GRAEME MILES

Rođen je u Pertu (Zapadna Australija) 1976. godine, i tu je uglavnom i ostao, osim nekoliko putovanja po Australiji i Evropi. Nakon studija engleske književnosti okrenuo se klasičnim naukama i latinskom i grčkom; upravo je predao doktorat o jednom grčkom piscu iz perioda drugog i trećeg veka nove ere. Trenutno radi kao asistent na katedri za Klasične nauke i drevnu istoriju na Univerzitetu Western Australia, a drugu polovinu 2006. provešće kao rezidentni pisac na Univerzitetu u Madrasu, Chennai, Indija.
Poezija mu je objavljivana u više značajnih australijskih književnih časopisa, a dve pesme, uključujući i Alternativna svetla dana, uvrštene su u prestižne godišnje antologije najbolje australijske poezije. Prva zbirka pesama, Svetlucanje, nedavno mu je izašla u izdanju Fremantle Arts Centre Press.

 

 

PHOSPHORESCENCE


Alternative daylights

1
A beautiful, sexy thing to yawn together
so that bodies sing to each other
in mute, animal sharing.
Intimate as breakfast,
homely as the memory of early cartoons.
Tigrish too, like a void eye,
an O calling.

2
Sneezing, old omen when the gods lived in spasms,
is a clean-out for mind as much as nose
as though the idea of no idea
fell out when the brain rattled.
A gentle, joking slap
or a quick glimpse
like a window opened and slammed shut.
Enough to make you see stars
even if the Big Bang goes by unnoticed.

3
Falling asleep, fainting on demand
is a mental sneeze of the day’s dust
and comes over you as slow tingling.
Soft when it comes
like water forgetting its motion.
It’s engulfing too, the primordial yawn repeated,
containing an alternative daylight.
Images grow to it thickly like plants.

4
Orgasm floats in taboo and consequence
though Sex Ed. likened it to a sneeze.
Like falling asleep and waking at once,
both entry and exit,
a slow-motion flash
that’s separate from the merciless attraction,
separate even from bodily art and love.
The quiet moment after two buildings fall together
with nobody hurt, another luminous object, perishable thing.

Alternativna svetla dana

1
Divna je, seksi stvar zajedničko zevanje
njime tela pevaju jedno drugom
u nemoj, životinjskoj deobi
intimnoj kao doručak
udobnoj kao sećanje na rane crtaće
ali i tigrasto-zlokobnoj, kao prazno oko,
kao O koje doziva.

2
Kijanje je drevni znak vremena
kada su bogovi živeli od grča do grča
ono čisti um koliko i nos
izbacuje ideju nemanja ideja
u trenutku zveketanja mozga
Nežan, šaljiv šamarčić
brz kao pogled
kroz prozor načas otvoren pa zalupljen.
Od njega vidiš zvezde
i kad se Big Bang provuče neopažen.

3
Padanje u san, gubitak svesti prema potrebi
mentalno je iskijavanje svakodnevne prašine
premrežava te bockanjem
nadolazi nežno
kao voda kad zaboravi da ima maticu.
primordijalni zev uvek te iznova obujmi
i ponudi alternativno svetlo dana.
Slike ga obrastaju gusto, kao biljke.

4
Orgazam ipak pluta po tabuu i posledicama
iako su ga u školi poredili sa kijanjem.
Istovremeno nalik na padanje u san i buđenje,
na ulaz i izlaz,
bljesak u usporenom snimku,
odeljen od neumitne privlačnosti,
odeljen od telesne umetnosti i ljubavi
on je tih momenat nakon pada dve zgrade
bez povređenih, svetleće telo kratkog roka trajanja.

Talking Glass

I went to find pasta for readers
to prepare their pianos. I tried to speak,
knowing that I’d spoken pasta
in the past, but now there was broken glass
between my teeth. Got it out
and tried to apologise
but there was more glass in my apology.
I bailed out shards for hours
and put together whole new glass sets.
When I went to find flowers
to apologise for my apology
they were all painted arterial red
and made of razor blades. I stumbled
and knocked them over the floor
so that each sharp petal went its own way.
I needed a job to pay for all the broken flowers
and couldn’t make enough just talking glass
and selling it off. They set me up
as an insect executioner, with my own leather hood
and a box of tissues to crush cockroaches with.
I couldn’t bear it and had to lift up
my mask to smile apologetically. As soon
as I said sorry I was talking glass all over again.

Pričanje stakla

Otišao sam da nađem testeninu za čitaoce
kako bi pripremili svoje klavire. Pokušao sam da govorim,
znajući da sam u prošlosti uspešno
govorio testeninu, ali sada mi se pojavljivalo razbijeno staklo
među zubima. Ispljunuo sam ga
i probao da se izvinim,
ali u izvinjenju je bilo još više stakla
pa sam satima vadio krhotine
i lepio ih u nova okna.
Kad sam otišao da nađem cveće
da se izvinim za svoje izvinjenje
ono je bilo ofarbano u arterijski crveno
i načinjeno od oštrica brijača. Sapleo sam se
i rasuo ga po podu
i svaka je oštra latica otpuzala na svoju stranu.
Sad mi je trebao posao da platim razbijeno cveće
jer nisam mogao dovoljno da zaradim od prodajnog
pričanja stakla. Postavili su me
za dželata insekata, sa pravom kožnom kapuljačom
i kutijom papirnih maramica za gnječenje bubašvaba.
To mi nije išlo, pa sam morao da podignem
masku da se izvinjavajuće osmehnem. Čim
sam se izvinio opet sam pričao staklo.

At the end of the seventies streets of Marmion

the sea bawled its song of itself,
limestone dipped and jagged in its own way,
and the intricate life of small pools went on.
Stone pressed into bare feet
like a memory to cringe at.
The grandparents’ house, with the green arm-chairs
that unfolded to stretch you facing the ceiling,
stood back. The number 3 tarnished outside on its red board
and the sea came hungrily up the street,
thinned to mist and scent, a lean hunter.
It scattered sharks’ teeth all along the new roads
and two blocks away it aged the killer’s house,
went into the room of the boy turned murderous
and ran its clean fingers
through the curtains and all over the walls.

S jednog kraja ulice Marmion iz sedamdesetih

more rida svoju pesmu o sebi
krečnjak uranja i krezubi na svoj način
a kompleksni život u malim vrtačama teče svojim tokom.
Kamen se useca u bosa stopala
kao neprijatno sećanje.
Bakina i dedina kuća, sa zelenim foteljama
što rasklapanjem razvlače telo licem prema plafonu
drži se podalje. Broj 3 tamni na svojoj crvenoj tablici
dok se more gladno uspinje uz ulicu
kao vižljasti lovac, razređeno u maglu i miris.
Prosipa ajkuline zube duž novih puteva
ulazi u sobu dečaka koji je u međuvremenu postao ubica
i prevlači svoje čiste prste
preko zavesa i zidova.

Your back-yard dogs
(for Ali)

Leads slipped, your back-yard dogs
unravel along the river like dirty wool-balls.
They love our cleanliness, like people loved gods
for being so finished, too tidy to die.
They love our dirt as well, and share their mud
like poets shaking off their imperfections on us.

The clean idea of a yacht is sailing
on the ad hoc river. The water throws
a jellyfish at my feet, and I regret how well I learnt
to be clean, as your hands knead the whole-meal mud
into a dam.

Tvoji avlijski psi
(za Alija)

Kad im olova spadnu, tvoji avlijski psi
odmotaju se duž reke kao prljava klupčad
Oni vole našu pedantnost kao što su ljudi voleli kod bogova
njihovu dovršenost, preurednu za smrt.
Vole oni i našu prljavštinu, i dele svoje blato
kao kad pesnici otresaju po nama svoje nedostatke.

Čista ideja jahte jedri
po provizornoj reci. Voda mi izbacuje
meduze ka stopalima, a ja žalim što sam tako dobro naučio
da budem čist, dok tvoje ruke mese integralno blato
i grade branu.

 


Copyright © by Graeme Miles & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Iz vremensko-prostorne prevodilačke radionice izbor i prepev Danijela Kambasković Sawers.

Nazad