ne trebaju nam nekakva čuda na ulici…
TUN – Ne znam…
KRALJ – Znaš da si ih jako naljutio?
TUN – Koga?
KRALJ – (Pauza.) Pa ne znam koga nisi.
TUN – Normalno šetam gradom…
KRALJ – Treba imati malo osjećaja za realnost. A to što šetaš, to je dobro. I šetat ćeš. Ja sam se za to pobrinuo. Kužiš?
TUN – Iskreno, ne kužim. Šetao sam i prije nego što sam vas upoznao.
KRALJ – Mene, tebe, prijeđimo na ti, može?
TUN – Ma može.
KRALJ – Jako si ih naljutio, kažem ti, ali ja sam se zauzeo za tebe. Rekao sam im da te ne diraju. Nisi ti nikakav element, samo si se malo zanio, a htio si sve najbolje…
TUN – Sve mi ovo vrlo čudno zvuči. O čemu ti, kad smo već na ti, o čemu pričaš? Što si se zauzeo… Netko me htio... smaknuti?
KRALJ – Daj, daj, polako. Nema toga, kakvi smaknuti… Ali maknuti već da. Maknuti.
TUN – Zanimljivo.
KRALJ – A znaš zašto? Zato što mi se sviđaš. Mislim da si dobar dečko. Pametan si, to je sigurno. Slažeš se? A?
TUN – Dobro, slažem se.
KRALJ – A sviđaš se i mojoj kćerki.
TUN – Da, nju još nisam bolje upoznao. Nekako smo se mimoišli. Sreli smo se nekoliko puta, jednom kratko popričali, vrlo površno…
KRALJ – Kažem ti, ona o tebi misli sve najbolje.
TUN – Drago mi je čuti. Ja također o njoj imam vrlo visoko mišljenje.
KRALJ – To ti nije baš pohvalno.
TUN – Doista mislim da je vrhunska novinarica.
KRALJ – Novinarica? (Glasan smijeh.) Dobro, dobro… Vjerojatno ima talenta, ne mogu reći, nije to moja struka, ali da je vrhunska… Problematična je. Vrlo. Ima taj neki bunt, nešto kuha u njoj… Možda ste u tome slični… Kuha nešto i onda samo prolije, vruće. Ne obazire se na svijet oko sebe, na posljedice, na to što će ljudi reći… Kao da je ona tu da istjeruje neku pravdu… Zna se što je posao novinara, a i otkud je sad ona pozvana da se petlja u te stvari…
TUN – Hrabra je, čini mi se.
KRALJ – Itekako! I luda. A to zna ići zajedno. Samo, da nema mene… Ali ne voli ona to… Ne voli da se ja miješam…
TUN – Naravno. To joj je sigurno veliko opterećenje, što ste vi u vrhu.
KRALJ – Ti.
TUN – Dobro, ti.
KRALJ – Ma ja joj i ne govorim… Kćerka mi je, to je problem. Da nije, ja bih je sredio odavno. Kćerka, volim je, ne možeš to nikako… (Pauza.)
TUN – Što si zapravo htio razgovarati sa mnom?
KRALJ – Da. Vidiš, meni se zapravo ti tvoji projekti i to tvoje zanimanje za ovaj grad, taj jedan intelektualni pristup, to mi se zapravo jako sviđa. Iako se time nisam bavio, imam nos za svijet, za ljude, pa i za takve stvari. Volim ovaj grad, nemoj misliti da ne volim. Kad čovjek čita što ona piše, mogao bi pomisliti da smo mi sve sami lopovi, guzonje, okrutni… To, naravno, nije tako. Vjeruješ li?
TUN – Zašto bi bilo?
KRALJ – Htio bih ti pomoći.
TUN – Kako?
KRALJ – Ne znam, ti ćeš to znati. Pomoći ti u tim tvojim projektima, što ti treba… Mogu srediti kod grada, mogu srediti novac… Ali rano je sad za to. Kasnije, kasnije. Sad se sve uzburkalo i trebaš se primiriti. Povuci se, proučavaj, smišljaj, prilagodi… Treba pronaći pravi pristup… Ne sumnjam da su tvoje namjere iskrene i dobre. A dotle, od čega ti zapravo živiš?
TUN – Od čega živim?
KRALJ – Imaš nekakvu plaću, čime se baviš?
TUN – Svašta sam radio, ne znam. U zadnje vrijeme uredio sam neke knjige, objavio nekoliko tekstova… Otkazao sam dosta poslova jer sam mislio ovdje nešto započeti…
KRALJ – Bolje zasad ne počinjati.
TUN – Vjerojatno, ako je istina što kažeš.
KRALJ – A ne, lažem ti. Gle – meni je doista stalo.
TUN – Nisam tako mislio.
KRALJ – Uglavnom, nemaš sad nikakva primanja?
TUN – Nemam. Imam još nešto ušteđevine…
KRALJ – Tako sam i mislio. Nudim ti jedan poslić. Privremeno, može?
TUN – Da? Ovo me iznenadilo. Kakav?
KRALJ – Doseli se u moju kuću.
TUN – Imam sobu, nije mi loše.
KRALJ – Sobu plaćaš. Dođi k meni. Besplatno. Bavi se svojim stvarima, druži se s mojom kćerkom. Što kažeš?
TUN – I?
KRALJ – I plaćat ću ti.
TUN – Za što?
KRALJ – Da budeš s nama, da radiš svoje i da se družiš sa Stanom.
TUN – Ne kužim, u čemu je kvaka?
KRALJ – (Pauza.) Primijetio si da sam nezadovoljan sa Stanom. Nije to samo politički… Ne znaš ti koliko me ona košta… Ovo što ću tebi davati nije ništa prema njoj… To se mora jednom riješiti, te cipele koje ona kupuje, svaki dan nove... Njena sreća su – cipelice! Zamisli ti to: cipelice. Kupila sam nove cipelice... Nevjerojatno. To je sve kao neki san. Kako ih samo gleda, kao da je zaljubljena, kako izgovara to – cipelice! – da vidiš samo kako ih nosi... Ali samo jedan dan! Svaki dan nove, svaki dan nove kupuje. To je kao ona zrna pšenice ili čega već na šahovskoj ploči, na prvom polju jedno zrno... Ubit će me to. Dokrajčiti. U najmanju ruku financijski.
TUN – Čekaj! Polako. Mislim da te ne uspijevam pratiti. Kakve sad cipele? (Mrak.)

4.

(Stana i Tun. Piju pivo.)

TUN – Veselje neožalošćeno!
STANA – Radost neslućenu!
TUN – Nesmućenu!
STANA – Dobro, nesmućenu.
TUN – (Pauza.) Viđenje neviđeno!
STANA – Novine nečuvene, nečuvene no-vi-ne!
TUN – (Glasan smijeh.) Novine nečuvene duše krstjanske!
STANA – No-vi-ne! (Glasan smijeh.)
TUN – Baš ima tu neku energiju, je li?
STANA – Ma vulkan!
TUN – Rugaš se.
STANA – Ne rugam. Osjeća se, stvarno.
TUN – Super mi je što tako počinje književnost ovog grada, s takvim zaletom…
STANA – To je prvi tekst?
TUN – Prvi na hrvatskom.
STANA – A na srpskom?
TUN – Nemam pojma. Nisam našao. Nisam ni tražio, trebao bih.
STANA – Da. Zamisli da ima neki stariji na srpskom, pa svi bi pali unesvijest, kao da je to uopće bitno…
TUN – Nisam o tome razmišljao.
STANA – Hoćeš još jedno pivo?
TUN – Hladno!
STANA – Nego kakvo! Hvataj! I time se znači ti baviš?
TUN – To me uhvatilo. A ti?
STANA – Pišem. O gradu. O ulicama, o tržnici, o poglavarstvu, o mladima, o nevladinim organizacijama, o lopovima, o svemu što se događa… Stalo mi je... Pokušavam, eto, pišem.
TUN – I to jako dobro.
STANA – Hvala.
TUN – Mogla bi nešto i o književnosti, da populariziraš malo…
STANA – Napravit ću intervju s tobom.
TUN – Da? To je već dogovoreno?
STANA – To je već isplanirano.
TUN – Zanimljivo. I što ću ti pričati?
STANA – Sve što misliš.
TUN – Super zvuči, ali ne znam… Ovaj u gradskim novinama je izazvao buru…
STANA – Baš zato! Baš zato. Ovdje slabo puše bura. A i zanimljivo je da je baš takvo nešto uzburkalo javnost. Mislim, javnost… Glavonje…
TUN – Ako ti počnem pričati o paraleli između svetog Bone i Stjepana Supanca… Nisam siguran da će ti to objaviti…
STANA – Ma šta je tebi? Nemoj sad baš umišljati… Pa-ra-le-la!
TUN – Opet se rugaš. Dobro, objavit će, ali neće se nikome svidjeti.
STANA – Pustimo to, ionako je intervju tek za koji tjedan.
TUN – A što ako ne mogu tada?
STANA – Naravno da možeš.
TUN – Naravno.
STANA – I što još ima… Taj Josip… Sve nešto religiozno…
TUN – Religiozno, socrealističko…
STANA – Super kombinacija.
TUN – Ugnjavio me tvoj stari o imenu…
STANA – Mom imenu? (Glasan smijeh.) Znala sam, kad-tad je morao to načeti… I?
TUN – Zabrinut je zbog toga.
STANA – Zbog srpskog imena? Pa on i stara su mi ga dali…
TUN – Kaže da mu znaju postaviti to pitanje…
STANA – Živcira ih što pišem pa izmišljaju… Meni sve to zvuči vrlo zabavno.
TUN – Ne mora uopće biti srpsko ime.
STANA – Ma baš me briga.
TUN – Mislim da Stana može doći od Anastazija, ako se dobro sjećam, kad sam čitao o srijemskim mučenicima…
STANA – Joj… Sad sam i mučenica… To ne zvuči loše: mučenica… Sado-mazo furka. (Smijeh.)
TUN – S obzirom na to da nosiš štikle…
STANA – Štikle dobro pristaju i jednoj domini…
TUN – A voliš ti cipele?
STANA – Volim? Obožavam!
TUN – Inače ih ne bi tako često kupovala.
STANA – Kako često?
TUN – Svaki dan, zar ne?
STANA – (Pauza.) Sad malo zvučiš kao moj stari.
TUN – Da?
STANA – On te sigurno udavio cipelama. Priznaj!
TUN – Govorio je nešto… To ga jako muči.
STANA – Svašta njega muči, a zapravo mu je super. Ima love ko blata, radi što hoće… Dosta ljudi nema što jesti, a oni kao vode visoku politiku… Ma sranje…
TUN – I danas si dobila nove?
STANA – Da, stigle su ujutro.
TUN – Naručuješ ih?
STANA – Da, preko neta, mjesec dana unaprijed, šalju mi poštom.
TUN – Zanimljivo.
STANA – Hoćeš ih vidjeti? Čekaj… Sad ćemo napraviti malu reviju... Ti napravi neki uvod, naprimjer... čitaj glasno dok se ja spremim… Kao najava…
TUN – Što da čitam? Ne da mi se…
STANA – Ne da? Naljutit ću se.
TUN – Dobro, dobro…
STANA – Ajde, či-taj… (Ode.)
TUN – (Uzme knjigu, malo lista pa počne čitati.)
Veselje neožalošćeno! Radost nesmućenu! Viđenje neviđeno! Novine skoro nečuvene duše krstjanske! Bla, bla, bla… (Pauza. Lista.) Ma ovo je super… Veselje neožalošćeno! Radost nesmućenu! Viđenje neviđeno! Novine skoro nečuvene duše krstjanske! I još jednom: (Vrlo polako, rastavljajući slogove:) Veselje neožalošćeno! Radost nesmućenu! Viđenje neviđeno! Novine skoro nečuvene duše krstjanske!
STANA – (Off.) Ti si lud! U desetom selu... Luuud!
TUN – (Smijeh.) Gdje si?
STANA – (Dolazi. Samo je skinula donji dio, ostala u gaćicama i obula cipele na vrlo visoku petu.) U desetom selu živi Antun Tun... Ta-nana-naaa!
TUN – (Čita.) Pogledajte, braćo mila, koj' u tminah stojite Izašla je zvijezda svijetla, koju sada vidite!
STANA – I? Što kažeš?
TUN – (Pauza. Razgleda je.) Prekrasna si! I cipele, naravno, odlične su.
STANA – Sviđa ti se? Sviđa, ha?
TUN – Jako mi se sviđa, sve što vidim.
STANA – Zanimljivo… Tamo, sjedni tamo. (Sjedne. Ona mu se polako približava.)
TUN – I zašto ti već sutra neće valjati?
STANA – (Smješka se.) Jer ću ih kresnuti. (Pauza.) To je čudo. Kresnem i to me odvede, odvede, odvede... (Sjeda mu u krilo.)
TUN – Šta? Kresnuti? (Mrak.)

5.

(Kralj i Tun. Piju pivo.)

KRALJ – Pa, dobro… Kako baš ništa nemaš?!
TUN – Tako. Nemam. Što bi ti zapravo htio?
KRALJ – Kakvo je to sad pitanje? Kako što? Mislio sam da ti je jasno. A bilo bi poželjno da ti je dosad jasno sve, sve, i ono što meni nije!
TUN – Zgodna, simpatična djevojka, mogao bih se zaljubiti u nju.
KRALJ – Slušaj, to me ne zanima, zaljubljuj se… A ona? Trza?
TUN – Nisam bacio udicu…
KRALJ – Plašiš se? Nisi valjda neki zec? Joj… Moraš se uozbiljiti, to je ozbiljna stvar.
TUN – Sasvim sam ozbiljan. Ne razumijem što si navalio…
KRALJ – A razumiješ što sad i na tebe trošim novac? Ne ide to tako… Daj mi nešto u zamjenu, zaradi, dogovorili smo se…
TUN – Zašto ona svaki dan kupuje nove cipele? Nemam pojma, trebaju joj. Voli ih. Fetiš možda. Nije joj lako, shvati.
KRALJ – Meni je lako? Tebi neće biti lako!
TUN – To sad kao prijetiš? Malo?
KRALJ – Ne. Znaš da ne prijetim. Iako bih mogao. Ali: ne.
TUN – Polako, saznat ću… Samo mi nemoj s tim prijetnjama…
KRALJ – Dobro, smirimo se… Svejedno, ne vidim, kako nema nikakvih rezultata… Kako baš ništa? A to između vas dvoje… Ima nešto? Moglo bi se to iskoristiti…
TUN – Svašta bi se moglo, ali ne kužim…
KRALJ – Pa ne mogu više ovako! Znaš li ti koliko mene koštaju te njene cipele? Tu više čak ni novac nije u pitanju, to je postalo nešto… Iracionalno! To je pitanje mog života. Oko toga se vrti, shvaćaš? Vrtoglavicu imam, dobit ću je, imam je, nemam pojma, padavicu, nešto grozno me snašlo i tko zna što će ispasti na kraju, to je užasno! (Pauza.) Pakao. (Pauza.)
TUN – Ne pretjeruj, smiri se. Mislim, znam da te muči… Sve će biti dobro.
KRALJ – Ne znam. Zbližite se, zbližite se ako vam odgovara, ili ako tebi odgovara… Nije loša, je li? Zgodna je, na mamu. Samo se zbližite… Onda će ti reći, mora ti reći, ili ćeš otkriti… Ne znam, u čemu je stvar?
TUN – Cipele su čudna stvar. Žene vole cipele. Muškarci vole cipele. Cipele vole noge.
KRALJ – Hej, hej! Polako. Ne tim putem. Nećemo filozofirati. Nego konkretno. Konkretno. Činjenice. To me zanima. Otkrij u čemu je stvar i gotovo.
TUN – Opsjednut si.
KRALJ – Ja? Ona je opsjednuta. Tko zna što je. Ti ne bi bio?
TUN – Zarazit ćete i mene.
KRALJ – Čekaj, jesam li ja pobogu neki kralj? Jesam li?
TUN – Jesi. Neki, sigurno.
KRALJ – Sigurno. I? Što sad? Dat ću ti je za ženu, ionako ti treba žena. Treba li ti?
TUN – Kome ne treba? I ženama treba, svakome. Žene su opća potreba. Nasušna. O čemu ti to? Možda smo mi malo poludjeli…
KRALJ – Možda ćemo poludjeti, ako nismo. Ludo je sve to…
TUN – Ona je luckasta… Tako ozbiljno piše, o ozbiljnim temama, i o neozbiljnim, ali sve ozbiljno. Ona je najozbiljnija novinarica u zemlji, kažem ti. U gradu, to ne treba ni govoriti. I neozbiljno piše o banalnim temama. Zaigrano, a to je zapravo najozbiljnije.
KRALJ – Šta ti sad… Opet…
TUN – A zapravo je totalno luda. Luckasta. Ona je…
KRALJ – Ona je princeza! Kužiš?
TUN – Ha? (Glasan smijeh.)
KRALJ – Samo se smij… Princeza! I dat ću ti je za ženu. Eto.
TUN – Kao da mi je ti moraš dati. Kao da možeš.
KRALJ – (Pauza.) Izgleda da ne razumiješ neke stvari.
TUN – Obožavam tu rečenicu. Takve rečenice.
KRALJ – Ne razumiješ. Nije čudno… Mogu i moram. Vjeruj mi.
TUN – Neću. Uvjeri me.
KRALJ – (Pauza.) Neću. Ne moraš vjerovati, ali to je tako.
TUN – Dobro, neka je. I što da radim? Da je zavedem? Možda smo se već zaveli, možda smo se poševili…
KRALJ – Ne zanima me. Znaš što me zanima. To mi daj. A ja ću tebi nju za ženu. I – pola kraljevstva. (Pauza.) Dogovoreno?
TUN – Naravno. Sve je dogovoreno… Sve može!
KRALJ – Nemoj mi biti neozbiljan. Koncentriraj se!
TUN – Neću, hoću. Neću neozbiljan, hoću se koncentrirati. Časna kraljevska!
KRALJ – Hej!
TUN – Najozbiljnije.
KRALJ – (Pauza.) A sad mi reci za ime.
TUN – Rekao sam ti već, Anastazija. Srijemska mučenica.
KRALJ – Rekao si po sjećanju, da nisi siguran… Jesi pogledao? Čekam te već sto godina. Na sve čekam. Ja sam u čekaonici nekoj, a sve me jače boli. Što ću im reći? Moram im napokon reći, da mi se skinu već jednom s tim!
TUN – Dobro, iako je to stvarno glupo… Stana, to ti je kao Stošija u Zadru, to ti je to. Dioklecijan ih je sve sredio, to su ti srijemski mučenici: Dimitrije – Mitar – Mitrovica – Srijemska Mitrovica, to ti je to…
KRALJ – Daj polako, mislio sam da bolje podnosiš piće. Reci mi jednostavno, da im to saspem u lice i gotovo. Što Dioklecijan, rimski car, on je u Splitu, što onda Zadar i kakva Mitrovica? Dobro, Mitrovica mi još ide, srijemski mučenici u Srijemskoj Mitrovici.
TUN – (Pauza.) Prekidaš me. Evo, ukratko. Nije bitno sad kako, nakraju su njene relikvije dospjele u Zadar, iako je srijemska… Imaš svakakve legende… Uglavnom, Slaveni je zovu uzorješiteljnica, otprilike tako. Rješava, oslobađa od uza, uzništva, okova, zatvora… Svetica je, uglavnom, i slave je katolici! To ti je dovoljno. Zanimljivo je da se slavi 15. siječnja, na dan priznanja Hrvatske. Eto, to ti može biti poslastica…
KRALJ – Dovoljno! Fantastično! Nisam se nadao da će ispasti tako dobro. Znao sam da si pametan i upućen, ali ovo je zakon, kako bi rekla Stana.
TUN – Eto, ako te veseli…
KRALJ – Da samo znaš koliko!
TUN – To ti je s tim imenima… Recimo, Josip… Ne Cazi, naravno, iako je zanimljivo da se on zove Josip… (Smijeh.)
KRALJ – (Smijeh.) Nemoj mi samo sad sa Cazijem i Supancom i tom ekipom…
TUN – Oni su vrlo zanimljivi, bez obzira na to što su sad nepopularni. Kad-tad će opet izroniti… Supanc je najveći crveni fanatik ovih prostora, siguran sam.
KRALJ – Tim gore.
TUN – Ima drama o Supancu, napisao je jedan Rusin, kao i roman…
KRALJ – To me stvarno ne zanima. Što s tim Josipom?!
TUN – Ništa, to je isto drama… Igrana je prije nešto manje od dvjesto godina, ovdje.
KRALJ – Odakle ti sve to?
TUN – Pa to je baš to pitanje koje me nervira. Sve je objavljeno u zadnjih desetak godina, samo nitko ništa ne čita. Ne čita se ni prigodno.
KRALJ – Da, da, da…
TUN – Vaso Dimitrijević! On je glumio Josipa, neki klinac od jedanaest godina… Ima sumnjivo ime… (Glasan smijeh.) Imena, imena…
KRALJ – Onaj Josip iz Biblije? (Mrak.)

6.

(Stana i Tun. Ona sjedi, on stoji.)

STANA – Tko si ti?
TUN – Ja sam, kao što znate, upravitelj.
STANA – Kako znaš da znam? Možda i ne znam. Novi?
TUN – Novi, uzeo me vaš suprug. Pa i predstavio me je vama… Pozvali ste po upravitelja...
STANA – Ne odgovaraj!
TUN – Pitate.
STANA – Znaš na što mislim, Josipe. Mislim: ne budi drzak! Uzeo te? Što bi to značilo? Koliko znam, uzeo je mene, za ženu, ako si na to mislio.
TUN – Znate da nisam na to mislio.
STANA – Opet ti! Dobit ćeš!
TUN – Oprostite, gospođo Putifarko, ispričavam se, žao mi je…
STANA – Tako, tako. To je već bolje.
TUN – Samo, nisam ja rob, nego upravitelj, nisam ja tu da me se kažnjava…
STANA – Opet, opet! Tu si za ono što nama padne na pamet, tako i meni. Je li tako? Ha?
TUN – Kako se uzme…
STANA – Uzme… Da! Uzeo te… Da nastavim… Nije te uzeo za ženu, to smo razjasnili. Je li te onda možda uzeo kao ženu? Na to si mislio?
TUN – (Smijeh.) Ne, nisam ni tako.
STANA – Nema smijanja!
TUN – Kad ste smiješni…
STANA – Ismijavaš mi se?
TUN – Ne tako, mislio sam… Simpatično ste smiješni…
STANA – Stalno nešto mislio, mislio sam, nisam mislio, ovako, tako, onako… Misaoni rob!
TUN – Upravitelj.
STANA – Svejedno. To sam i mislila, eto ti sad. (Tun se smije.) Hej, stop! To bi bilo dovoljno. Smijanja. (Pauza.) Ako mi se možeš smijati, to znači da si ravnodušan prema meni, a to nikako nije dobro. Ne mogu reći da nije poželjno…
TUN – Simpatično smiješni, tako sam rekao, mislim.
STANA – Simpatična sam ti?
TUN – Niste nesimpatični.
STANA – Dobro, može, iako nisam baš zadovoljna. Znaš?
TUN – Znam?
STANA – Nisam znala da moj suprug voli dečke. Okreni se! (Tun se okrene oko sebe.) Polako, okreni se malo leđima. (Okrene se.) Da… Što voli? Ako voli guze, ima ukusa. Znam da moju voli.
TUN – Molim?! (Okrene se opet prema njoj.)
STANA – Pokazat ćeš mi kako te uzeo?
TUN – Gledajte, ne znam, vi ste sad iskonstruirali…
STANA – Ne treba ti biti neugodno, iako volim vidjeti crvenilo… Crvenilo na obrazima, to je baš slatko! Na ovim silnim crncima koji nam služe to se, recimo, teže raspoznaje…
TUN – Ništa mi se ovo ne sviđa. Ni to o crncima, malo rasistički…
STANA – (Glasan smijeh.) Pretjeruješ! Nemam ja ništa protiv njih, nisam takva. Samo kažem, lijepo se crveniš, simpatično. Što si tako uštogljen?
TUN – Dopustite da kažem. Može?
STANA – Dozvolite da se obratimo. (Glasan smijeh.) Može, može, može! Izvoli.
TUN – Iskonstruirali ste sad svašta, sve iz igre riječima… Kao da se igramo nečega, brbljamo tu nešto, okrećemo…
STANA – Tko kaže da se ne igramo? Ti se ne voliš igrati? Ja sam baš zaigrana, kao mala djevojčica…
TUN – Možda se vi poigravate, nemam pojma što radite… Znam da ste me zvali, da me nešto trebate… Nemam ja ništa s vašim mužem i nemam vam što pokazati.
STANA – Prezentirati? (Glasan smijeh.)
TUN – (Pauza.) Dakle?
STANA – Vrlo smo ozbiljni, ozbiljno shvaćamo svoj posao i svoj položaj i svoje obaveze… Dakle vidim da vam ti se nešto dogodilo.
TUN – Što? Kada?
STANA – Sada. Pogodi gdje!
TUN – Opet vas slabo razumijem.
STANA – U gaćama! (Glasan smijeh.) Zar nije?
TUN – Imam posla.
STANA – Kakvog posla?
TUN – Pa radim za vas…
STANA – Upravitelj! Ne možeš još ići, još te malo trebam.
TUN – Pa izvolite. Još mi niste rekli što trebate.
STANA – Svašta, svašta ti ja trebam… Ne skreći s teme, upravitelju! Uspravio se, je li?
TUN – Tko?
STANA – Čevapović! (Glasan smijeh.) Č – ć, ć – č, ččč, ććć… (Glasan smijeh.) Vidiš kako se čovjek zbuni kad je uzbuđen, vidiš! A i žene su ljudi, zar ne? Ćevapčić! Ć! Ćevap! (Glasan smijeh.)
TUN – (Glasan smijeh.) Ovo postaje zabavno, moram priznati.
STANA – Moraš! Tako je! Moraš! Ajde, da ga vidim!
TUN – Koga?
STANA – Zabavljaš se? Ja vodim igru, samo tako može ići, ajde, ajde, baš sam znatiželjna! Baš je zabavno, je li?
TUN – Zabavno jer više apsolutno ništa ne razumijem.
STANA – Ali osjećaš! Osjeti – osjećaji… (Glasan smijeh.) Skidaj se već jednom!
TUN – (Pauza.) Da se skinem?
STANA – Ne, da skineš zvijezde s neba! Nisam raspoložena za romantiku. Malo stidljivosti može, to je slatko. Dakle?
TUN – Ne može. Žao mi je…
STANA – Gdje mi je bič?!
TUN – Bičevati možete robove, kao što sam vas već prije podsjetio…
STANA – Dosta! Vidim ja da tebe treba dobro ukrotiti. Disciplina, to ti ništa ne znači?
TUN – Trudim se biti vrlo discipliniran.
STANA – Vidim.
TUN – Vjerno služim svom gospodaru.
STANA – A kažeš da nisi rob!
TUN – Nisam tako mislio…
STANA – Mislio… Sredi se već jednom!
TUN – Došlo je do nesporazuma. Shvaćate? Ne bih vas htio povrijediti… Vi ste vrlo zgodna žena, ali meni je neugodno već i to priznati.
STANA – Zašto, dušo? Zašto, reci gospođi… Nisi valjda… Pa ti si djevac! Simpatično. Vrlo simpatično. Dođi ti svojoj gospođi…
TUN – Gospođo! Ja sam ovdje na poslu, radim za vašeg supruga, pa i vas, upravljam u njegovo ime, pa i u vaše tako, radim, to je profesionalan odnos, razumijete? Nisam ni rob, a s druge strane nisam ni nepošten. S treće nisam ni djevac, ali to je nevažno u ovom slučaju. Ne pada mi napamet da se ogriješim o… Ja sam pošten čovjek.
STANA – I ja sam pošten čovjek. I? Što hoćeš reći?
TUN – Da sad idem. (Krene.)
STANA – Ali tada ćeš se gadno provesti, znaš! Čekaj, neću ti to oprostiti! Zatvorit će te, budalo! Straža! (On ode. Pauza.) Ne mogu vjerovati… Tun! Tun? (Mrak.)

7.

(Stana i Tun.)

STANA – Jutro jednog revolucionara!
TUN – Još nije jutro. A tko si ti?
STANA – Praskozorje!
TUN – Prekrasno!
STANA – Praskozorja su prekrasna, slažem se. I sumraci. Ali najgora su praskozorja koja su sumraci, takvih se treba čuvati. Obični ljudi. Ako su neobični, onda su možda baš takva za njih, možda su baš takva mrak.
TUN – Ovo je takvo?
STANA – Možda. Tko zna?
TUN – Ti? Tko si ti?
STANA – Pokušavaš mi prodati revolucionarsku foru?
TUN – Žene vole šoping.
STANA – Doping. Doping-kontrola! Ajmo, da vidimo imate li višak crvenih krvnih zrnaca! Brzo! Ajde, ajde, ajde! (Navali na nj.)
TUN – (Svlada je. Oboje se glasno smiju.) Žandarica? Mala žandarica?
STANA – Tko si ti?
TUN – Ja sam tvoj dečko.
STANA – Vidiš da znaš. A ja sam tvoja cura. Za jednu noć.
TUN – A sad će jutro.
STANA – Možda.
TUN – Sunce izlazi…
STANA – Krvavo…
TUN – S kojeg si ti planeta?
STANA – Sa… Ne sjećaš se? Rekla sam ti sinoć... S crvenog, naravno.
TUN – A da, Marsovka.
STANA – Kao da se sjećaš…
TUN – Stalo ti je?
STANA – Misliš onako? Ne, nisam ti ja… Vezna? Tako to zovete vi Zemljani, bića od gline?
TUN – (Smijeh.) Nego? Bezvezna?
STANA – (Smijeh.) Joj, razbit ću te, taj tvoj nos…
TUN – Oštra, energična, prava drugarica…
STANA – Znam da se ne sjećaš, jednostavno znam.
TUN – Kako to misliš?
STANA – Znam, ne mislim.
TUN – Neka ti bude, ti si to rekla, a ne ja.
STANA – Meni ništa neće biti. Kada se Stjepan S. jednog jutra probudio nakon nemirnih snova, primijetio je da se u krevetu…
TUN – … nalazi i žena njegovog života? (Poljubi je.)
STANA – (Pauza.) Ne, ne, ne…
TUN – Kako ne? Kako ne, ne, ne?
STANA – Ne. Bit će da je Stjepana S. netko oklevetao jer su ga jednog jutra uhapsili iako nije učinio nikakvo zlo.
TUN – (Pauza.) Volio bih to vidjeti.
STANA – Ne.
TUN – Tko bi se usudio…
STANA – Nismo se ni upoznali.
TUN – A ne? Stjepan S., drago mi je! (Smijeh.)
STANA – Crveni Karanfil, drago mi je!
TUN – Molim? (Glasan smijeh.)
STANA – Kad ti kažem.
TUN – Crveni Karanfil. Ce Ka. Mogu te zvati Céka?
STANA – Mogu te zvati luđak? (Pauza.) Ozbiljno te pitam.
TUN – Ja sam tvoj drug… Što hoćeš reći?
STANA – Tko je lud, ne budi mu drug!
TUN – Poslovično…
STANA – Ne šalim se! Ti si lud i to će loše završiti.
TUN – Koje to?
STANA – To. Sve. Malo si se zaletio…
TUN – Ili si se ti? Odakle sad odjednom takva ozbiljnost? Nemam ništa protiv ozbiljnosti, ali ovo su trenuci opuštanja…
STANA – Oni će ti doći glave.
TUN – Ti si nekakva špijunka? Ubit ćeš me? U trenutku dekoncentracije? Mala žandarica!
STANA – Moraš se čuvati, iako je sad možda kasno.
TUN – Umirem od straha. (Smijeh.) Stvarno, o čemu ti pričaš? Jutro je, novi dan…
STANA – Nije još jutro.
TUN – Svejedno.
STANA – Ti nemaš pojma gdje si. Sanjaš. Previše sanjaš.
TUN – Ovo je san? To hoćeš reći?
STANA – Ne znam što je ovo. Nije san. Zamislio si se i kad sam spomenula hapšenje…
TUN – Misliš da se bojim toga? Samo znam da je to nemoguće. Ne hapšenje, nego izdaja… Nisam ja neiskusan, ništa ne radim napamet…
STANA – Joj, dobro, ne moraš mi se tu dokazivati… Znam da si muško, u redu je.
TUN – Ja znam da ti nisi.
STANA – Samo kažem: moraš biti oprezan. Što ako te danas ubiju?
TUN – Zašto bi me ubili?
STANA – Zašto?!
TUN – Ne zašto, nego kako? Nemaju šanse… Mislim, uvijek nešto može poći krivo… Jaki smo mi, jaki smo… Za nekoliko dana moći ćemo preuzeti grad.
STANA – Wow!
TUN – Nisi upućena, očito. Razoružamo ih dok si rekla keks…
STANA – Wow, wow, wow!
TUN – Laješ? Što radiš? Govorim o ozbiljnim stvarima…
STANA – Znam, znam da je sve to tako, ali isto tako znam da i ako uspiješ u tome, da će onda…
TUN – Ako uspije-mo!
STANA – Da, da, da… Ne može se to tako, misliš da će se drugi povesti za vama?
TUN – Poznata mi je ta teorija.
STANA – Nije to samo teorija…
TUN – Poznati su mi takvi stavovi! To smo već raspravili… Čekaj samo i vidjet ćeš. Za nekoliko dana ovaj će grad biti crven, ne samo ispod kože kakav je sada.
STANA – Joj, joj… Ali ja ti to govorim iz druge perspektive!
TUN – Perspektiva, da, to nam pripada, svakako.
STANA – Daj udahni malo… Znaš li ti uopće gdje si? Čuješ li me?!
TUN – Što gdje sam? Misliš ako je provincija…
STANA – Stani! Stop! Hej!
TUN – Da stanem mirno?
STANA – Daj, prestani! Znaš li gdje si sada, u ovom trenutku? Doslovno! (Pauza.) Što me gledaš? Ti si sad, druže, na tajnom sastanku, u Mišinoj kući… Da, tamo si sada. (Pauza.) Je li ti sad jasno?
TUN – Zamislio sam se malo…
STANA – Možda vremena ne idu sukcesivno, kotač historije i to… Možda su kotači? Tko zna? (Pauza.) Kad pljesnem, vraćaš se na sastanak, u Mišinu kuću, u redu? I čuvaj se! Znaju gdje ste.
TUN – Ma, tko? Što govoriš?
STANA – Mali žandari, mali žandari… Ajde, pusa u sljepoočnicu… (Poljubi ga.) Nemam više vremena. (Pljesne. Mrak.)

8.

(Stana i Tun. Ona drži njegov ruksak u krilu. Šutnja.)

STANA – Da vidimo. (Polako vadi stvari iz ruksaka, jednu po jednu, i stavlja ih na stol.) Jedna… Jedna grančica, bakrena. Jedna… Jedna grančica, srebrna. Jedna… Jedna grančica, zlatna. I jedna… Jedna jabuka.
TUN – Zlatna.
STANA – Zlatna. Svašta ti nosiš u ruksaku…
TUN – I hajde sad, da vidimo.
STANA – Što?
TUN – Što ćemo iz toga zaključiti? Kako ćemo sve to povezati?
STANA – Pa, idemo redom… Bakrena – bio si u bakrenoj šumi. Srebrna – bio si u srebrnoj šumi. A zlatna… Bio si u zlatnoj šumi!
TUN – Zanimljivo.
STANA – Zar nije? Jedinstveno iskustvo?
TUN – Baš tako.
STANA – Mnogi bi sve dali da mogu to doživjeti…
TUN – Moguće. Ali… Ali što? Što to?
STANA – Što?
TUN – Što sam to doživio? To?
STANA – Nisam ni ja sasvim sigurna.
TUN – Da, ti pojma nemaš. Nikad čula!
STANA – Polako. Ne sviđa mi se taj ton. Kao da me za nešto optužuješ.
TUN – Samo tražim odgovore…
STANA – Iz puke znatiželje?
TUN – Kakve znatiželje? Bio sam u bakrenoj, srebrnoj i zlatnoj šumi… Bio sam…
STANA – Ili moraš podnijeti izvještaj mom starom?
TUN – Što je tebi?! Čuješ li što govorim? Bio sam po nekakvim šumama… Da nekakvim! Sreo sam dva mala vraga, razumiješ? Dva – vražića. Na mramornoj ravnici! Obuo sam čudesne opanke s kojima činiš abnormalno dugačke korake, abnormalno… Na glavi sam imao šešir uz pomoć kojega sam letio… Što još hoćeš da ti kažem… Mislim, ja uopće ne vjerujem da sve ovo i izgovaram… Ogrnuo sam se kabanicom da postanem nevidljiv…
STANA – To baš i nije upalilo…
TUN – Tebi je to zabavno?
STANA – Tebi nije?
TUN – Ne mogu vjerovati… Zašto ti to uopće pričam…
STANA – Kad ja to sve već znam. Pričaš, ljudi pričaju… Mora se pričati, dobro je to. Nije uvijek lako… Meni, naprimjer, sad uopće nije lako…
TUN – Znam da nije. (Pauza.) U tome i je stvar! Da ti to sve već ne znaš, ne bi bilo problema… Bio bi to samo san.
STANA – Možda i je san. Tko zna?
TUN – Ma daj… Ti ne znaš?
STANA – Nisam sigurna, kažem ti. To je nešto… Događa se…
TUN – Svakodnevno. Uobičajena pojava… Svaku noć ljudi se pretvaraju u Josipa ili u Supanca… Kao da je to nešto neobično!
STANA – Ne razumijem zašto te to toliko uzrujava. Ne volim kad si uzrujan…
TUN – Volim znati što mi se događa.
STANA – Pogrešno sam se izrazila. Razumijem da si uzrujan, ali nemoj biti, molim te. Što ja znam… Ništa ti se ne događa.
TUN – Događa mi se!
STANA – Ne. Meni se događa, a ti si samo obuhvaćen time, okrznut. Slučajno si se našao u toj priči i što sad. Život ide dalje. Možda te obogatilo… Normalno da te zbunjuje, ali svašta u životu zbunjuje… Kad se malo slegne, bit će sve u redu.
TUN – To i hoću, da se slegne.
STANA – Nisam te ja ni u što uvukla, ako si mi to htio prigovoriti. Nitko te nije tjerao da pođeš za mnom. Osim možda mog oca?
TUN – Znaš i sama da ne zna čovjek što će s tim tvojim cipelama… Nema tu nikakve tajne. Za tebe. Za tebe nema tajne, to sam htio reći, da ne bi bilo zabune. Za njega ima, itekakve!
STANA – I što ćemo sad s tim?
TUN – Ne znam što ćemo… Stvarno ne znam.
STANA – Mislim… To nešto mijenja…?
TUN – Ne, kao da se ništa nije dogodilo!
STANA – Daj, ne budi takav! Grozan si!
TUN – (Pauza.) Naravno da mijenja.
STANA – U našem odnosu?
TUN – Ne znam. Zbunjen sam.
STANA – Baš lijepo!
TUN – Ne smijem biti zbunjen?
STANA – Naravno da smiješ.
TUN – Onda ću biti.
STANA – Budi, slobodno.
TUN – (Pauza.) Naravno da ne mijenja. Ali moraš priznati da je ovo nešto vrlo čudno!
STANA – Kao da ja to poričem. Samo ne znam što bih trebala… Što reći? Nikad mi se to nije dogodilo, to da netko zaviri… Ti si prvi koji je vidio i taj dio mog svijeta. Možda i to nešto znači, ako već tumačimo…
TUN – (Pauza.) Kao da se išta na svijetu može protumačiti.
STANA – To ti i pokušavam reći.
TUN – Da.
STANA – Ne želim te izgubiti. Ako se išta na svijetu može ne-izgubiti…
TUN – Ne znam.
STANA – Plašiš se?
TUN – Možda malo, nemam pojma. Ti?
STANA – Možda, malo više.
TUN – Nisi se već navikla? Otkad to traje?
STANA – Na tebe sam se navikla, toga se plašim. A ovo… Navikla sam se.
TUN – (Pauza.) Ne znam je li bilo pametno raditi intervju… Kontraproduktivno, mislim da su svi poludjeli… I Kralj je sigurno poludio, mislim da će me izbaciti iz kuće… Stvarno ne znam, nemam pojma ni o čemu. Nisam više ni u što siguran… Sve mi je to… Malo mi je dosta svega… Možda sam i ja na rubu ludila, sve je ovo čudno, neko razdoblje u životu… Možda bi trebalo šutjeti. Ionako sve… Što god kažem… Skoro ništa se ne može reći. Riječima.
STANA – (Pauza.) Govorim ti… Govorim ti da te volim. (Pauza.) Mrzim, mrzim patetiku… Volim te, kužiš? (Pauza.) Kužiš? Znam da ništa… Da ti je sve zbrkano sada… Ali ovo bi mogao skužiti?
TUN – (Pauza.) Princeza… (Zagrli je. Pauza.) U redu.
STANA – U redu?
TUN – Da.
STANA – Što je u redu?
TUN – Sve je u redu, sve.
STANA – Tun?
TUN – Sve je razbijeno, u komadićima… Zamuljano… Nejasno…
STANA – Takvo je. Takav je svijet. Život.
TUN – Sve je u redu. Voliš me? (Pauza.) Ha?
STANA – Šta te briga. Neću ti reći. Pogodi! (Mrak.)

9.

(Tun spava. Dolazi Stana.)

STANA – Dobro jutro! Hej! (Tun se budi, začuđeno je promatra.) Jutro! Dobro!
TUN – (Pauza.) Dobro… Zar je jutro?
STANA – Ne znam. Zar je bitno? Tebi je, kad se sad budiš…
TUN – (Pauza.) Šta ti radiš ovdje?
STANA – Šetam malo.
TUN – Baš dobro.
STANA – Hej! (Tun se trzne.) Hej, polako, polako… Sve je pod kontrolom, siguran si, samo polako…
TUN – Meni se ne žuri.
STANA – Tko sam ja? To me pitaš?
TUN – Ništa nisam rekao.
STANA – Ja sam Anastazija! Iznenađen?
TUN – (Pauza.) U svakom slučaju. Kad si ušla?
STANA – Sad.
TUN – Čudno mi je da nisam primijetio. Ovdje se ne ulazi tiho.
STANA – Spavao si.
TUN – Pa?
STANA – Tiho sam ušla.
TUN – Kad ste postali pažljivi?
STANA – Mi? Joj, Tun, ti si Tun? (On kimne.) Ništa ne razumiješ, ali to je sasvim očekivano. Nemam ja nikakve veze s njima. Nikakve. Samo s tobom.
TUN – Tko te šalje?
STANA – Nitko.
TUN – Što radiš ovdje?
STANA – Pričam s tobom.
TUN – (Pauza.) Umoran sam.
STANA – Znam. Kako si inače?
TUN – Odlično.
STANA – (Smijeh.) Oprosti. Znam kako ti je.
TUN – Drago mi je.
STANA – Ja sam uzorješitelnica. Jesi li čuo za mene?
TUN – Što?
STANA – Uzorješitelnica.
TUN – (Pauza.) Spava mi se. Reci što hoćeš…
STANA – Ili ćeš pozvati stražare? Znaš da to ne bi bilo pametno… (Pauza.) Hoću te osloboditi. Hoću i ću. Oslobodit ću te. Dobro?
TUN – Samo trebam potpisati, nešto…? I to je to?
STANA – Nije. Nije to to, Tun, rekla sam ti već.
TUN – Nego? Ima još? (Pauza.) Zašto mi jednostavno ne kažeš o čemu je riječ.
STANA – Kad ne možeš shvatiti bez obzira na to što bih rekla.
TUN – Glup sam?
STANA – Koliko si dugo zarobljen?
TUN – U Mitrovici ili…?
STANA – Svejedno. Znaš koliko si dugo ovdje?
TUN – Znam. (Pauza.) Sto godina.
STANA – Žao mi je. Ne znam što se pametnije može reći. (Pauza.) Znaš li koja je godina?
TUN – Devedeset druga.
STANA – Dobro. A datum?
TUN – Petnaesti prvi?
STANA – Bravo! Danas je moj dan.
TUN – Kad sam te vidio… Pomislio sam da je danas moj dan.
STANA – (Smijeh.) I tvoj. Sviđam ti se?
TUN – (Pauza.) Da. Ne samo sad. Unaprijed... I da to nisi ti, a ovo da nisam ja, svejedno bi mi se svidjela. (Pauza.) Znaš koliko nisam vidio ženu? Bilo kakvu… Svidjelo bi mi se, jako bi mi se svidjelo bilo što sa sisama…
STANA – Prekrasno! Baš ti hvala.
TUN – Nisam tako mislio.
STANA – Nisi mislio uopće! A što ako sam poslana samo da te malo razdražim ili ako… Ako bilo što! Bilo što a neprijateljsko je…
TUN – Svejedno mi je.
STANA – Ne valja. Ne smije ti biti svejedno. Svejedno je zabranjeno! U redu?
TUN – Svejedno je zabranjeno? (Smijeh.) Zanimljivo.
STANA – Za-bra-nje-no. To više ne želim čuti. Stalo ti je, čovjek si i stalo ti je. I nema veze što si se malo opustio… Uglavnom, ja sam s prijateljske strane. To je važno. To moraš shvatiti.
TUN – Nećeš reći tko te poslao… Zašto si došla…
STANA – Nemam što reći. Ja sam Anastazija. Srijemska mučenica. Iz davnih, davnih vremena… Uzorješitelnica. Oslobađam. Došla sam te osloboditi, izbaviti… I sasvim je u redu ako ti se sviđam. To je čak neophodno. U svakom slučaju pomaže.
TUN – Nemam pojma… Gotovo sam siguran da sanjam.
STANA – To nije bitno. Sanjaš, ne sanjaš – na to nećemo gubiti vrijeme. Važno je da ti se sviđam, više mi vjeruješ ako ti se sviđam… Moraš imati povjerenja u mene. Imaš li?
TUN – Ne razumijem baš ništa.
STANA – Ja ne spavam s muškarcima.
TUN – Nego?
STANA – Ja nikad ne spavam.
TUN – S kim si, onda, budna?
STANA – To ćeš zaboraviti. Nećeš me poševiti. Nemam tijelo. Zaboravi tijelo… Jedino što nas zanima jest to da te izvučem odavde.
TUN – (Pauza.) Kako ćeš to učiniti?
STANA – Lako. Samo se moraš koncentrirati. Moraš se srediti malo… Misli na pravu stvar.
TUN – Misliš da ne mislim?
STANA – Ne onako kako bi trebao.
TUN – O čemu drugom razmišljam non-stop?
STANA – Trebaš vjerovati. Vjerovati da je to moguće. Nekako, cijelim sobom…
TUN – Da nisi časna sestra?
STANA – Možda nisi spreman.
TUN – Spreman? Jedino sam zgažen. Zgnječen. Živ sam još, ne dam se, ali ni na što nisam potpuno spreman, tko bi ovdje bio potpuno spreman i na što…
STANA – Ne razbijaj si glavu time. Jednostavno se trebaš opustiti…
TUN – Ti nisi normalna.
STANA – Opustiti… Polako, sve će biti u redu. Izvući ćemo te odavde…
TUN – Što se događa? Ja ništa ne razumijem, o čemu ti pričaš? Stalno te to pitam… Ti nisi normalna!
STANA – A ti se opusti! (Pauza.) Ne mogu te izbaviti ako nisi potpuno spreman na to. Nije to tako jednostavno, iako je puno lakše nego što misliš.
TUN – Ja ne mislim ništa. Samo sam totalno zbunjen.
STANA – Nije važno kako, ali ja bih te trebala osloboditi. I ja to mogu. Ako ti možeš. A ti još ne možeš. Nije važno. Polako, s vremenom… Navikavaj se na tu pomisao… Sanjaj me, misli na mene, misli na to kako bi bilo da se samo u jednom trenutku nađeš na slobodi… Slobodan čovjek, kakav i trebaš biti. Hoćeš li to? Obećavaš li mi da ćeš se polako navikavati na tu pomisao? Da je moguće da te ja oslobodim…
TUN – Dobro. Dobro, hoću.
STANA – Obećavaš?
TUN – Dobro, obećavam.
STANA – Sumnjaš?
TUN – Možda malo.
STANA – Znam da sumnjaš. To nije nenormalno. Ali navikavaj se… Kad se navikneš, doći ću. Ako se ne navikneš, neću doći. Moraš povjerovati u to.
TUN – O. K.
STANA – Spavaj sad, idem.
TUN – Čekaj…
STANA – Vidimo se, valjda. (Odlazi.)
TUN – Stano! Stano!
(Stana se polako vraća.Vrlo duga pauza.)
STANA – Molim?
TUN – Gdje ćeš?
STANA – Kako si me nazvao?
TUN – Kako se zoveš? Stana, tako sam te nazvao.
STANA – (Pauza.) Ti si… Cijelo vrijeme si znao?
TUN – Da.
STANA – Znao si da nismo u Mitrovici, da nisi u zatvoru…?
TUN – Da.
STANA – Zanimljivo.
TUN – (Pauza.) Meni uopće nije zanimljivo. Eto, samo sam htio da znaš… Ajde sad.
STANA – Što sad? Tun…
TUN – Otiđi sad. Vidimo se.
STANA – Ali, Tun… Ti misliš da se ja nešto igram…
TUN – Ništa ne mislim! Samo otiđi, molim te.
STANA – Dobro, bit će sve u redu. Valjda. (Mrak.)

10.

(Nastavak prvog prizora. Kralj i Tun.)

KRALJ - To je sve tako... Ne znam što bih rekao.
TUN - Ništa. Valjda.
KRALJ - Vještica?
TUN - Svejedno je kako se to nazove.
KRALJ - Vještica, što drugo. (Pauza.) Dobro, što sad. Nema veze. (Pauza.) Bravo! Čestitam!
TUN - Pa, hvala.
KRALJ - Sve kako smo se dogovorili. Ne brini se ništa. A htio si otići!
TUN - Nisam htio. Zaista odlazim.
KRALJ - Ajde, nemoj se šaliti!
TUN - Ozbiljno, popijem ovo pivo i gotovo.
KRALJ - Ima piva... Ima! Dobro je da smo to riješili. Ne mogu reći da sam se nadao takvom rezultatu, ali... Kad bolje pogledaš, zapravo me ništa nije smjelo iznenaditi. Ništa! Kako očekivati neko normalno rješenje... Svaki dan nove cipele... Mora biti čudno, kako drukčije! Znači ona kresne o đon i - nestane... Nevjerojatno!
TUN - (Pauza.) Riješit ćete to nekako.
KRALJ - Mi? Vi ćete to riješiti! Kad si mogao odgonetnuti, moći ćeš i izliječiti. Uopće ne sumnjam u to. A i novca ti neće uzmanjkati!
TUN - Što to govoriš?
KRALJ - Daj, ne pravi se... Kao, zaboravio si na dogovor. Dobro, možda si ti to iz ljubavi, nemam pojma, nije problem, tako je čak i bolje! I ovce i novce! Ugodno s korisnim! (Smijeh.) Hvala bogu da je to iza nas!
TUN - Ovako: ja odlazim, a vi ćete to nekako riješiti. Tako stvari stoje. Sasvim sam ozbiljan. Eto.
KRALJ - (Pauza.) Ti si stvarno lud!
TUN - (Ustaje. Sprema se.) Ne znam što bismo više razgovarali... Možemo ovako do sutra. Vrijeme je da se krene.
KRALJ - (Pokuša ustati, ali dovoljno je popio da mu ne uspije otprve. Odustane.) Odi u zahod, dosta smo popili. Odi, umij se malo, pa ćemo popiti još jedno, pa drugo...
TUN - Idem. (Pauza.) Ne vjerujem da ćemo se više vidjeti.
KRALJ - Molim?
TUN - Nije ni bitno... Ništa više nije bitno...
KRALJ - Čekaj, zar ti ne voliš Stanu? Ne voliš?
TUN - Zašto bi to tebe zanimalo? (Duga pauza.) Volim, možda, pa šta?
KRALJ - Eto, zašto onda ideš?! Glupane!
(Ulazi Stana.)
TUN - Da ne budem glupan. Ili zato što sam glupan. Svejedno!
STANA - Malo ste se napili?
KRALJ - Puno! Vještice! (Glasan smijeh.)
STANA - Tun?
TUN - Idem sad. Zbogom.
STANA - Daj, nemoj me... Skidaj to sa sebe! (Ode po pivo. Okrenuta je leđima i ne vidi da Tun odlazi. Vraća se s dva piva.) Dođi! Pivo!
KRALJ - Zaspat ću.
STANA - Tun! (Duga pauza.) Nije valjda stvarno otišao? (Pauza.) Tata! Kakve su to gluposti... Nije valjda stvarno otišao?!
KRALJ - (Pauza.) Ne, ti si. (Mrak.)

Kraj.

2004/2005.

 

 



Copyright © by Dalibor Jurišić & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad