FARAH TAHIRBEGOVIĆ
1973. - 2006.

Farah Tahirbegović rodila se 6. aprila 1973. godine, a 6. aprila 1993. godine, u izbjegličkom kampu u Sloveniji, napisala Pismo roditeljima.
Srela sam je 1995. godine u Ljubljani, pri pokušaju povratka kući u Sarajevo, nakon dvomjesečnog boravka u SAD, a Ljubljana mi je bila odredište jer se u Sarajevo nije moglo ući nekoliko sedmica prije NATO-ovih udara na položaje bosanskih Srba. Sa svojim odraslim prijateljima iz Vodnikove domačije u Ljubljani Farah mi je priredila književno veče 16. aprila, a 18. aprila pozvala me u izbjegličku sobu na Roškoj da mi sa svojim prijateljicama – djeci izbjeglicama iz Bosne, čestitaju rođendan. Te večeri kad sam čitala poeziju one su vidjele da imam poderanu cipelu, pa su skupile između sebe novac, kupile mi divne cipele za rođendan i pozvale me na vino i sir u svoju tegobnu izbjegličku stvarnost.
Cipele su nakon velikih avantura sa mnom stigle u Sarajevo, a ja sam njoj obećala: ako preživim rat i ikada rodim djevojčicu, zvaće se Farah. Obećanje sam ispunila.
Danas mala Farah ima punih deset godina, a veliku Farah ispraćam u veliki san. Cijeli svoj kratki život željela je da nekome bude na korist, da njen život zbog nekoga i nečega ima svrhu. A nije shvatala da ljepota koju nosi u sebi i ne treba drugu svrhu nego da postoji. Pisala je, pjevala, uređivala knjige, promovisala i prikazivala, prevodila i opet pjevala, i živjela čekajući neku svoju narednu svrhu.
Umrla je 2. juna u Sarajevu, munjevito, odnoseći sa sobom i radost i tugu najdivnije bosanske djece kojoj nisu dali šansu.

Ferida Duraković, 14. juna 2006.



   

PISMO RODITELJIMA

(IZ DNEVNIKA)

U Ljubljani, 3. decembra ’93.


Još jedan petak u Ljubljani. Još jedna pauza između predavanja i prvog časa u Domačiji. Štrapacam kroz snijeg dok me stiže minus tri C. Na ulicama, filmska slika velegrada. Trka poslovnjaka, penzioneri s cekerima, đaci u grupama... Ja lutam Čopovom gore-dolje, buljim u izloge, zbrajam cipele s lijeve i desne strane izloga. I oni Peruanci pjevaju još od prošlog Božića. Ko će prije iz Ljubljane, oni ili ja? Spuštam se do Tromostovlja i zavijem u Stari grad. Kafići su puni, vika i dozivanje srednjoškolaca. Miris kuhanog vina i sad već nesnosna hladnoća uspavljuju me. Nesvjesno, panično, luđački uporno tražim, već godinu dana, poznata lica. Tako želim pozdraviti nekoga na ulici. Namjerno zaboravljam da je petak, pola tri. Svi trče kućama, porodični ručak, bijeli stolnjak, escajg i vruća supica. Cipele propuštaju i osjećam škakljanje vlage. Znam da je petak, znam da se natapaju mokrim decembarskim snijegom. Obukla sam troje čarape. Uz Ljubljanicu sam zatvorila krug, evo me opet na Tromostovlju. Bor. Okićen. Blenem u njega. I uvijek u onaj vrh. Osjećam u nosnicama miris svoga stana, mamin miris. Sjećam se spremanja kuće, panične kupovine, uzbuđenja, frke. Mama kupuje poklone na čekove, dolazi punih ruku, smije mi se s ulaznih vrata i opet juri dalje. Po stanu košare s borovim granama, narandžama i jabukama. Na balkonu tepsije s kolačima, novogodišnja sarma i ruska salata. Jelka, okićena, u desnom kutu primaće sobe. U dnu kauča ćebe složeno. Uvijek mi ga, kad zakunjam, prebaci preko krsta. E, hoću baš da, krajem decembra, budem sitni malograđanin, da sjedim u svojoj kući i čekam Djeda Mraza, da kitim sobu, pravim kuglice od ruma. Hoću baš da glancam svaku čašu, brišem svaku trunku prašine, trčim u trgovinu preko puta po zaboravljeni vanilin šećer. Hoću da meljem orahe, čitam bakine recepte, pjevušim uz noćni program, smišljam šta ću obući za novogodišnju noć. Hoću da mi mama, od posljednje decembarske love, kupi Antićevu zbirku pjesama i dezodorans u sticku. Hoću da mi tata donese neku novu ploču. Hoću...

Neko me je uhvatio za ruku, stisnuo bolno nježno i stao kraj mene. Moja Maja. Sitne pjege, plave oči i repić ispod okovratnika. Moja toplina na hladnim ljubljanskim ulicama. Pa šta, eto, hoću i da plačem! Ništa mi ne možeš. Bor gubi jasne obrise, razvodnjava se i muti, a one, izdajice jedne, peku me po smrznutim obrazima. Maja iz dubine džepova crnog đubretarca vadi maramicu i mandarinu. Smijemo se, tiho, sretno, dok mljackam slatko-slane komadiće i grlim je. Ne smijem je ni zagrliti snažno, nestat će, mrvica moja.

“Hajmo, mala, u Domačiju, imaš čas.”
Vraćamo se Čopovom, više ne brojim cipele. Drži me za ruku. Eto ti sad, nije mi ni hladno. A ni cipele mi više ne propuštaju.

 

 

Copyright © by Farah Tahirbegović, Biblioteka ABC-Egzil, Ljubljana 1993. & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad